REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3280/2025-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku ŽM, iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćniku Sanji Porobija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, Iblerov trg 10, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 01. listopada 2025 godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Tihane Kršak odvjetnice te zamjenika punomoćnika tuženika Pia Gaia Baučić odvjetnice, odvjetnice, dana 28. listopada 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 4. st. 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu od 28.08.2007. g., koji je ovjeren kod Javnog bilježnika Vesne Pučar, Miramarska 24, Zagreb, pod brojem OV-18697/07 od 28.08.2007. g., a koja glasi: “Za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O Izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetnima poslovanja Kreditora.”
II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju OM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 941,30 EUR[1] s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice i to:
na iznos od 6,77 EUR od 15.05.2008. g. pa do isplate
na iznos od 6,77 EUR od 15.06.2008. g. pa do isplate
na iznos od 6,77 EUR od 15.07.2008. g. pa do isplate
na iznos od 6,77 EUR od 15.08.2008. g. pa do isplate
na iznos od 6,77 EUR od 15.09.2008. g. pa do isplate
na iznos od 6,77 EUR od 15.10.2008. g. pa do isplate
na iznos od 6,77 EUR od 15.11.2008. g. pa do isplate
na iznos od 6,77 EUR od 15.12.2008. g. pa do isplate
na iznos od 6,77 EUR od 15.01.2009. g. pa do isplate
na iznos od 6,77 EUR od 15.02.2009. g. pa do isplate
na iznos od 6,77 EUR od 15.03.2009. g. pa do isplate
na iznos od 6,77 EUR od 15.04.2009. g. pa do isplate
na iznos od 6,77 EUR od 15.05.2009. g. pa do isplate
na iznos od 6,77 EUR od 15.06.2009. g. pa do isplate
na iznos od 6,77 EUR od 15.07.2009. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.08.2009. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.09.2009. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.10.2009. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.11.2009. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.12.2009. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.01.2010. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.02.2010. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.03.2010. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.04.2010. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.05.2010. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.06.2010. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.07.2010. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.08.2010. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.09.2010. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.10.2010. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.11.2010. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.12.2010. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.01.2011. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.02.2011. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.03.2011. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.04.2011. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.05.2011. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.06.2011. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.07.2011. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.08.2011. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.09.2011. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.10.2011. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.11.2011. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.12.2011. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.01.2012. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.02.2012. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.03.2012. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.04.2012. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.05.2012. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.06.2012. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.07.2012. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.08.2012. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.09.2012. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.10.2012. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.11.2012. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.12.2012. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.01.2013. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.02.2013. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.03.2013. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.04.2013. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.05.2013. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.06.2013. g. pa do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 15.07.2013. g. pa do isplate
na iznos od 13,63 EUR od 15.08.2013. g. pa do isplate
na iznos od 13,63 EUR od 15.09.2013 g. pa do isplate
na iznos od 13,63 EUR od 15.10.2013 g. pa do isplate
na iznos od 13,63 EUR od 15.11.2013 g. pa do isplate
na iznos od 13,63 EUR od 15.12.2013 g. pa do isplate
na iznos od 13,63 EUR od 15.01.2014 g. pa do isplate
na iznos od 13,63 EUR od 15.02.2014 g. pa do isplate
na iznos od 13,35 EUR od 15.03.2014 g. pa do isplate
na iznos od 13,35 EUR od 10.04.2014 g. pa do isplate
na iznos od 61,23 EUR od 16.04.2014 g. pa do isplate
sve do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženoj Zagrebačka banka d.d., 10000 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da naknadi tužitelju OM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.649,45 EUR 2 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 28. listopada 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 17.06.2019. godine navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom dana 15.09.2007. godine Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu, a kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 30.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika vrijedećem za EUR-o na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.
2. Odredbom članka 2. i 4. označenog ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužitelj dužan tuženiku plaćati u anuitetima iznos kredita od 30.000,00 EUR-a i kamatu po kamatnoj stopi, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 9 % godišnje. Isto tako, odredbom čl. 4. st. 2. ugovora, ugovoreno je kako se kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika.
3. Nadalje, iz članka 4. ugovora nesporno proizlazi kako korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan tj. da pristaje i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.
4. Navedene odredbe čl. 4. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika (banke) ili drugog akta banke je ništetna. Odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva. U konkretnom slučaju, činidba u pogledu kamatne stope koju je tužitelj bio dužna plaćati tuženiku nije niti određena niti odrediva. Naime, kamatna stopa po prednje označenom ugovoru o kreditu mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo. S time u vezi, tuženik je svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu te o istome obavještavao tužitelja samo pisanom obavijesti bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost tužitelja, pa je tako tuženik u nekoliko navrata u periodu od 2007. do otplate kredita mijenjao kamatnu stopu, a kojim promjenama je došlo do promjene u visini mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužna plaćati tužitelju, a time i do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu.
5. Tužitelj tvrdi da predmetna ugovorna odredba omogućuje tuženiku da promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene, te je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, koji promjenu nije mogao predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogao provjeriti jer nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Smatra da se u predmetnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži po pitanju prava i obveza između stranaka i to na štetu tužitelja (u ovome slučaju potrošača) jer su predmet ugovora i novčana obveza bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, te je tuženik putem predmetne ugovorne odredbe u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja). Navedeno je u suprotnosti odredbi čl. 247. ZOO (NN 35/05, 41/08, 125/11) koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
6. Ističe da je odredba st. 2. članka 4. predmetnog ugovora je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava te je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanju tih prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se tog načela. Prema predmetnoj ugovornoj odredbi članka 4. st. 2., dug tužitelja je postao promjenjiv element na koji nije mogao utjecati tužitelj iz razloga što je kamatu tuženik (banka) određivao jednostrano i samovoljno bez prethodnog pregovaranja s tužiteljem te je na taj način tuženik prouzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (potrošača), sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da je članak 4. u točki 2. predmetnog ugovora kojim se određuje promjenljivost kamatne stope u potpunosti u suprotnosti s Zakonom o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao lex specialis, te je s istim regulirana materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima.
7. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem od dana 4. srpnja 2014.g., poslovni broj Pž-7129/13-4, na temelju kolektivne tužbe korisnika kredita s istim ugovornim odredbama uključujući i kredit tužitelja, zauzeo je stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čine ovisnom o odluci tuženika (banke) nepoštene, pa prema tome ništetne - što je osobito obrazloženo na str. od 53. do 67. navedene presude i rješenja, a u ovome predmetu se radi o takvom identičnom slučaju. Budući sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, tužitelj ističe da je točka 2. članka 7. predmetnog ugovora ništetna, osobito iz razloga navedenih u obrazloženju predmetne presude i rješenja VTS RH pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 04. srpnja 2014.
8. Tuženik je umjesto po prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi od 9 % jednostranom odlukom protivno načelu savjesnosti i poštenja, mijenjao kamatnu stopu, a čime je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita (razvidno iz Dostava podataka po kreditnoj partiji broj 7103803340 od 05.11.2014. g.,) i to: dana 01.11.2007. g. kamatna stopa iznosi 9 %, dana 01.05.2008. godine uvećanjem na 9,50 %, dana 01.07.2009. godine uvećanjem na 10,65 % , dana 01.07.2013. godine uvećanjem na 10,58 % i dana 01.01.2014. godine uvećanjem na 10,37%. Navedenim promjenama kamatne stope, mijenjao se dužni iznos mjesečnog anuiteta, a čime je tužitelj ukupno preplatio mjesečne anuitete u iznosu od 1.408,49 EUR-a, odnosno 10.412,42 kune. Navedeni iznos dobiven je usporedbom početno ugovorene kamatne stope od 9,00 % i svake promijenjene kamatne stope.
9. Sukladno prednje označenoj presudi VTS RH, svaki iznos anuiteta viši od iznosa određenog u prvom otplatnom planu, smatra se nepoštenom promijenom na štetu tužitelja, slijedom čega je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve što je tužitelj platio iznad prvotno ugovorenog mjesečnog anuiteta.
10. Tužitelj predlaže da sud usvoji njegovi precizirani tužbeni zahtjev (a koji je neznatno niži od onog iz tužbe) zajedno sa troškovima postupka i pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
11. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine, izračuna, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. U ovom sporu se radi o kreditu u HRK pa se na navodnu tužiteljevu tražbinu ne primjenjuje pravno shvaćanje izloženo u presudi VTSRH Pž-7129/13 na koju se poziva tužitelj. Tuženik smatra da je ovdje riječ samo o pravnom pitanju pa se protivi prijedlogu tužitelja za provođenjem vještačenja.
12. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 17. lipnja 2014. g. Ukoliko se može smatrati da bi se kojim slučajem tužba u kolektivom sporu primijenila na konkretni slučaj (što tuženik osporava kao što je dolje navedeno) i da je tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P – 1401/12 (Pž-7129/13) prekinula tijek zastarnog roka za tražbine koje proizlaze iz promjene kamatnih stopa na ime stjecanja bez osnove, što tuženik osporava, tužiteljev zahtjev od 17. lipnja 2019.g. u svakom je slučaju zastario u cijelosti, jer je presuda donijeta u navedenom kolektivnom sporu postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014.g. Dakle, zahtjevi podneseni nakon 13. lipnja 2019.g. zbog isteka petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti navedene presude (13. lipnja 2014.g.) zastarjeli su, što je ovdje upravo slučaj. Ako bi se radilo o naknadi štete u konkretnom slučaju, tužiteljevi zahtjevi zastarjeli bi u odnosu na iznose dospjele prije 17. lipnja 2016.g.
13. Obzirom na tužiteljevo pozivanje na odredbu čl. 186b st. 3. ZPP-a, tuženik ukazuje sudu da tužitelj mora navesti i dokazati da tuženik odbija tužitelju dati isprave na koje se u svom manifestacijskom zahtjevu, tužitelj poziva. Takvo što, tužitelj ne navodi, niti dokazuje. Netočno je da tužitelj ne može postaviti tužbeni zahtjev prije nego što mu tuženik dostavi isprave i prije nego što se provede vještačenje. Tužitelj je prije podnošenja tužbe imao sve podatke na temelju kojih je mogao potpuno odrediti tužbeni zahtjev. Naime, tuženik je tužitelju tijekom trajanja ugovornog odnosa redovno dostavljao sve relevantne isprave i podatke (otplatne planove, promete po kreditu, odluke o promjeni kamatnih stopa). Posljedice okolnosti u kojima tužitelj uslijed vlastita nemara te isprave nije sačuvao, ne opravdavaju naknadno specificiranje tužbenog zahtjeva. Tužitelj nije dokazao ni jednu od pretpostavki za primjenu odredbe 186b st. 3. ZPP. Njegov manifestacijski zahtjev, osim toga što je u potpunosti neodređen, obzirom da isti glasi na „dostavu sve relevantne dokumentacije“ je i neosnovan, pa tuženik predlaže da ga sud odbije. Uzgred, tuženik ukazuje da tužitelj nije ovlašten tražiti da se u manifestacijskoj fazi postupka provodi vještačenje o visini tužbenog zahtjeva, što dolazi na red tek u stadiju glavne rasprave. Ovo stoga jer odredba 186.b st. 3. ZPP ima u vidu vještačenje koje se provodi o ispravama koje je tužena strana izbjegavala pa i izbjegla dati te ih u posljedici takvog postupanja tužene strane nema i postaje nužno vještačenjem ili drugim dokazima rekonstruirati te isprave i podatke. Ne radi se u čl. 186.b. st. 3. ZPP, dakle, o vještačenju kao dokaznom sredstvu kojim bi tužiteljska strana dokazivala visinu svog zahtjeva kao što to proizlazi iz tužbe konkretnog slučaja. Tužitelj je dužan postaviti određen tužbeni zahtjev u tužbi, i nije ovlašten po ZPP (osim u slučaju opravdane stupnjevite tužbe što nije konkretan slučaj) tužbeni zahtjev odrediti nakon provedenog vještačenja, u dokaznoj fazi postupka. Tužbeni zahtjev određuje tužitelj, a ne vještak. Zato se tuženik protivi svakom budućem određivanju/specificiranju/preciziranju tužbenog zahtjeva. Tuženik se protivi i dokaznom prijedlogu tužitelja o tome da sud naloži tuženiku dostavu isprava za vještačenje (tč. IV. tužbe) od kojih neke navodi, ostale ne. Dokazni prijedlog tužitelja je neodređen u dijelu. Nadalje, ovakav prijedlog implicira i nekakvo buduće ovlaštenje vještaka da zatraži isprave od tuženika po vlastitu nahođenju, što je protivno ZPP, jer vještačenjem rukovodi sud, a ne vještak. Naposljetku, takav je dokazni prijedlog u svojoj biti, prevaljivanje tereta dokazivanja s tužitelja na tuženika što je, samo po sebi, zloporaba procesnih ovlaštenja i ne smije uživati sudsku zaštitu.
14. VSRH je u odluci Rev-2245/17-2 zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." VSRH se u spomenutom predmetu bavio konkretnim kolektivnim sporom i konkretnim pojedinačnim postupkom pokrenutim upravo temeljem presude iz tog kolektivnog spora. Kako je dakle gore navedeno, u ovom predmetu, radi se o kunskom kreditu. Iz navedenog razloga ključno je utvrditi postoji li za tužitelja ta kolektivna tužba koja je prekinula zastaru za njegov pojedinačni zahtjev. Odgovor na navedeno pitanje, po mišljenju tuženika, jasno i nedvosmisleno je naveden u samoj revizijskoj odluci u kolektivnom sporu broj Revt 249/14-2 gdje je na stranici 29 VSRH istaknuo: „Kako izreka pobijane presude čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, to nema nikakve sumnje da se ista ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu, pa i u tom smislu nema govora o nejasnoći i nerazumljivosti pobijane presude.“ Svaka dvojba da bi se VSRH navedenom rečenicom referirao upravo na dio izreke presude VTS-a iz kolektivnog spora gdje je potvrđena ništetnost odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope otklonjena je dijelom obrazloženja koje prethodi navedenom zaključku, gdje VSRH na stranici 28 navodi: „Dakle toč. II i IV izreke pobijane presude (presude VTS-a broj Pž-7129/13 op.a.) su jasno formulirane i kao takve ne isključuju daljnje postupanje i primjenu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju uključujući njegove izmjene i dopune (NN 112/12, 56/13), pošto se njima samo zabranjuje nastavak dotadašnjeg postupanja a glede jednostranog određivanja promjenljive kamatne stope na ugovore o kreditu a bez da se o njima pojedinačno pregovaralo, što se međutim ne odnosi i na dio ugovornih odredbi o ugovornoj kamati u dijelu kojem je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja tih ugovora.“
14. Tuženik stoga ističe kako je VSRH zauzeo stav kako se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz konkretnog kolektivnog spora, a samim time nije došlo ni do prekida zastare za tužitelja, jer je jasno kako je VSRH u konkretnom kolektivnom sporu, izričito naveo da se izreka presude ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu. Samim time, u svjetlu presude Rev-2245/17-2 evidentno je kako ne postoji ta kolektivna tužba koja je prekinula zastaru za tužiteljevu tražbinu i od čije pravomoćnosti zastara ponovno teče, te kako, u slučaju da je i zahtjev osnovan, zbog zastare potrebno odbiti sve iznose dospjele prije 14. lipnja 2014. Zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove, jasno je, počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev- 421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate.
Nadalje, tuženik ukazuje u nastavku, način promjene kamatne stope, imajući u vidu da se radi o kunskom kreditu. U odredbama poglavlja 3. OUP/2013, naslovljenog „Krediti
– načini određivanja visine promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope, navedeno je:„Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.“ U završnim odredbama bilo je predviđeno između ostaloga i sljedeće: „U usklađenju Zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kunskom kreditu, primijenit će se 6M NRS 1 za HRK.“ Jednostavnije rečeno, od 1.1.2013. godine redovna kamata je i u konkretnom ugovornom odnosu definirana uz primjenu objektivnih parametara, sukladno čl. 5. i 14. ZID ZPK/12, odnosno kamatna stopa je vezana uz definirani fiksni i varijabilni element (6M NRS 2 za HRK). Tužitelj je o tome obaviješten obaviješću od 8.1.2013. koju tuženik dostavlja u prilogu.
15. Tuženik ističe kako postoje stotine pravomoćnih oslobađajućih presuda Visokog prekršajnog suda protiv tužene banke koje potvrđuju kako je banka postupila po čl.11.a. st. 5. ZID ZPK/12. godine i definirala fiksni i varijabilni dio kamatne stope u potrošačkim ugovorima sa promjenjivom kamatnom stopom, zbog čega je zahtjev za razdoblje nakon 1.1.2013. zasigurno neosnovan.
16. Kamatna stope se, dakle, nakon 1.1.2013. godine određuje primjenom fiksnog i varijabilnog dijela. Prije navedenog datuma, svaka promjena kamatne stope učinjena je u skladu sa zakonom i ugovorom. Odredbom članka 2. st. 1. Ugovora o kreditu navedeno je kako će kamatna stopa biti obračunavana sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama Kreditora, a u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta. Člankom 17. Ugovora o kreditu, navedeno je kako opći uvjeti čine sastavni dio ugovora o kreditu, dok je tužitelj potpisom ugovora potvrdio primitak istih. U vrijeme sklapanja ugovora, na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 6. srpnja 1999. godine, a koji su se primjenjivali od 1. listopada 1999. (u daljnjem tekstu „OUP/1999“). U odredbi čl. 5.1. OUP/1999 bilo je navedeno: “Izmjene (akata kojima se utvrđuje kamatna stopa – op. punomoćnika) temelje se na profesionalnoj procjeni tržišnih uvjeta, koju Banka obavlja kontinuirano, s ciljem zaštite pravne i gospodarske svrhe ugovora, rukovodeći se pritom zahtjevima prilagodbe promjenama tržišnih uvjeta za vrijeme postojanja poslovnog odnosa.” Dakle, banka se obvezala kako će Odluku o kamatnim stopama, odnosno kamatnu stopu, mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta. Takva odredba bila je u skladu s Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine („Narodne novine“ br. 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03), a koja je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. godine u čl. 97. alineji 11. („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – ZZP/07), te potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014. godine u čl. 50. alineji 11. („Narodne novine“ br. 41/14), koja vrijedi i danas (ali ne više na području potrošačkog kreditiranja, uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju) i glasi: “Ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice…odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga.” Tekst ugovorne odredbe u čl. 2. stavku 2. Ugovora (što je dopunjeno odredbama čl. 5.1. Općih uvjeta poslovanja iz 1999.) govori o tome da je „redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima“, a takav se modus promjenjivosti temelji na materijalnom pravu kakvo je važilo u vrijeme sklapanja Ugovora, i on nije istovjetan modusu jednostrane izmjene redovne kamate od strane banke, po pukom nahođenju banke. „Jednostrana promjenjivost kamatne stope“, na koju upire tužitelj, nema materijalno-pravno isti tretman, kao i „promjenjivost kamatne stope zbog valjanog razloga predviđenog u ugovoru“ – i to upravo proizlazi iz propisa namijenjenih zaštiti potrošača. OUP/1999 su nadalje nadopunjeni stupanjem na snagu Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su bili u primjeni od 1.1.2011. u kojima je, između ostaloga, bilo navedeno u odredbi 2. Osnovna načela promjene kamatne stope “Visina i promjene kamatnih stopa ovise prvenstveno o visini i promjenama tržišnih parametara koji određuju uvjete pod kojima se Banka može zadužiti na domaćem ili inozemnom tržištu kapitala, a koji se odnosi na referentne kamatne stope za pojedinu valutu i kreditni rizik Republike Hrvatske. Pored utjecaja kretanja tržišnih parametara…, na visinu i promjene kamatnih stopa utječe i regulatorni trošak poslovanja Banke, odnosno financijski efekti promjena zakonske i podzakonske regulative… itd.”
17. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i naknadu troška ovog postupka u cijelosti.
18. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o nenamjenskom kreditu uz potvrdu (list 8-12 spisa), dopis tuženika uz izvadak iz prometa po kreditu (list 13-28 spisa), Opći uvjeti poslovanja (list 39-52 spisa), sudska praksa (list 72-82 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 90-94 spisa), iskaz tužitelja dan na ročištu dana 14.10.2021. godine (list 107-108 spisa). Stranke nisu predložile saslušanje neke osobe kao svjedoka. Time su provedeni svi predloženi dokazi.
19. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.
20. Sud je izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu (dalje: Ugovor) te utvrdio da su isti sklopili dana 28.08.2007. godine Zagrebačka banka d.d. kao banka kreditor i OM kao korisnik kredita, pod brojem 3210649545. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sud je utvrdio da je kreditor je odobrio korisniku kredit u iznosu od 115.000,00 kuna. Odredbom čl. 2. ugovoreno je da redovna kamatna stopa iznosi 8,90 % godišnje te da je ista promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika. Isto tako je ugovoreno da se kredit vraća u mjesečnim anuitetima. Čl. 3. je ugovoren rok otplate od 84 mjeseci, a čl. 4. je utvrđeno da mjesečni anuitet iznosi 1.824,47 kuna. Navedeni ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba pod brojem OV-18697/07 dana 28.08.2007. godine.
21. Sud je saslušao tužitelja OM osobno te je isti na ročištu održanom dana 14.10.2021. godine izjavio da je predmetni kredit realizirao kod tuženika obzirom da je od ranije bio njihov klijent. Svrha kredita je bila podmirenje nekih osobnih izdataka te pomoć roditeljima. Izjavio je da je pročitao predmetni ugovor i vidio je odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali nije ništa posebno pitao vezano uz to, obzirom je smatrao da će ga osobna bankarica o tome upozoriti ukoliko će biti potrebno. Tijekom otplatnog razdoblja kamatna stopa se počela povisivati, a time i rata kredita, i to do granice da je to postalo vrlo značajno povećanje. U trenutku kada je realizirao kredit nije očekivao da će mu rata toliko narasti, odnosno da će se toliko značajno povisiti kamatna stopa, a nitko ga na to nije ni upozorio. Iz banke je dobivao obavijesti o povišenju kamatne stope, ali na tim obavijestima nije bila mogućnost žalbe ili prigovora. Niti prije tih povišenja kamatnih stopa nitko iz banke nije ga zvao radi eventualnog razgovora o toj promjeni. U međuvremenu je radi drugih poslova išao kod osobne bankarice, no ni ona mu nije ništa govorila o tome. Više se ne sjećam da li je s njom razgovarao o toj temi. Sve rate koje sam platio, platio je on osobno. On je dipl. ing. elektrotehnike te nemam specifičnih znanja iz područja financija i bankarstva. Na poseban upit pun. tužitelja odgovara da ga osobna bankarica prilikom sklapanja ugovora nije upozorila temeljem kojih parametara i kriterija bi moglo doći do promjene kamatne stope na više ili niže. Na daljnji upit pun. tužitelja odgovara da ga osobna bankarica tuženika nije upozorila na odredbe o tome da je on bezuvjetno suglasan s jednostranim odlukama banke kojima se mijenjaju neke odredbe ugovora. Na poseban upit pun. tuženika odgovara da je u kratkom roku vezano uz vrijeme realizacije predmetnog ugovora kod tuženika realizirao još jedan ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR iz razloga što mu je trebao veći novčani iznos. Mislim da su odredbe o postojanju /nepostojanju valutne klauzule u tim ugovorima bile vezane uz visinu kredita. Na daljnji upit pun. tuženika odgovara da uplata ZB Investa je uplata investicijskog fonda tuženika s tim da on misli da se radi o uplati vezano uz iznos koji je on ostvario u tom fondu. U vlasništvu nema ni obrt ni poduzeće.
22. Sud je iz iskaza tužitelja osobno utvrdio da je isti predmetni kredit realizirao kod tuženika radi osobnih potreba u svrhu podmirivanja određenih osobnih izdataka te radi novčane pomoći roditeljima. Stog ovaj sud smatra da predmetni ugovor o kreditu ima sve karakteristike potrošačkog kredita te drugačije navode nije prihvatio.
23. Vezano uz pravni okvir za rješavanje ovog spora među strankama valja naglasiti da je za ocjenu valjanosti ugovorene jednostrano promjenjive kamatne stope (ugovor je zaključen 4. siječnja 2008.), mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/0.7, 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07), koji je bio važeći u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je bio važeći za vrijeme otplate kredita.
24. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 102. stavka 1. ZZP/07 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
25. Naprijed citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.
26. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
27. Zatim, važno je za istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
28. Nadalje, prema odredbi članka 322. stavak 1. ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
29. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
30. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema odredbi članka 295. stavak 2. ZOO-a proizlazi da opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema odredbi članka 272. stavak 1. ZOO-a proizlazi da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.
31. Prema odredbi članka 295. ZOO-a opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.
32. Sukladno svim naprijed navedenim utvrđenjima te citiranim pravnim normama ovaj sud smatra da u ovom konkretnom slučaju odredba Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva kao i sve ostale ugovorne odredbe, ali nije razumljiva. To zato što je jedino što je razumljivo to da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.
33. Naime, sud je analizom iskaza tužitelja i svjedoka nedvojbeno utvrdio da tuženik prilikom sklapanja kredita nije upozorio tužitelja na razloge ni kriterije koji bi doveli do povećanja kamatne stope, kao i da tuženik nije pružio tužitelju niti objašnjenje zašto je došlo do povećanja kamatne stope, niti su ikada precizno navedeni kriteriji ili parametri koji su doveli do takvog povećanja.
34. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, te je stoga stav ovog suda kako sadržaj takve ugovorne odredbe nije bio jasan ni razumljiv tužitelju, a niti je ikada uslijedilo obrazloženje ili bio upoznavanje s parametrima koji dovode do navedenih promjena
35. To znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
36. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba. Ako je ona ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, takva odredba time uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
37.Nadalje, imajući u vidu da je kamata cijena kredita, pa kao takva bitan element ugovora o kreditu, slijedom čega mora biti određena odnosno odrediva, određivanje cijene prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu kamatne stope, protivno je načelu savjesnosti i poštenja.
38. Također jednostrana promjena kamatne stope odlukom banke bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu. To je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, posebno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, pa je posljedično tome, takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP-a
39. Stoga sud na temelju provedenog dokaznog postupka nalazi utvrđenim da je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, čime je dio odredbe nepošten, a sukladno tome u tom je dijelu ugovor ništetan primjenom članka 87. Zakona o zaštiti potrošača.
70. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan dio članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika
40. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je proveo odgovarajuće financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.
41. Prvenstveno valja naglasiti da je sud počeo od utvrđenja da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 28.08.2007. godine sklopili Ugovor o kreditu pod brojem 3210649545 na iznos od 115.000,00 kuna. Tim ugovorom je ugovorena redovna kamata od 8,90 % godišnje promjenjiva u skladu s odlukama kreditora te je određen rok otplate od 84 mjeseci.
42. Nadalje je utvrđeno da se kamatna stopa tijekom obračunskog razdoblja mijenjala tako da je prvotno bila 8,90 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 01. travnja 2008., zatim 9,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 01. svibnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1.srpnja 2009., zatim 10,65 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 01. srpnja 2013., zatim 10,62 % godišnje od anuiteta s dospijećem 01. kolovoza 2013. do zaključno anuiteta s dospijećem 01. siječnja 2014., zatim 10,33 % godišnje od anuiteta s dospijećem 01. veljače 2014. do konačne prijevremene otplate 16.travnja 2014. godine
43. Provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01.10.2007. godine) do konačne prijevremene otplate (16.04.2014. godine), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.092,27 kn odnosno iznos od 941,30 EUR prema službenom konverzijskom tečaju Republike Hrvatske. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka.
44. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.
45. Slijedom navedenog sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se potražuje isplata vezano s osnova valutne klauzule zbog jednostrane promjene kamatne stope sveukupno iznos od 941,30 EUR te je isti iznose dosudio tužitelju na teret tuženika s tijekom kamata kako je utvrđen u financijskom vještačenju, a naznačen u izreci ove presude.
46. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, a od 01.08.2015. godine pa do isplate temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05.
47. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, valja ukazati da se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu temeljem članka 323. stavak 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao (tako i Županijski sud u Osijeku, u presudi broj Gž-1996/19 od 14. rujna 2020. i dr.). Kako tužitelj upravo ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi a temeljem takvog utvrđenja i isplatu, koji zahtjev sud prihvaća kako je to ranije obrazloženo, to je utvrđen neosnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku, dok je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kako je to navedeno u toč. II. izreke ove presude.
48. Vezano uz prigovor tuženika iz njegovog podneska od 30.12.2021. godine da je došlo do povišenja tužbenog zahtjeva, da to predstavlja preinaku kao i dio vezan uz protivljenje istom i kako se računa zastara za preinačen dio, sud upozorava da je tužitelj svojim tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 7.131,31 kunu, da bi preciziranim tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 7.092,27 kuna / 941,30 EUR. Dakle, tužitelj svojim preciziranim tužbenim zahtjevom traži manji iznos od onoga iz tužbe pa stoga nema nikakvog govora o preinaci tužbe već se radi o povlačenju dijela iste i to za minoran iznos. Stoga ove navode tuženika sud nije prihvatio.
49. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).
50. Sud je tužitelju priznao trošak postupka u cijelosti obzirom da je tužbenim zahtjevom u vrijeme zaključenja glavne rasprave uspio u cijelosti.
51. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 07.06.2019.g. sa 150,00 EUR (Tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 21.04.2020., 22.04.2020., 04.10.2021. i 22.02.2022. godine sa 150,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8/1), trošak pristupa na ročišta 19.02.2020., 17.03.2021., 14.10.2021., 04.05.2022., 05.09.2022. i 01.10.2025. godine sa 150,00 EUR za svako ročište ( Tbr. 9/1) te trošak ročišta za objavu presude sa 75,00 EUR ili ukupno 1.725,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV (tbr. 42) u iznosu od 4.31,25 EUR, trošak vještačenja od 265,45 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu od 114,,67 EUR te na presudu do 113,08 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 2.649,45 EUR koji je i dosuđen tužitelju na teret tuženika.
52. Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 18.03.2021. godine kojim je dostavljena uplatnica za vještačenje, te pristupa na ročište od 12.01.2022. godine jer nije održano i ročišta za objavu jer te radnje nisu bile potrebne za vođenje postupka.
53. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 i 8 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 28. listopada 2025. godine pa do isplate.
54. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 28. listopada 2025. godine.
Sudac:
Hrvoje Vučić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
