REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, Slavonski Brod

Poslovni broj: P-45/2025-10

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PROJEKTGRADNJA plus d.o.o. iz Gornje Vrbe, Vrbska ulica 3, OIB 99639891810, zastupana po predsjedniku uprave ZA i članu uprave AA, svi zastupani po punomoćniku Krešimiru Bogdanu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika ĆA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Pero Jurić i Mladen Jurić j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, 28. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

I. Općinski sud u Slavonskom Brodu oglašava se mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

II. Nakon pravomoćnosti ovoga rješenja predmet će se dostaviti (opće) mjesno nadležnom Općinskom sudu u Osijeku.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovoga suda podnio tužbu protiv tuženika radi isplate novčanog iznosa koji je tužitelj kao pozajmicu isplatio tuženiku.

1.1. U tužbi navodi da je za vrijeme trajanja Ugovora o radu sa tuženikom, na zahtjev tuženika s istim sklopio Ugovor o pozajmici novčanog iznosa od 25.000,00 kuna (dalje: Ugovor), koji iznos odgovara iznosu od 3.318,07 eura, a Ugovor da je sklopljen 4. svibnja 2022. Ističe da su člankom 5. Ugovora ugovorili mjesnu nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu.

1.2. Nadalje, da je Ugovorom tuženik pristao i dao dozvolu tužitelju da mu na ime povrata pozajmice uskraćuje dio plaće uz kamatnu stopu od 4% godišnje i to na način da će prvih šest obroka počev od mjeseca lipnja do prosinca 2022. plaćati 500,00 kuna, a ostalih osamnaest obroka po 1.222,22 kuna. Do dana 2. siječnja 2023. tužitelj je tuženiku ustegnuo 3.000,00 kuna, odnosno 398,16 eura.

1.3. S danom 2. siječnja 2023. ostalo je za naplatu 2.919,91 eura, a od 2. siječnja 2023., za vrijeme trajanja radnog odnosa tužitelj je tuženom na plaći uskratio iznos 2.037,71 eura. Radni odnos tužitelja i tuženika raskinut je 12. lipnja 2023., a posljednja uskrata plaće tuženika od strane tužitelja učinjena je 14. srpnja 2023. Nakon navedenog datuma tuženik nije nastavio plaćati ugovorene iznose sukladno Ugovoru tako da je tužitelju ostao dužan ukupan iznos od 882,20 eura, slijedom čega je tužitelj tuženiku 22. kolovoza 2023. poslao opomenu prije prinudne naplate međutim, tuženik se na istu oglušio.

1.4. Tužitelj navodi da, budući je Ugovor potpisan 4. svibnja 2022. s ugovorenim rokom otplate od 24 mjeseca, je tražbina tužitelja iz Ugovora dospjela na naplatu 5. svibnja 2024. pa predlaže sudu donijeti presudu kojom će tuženiku naložiti isplatu iznosa od 882,20 eura sa ugovorenom kamatom od 4% godišnje koja teče od 5. svibnja 2022. do isplate kao i naložiti tuženiku da naknadi parnične troškove tužitelju.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda te je istaknuo da je tužitelj dao tuženiku na potpis Ugovor o pozajmici koji je otisnut na poslovnom papiru tužitelja te o kojem se uopće nije pregovaralo niti se moglo pregovarati. Nadalje, da je Ugovorom za slučaj spora između ugovornih stranaka predviđena mjesna nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu, a da je navedenu ugovornu odredbu tužitelj nametnuo tuženiku s pozicije sile, odnosno poslodavca zbog čega je tuženik lišen bilo kakve mogućnosti pregovora. Slijedom navedenoga, tuženik smatra da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo i koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženika koji je u poziciji potrošača.

2.1. Dalje navodi da se, imajući u vidu vrijednost predmeta spora te činjenicu da tuženik živi u [adresa], nametanje nadležnosti suda u Slavonskom Brodu kao sudu mjesta nadležnosti tužitelja koji je nedvojbeno jača ugovorna strana, ukazuje kao pokušaj otežavanja pristupa sudu koji se očituje u povećanim troškovima putovanja tužitelja i njegova punomoćnika na relaciji Osijek – Slavonski Brod, koji se u značajnoj mjeri remeti ravnoteža obveza ugovornih strana u korist tužitelja.

2.2. Tuženik posebno ističe da je dok je bio zaposlen kod tužitelja poslove pretežito obavljao u Osijeku i okolici te da tužitelj posluje i u Osijeku pa da nema nikakvog logičnog opravdanja za nadležnost suda u mjestu sjedišta tužitelja.

2.3. Tuženik se poziva na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14. i 110/15., dalje: ZZP) koji stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu te navodi da je istim posebno stipulirano člankom 3. da taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i s aktom Europske unije i to baš Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva).

2.4. Tuženik ističe da je ova Direktiva implementirana u hrvatski pravni sustav i dijelom ZZP pa da je člankom 49. stavkom 1. ZZP propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

2.5. Nadalje, da je pravna posljedica takvih odredbi propisana i samim zakonom i to na način da je sukladno članku 55. stavku 1. ZZP određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Vezano za praksu suda Europske unije tuženik ističe presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Ovom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.6. U predmetnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi putovati što bi obzirom da živi u [adresa] uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, obzirom na cijenu putovanja tužitelja iz mjesta stanovanja u [adresa] i natrag, kao i obzirom na za to potrebno određeno vrijeme. Poziva se na sudsku praksu sudova u Republici Hrvatskoj u pogledu navedenog pa tako primjerice navodi odluku Županijskog suda u Splitu br. Gž- 1919/2019 od 25.10.2019. i Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-319/2023 od 28.03.2023. Predlaže zamolbenim putem saslušati tužitelja na okolnost da se o ovoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo.

3. Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu tužitelj ističe da je prigovor tuženika promašen, a kao takav neosnovan te sukladno Zakonu o zaštiti potrošača potrošački ugovor da je ugovor sklopljen između potrošača i trgovca u okviru trgovačke djelatnosti trgovca. Tužitelj (poslodavac) ističe da nije kreditna institucija niti trgovac, već pravna osoba koja je tuženiku odobrila pozajmicu u okviru radnog odnosa.

3.1. Jednako tako ističe da tuženik nije u ulozi potrošača, već u ulozi zaposlenika, čime se ovaj pravni odnos ne može smatrati potrošačkim ugovorom te da odredbe Zakona o zaštiti potrošača na koje se tuženi poziva, uključujući one o mjesnoj nadležnosti, nisu primjenjive u konkretnom slučaju. Ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti je zakonita, a Zakon o parničnom postupku u članku 70 dopušta ugovaranje mjesne nadležnosti, osim ako je propisana isključiva nadležnost.

3.2. Dalje navodi da su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda prema sjedištu poslodavca, što je u skladu s odredbama ZPP-a te da ne postoji prisilna odredba koja bi takvu klauzulu činila ništetnom u konkretnom slučaju. Obzirom na navedeno tužitelj se protivi da se tuženi saslušava na predloženu okolnost jer se za navedeni pravni odnos ne primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača, a predložena okolnost saslušanja izlazi iz zaštite potrošača koja se primjenjuje u praksi sudova rješavajući predmete u kojima su banke tužene radi utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli, ulaznih i izlaznih naknada.

3.3. Tužitelj dodaje da je Ugovor o pozajmici potpisan i konzumiran od strane tuženog, a svojim potpisom tuženi da je potvrdio da je isti pročitao te da je suglasan s njegovim odredbama, što je sadržaj članka 3 Ugovora o pozajmici.

3.4. Smatra da Ugovor o pozajmici kojim je poslodavac iznimno izašao u susret radniku nije ugovor koji je sastavljen na obrascu nego da je pisan na zamolbu samog tuženog i po odobrenju predsjednika Uprave tužitelja pa predlaže sudu odbiti prigovor tuženog glede mjesne nadležnosti ovog suda i to u odluci u glavnoj stvari te da se nastavi ovaj parnični postupak pred naslovnom sudom.

4. Prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu koji je istaknuo tuženik je osnovan.

5. Odredbom članka 70. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019. 80/22. i 114/22., dalje: ZPP) propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. istog članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa te stavkom 5. da isprave o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

6. Uvidom u predmetni Ugovor utvrđeno je da je isti otisnut na poslovnom papiru poslodavca, ovdje tužitelja.

6.1. Iz odredbe članka 5. spornog Ugovora proizlazi da su stranke prilikom sklapanja istoga, za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora, ugovorile nadležnost suda u Slavonskom Brodu što je povoljno za tužitelja jer ima registrirano sjedište u [adresa], dakle na području nadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu. Po ocjeni ovog suda takva ugovorna klauzula je nepoštena odredba ugovora jer se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj ugovorne stranke nisu posebno pregovarale.

6.2. Naime, Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje: ZZP) propisuje pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu te je posebno propisano člankom 1 a) da taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i sa aktom Europske unije i to Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama). Upravo ova Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav i dijelom je ZZP.

6.3. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, izmijenjena je Direktivom 2011/83/EU (dalje: Direktiva) te je implementirana u ZZP.

6.4. Prema Direktivi potrošač uvijek mora biti fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim Direktivom nastupa izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Sve dok s jedne strane postoj prodavatelj robe ili pružatelj usluge, a s druge strane potrošač smatra se da je ugovor obuhvaćen Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

6.5. Prodavatelj robe ili pružatelj usluge je fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća ili profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

6.6. Navedeno se odnosi i na tijela koja obavljaju djelatnost od općeg interesa te se ovdje uključuju i tijela koja imaju status javnopravnih tijela i pri tome nije nužno da se ugovorom odražava glavna djelatnost prodavatelja robe ili pružatelja usluge, nego se ugovor može odnositi i na djelatnost koja je dodatna ili sporedna glavnoj djelatnosti pa tako primjerice i zajam koji poslodavac daje svojim zaposlenicima ili zajam koji je obrazovna ustanova odobrila studentu te odvjetnik koji se kao fizička osoba smatra pružateljem usluge u ugovoru o pružanju pravnih usluga (predmet Suda C590/17 Pouvin Dijoux).

6.7. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tuženik bio u ugovornom odnosu sa tužiteljem sa statusom potrošača u smislu Zakona o zaštiti potrošača jer je sklopio pravni posao sa tužiteljem u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

7. Prema Direktivi nepoštena ugovorna odredba je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri i ako na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed tako da potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

7.1. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluge izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

7.2. Odredbom članka 49. stavka 1. ZZP propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 49. stavak 2. ZZP).

7.3. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je i samim zakonom na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (članak 50. stavak 1. ZZP), a sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.

8. Vezano za praksu Suda Europske unije valja upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.1. Sud Europske unije je u manjem broju predmeta dao mišljenje koji su ugovori obuhvaćeni Direktivom pa tako navodi da su to:

- ugovori o najmu nekretnina za stanovanje koji su sklopljeni između pojedinca koji djeluje na nekomercijalnoj osnovi i stručnjaka na području nekretnina,

- ugovori o pružanju pravnih usluga ugovor o hipotekarnom kreditu koji je sklopio odvjetnik u privatne svrhe ugovor koji je sklopila obrazovna ustanova, a kojim studentici odobrava pomoć u plaćanju iznosa koji ona duguje u upisninu i povezane sa studijskim putovanjem,

- ugovor o jamstvu ili ugovor o osiguranju koji je osoba sklopila s kreditnom institucijom radi osiguranja ugovornih obveza kojih ima prema kreditnoj instituciji, u slučaju kada jamac djeluje za izvan svoga poduzeća, obrta i profesije i ni na koji način nije profesionalno povezan s društvom,

- hipotekarni zajam koji je poslodavac odobrio svojem zaposleniku i njegovom bračnom drugu u privatne svrhe.

8.2. Suci nacionalnih sudova imaju obvezu procijeniti jesu li se o konkretnoj ugovornoj odredbi vodili pojedinačni pregovori. Prema članku 3. stavku 2. Direktive, ako je ugovorna odredba sastavljena unaprijed, na primjer u slučaju unaprijed formuliranog ugovora, uvijek se smatra se o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a teret dokaza je na prodavatelju robe ili pružatelju usluga.

9. Slijedom navedenoga, u konkretnom slučaju se radi o tipskom ugovoru (unaprijed formuliranom ugovoru) od strane tužitelja otisnutom na poslovnom papiru tužitelja, a tuženik je istaknuo i da se radi o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana već da je sastavni dio tipskog ugovora tužitelja na čiji sadržaj tuženik nije imao utjecaj. Također, s obzirom da se radi o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka budući da bi tuženik, koji ima prebivalište u [adresa], radi ostvarenja svojih prava i obveza bio u obvezi putovati u Slavonski Brod, što bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu jer bi to za tuženika iziskivalo dodatne troškove i vrijeme, čime se tuženiku ograničava pravo na pristup sudu to su ispunjene pretpostavke iz članka 3. Direktive i članka 49. ZZP koje predmetnu ugovornu odredbu čine nepoštenim, a time i ništetnom.

9.1. S druge strane, kako je naveo tuženik, poslodavac (ovdje tužitelj) na području općemjesno nadležnog suda za tuženika ima svoju poslovnu jedinicu i na tom području obavlja poslove budući je i sam tuženik poslove za poslodavca obavljao na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Osijeku pa suđenje pred općemjesno nadležnim sudom za tuženika ne bi bilo u tolikoj mjeri tegobno za tužitelja koliko bi bilo tegobno za tuženika da se postupak vodi pred sudom čija je mjesna nadležnost ugovorena.

10. Kako iz navedenog proizlazi da su ispunjene pretpostavke propisane citiranim odredbama ZZP-a i Direktive, to ovaj sud takvu odredbu ugovora smatra nepoštenom pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

Slavonski Brod, 28. listopada 2025.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa istog. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku, Krešimiru Bogdanu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, 2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Pero Jurić i

Mladen Jurić j.t.d., Osijek,

3. Općinskom sudu u Osijeku, uz cjelokupan spis – po pravomoćnosti.