Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2900/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužiteljice VA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Josip Giljanović, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, Zagrebu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj P-3675/2024-7 od 21. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj P-3675/2024-7 od 21. svibnja 2025., i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim povodom žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijem je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"1.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 2. ugovora o namjenskom kreditu za reprogram obveza od 3. studenog 2011., broj ugovora: 3225433397, kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

2.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici trošak postupka uvećan za zatezne kamate tekuće od donošenja odluke o troškovima postupka do isplate." (točka I. izreke). Naloženo je tužiteljici nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 500,00 eura, uvećano za zatezne kamate od dana donošenja presude do isplate (točka II. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu, i usvojiti tužbeni zahtjev, ili uvažiti žalbu, i pobijanu presudu ukinuti te vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troškova parničnog postupka uvećanih za troškove žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 2. ugovora o namjenskom kreditu za reprogram obveza od 3. studenoga 2011., kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je da je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 6.262,63 Euro obračunato prema srednjem tečaju HNB članak 1., dok je člankom 2. ugovoreno da je korisnica kredita obvezana platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a Izvadak iz Odluke o tarifi naknada za usluge kreditora koje se odnose na taj ugovorni odnos sastavni je dio tog ugovora dok je člankom 3. ugovoreno rok otplate kredita u 84 mjeseca, te da, a što je regulirano člankom 4., otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima, dok je člankom 5. regulirana namjena kredita, a to je reprogram obveza po tekućem računu [broj bankovnog računa] i kreditnoj kartici pok. supruga tužiteljice.

6. Sud prvog stupnja je tvrdnje tužiteljice da je predmetna ugovorna odredbe ništetna, ocijenio neosnovanim, uz obrazloženje da je upravo naknada za obradu temeljena na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, kao i posljednjim propisima namijenjenim zaštiti potrošača, gdje je zakonodavac u članku 1. i članku 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 143/2013.) dao ovlaštenje ministru financija da u Pravilniku pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi i gdje je upravo ministar financija 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadi na potrošačke kredite („Narodne novine“, br.15/2014.) kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita a vjerovnik (tuženik u ovom slučaju) u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojem su određene naknade a ovisno o vrsti kredita,dok je člankom 3. Pravilnika o naknadi na potrošačke kredite određeno da za obavljanje usluga o poslovima kreditiranja potrošača,vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade i to naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za viđenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz Ugovora o kreditu i slično a koja obveza plaćanja naknade potrošača, odnosno korisnik kredita je uvriježena i u Direktivama 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 04.veljače 2014. u Ugovorima i potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene kredite i izmjenama direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) broj 1093/2010, a što sve ovo pokazuje da su naknade za obradu kredita redovan trošak kreditiranja.

6.1. Sud prvog stupnja je, nadalje, ocijenio kako je u konkretnom slučaju obveza za plaćanje naknada, među kojima je i obveza korisnika kredita platiti sve eventualne poreze kojima bude terećen kreditor s osnove odobrenja i naplate ovog kredita, ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu gdje je ta naknada jasno i razumljivo određena odredbama o Tarifi naknade za usluge te da nema govora da je predmetan odredba nepoštena. Prema ocjeni suda prvog stupnja ova obveza plaćanja naknade kredita, ne samo što je jasno određena u Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi, ista je dana osobnim bankarima kao uputa na temelju koje izvješćuju korisnike kredita koju naknadu, koliku i za koji kredit se odobrava.

7. Slijedom navedenog, a polazeći od utvrđenja da je Odluka o naknadi troškova vođenja kredita za ostvarenje kredita i slično, uređena zakonom, odnosno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi, sud je zaključio kako nema govora da bi se radilo o nepoštenim i ništavim odredbama jer su te odredbe određene zakonom i iste su lako uočljive i razumljive i za koju obvezu je korisnik kredita bio upoznat i prije zaključenja spornog kredita.

8. S obzirom na sve izneseno, a posebno činjenicu da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito zakonski dopuštena, ugovarana na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u članku 2. stavak 4. Ugovora o kreditu te određena odnosno, odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku, to ugovorna odredba nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, odnosno da bi naknada povrijedila načelo dobre vjere, pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom i ništetnom.

9. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

10. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu sadržajno upire tužiteljica u žalbi, osobito, jer u pogledu odlučnih činjenica presuda ne sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge.

11. Tužiteljica prvenstveno osnovano u žalbi upire kako u konkretnom slučaju nije zahtijevala utvrđenje ništetnom odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade, već odredbe kojom je ugovoreno plaćanje svih naknada i troškova ( dakle i tzv, ulazne naknade), a koji pojam nije jasna, određen niti razumljiv jer uopće nije razvidno o kojim bi to naknadama i troškovima bilo riječ te nije naznačeno niti koja bi bila visina nedefiniranih naknada i troškova koje je tužiteljica obvezna platiti.

12. V, tužiteljica u žalbi upire kako se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo , da je riječ o potrošačkom ugovor, a da je sporna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužiteljice jer tužiteljica preuzima obvezu plaćanja nedefiniranih naknada i troškova, čiju visinu i dospijeće određuje drug a ugovorna strana odnosno kreditor.

13. Pobijana presuda uopće ne sadrži razloge je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, odnosno je li odredba bila unaprijed formulirana, niti sadrži razloge je li tužiteljici objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik trebao dokazati (članak 96. Stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“, br.79/2007. – dalje: ZZP/07)

14. Naime, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke su se dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/202.1,114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023. - dalje: ZOO) te pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe članka 7. ZOO, pa kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje te kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice.

15. Nadalje, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu, i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

16. Uzrokuje li se predmetom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen i ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

17. Prema odredbi članka 98. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., (presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015 odbijena je revizija kao neosnovana), pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženik), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

18. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostalog, u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj primjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

18.1. Naposljetku, odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđene su ništetnim odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

19. Nadalje, Sud Europske unije je u presudi od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučio:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članku 100. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

21. Međutim, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za ugovorene naknade, no kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga.

22. Slijedom svega navedenog, a budući da pobijana presuda ne sadrži razloge o tome je li tuženik dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te radi li se o unaprijed formuliranoj odredbi standardnog ugovora, je li jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih naknada i troškova, odnosno od čega se isti sastoje, i posljedično tome je li takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu tužiteljice - potrošača, to presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, pa je valjalo pobijanu presudu ukinuti, i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (članak 369. stavak 1. ZPP).

23. S obzirom na to da je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka.

24. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će ispraviti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem te će provesti test transparentnosti i test (ne)poštenosti predmetne ugovorne odredbe, i tek potom će donijeti novu, na zakonu osnovanu, odluku o tužbenom zahtjevu.

25. Na temelju odredbe članka 166. stavka 3. ZPP, odlučeno je da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor