Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1924/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis, kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Željke Rožić Kaleb, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Ivani Dujmić Živković, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Danku Šare, odvjetniku u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2857/2021-28 od 2. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovna i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2857/2021-28 od 2. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III. i V. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. 1924/2024 od 2. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke, utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o [broj kredita] (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog dana 08. kolovoza 2006. između tužitelja ŽĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita novčanog iznosa od kunske protuvrijednosti 19.677,47 CHF s rokom otplate 84 mjeseca i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966533 kao kreditora, kojom se tužitelj obvezao tuženiku platiti redovnu kamatu po stopi koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama.

U toč. II. izreke presude utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu temeljem koje se kredit otplaćuje uz valutnu klauzulu, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji ima biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te se uplate po kreditu valutiraju s danom odobrenja računa banke.

Točkom III. izreke, naloženo je tuženiku, platiti tužitelju iznos od 2.372,83 Eur, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, pobliže naveden u toč. III. izreke presude.

Točkom IV. izreke, odbijen je zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamate u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata preko tijeka kamata navedenih u točki III. izreke ove presude.

Točkom V. izreke, naloženo je tuženiku, da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.447,33 Eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 2. siječnja 2024. pa do isplate.

Točkom VI. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu od 468,94 Eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom.

Pobijanim rješenjem u toč. I. utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 523,65 Eur sa zateznim kamatama.

Točkom II. izreke, Rješenja, odbačen je prigovor radi prebijanja, postavljen podneskom od 2. studenog 2022. kao nedopušten.

2. Presudu u dijelu pod toč. I. II., III. i V. izreke pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, prihvatiti navode žalbe i preinačiti presudu u pobijanom dijelu na način da se odbaci tužba, a tuženiku naknade troškovi postupka, podredno da se presuda preinačit i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje. Iz istih razloga tuženik pobija i rješenje u dijelu pod toč. II. izreke, te predlaže, preinačiti rješenje u pobijanom dijelu i odlučiti o prigovoru prijeboja, podredno rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o potrošačkom kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

6. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP u tom dijelu, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

7. U postupku nije sporno da su stranke dana 8. kolovoza 2006.sklopile Ugovor o [broj kredita] kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 19.677,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), da je čl. 2. ugovorena redovna kamatna stopa od 5,95% koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta radi kupnje vozila, da je čl. 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste kreditora za CHF važećem na dan plaćanja prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora.

8. Tijekom postupka je utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu sastavio tuženik na standardnom obrascu, da se tijekom otplate kredita kamatna stopa više puta povećavala i da je rastao tečaj CHF. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da ukupan iznos koji je više plaćen po osnovi rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita iznosi 2.372,83 Eur.

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno pozvao na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji je u pogledu ovakvog načina ugovaranja redovnih kamata vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, između kojih i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga bilo utvrđenje ništetnosti redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

10. Citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., je potvrđeno u odnosu na tužene banke, među kojima i na tuženika, da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

11. Nadalje se prvostupanjski sud pravilno pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te je Vrhovni sud u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke, među kojima i tuženik u točno određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), jer prije njihova sklapanja banke nisu potrošača informirale u cijelosti o potrebnim parametrima bitnim za donošenje utemeljene odluke temeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme sklapanja ugovora, te da su te odredbe ugovora suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

12. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF utvrdio nepoštenima u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/2003, a time i ništetnim u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/07, te je posljedično tome pravilno prihvatio i restitucijski zahtjev tužitelja za povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po pravilima stečenog bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO).

13. Imajući u vidu da je tužitelj predmetni kredit podigao kao fizička osoba, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili slobodnog zanimanja za vlastite potrebe radi kupnje automobila (čl. 6. Ugovora), ista je potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP/03, a tuženik ničim tijekom postupka nije doveo u pitanje poziciju tužitelja kao potrošača, te mu je upravo on odobrio isplatu predmetnog kredita i kontrolirao njegovu namjenu,.

14. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, jer je temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveze primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

15. Odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), je također propisivala da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

17. U ovom predmetu nije sporno da su stranke zaključile ugovor o kreditu na određen iznos CHF u protuvrijednosti u kunama, sa promjenjivom kamatnom stopom u skladu s važećim odlukama Banke, sa ugovorenim vraćanjem kredita u mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju Banke za CHF. Sporno je, jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno o valutnoj klauzuli nepoštene pa slijedom toga ima li tužitelj pravo na isplatu razlike kamate, te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

18. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP) koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga, u smislu navedenih zakonskih odredbi, prvostupanjski sud je u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja utvrđuje da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno takva odluka ima direktni učinak zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

19. Žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije mogao utvrđivati ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu osnovani, jer se zahtjev transparentnosti prema kojemu ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi informirane odluke.

20. Nije naime dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da je, primjerice kamatna stopa promjenjiva i da tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti upoznat s razlozima i načinom promjene kamatne stope i o mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita.

21. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03).

22. Tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni kamatne stope i tečaja CHF, niti je dokazao da je tužitelju kao potrošaču na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su za tužitelja bile nejasne i nerazumljive, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača promjenom kamatne stope i tečaja CHF tijekom otplate kredita, bez da ju je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

23. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-1279/2022-2 od 14. veljače 2023., koje je podudarno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske, iznesenom u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., predmet kolektivnog spora i dokazivanje u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, te je tužena banka mogla tvrditi, a sud joj je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

24. U konkretnom slučaju, na temelju dokaza predloženih po tuženiku, utvrđeno je da isti nije dokazao da bi postupio drugačije nego što je to bilo predmetom raspravljanja i dokazivanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno da bi tužitelja kao potrošača u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i pojedinostima spornih odredbi.

25. Na u žalbi ponovljene navode da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i lako uočljive i da je tužitelj imao mogućnost odabrati kredit i uz valutnu klauzulu u EUR, valja navesti da su te okolnosti i činjenice raspravljene u postupku kolektivne zaštite, zbog čega o njima u ovom parničnom postupku nije trebalo raspravljati i o njima izvoditi dokaze.

26. Žalitelj neosnovano ukazuju da tužitelja nema pravni interes za vođenje ovog spora, jer da se kod odredbe o valutnoj klauzuli radi o „manjoj zabrani“ u smislu članka 326. stavka 2. ZOO i koje time ne dovode do sankcije ništetnosti cijelog pravnog posla. To stoga što u ovoj pravnoj stvari osnovano prvostupanjski sud nije ponovno utvrđivao da li su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, jer je ova presuda donesena po članku 502.c ZPP, s obzirom da je pitanje ništetnosti valutne klauzule utvrđena u pravomoćnoj presudi donesenoj u kolektivnom sporu udruge Franak.

27. Jednako tako, sama činjenica da je prvostupanjski sud pogrešno naveo kako je tužitelj zamolbeno saslušan, a zapravo je saslušan neposredno pred prvostupanjskim sudom, ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost odluke u ovom predmetu.

28. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i početnog tečaja za valutu CHF pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

29. Neosnovano navodi žalitelj kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer iznos od 2.372,83 Eur, naveden u toč. III. izreke presude, nije ekvivalent iznosu od 17.878,18 kn.

Naime, temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22) prvostupanjski sud je dvojno iskazao vrijednosti iskazane u nalazu financijskog vještaka, kako u valuti kune, tako i eura, pri čemu je preračunavanje kunskog iznosa u Eur, valjalo izvršiti uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 € = 7,53450 kn). Prema navedenom fiksnom tečaju konverzije, potraživanje tužitelja u iznosu od 17.878,18 kn, koji iznos je utvrđen nalazom vještaka, izraženo u Eur iznosilo bi 2.372,84 Eur, dok tužitelj potražuje iznos od 2.372,83 Eur, dakle za 0,01 Eur manje nego je iznos konverzije prema fiksnom tečaju. Pritom neosnovano navodi žalitelj kako imajući u vidu stopu konverzije, iznos od 2.372,83 Eur predstavlja iznos od 17.878,09 kn a ne iznos od 17.878,18 kn kako je navedeno u toč. III. izreke presude. S tim u vezi, i ovaj žalbeni navod je neosnovana.

30. O prigovoru zastare pravilno je odlučeno, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći ispočetka, od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, te je stoga tužba koju je tužiteljica podnijela 14.srpnja 2021. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

31. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga suprotna žalbena izlaganja tuženika da se u konkretnom slučaju ne mogu primjenjivati utvrđenja iz presuda u kolektivnim parnicama i da nema mjesta primjeni petogodišnjeg zastarnog roka nisu osnovana.

32. Žalitelj neosnovano ističe da nema osnove za dosudu iznosa od 1.462,40 Eur, jer je tužitelj prijevremeno otplatio kredit, te da je dosudom iznosa od 1.462,40 Eur, povrijeđena odredba čl. 1024. ZOO. Pravo na prijevremenu otplatu kredita proizlazi iz članka 1024. stavka 2. ZOO i to što je tužitelj prijevremeno otplatio kredit ne anulira njegovo pravo na povrat više plaćenog po osnovi valutne klauzule po članku 502.c ZPP u vezi s člankom 502.a ZPP. Navedeni iznos je utvrđen od strane sudskog vještaka, te tuženik nije imao primjedbe na nalaz vještaka.

33. Slijedom utvrđenja da su odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF nepoštene i ništetne, jer je tuženik ponudio tužiteljici sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja da isplati tužiteljici zatezne kamate na dosuđene iznose glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate.

34.1. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da mu nije omogućeno raspravljanje pred sudom, obzirom sud nije odlučio o zahtjevu za naknadu troškova postupka tuženiku u odnosu na povučeni dio zahtjeva. No navedeno postupanje suda je u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-1014/2018 od 20. listopada 2021. u vezi odluke Suda EU broj C-224/19, C-259/19), s obzirom se u ovom predmetu radi o potrošačkom ugovoru, pa bi stoga uračunavanje povlačenja dijela tužbenog zahtjeva prema uspjehu u sporu, narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku postala neravnomjerni teret za tužitelja koji nije dao povod za parnicu i rezultirala bi ograničavanjem prava na pristup sudu što bi dovelo do toga da bi se tužitelj (kao potrošač) mogao odvratiti od ostvarivanja svog prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi.

34.2. Vezano za žalbene navode tuženika koji se odnose na prvostupanjsko rješenje valja navesti slijedeće:

Tuženik je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, podneskom od 2. studenog 2022., no kako je isti stavljen nakon zaključenja prethodnog postupka, pravilno je prvostupanjski sud odbacio prigovor prijeboja kao nedopušten.

35. Izvan rečenog na navode žalbe tuženika nije bilo potrebno odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP).

36. Odluka o troškovima postupka sadržana u toč. V. izreke koja se temelji na odredbama čl. 154. st. 5. i 155. ZPP, pravilna je i zakonita, te su sve parnične radnje pravilno utvrđene. Neosnovano navodi žalitelj kako tužitelj nema pravo na trošak sastava podneska od 9. rujna 2021. i 26. rujna 2022., jer se, suprotno tvrdnji žalitelja, radi o obrazloženim podnescima koji su bili nužni za vođenje ovog postupka.

37. Slijedom iznijetih razloga, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci, a temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijano rješenje.

U Zagrebu, 28. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis