Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-240/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marija Grbavac, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Dori Pintarić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-1453/2023-20 od 29. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-1453/2023-20 od 29. studenog 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o [broj kredita] od dana 12. svibnja 2008. godine, a koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

1.2. Nadalje, naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 4.142,23 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, a kako je to navedeno pod toč. II. izreke prvostupanjske presude.

1.3. Pod toč. III. izreke utvrđena je ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o [broj kredita] od dana 12. svibnja 2008. godine, a koja glasi: „3./treće/NAKNADA. 3,70% (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita.“

1.4. Pod toč. IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 408,99 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 20. svibnja 2008. do isplate.

1.5. Pod toč. V. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.550,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 29. studenoga 2024. do isplate, dok je preostali dio zahtjeva tužiteljice odbijen (toč. VI. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim (toč. VII. izreke).

2. Protiv presude se žali tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naložiti joj da naknadi troškove postupka kao i trošak žalbe, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, podredno, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu broj [broj kredita] 12. svibnja 2008. kojim je stavljen na raspolaganje korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti 18.716,45 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je člankom 3. Ugovora ugovoreno da je naknada 3,70% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, da je rok otplate kredita 84 mjeseca, da je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovorena otplata kredita na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema Otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

7. Iz dostavljenog ugovora i saslušanjem tužiteljice utvrđeno je da je ugovor sklopljen s tužiteljicom kao fizičkom osobom radi kupnje vozila i da se radi po tuženiku unaprijed pripremljenom o ugovoru o kreditu, dakle, da se radi o potrošačkom ugovoru.

8. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da nije mogla pregovarati ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, da nije mogla birati između drugih valuta, da je jedino mogla dobiti samo kredit u švicarskim francima, jer joj je jedino taj kredit bio ponuđen u banci, te da ju u banci nisu upozorili na nikakve rizike u odnosu na kredit, da je platila trošak obrade kredita o čemu nije mogla pregovarati, da je pročitala ugovor i nije ga razumjela.

9. Netočne su tvrdnje tuženika u žalbi da bi tužiteljica u svom iskazu navela da je njezin sin pregovarao oko sklapanja predmetnog ugovora jer je bila u inozemstvu i da se većinu toga ne sjeća, jer je to suprotno stanju spisa.

10. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu 12. svibnja 2008. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 79/09, dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., a ne Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 93/03, dalje: ZZP/03) kako to navodi prvostupanjski sud, no to nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, s obzirom da su odredbe čl. 96., 97., 98., 99. i čl. 102. ZZP/07 sadržajno iste kao i odredbe čl. 81., 82., 83., 84. i 87. ZZP/03.

11. U odnosu na žalbene navode tuženika, valja reći da je sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15, 14/19, 19/22, dalje: ZZP/14) sud u pojedinačnim sporovima potrošača vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, a kojom je između ostalih banaka i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost odredbi potrošačkih ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

12. Prvostupanjski sud je odlučujući o ništetnosti odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF pravilno utvrdio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prvostupanjski sud se pozvao i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenu u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule kojom je utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, i koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.

13. Sudovi su u presudama donesenim u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita.

14. Utvrđenjima proizašlim iz presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan je sud i u predmetnoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala, u smislu ranije citirane odredbe čl. 502.c ZPP, a na tuženiku je bio teret dokaza (čl. 96. st. 4 ZZP/07) da su uvjeti i okolnosti konkretnog pregovaranja u pogledu odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF bile drugačije odnosno da postoje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka tih odluka u konkretnom slučaju.

15. U ovom pojedinačnom sporu tuženik je mogao dokazivati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ali to, u ovom postupku, kako je to pravilno naveo prvostupanjski sud, nije dokazao.

16.Tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pojedinačno pregovaralo, odnosno da su tužiteljici protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice takve ugovorne odredbe te učinio odredbu razumljivom, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud EU u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

17. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora o valutnoj klauzuli u CHF tako da su joj kao potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, te solemnizacijom ugovora po javnom bilježniku takav nedostatak nije otklonjen.

18. Kako se o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da bi tužiteljica primila punu i potpunu obavijest o svim rizicima zaključenja kredita u kojem je glavnica vezana uz CHF, te kako su takve odredbe u kolektivnom sporu utvrđene ništetnima, jer su protivno savjesti i poštenju dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice te se ista pozvala na utvrđenja iz kolektivnog spora, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je predmetna odredba konkretnog ugovora ništetna.

19. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na utvrđenje ništetnim odredbe koja se odnosi na jednokratnu naknadu u iznosu od 3,70%, valja reći da tuženik osnovano ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući da prvostupanjski sud o tome nije dao razloge o svim odlučnim činjenicama, međutim, takav nedostatak je otklonio ovaj sud koristeći ovlast iz odredbe čl. 373.a ZPP.

20. Kada je riječ o ugovornoj odredbi o jednokratnoj naknadi, na ocjenu njene nepoštenosti i ništetnosti ne mogu se primjenjivati pravna utvrđenja donesenih u kolektivnom sporu, jer isti nije vođen zbog navedene ugovorne odredbe.

21. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda iz naprijed navedenih dokaza, prije svega uvida u predmetni ugovor o kreditu te iz iskaza tužiteljice, proizlazi da stranke ugovora niti o navedenoj ugovornoj odredbi nisu pregovarale prije sklapanja ugovora o kreditu, već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao što izvjesno proizlazi da je navedena odredba gramatički posve jasna te da je tužiteljica na temelju nje imala saznanje o elementima za utvrđenje njene visine (3,70% od iznosa odobrenog kredita), na temelju čega je mogla izračunati koji iznos će morati platiti davatelju kredita, no ista unatoč svemu tome ipak je nepoštena u smislu odredaba ZZP/07, pa time i ništetna.

22. Naime, tuženik, na kojemu je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se je o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo, uopće nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnosti pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, a suprotno od toga proizlazi i iz iskaza tužiteljice prema kojem nije mogla pregovarati o bilo kojoj odredbi kredita odnosno o trošku obrade kredita. S obzirom na to, provodeći test poštenosti, posebno cijeneći značaj navedene ugovorne odredbe u kontekstu cijelog ugovora o kreditu, i osobito cijeneći njezin značaj na položaj tužiteljice kao potrošača u kontekstu što je tuženik tužiteljici za istu pružio, dakle koju je to stvarnu uslugu pružio, vodeći pri tome računa da se ocjena (ne)ravnoteže ne ograničava samo na kvantitativno ocjenjivanje iznosa koji tužiteljica kao potrošač ima dati tuženiku kao trgovcu, a koji način provedbe ocjene testa poštenosti je u skladu s testom poštenosti propisanog Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13), naprijed navedena odredba se prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne može smatrati poštenom ugovornom odredbom.

23. Direktivom 93/13 određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

24. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe.

25. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo, nego je dio unaprijed formuliranog ugovora tuženika iz kojeg nije vidljivo što se njome podmiruje niti je tuženik dokazao da bi joj bile pružene informacije o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Navedena odredba ugovora nije jasna i razumljiva iz razloga što tuženik u ugovoru nije naveo niti pojasnio što se navedenom naknadom podmiruje, o toj odredbi se nije moglo pojedinačno pregovarati, tim više jer je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, a to korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj budući da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

26. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi sporne naknade, to je u pitanju ništetna ugovorna odredba jer je tužiteljici trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati te solemnizacijom ugovora po javnom bilježniku takav nedostatak nije otklonjen. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

27. U vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, i radi se o nepoštenoj odredbi u smislu 96. st. 1. ZZP/07 pa tako i ništetnoj odredbi u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07.

28. U odnosu na žalbene navode tuženika da je ugovor ispunjen, da tužiteljica nije prigovarala visini anuiteta i da nije koristila pravo na raskid ugovora nije od značaja. Ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i o jednokratnoj naknadi jer su nepoštene i ništetne od dana sklapanja Ugovora o kreditu.

29. Pravilno je prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor zastare u odnosu na zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, no ne iz razloga koje navodi, jer je pogrešan stav prvostupanjskog suda da zastara nije počela niti teći jer počinje teći od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja ništetnost je utvrđena (nepravomoćno) prvostupanjskom presudom u ovom postupku pogrešno se pozivajući pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020. Naime, u skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. ako je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača tj. od 14. lipnja 2018., a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023., dakle unutar zastarnog roka od pet godina.

30. U odnosu na potraživanje po osnovi ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi, a s obzirom da se ne radi o odredbi koja je bila predmet utvrđenja u postupku kolektivne zaštite potrošača, u skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zastarni rok teče prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020. od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve ugovorne odredbe, znači tek pravomoćnošću ove prvostupanjske presude, tako da je i u odnosu na to potraživanje prigovor zastare neosnovan.

31. Posljedica ništetnosti spornih dijelova odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i jednokratna naknada, u smislu odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, dalje: ZOO) jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

32. Visinu preplaćene razlike na ime plaćene jednokratne naknade i zbog ništetnosti ugovorne valutne klauzule u CHF prvostupanjski sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka, na kojeg stranke nisu imale primjedbe, i koji je pravilno prihvaćen kao stručan i objektivan, a iz kojeg proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 31.209,62 kn, odnosno 4.142,23 eur, a da je iznos jednokratne naknade za obradu kredita, naplaćene prilikom korištenja kredita 20. svibnja 2008. 692,51 CHF, odnosno kunska protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita 3.081,52 kn, odnosno sada 408,99 EUR, po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK).

33. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta odnosno plaćanja jednokratne naknade tuženiku na temelju odredbi čl. 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO. Tuženik je nesavjesni stjecatelj jer je kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/07.

34. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 373.a ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

35. Prvostupanjski sud je donio odluku o trošku na temelju čl. 154. st. 1. ZPP budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici. Kako tuženik pobija odluku o trošku samo iz razloga jer smatra da je trebalo odbiti tužbeni zahtjev, a ovaj sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP), to je valjalo odbiti žalbu tuženika i u odnosu na odluku o trošku.

36. S obzirom na to da tuženik nije uspio sa žalbom, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe.

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević