Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3385/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Željke Rožić Kaleb kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NŠD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Goran Marčan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Marčan i partneri, u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Jakov Delipetar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, posl.br. P-1148/2019-46 od 18. travnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj dana 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, posl.br. P-1148/2019-46 od 18. travnja 2024. u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, posl.br. P-1148/2019-46 od 18. travnja 2024. u pobijanom dijelu pod toč. II., III. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.124,48 Eur sa zakonskim zateznim kamatama pobliže navedenim u točki I. izreke.

Točkom II. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7 toč. 7.2., odnosno obveza tužitelja da će plaćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja, ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 7.6.2006.

Točkom III. izreke naloženo je tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 5.030,29 Eur sa zakonskom zateznom kamatom pobliže navedenom u toč. III. izreke.

Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.318,30 EUR, zajedno sa zakonskim kamatama koje teku na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 18. travnja 2024. pa do isplate, a odbijen je s preostalim dijelom zahtjeva za nadoknadu parničnog troška.

2. Presudu u dijelu pod toč. I. izreke pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže, prihvatiti navode žalbe i preinačiti presudu u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.

3. Tuženik pobija presudu u dijelu pod toč. II., III. i IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže, prihvatiti navode žalbe, preinačiti presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno presudu ukinuti u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba tužiteljice je neosnovana.

5. Žalba tuženika je neosnovna.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o potrošačkom kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem te ništetne odredbe, te zahtjev za isplatu zbog preplate kamate uslijed neusklađenosti kamatne stope sa promjenama šestomjesečnog CHF libora, a kako je predviđeno Ugovorom.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 -u daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žaliteljica. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

9. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su stranke dana od 7. lipnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu, [broj kredita] (dalje: Ugovor) kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 40.692,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), s rokom otplate od 97 mjeseci; da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je predmetni ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je tijekom otplate kredita više puta rastao tečaj CHF; da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03), jer je kredit digla radi kupnje stana za vlastite potrebe. Konačno, utvrđeno je da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu na način da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.

11. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na presudu Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno kako odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO/05).

12. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, te čl. 5. Direktive 03713 EEZ, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštena, a time i ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

13. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502. a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502. c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

14. Suprotno navodima žalbe, uz valjane je razloge prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te je posljedično tome pravilno naloženo tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi.

15. U presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, temeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene valutne klauzule, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

16. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

17. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

18. Tuženik u žalbi navodi da je tijekom postupka ukazivao da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl.

81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03.

19. Tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za nju proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni tečaja CHF, niti je dokazao da je tužitelju kao potrošaču na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača promjenom tečaja CHF tijekom otplate kredita, bez da ju je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koje za nju tom odredbom mogu nastati.

20. Vezano za žalbene navode tužiteljice, valja navesti da je ona jasno, kako u svojoj tužbi tako i tijekom postupka navela da ne pobija odredbu o kamatnoj stopi jer je ta odredba jasna. Naime, čl. 4. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva po Odluci Kreditora, a visina kamatne stope može se promijeniti i ovisno o kretanju šestomjesečnog CHFLIBOR. Tužiteljica navodi kako tuženik nije kamatu mijenjao u ovisnosti od kretanja Libora na CHF, pa prema nalazu vještaka iz razloga što se kamatna stopa nije usklađivala sa 6 mjesečnim CHF liborom, na način kako stoji u ugovoru, preplaćen je iznos od 1.124,48 Eur, koji tužiteljica potražuje tužbom.

21. Prvostupanjski sud odbija taj dio zahtjeva, navodeći da je potraživanje u zastari, i pritom se poziva na čl. 226. ZOO.

22. Međutim, predmet tužbenog zahtjeva nije potraživanje neplaćenih kamata, već zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kamata koje je tuženik neosnovano naplatio primjenom više kamatne stope od ugovorene, te se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu za povrat neosnovano naplaćenih kamata, pa zastarni rok, iznosi 5 godina.

23. S tim u vezi, u zastari nisu iznosi koji su dospjeli 15. lipnja 2014. (1.26 Eur) i 15. srpnja 2014. (0,72 Eur).

Međutim, niti taj dio tražbine tužitelja nije osnovan, jer je u čl. 4. Ugovora, ugovoreno da se visina kamatne stope može mijenjati ne samo u odnosu na šestomjesečni CHFLIBOR, već i Odlukom kreditora o kreditiranju građana sukladno Zakonu o društvenoj poticajnoj stanogradnji, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,18%, tako da je tuženik mogao sam odlučiti koji će od navedenih kriterija primijeniti.

24. Izvan rečenog na navode žalbe tuženika nije bilo potrebno odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

25. S obzirom na navedeno, valjalo je odbiti žalbu tužiteljice i tuženika kao neosnovane i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

26. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP) tako i visini troškova koji su odmjereni (čl. 155. ZPP).

27. Neosnovani su žalbeni navodi u kojima tuženik ističe da je prvostupanjski sud suprotno mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 dalje Tarifa) nepripadno priznao trošak postupka za sastav ukupno pet umjesto najviše četiri obrazložena podneska. Ovo iz razloga, jer svi navedeni podnesci (od 12. veljače 2021., 8. studenog 2021., 15. prosinca 2021., 9. ožujka 2021. i 12. veljače 2024.) su bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na okolnost da je tuženik neosnovano u cijelosti osporavao pravnu osnovu i visinu tužbe, a u odnosu na koje se sve prigovore tužiteljica rečenim podnescima očitovala. Radi se o obrazloženim podnescima za koje je naknada parničnog troška pravilno priznata u primjeni Tbr. 8.1 Tarife.

U Zagrebu, 28. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis