Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1388/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja II, Jarek 20, Hraščina Trgovišće, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Barbari Glavaš Štefanec, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-510/2024-14 od 27. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2766/2024-11 od 28. ožujka 2025. u točkama I, II i IV izreke.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2766/2024-11 od 28. ožujka 2025. u točki III izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 159,73 eura sa zateznim kamatama.

III Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2766/2024-11 od 28. ožujka 2025. u točki III izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak postupka preko iznosa od 159,73 eura (do iznosa od 659,73 eura) sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 500,00 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 11. točka 11.3 ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 15. veljače 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Zvonimira Bartoleka pod posl. brojem OU-261/06 od 15. prosinca 2006., sklopljenog između tužitelja HI, Jarek 20, Hraščina Trgovišće, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.".

II. N a l a ž e s e tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju KI plati iznos od 244,45 EUR (dvijestočetardesetčetiri eura i četardesetpet centi centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2006. do 31. prosinca 2007. sukladno stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narode banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju KI naknadi troškove postupka u iznosu od 659,73 EUR (šestopedesetdevet eura i sedamdesettri centa), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. O d b i j a se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti."

2. Protiv te presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje se ističu u žalbi.

5. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Sud prvog stupnja u dovoljnoj je mjeri obrazložio presudu i nije povrijedio pravo tuženika na pošteno suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske odnosno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u aspektu prava na pravnu sigurnost.

6. Sud prvog stupnja tužbu tužitelja nije trebao odbaciti pa neosnovano tuženik tvrdi da je sud prvog stupnja propustio pravilno primijeniti čl. 187. st. 2. ZPP-a. Tužitelj ima pravni interes za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva jer je pitanje ništetnosti spornih odredbi ugovora prethodno pitanje za odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva, a nije niti nastupila zastara potraživanja tužitelja pa da tužitelj ne bi imao pravni interes za postavljeni tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu.

7. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

8. Sud prvog stupnja je, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Tužitelj navodi da je kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom dana 15. prosinca 2006. godine Ugovor o kreditu broj: [broj kredita], a koji ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Zvonimir Bartolek iz Zlatara pod posl.br. OU-261/06 dana 15. prosinca 2006., a kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 26.708,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Predmetni kredit tužitelj je iskoristio za kupnju osobnog automobila za vlastite potrebe i uredno ga otplatio. Tvrdi da je u predmetnom ugovoru o kreditu sadržana je nezakonita odredbe o naknadi za obradu kredita, pa je tako u čl. 11. t. 11.3. Ugovora određeno kako se „Korisnik kredita obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita“, a koja naknada u visini od 400,63 CHF je tužitelju naplaćena odmah te je odobreni iznos kredita umanjen upravo za iznos naknade, a što je i vidljivo iz Otplatne tablice kredita 9012170842 od 15. prosinca 2006., kao i na Izvatku računa po kreditu 9012170842 za 2006. iz kojeg Izvatka je vidljiva naplata iznosa naknade u visini od 1.841,83 kune/244,45 €. Da je tužitelj platio navedenu naknadu također je vidljivo i na knjigovodstvenoj kartici tuženika dostavljenoj od strane prednika tuženika. Odredba o naplaćenoj naknadi za obradu kredita je ništetna prije svega iz razloga što je „tuženik jednostrano odredio ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, isti je ugovor unaprijed sastavljen po tuženiku, pri čemu se nije ni na koji način pregovaralo s tužiteljem u pogledu citiranih ugovornih odredbi, niti je isti imao mogućnost da na bilo koji način utječe na sadržaj istih, kao što niti nije bio upoznat sa visinom naknada niti njezinim određivanjem“ (Županijski sud u Varaždinu, Gž-749/2024, od 6. lipnja 2024.). Zakon o zaštiti potrošača u čl. 81. st. 1. i 2. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, to je primjenom navedenog materijalnog prava pravilan zaključak suda da se radi o nepoštenim i temeljem čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetnim ugovornim odredbama. Iako je odredba čl. 11. t. 11.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,50% od iznosa kredita, jasna, razumljiva i lako uočljiva, s obzirom da se ista ne odnosi na predmet ugovora i cijenu to je dopušteno ocjenjivati je li poštena. Tužitelj tako navodi da o uvjetima kredita nije pregovarao s djelatnicima tuženika, a vezano za sadržaj čl. 11. t. 11.3. Ugovora o kreditu prema kojem se ulazna naknada obračunava u određenom postotku od iznosa glavnice, a za koji se iznos kredit umanjuje prilikom isplate, već se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. U čl. 11. t.11.3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi. Visina naknade je određena u postotku od odobrenog iznosa kredita što načelno znači da korisnici većeg iznosa kredita plaćaju i višu naknadu, a koji iznos naplaćenog troška nije opravdan pa se nedvojbeno dade zaključiti da je odredba kojom se ugovara tzv. ulazna naknada u postotku od odobrenog iznosa glavnice kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je u ostalome potvrđeno i u odlukama Suda Europske unije C-224/19 i C259/19. Sukladno navedenom, tužitelj je postavio tužbene zahtjeve kako to proizlazi iz izreke prvostupanjske presude.

10. Sud prvog stupnja utvrdio je sljedeće:

- da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom 15. prosinca 2006. sklopili ugovor o kreditu broj [broj kredita] za iznos od 26.708,64 CHF protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja;

- da je točkom 2. ugovora definirana namjena kredita i to za kupnju vozila;

- da je točkom 11.3 ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita;

- da je temeljem navedene odredbe tužitelju prilikom isplate/korištenja kredita 15. prosinca 2006. naplaćena naknada u iznosu od 1.841,83 kn, a kao što je navedeno u izvatku računa po kreditu za 2006. godinu i knjigovodstvene kartice za kredit, a koji iznos prema fiksnom tečaju konverzije odgovara iznosu od 244,45 eura.

11. Sporno je, radi li se u konkretnom slučaju uopće o potrošačkom ugovoru, odnosno ima li tužitelj svojstvo potrošača po istome; je li navedena ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva ništetna i je li posljedično tome, tuženik obvezan tužitelju isplatiti navedeni iznos koji je stekao temeljem tih odredbi, pri čemu je sporno i je li nastupila zastara za navedenu tražbinu.

12. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 93/2003., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa prani posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Iz samog teksta ugovora o kreditu jasno je vidljivo da je u njemu tužitelj označen kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a i namjena je definirana kao "za kupnju vozila".

14. Tužitelj u svom iskazu navodi da je krajem 2006. trebao kupiti auto, a za to mu je trebao kredit. U banci se dogovorio o iznosu kredita koji mu je trebao. Sukladno tom dogovoru u banci su mu sastavili ugovor o kreditu. Ugovor o kreditu je pročitao. Vidio je, među ostalim, u njemu odredbe o naknadi za obradu kredita ali nešto posebno o tome nije ispitivao jer mu je trebao čim prije novac, a u banci mu ništa posebno u vezi toga nisu objašnjavali. Kako je ugovor već bio sastavljen, nije mu se činilo da bi mogao pregovarati o nekim odredbama. U to je vrijeme bio zaposlen u firmi Komunalac Konjščina, a auto mu je trebao, za osobne životne potrebe, za vožnju na posao i s posla, prijevoz djece i tome slično. U to vrijeme nije imao nikakvu firmu niti obrt.

15. Iz navedenog iskaza, kao i teksta samog ugovora, proizlazi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača pa pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se sukladno tome radi o potrošačkom ugovoru.

16. Prema odredbi čl. 81. st. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Budući da se ne radi o glavnim odredbama ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., dalje: ZOO), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, odnosno o predmetu ugovor i cijeni (kamati) već o nuzgrednoj odredbi, u konkretnom slučaju nije isključeno ocjenjivanje nepoštenosti te odredbe sukladno članku 84. ZZP-a.

18. Prema odredbi čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

19. Imajući u vidu tužiteljev iskaz i tekst sporne odredbe točke 11.3. ugovora o kreditu, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj praktično nije imao nikakvu mogućnost pojedinačno pregovarati o naknadi za obradu kredita već je istu jednostrano odredio tuženik te ta odredba predstavlja sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kojeg potrošač može ili u cijelosti prihvatiti ili odbiti.

20. Imajući u vidu da tužitelj na sadržaj te odredbi nije mogao nikako utjecati; da obrada zahtjeva i administracija kredita nepobitno spada u osnovu redovitu djelatnost banke; da sukladno odredbi čl. 1021. ZOO-a cijenu kredita (iz koje banka logično namiruje troškove poslovanja u vezi kredita) predstavlja ugovorena kamata te da tuženik nije tužitelj jasno obrazložio o kakvim se konkretno troškovima obrade zahtjeva i odobravanja kredita radilo, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je jedina svrha te odredbi da banci priskrbi dodatnu zaradu (osim ugovorene kamate), a čime je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, sud utvrđuje da je navedena odredbe doista nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništava.

Činjenica da je tužitelj odredbu o naknadi pročitao te da je jednostavno mogao izračunati visinu naknade pri tome nije odlučna jer sama ta okolnost, pa ni okolnost da potrošač nije bilo svjestan nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe na tu nepoštenost i ništetnost ne utječe.

21. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a prema odredbi čl. 1111. st. 1. tog Zakona, kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Prema odredbi stavka 3. navedenog članka, obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je naknado otpala.

22. Sukladno navedenim odredbama, a kako je odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita utvrđena ništavima, tuženik je obvezan vratiti tužitelju iznos koje je temeljem te odredbi primio, odnosno, 244,45 eura.

23. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Budući da je navedena odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnom, tuženik koji je sastavio ništetnu ugovornu odredbu je nepošten pa je obvezan platiti kamatu od dana stjecanja.

25. I prigovor zastare pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim. Naime, prema pravnom shvaćaju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO/05 (čl. 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Budući da je ništetnost navedene ugovorne odredbi utvrđena tek pravomoćnošću prvostupanjske presude, dakle danom donošenja ove drugostupanjske presude s obzirom da je tuženik izjavio žalbu protiv prvostupanjske presude, zastara za restitucijski zahtjev nije niti počela teći.

26. Niti okolnost da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, pravno nije odlučna jer tužitelj ispunjenjem obveza iz tog ugovora ne gubi pravo tražiti da se utvrdi ništetnim odredbe tog ugovora.

27. Tvrdnje tuženika da je tužitelj potražuje niski novčani iznos temeljem ništetnih ugovornih odredaba pa da ne može biti riječ o neravnoteži među ugovornim stranama, neosnovane su.

Tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jednom od osnovnih (time i najvažnijih) načela obveznih odnosa, pa pravno nije odlučna visina novčanog zahtjeva kojeg tužitelj po osnovi ništetnih odredbi od tuženika potražuje.

28. Iako je Republika Hrvatska pristupila u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013. obveza je nacionalnih sudova da domaće zakonodavstvo tumače u svjetlu prava Europske unije i kada se na sporni pravni odnos to pravo još uvijek nije primjenjivalo (načelo usklađenog tumačenja).

29. Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom te je pravilno tuženikov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti odbijen.

30. No, sud prvog stupnja je kao vrijednost predmeta spora trebao uzeti iznos iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir kod odmjeravanja troška onog dijela koji se odnosi na deklaraciju (utvrđenje).

Prema čl. 40. st. 1. i 2. ZPP-a, ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota, a u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

U ovom predmetu tužitelj je u tužbi označio vrijednost predmeta spora, iako tužbeni zahtjev sadrži i kondemnatorni i deklaratorni dio, na način da je posebno odredio vrijednost predmeta spora za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zatim toj vrijednosti pribrojio i visinu novčanog iznosa iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva. No, kako se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu, to tužitelj nije mogao naznačiti drugu vrijednost spora, različitu odnosno višu od one koja proizlazi iz novčane svote koju potražuje, a pored činjenice da deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u ovom slučaju služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu (kondemnaciju).

Dakle, za odluku o troškovima postupka nije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj označio već iznos novčane svote koju tužitelj potražuje, pa zbog toga nije bilo potrebno niti ispitivati je li tužitelj vrijednost predmeta spora označio suviše visoko.

31. Zbog toga je kao vrijednost predmeta spora trebalo uzeti novčani iznos koji tužitelj potražuje, a prema kojemu tužitelju pripada po 25 bodova za svaku radnju zastupanja po odvjetniku sukladno Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23 - dalje: Tarifa), a ne po 75 bodova.

32. Navedeno znači da za šest radnji tužitelju pripada po 25 bodova umjesto po 100 bodova, odnosno 400,00 eura manje uvećano za PDV od 25%.

33. Zbog navedenoga je točka III izreke prvostupanjske presude preinačena na način da je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 500,00 eura odbijen kao neosnovan.

34. Slijedom navedenoga, prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu pretežnim dijelom potvrđena, a dijelom preinačena, sve to primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. ZPP-a.

35. Kako je tuženik uspio sa žalbom samo u dijelu odluke o troškovima postupka, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a.

U Zagrebu, 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević