Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3397/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije jakovčević kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4130/2024-9 od 23. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4130/2024-9 od 23. svibnja 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troška sastava žalbi kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Naknada, Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 23. listopada 2006. zaključenog između tužiteljice IG, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, koja glasi "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…″ i ista ne proizvodi pravne učinke (toč. I.) U točki II nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 392,48 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te da joj nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 526,54 eura također s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Citiranu presudu u točki I i II žalbom pobija tuženik dok tužiteljica istu pobija u točki II u dijelu u kom joj nije dosuđen daljnji trošak parničnog postupka iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 70/19 – dalje: ZPP), i predlažu ovaj sud preinači pobijanu presudu, odnosno tuženik nadalje predlaže podredno istu ukinuti i vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troškova sastava žalbi.

3. Žalbe su neosnovane.

4. U žalbenom stadiju postupka sporno je ima li banka pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita koja je jasno ugovorena i određena ugovorom o kreditu (kako smatra tužena), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbama prema čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) Također, sporno je od kada teče rok zastare, odnosno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, to pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženica u žalbi.

7. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Nesporno je među strankama da su stranke ugovorile kredit za kupnju motornog vozila i da je tuženik prilikom isplate kredita temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu naplatio jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita.

9. Polazeći od iskaza tužiteljice, kojem je u cijelosti poklonio vjeru kao vjerodostojnom i istinitom jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima, prvostupanjski je sud utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru radi kupnje automobila isključivo za osobne potrebe, da je sve vezano uz predmetni kredit dogovorila u prodajnom salonu u kojem je kupio automobil, da su oni pripremili ugovor i svu potrebnu dokumentaciju, te imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, prvostupanjski je sud zaključio da je riječ o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. ZOO te da se o ugovornoj odredbi iz čl. 3. nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije niti bio u prilici pregovarati o toj naknadi s tuženicom već je prihvatio ponuđeni unaprijed sastavljeni ugovor o kreditu, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

10. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom utvrdio ništetnom spornu ugovornu odredbu sadržanu u čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je propisano da se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi pojedinačno pregovaralo temeljem koje je tuženica naplatila od tužitelja naknadu za odobrenje kredita u utuženom iznosu temeljem odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, a da prilikom zaključenja ugovora nije dovoljno vodila računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedila načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti i činidaba u smislu čl. 4. i čl. 7. ZOO, slijedom čega je navedena ugovorna odredba kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 3,30% jednokratno nepoštena i posljedično ništetna te protivna odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i odredbama čl. 322., čl. 323. i čl. 324. ZOO.

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita: 3,30% jednokratno od iznosa odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

12. Naime, prema odredbi čl. 86. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

13. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

14. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

16. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženice i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz točke 3. Ugovora, koja se odnosi na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženica nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženicu.

17. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

18. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 392,48 eura, te je pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženica kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti tužitelju. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

19. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženici, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

20. S obzirom da ništetne odredbe ne proizvode pravni učinak to je obveza povrata stečenog temeljem takve odredbe dospjela u trenutku stjecanja dakle 2006., pa je u svakom slučaju prvostupanjski sud mogao naložiti izvršenje činidbe povrata kao obveze dospjele u trenutku zaključenja glavne rasprave, radi čega tuženik neosnovano upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava i povredu odredbe čl. 326. a ZPP-a u vezi čl. 186.c ZPP-a.

21. Imajući na umu da je ništetnost predmetne ugovorne odredbe utvrđena na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003, što se ne može smatrati „zabranom manjeg značaja“ u smislu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima neosnovani su prigovori žalitelja da ništetnost sporne odredbe ne može isticati jer da je riječ o zabrani manjeg značaja.

22. Također je pravilna i zakonita pobijana odluka o trošku budući da je ista pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a,i u tom smislu se ukazuju neosnovani žalbeni navodi tužiteljice o tome kako je pogrešno utvrđena vrijednost predmeta spora budući da deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu se ne uzima u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora (Rev -475/08-2 od 27. listopada 2008. g).

22.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava odluku o troškovima postupka utvrđeno je da istu pobija samo pogrešno ističući da je nepravilna i odluka o glavnoj, radi čega se i pobijana odluka o trošku ukazuje pravilnom i zakonitom.

23. Slijedom izloženog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a te presuditi kao u izreci.

24. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom istom ne pripada pravo na naknadu sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević