Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3299/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku odvjetniku Bruni Petrovčiću iz Koprivnice, kao preuzimatelju odvjetničkog ureda odvjetnika Mije Bana iz Koprivnice, protiv tuženice Erste & Steiermärkische Banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-180/2019-54 od 30. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermärkische Banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-180/2019-54 od 30. travnja 2025. u dijelu pod točkom II. izreke kojim je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o [broj kredita] od 13. svibnja 2005. u dijelu koji glasi: „Kamata se obračunava primjenom direktne metode“.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P- 180/2019-54 od 30. travnja 2025. u dijelu pod točkama I. i III. izreke u cijelosti te djelomično u dijelu pod točkom II. izreke i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice ŠF iz [adresa] kao neosnovan u dijelu kojim zahtjeva utvrditi da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o [broj kredita] od 13. svibnja 2005. u dijelu koji glasi: „Iznos kredita, 52.000,00 CHF (pedesetdvijetisuće CHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“

2. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice ŠF iz [adresa] kao neosnovan u dijelu kojim zahtjeva utvrditi da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 8. Ugovora o [broj kredita] od 13. svibnja 2005. u dijelu koji glasi: „„Kamata: Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 04.990%

(četiri cijelih devedesetdevet posto) godišnje.“

3. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice ŠF iz [adresa] u dijelu kojim zahtjeva isplatu iznosa od 3.300,19 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 31. srpnja 2015., koja teče na pojedine iznos glavnice od ukupno navedenog na način kako je navedeno pod točkom III. izreke prvostupanjske presude, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se zahtjev tuženika Erste & Steiermärkische Banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a za izuzeće sudaca Županijskog suda u Zagrebu kao nedopušten.

II. Ukida se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-180/2019- 54 od 30. travnja 2025. u dijelu pod točkama VI. i VII. izreke, bez potrebe daljnjeg odlučivanja.

III. Preinačava se rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom VIII. izreke presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-180/2019-54 od 30. travnja 2025. i rješava:

Svaka stranka snosit će svoj trošak parničnog postupka.

IV. Tuženik Erste & Steiermärkische Banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a će sam snositi trošak nastalo mu podnošenjem žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o [broj kredita] od 13. svibnja 2005., sklopljenog između tužiteljice i tuženika, koja glasi: „Iznos kredita, 52.000,00 CHF (pedesetdvijetisuće CHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“ (točka I. izreke), utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 8. istog Ugovora koja glasi: „Kamata: Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 04.990% (četiri cijelih devedesetdevet posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode.“ (točka II. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužiteljici 3.300,19 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 31. srpnja 2015. na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka III. izreke), odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa od 2.865,12 eura (točka IV. izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: "Utvrđuje se da je ništetan dodatak ugovora o kreditu (konverzija) sklopljen između parničnih stranaka 23. prosinca 2015. u odnosu na sklopljeni osnovni ugovor o [broj kredita] od 13. svibnja 2005. g." (točka V. izreke), utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 211,96 eura zajedno sa zateznim kamatama (točka VI. izreke), utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u iznosu EUR 434,75 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka VII. izreke) i naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.608,17 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućim od 30. travnja 2025. do isplate (točka VIII. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu pod točkama I. do III. izreke i točkama VI. do VIII. izreke, žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i da trošak parničnog postupka prizna tuženiku ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Prije upuštanja u ocjenu zakonitost prvostupanjske odluke žalitelju valja odgovoriti da je odredbom sadržanom u čl. 73. ZPP-a propisano da stranke mogu tražiti izuzeće samo suca koji sudjeluju u određenom postupku, odnosno predsjednika suda koji o zahtjevu za izuzeće treba odlučiti dok prema stavku 2. istog članka točke 1. nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu. Stavkom 3. te odredbe propisano je da će zahtjeve iz stavka 2. tog članka odbaciti sudac pojedinac ili predsjednik vijeća pred kojim teče postupak u povodu kojeg je izuzeće zatraženo.

4.1. Kako žalitelj traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom žalbenom postupku uopćeno, na temelju hipotetskih situacija i uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, to takav zahtjev u smislu naprijed citiranih odredbi, nije dopušten pa je stoga takav zahtjev valjalo, na temelju članka 73. stavka 3. ZPP, rješenjem odbaciti (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 348/2024-2 od 9. listopada 2024.).

5. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da je između stranka 13. svibnja 2005. sklopljen Ugovor o [broj kredita] (dalje: Ugovor kreditu) za iznos kredita od 52.000,00 CHF, protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredit u tečaj, kao i da je između stranaka 23. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu. Nesporno je također da se radilo o stambenom kreditu (čl. 3. Ugovora o kreditu) i da je banka kredit isplatila prodavateljima, a nije sporno niti da je (o čemu je odlučeno pobijanom odlukom) ugovoreno:

- čl. 2. tog Ugovora, pod Iznos kredita: „=52.000,00 CHF (pedesetdvijetisućeCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“ te da je

- čl. 8. tog Ugovora: „Kamata: Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 04.990% (četiri cijelih devedesetdevet posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode“.

6. Sporno je ima li tužiteljica pravni interes zahtijevati da se citirane odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrde ništetnima s obzirom na nespornu činjenicu da je između stranaka 23. prosinca 2015. sklopljen Dodatak 1 Ugovora o kreditu i to temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar. nov. broj: 102/15 - u daljem tekstu ZIDZPK). Tuženik ističe i da prvostupanjska odluka, u odnosu na odlučeno pod točkama I. i II. izreke, nema valjane razloge o ništetnosti prethodno citiranih odredbi, a osobito u odnosu na čl. 2. Ugovora o kreditu, s obzirom da se obrazloženje prvostupanjske odluke veže na shvaćanja iz odluka donesenih povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača, u kojim postupcima nisu bile predmet razmatranja odredbe sadržaja kakvog su predmetne ugovorne odredbe. Također ističe da sud nije dao niti jedan razlog glede postojanja povrede značajne ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, osobito u odnosu na zahtjev koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

7. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužiteljica nema pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Sama činjenica što je 23. prosinca 2015. zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju ZIDZPK, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita iz valute Chf u kredit uz valutnu klauzulu u eur, a kojim Dodatkom su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu kao i dodatka ugovora o kreditu ništetne. Ovo stoga jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja glavnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. Zakona o obveznim donosima, Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje: ZOO-a), osim u iznimnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. tog Zakona, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Stoga tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju. Dakle, činjenica sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu odnosno Dodatka ugovora o kreditu.

8. Dalje valja odgovoriti da je točno da se sud pozvao na pravna shvaćanja iz odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (točka 27. i 27.1. obrazloženja pobijane odluke). Isto tako je točno da ugovorne odredbe o kojima je sud odlučio nisu odredbe sadržaja odredbi o kojima je odlučeno u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Također je točno da je i ocjena provedenih dokaza provedena kao da se odlučuje o odredbama koje imaju sadržaj kakav imaju odredbe o kojima je odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

9. Međutim, shvaćanja izražena u sudskim odlukama povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača, s obzirom na sadržaj ugovornih odredbi koje tužiteljica u konkretnom slučaju predlaže utvrditi ništetnima, primjenjiva su samo na dio čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu koja je predmet spora (u dijelu kojim je ugovoreno da se kamata obračunava primjenom direktne metode), ali ne i u odnosu na sadržaj ugovorenog u preostalom, tužbenim zahtjevom obuhvaćenom dijelu.

9.1. Naime, sporni dio čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu glasi: „=52.000,00 CHF (pedesetdvijetisućeCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“ Tom odredbom zapravo je između stranaka na jasan i točno određen način ugovoreno koji je iznos kredita odobren i isplaćen tužiteljici, što nije sporno te je stoga ta odredba jasna i ne zahtjeva nikakvo posebno znanje ili tumačenje i nije ništetna u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP) .

9.2. Ono što zapravo tužiteljica želi reći je da su odredbe o otplati tog, nesporno isplaćenog joj iznosa glavnice, kroz anuitete, na način da se visina anuiteta veže uz valutu CHF, nepoštene i time ništetne. Međutim, ništetnost tih odredbi (kojima je ugovoren način otplate glavnice vezano uz anuitete), nije bio predmet ovog tužbenog zahtjeva, a niti je o ništetnosti tih nekih drugih ugovornih odredbi moguće odlučivati u žalbenoj fazi kao o prethodnom pitanju, jer se žali samo tuženik (čl. 374. ZPP-a).

10. Prema shvaćanju ovoga suda, nije neopošteno, a time niti ništetno, ugovoreno čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Kamata: Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 04.990% (četiri cijelih devedesetdevet posto) godišnje.“

10.1. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope samo po sebi je dopušteno, a nema spora niti nejasnoća u dijelu kojim je ugovoreno da početna kamatna stopa iznos 04.990%, te se u tom dijelu radi o jasnoj, lako razumljivoj i lako uočljivoj ugovornoj odredbi koja nije ništetna (čl. 84. ZZP-a).

10.2. Međutim, dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno: „Kamata se obračunava primjenom direktne metode“ je dio odredbe koji je potpuno nerazumljiv i ne ostavlja nikakve dvojbe o tome da tužiteljica, kao prosječni potrošač, na temelju tako ugovorenog nije mogla shvatiti koji će biti opseg njezine obveze ili kako će se uopće kamatna stopa mijenjati, a iz dokaza koji su provedeni ne proizlazi da se o toj odredbi pregovaralo ili da je tuženik tužiteljici pojasnio značenje iste.

10.3. Slijedom toga je, i po shvaćanju ovoga suda, sud prvog stupnja pravilnom primjenom prava iz čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03, pravilno zaključio da se radi o ništetnim odredbama. Ovo jer je tuženik, u unaprijed sastavljeni ugovor, unio odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj na način koji nije ni uočljiv ni lako razumljiv. Time je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio, odnosno umanjio rizike jer je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure), a s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici su mu bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na tužiteljicu kao potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese, a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenu tužiteljicu kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

10.4. Stoga je u odnosu na odlučeno pod točkama I. i II. izreke odlučen kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. točka 3. ZPP- a.

11. Valja još ovdje žalitelju odgovoriti da neosnovano ukazuje na postojanje povrede iz čl. 354. st. 1. uvezi s čl. 8. ZPP-a. Ovo jer je sud saslušao svjedoka KF po prijedlogu tuženika, a proveo je i dokaz saslušanjem tužiteljice, a s obzirom da je tuženik odustao od provođenja dokaza saslušanje svjedoka UF, sud pravilno taj dokaz nije provodio, te pravilno nije uzeo u obzir niti njezin pisani iskaz, jer sud neposredno saslušava svjedoke, kako bi na taj način stekao mogućnost ocjene uvjerljivosti njegovo kazivanja.

12. Nadalje, tijekom prvostupanjskog postupka, a i sada žalbenog postupka, sporno je među strankama postoji li pravna osnova za isplatu utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar. nov. broj 102/15., dalje: ZID ZPK/15).

13. Iz činjenice da je tužiteljičin zahtjev za isplatu sud djelomično prihvatio i iz obrazloženja pobijane odluke da se razumjeti da sud smatra da sklapanjem tog Dodatka nije došlo do potpunog obeštećenja tužiteljice kao potrošača.

14. Suprotno tom shvaćanju, stav je ovoga suda da tužiteljica nema pravo na tu isplatu, unatoč činjenici djelomične ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

15. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar. nov. broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23., dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama (Nar. nov. broj 159/13., 19/15., 102/15., 15/18., 70/19., 47/20., 47/20., 146/20., 151/22. i 145/24., dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te uz ostale uvjete određene člankom 19.d i člankom 19.e ZPK-a.

16. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

17. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO-a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

18. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu, te da je tim Dodatkom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom Chf u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom Eur, da je utvrđen iznos glavnice na dan 30. rujna 2015.. iznos preplate na isti dan, te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

19. Prema tome, navedenim Dodatkom ugovorne strane utvrdile su da je isti akt kojim se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 13. svibnja 2005., u skladu sa od tužiteljice prihvaćenim izračunom konverzije te se tim Dodatkom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se ujedno postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Na navedenu izmjenu tužiteljica je pristala, tako da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu od 13. svibnja 2005., odnosno zaključenjem tog Dodatka osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Dodatku ugovoru od 23. prosinca 2015. Sklapanjem tog Dodatka tužiteljica se suglasila s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je tužiteljica platila tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u Chf, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Dodatka Ugovoru o kreditu u Eur koji je sklopljen 23. prosinca 2015.

20. Iz činjenice da je sud unatoč tome tužiteljici dosudio razliku iz točke III. izreke pobijane presuda da se zaključiti da prvostupanjski sud zaključuje da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa da činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

21. Međutim, to nije pravilno. Naime, imajući u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – Nar. nov. br. 39/17.) i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF), primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužiteljici iznose glavnice koje tužiteljica potražuje u točki II.1. izreke, a koje je tužiteljici pogrešno dosudio prvostupanjski sud.

22. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku od 23. prosinca 2015., sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom eur.

23. Imajući u vidu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

24. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Ddatka nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

25. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

26. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Tužiteljica koja je kao korisnica kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje te uplate.

27. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem ZID ZPK sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u Chf u kredit s valutnom klauzulom u Eur u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove zahtijevati isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno čl. 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila, pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (čl. 19.e st. 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZPK), a na isti je tužiteljica kao korisnica kredita dala svoj pristanak. Tim pristankom tužiteljica je pristala da se i iznosi koje je imala temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije, obračunaju prilikom izračuna konverzije.

28. Naime, ne može tužiteljica, s jedne strane, pristajati da joj se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih joj se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da joj se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK.

29. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za Chf novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eur koji je zamijenio kredit u Chf do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu.

30. Pri tome valja napomenuti da iako je svrha donošenja ZID ZPK/15 konverzija, tako izvršena konverzija prema odredbama ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisnici kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti, pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplate radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

31. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bila u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF."

32. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

33. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 ŠFŠ, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

34. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2015., u skladu sa ZPK-a, koju je tužiteljica izričito prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2005., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 3. st. 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužiteljice na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev kao pod toč. III. izreke.

35. Slijedom navedenog prvostupanjska odluka sadržana pod točkom III. izreke preinačena je na temelju čl. 373. točka 3. ZPP-a.

36. Glede žalbe u odnosu na odlučeno pod točkama VI. i VII. izreke valja odgovoriti da je prigovor radi prijeboja procesno sredstvo kojim se tuženik brani u sudskom postupku (parnici) ne tvrdeći da je prijeboj već nastao, nego tražeći od suda da presudom izvrši prijeboj. Odnosno, tuženik u parnici ističe prigovor radi prijeboja kao svoje potraživanje prema tužitelju i time traži od suda da, nakon što utvrdi osnovanost tog protupotraživanja, da ga uračuna u tužiteljevo potraživanje i tako smanji ili ugasi tužiteljev zahtjev. Međutim, kako u konkretnom slučaju nje osnovano novčano potraživanje tužiteljice to, neovisno od toga što je vještačenjem utvrđeno postojanje potraživanja tuženika (točke 50 i 51 obrazloženja), nema mjesta odlučivanju o ovom prigovoru tuženika pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja ove drugostupanjske odluke.

37. Na navode žalbe glede tijeka zatezne kamate i zastare ovaj sud nije posebno odgovarao jer je zahtjev za isplatu odbijen kao neosnovan (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

38. S obzirom da je donošenjem ove odluke izmijenjen uspjeh stranaka u ovom postupku ovaj je sud stava da konačan uspjeh stranaka opravdava odluku da svaka stranka snosi svoj trošak sukladno čl. 154. st. 4. ZPP-a, slijedom čega je tako i odlučeno sukladno čl. 166. st. 2. i čl. 380. točka 3. ZPP-a.

39. Tuženik snositi sam svoj trošak žalbe jer njegov uspjeh sa žalbom iznosi 50% (čl. 166. st. 2. ZPP-a).

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević