Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-4324/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐŽ OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Luciji Novak, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli- Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-1026/2019-35 od 20. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 28. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-1026/2019-35 od 20. rujna 2023., u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.
II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-1026/2019-35 od 20. rujna 2023., u pobijanom dijelu pod toč. II. i u odluci o troškovima postupka sadržanoj u toč. III. izreke, i u tom dijelu sudi:
"Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb - dioničko društvo, OIB 02535697732, Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, da tužitelju ZŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 9.749,10 EUR/73.454,64 HRK zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana, i to na iznose kako slijedi:
- 9,13 eura tekućim od 01.05.2008
- 31,24 eura tekućim od 01.06.2008
- 34,87 eura tekućim od 01.07.2008
- 23,73 eura tekućim od 01.08.2008
- 24,14 eura tekućim od 01.09.2008
- 28,35 eura tekućim od 01.10.2008
- 63,66 eura tekućim od 01.11.2008
- 39,85 eura tekućim od 01.12.2008
- 65,26 eura tekućim od 01.01.2009
- 69,15 eura tekućim od 01.02.2009
- 70,85 eura tekućim od 01.03.2009
- 65,5 eura tekućim od 01.04.2009
- 66,35 eura tekućim od 01.05.2009
- 59,37 eura tekućim od 01.06.2009
- 53,46 eura tekućim od 01.07.2009
- 54,75 eura tekućim od 01.08.2009
- 58,18 eura tekućim od 01.09.2009
- 57,8 eura tekućim od 01.10.2009
- 54,53 eura tekućim od 01.11.2009
- 60,65 eura tekućim od 01.12.2009
- 4,7 eura tekućim od 01.02.2010
- 70,43 eura tekućim od 01.03.2010
- 15,00 eura tekućim od 01.04.2010
- 62,79 eura tekućim od 13.04.2010
- 84,3 eura tekućim od 30.05.2010
- 207,96 eura tekućim od 04.07.2010
- 104 eura tekućim od 01.08.2010
- 120,19 eura tekućim od 01.09.2010
- 114,99 eura tekućim od 01.10.2010
- 23,57 eura tekućim od 01.11.2010
- 80,4 eura tekućim od 03.11.2010
- 133 eura tekućim od 23.12.2010
- 258,21 eura tekućim od 02.02.2011
- 129,63 eura tekućim od 01.03.2011
- 112,81 eura tekućim od 13.04.2011
- 122,21 eura tekućim od 01.05.2011
- 297,43 eura tekućim od 02.07.2011
- 225,8 eura tekućim od 13.08.2011
- 217,07 eura tekućim od 01.10.2011
- 435,41 eura tekućim od 27.10.2011
- 104,15 eura tekućim od 26.11.2011
- 106,43 eura tekućim od 25.12.2011
- 60,55 eura tekućim od 29.01.2012
- 13,53 eura tekućim od 24.02.2012
- 164,42 eura tekućim od 18.03.2012
- 71,54 eura tekućim od 15.04.2012
- 603,22 eura tekućim od 20.05.2012
- 114,77 eura tekućim od 17.06.2012
- 114,27 eura tekućim od 29.07.2012
- 112,78 eura tekućim od 31.08.2012
- 109,43 eura tekućim od 29.09.2012
- 114,77 eura tekućim od 30.10.2012
- 115,43 eura tekućim od 30.11.2012
- 113,44 eura tekućim od 29.12.2012
- 105,48 eura tekućim od 30.01.2013
- 60,5 eura tekućim od 27.02.2013
- 164,37 eura tekućim od 29.03.2013
- 53,45 eura tekućim od 30.04.2013
- 101,5 eura tekućim od 30.05.2013
- 101,9 eura tekućim od 29.06.2013
- 104,15 eura tekućim od 30.07.2013
- 166,94 eura tekućim od 30.08.2013
- 112,19 eura tekućim od 29.09.2013
- 108,13 eura tekućim od 31.10.2013
- 110,79 eura tekućim od 30.11.2013
- 111,74 eura tekućim od 31.12.2013
- 47,08 eura tekućim od 29.01.2014
- 44,29 eura tekućim od 01.03.2014
- 44,43 eura tekućim od 30.03.2014
- 124,13 eura tekućim od 29.06.2014
- 44,43 eura tekućim od 31.07.2014
- 44,43 eura tekućim od 30.08.2014
- 44,69 eura tekućim od 30.09.2014
- 46,47 eura tekućim od 31.10.2014
- 47,48 eura tekućim od 29.11.2014
- 46,68 eura tekućim od 30.12.2014
- 8,43 eura tekućim od 16.01.2015
- 48,41 eura tekućim od 28.02.2015
- 54,49 eura tekućim od 31.03.2015
- 48,41 eura tekućim od 01.05.2015
- 57,04 eura tekućim od 30.05.2015
- 48,41 eura tekućim od 30.06.2015
- 48,41 eura tekućim od 31.07.2015
- 48,41 eura tekućim od 30.08.2015
- 47,92 eura tekućim od 30.09.2015
- 1774,47 eura tekućim od 01.10.2015.
III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da su ništetne odredbe i dijelovi odredabi članka 4., članka 6. i članka 7. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 02. ožujka 2006., koji je potvrđen 7. ožujka 2006. od strane javnog bilježnika Davora Dušića u [adresa], posl. broj: OU-206/06 između tužitelja s jedne strane i tuženika s druge strane, kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima tuženice, te u kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.749,10 EUR/73.454,64 kn sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. II. izreke. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.721,10 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (toč. III. izreke). Odbijen je tužitelj s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 48,77 EUR kao neosnovanim (toč. IV. izreke). Rješenjem sadržanim u istoj prvostupanjskoj presudi je utvrđeno da je tužitelj povukao točku II. tužbenog zahtjeva za utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Dodatka Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 10. veljače 2016. koji je potvrđen 17. ožujka 2016. od strane javnog bilježnika Rina Zujića u [adresa] broj OV-2016/16 sklopljenog između tužitelja i 2. MŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje s jedne strane i tuženika s druge strane.
2. Protiv dijela prvostupanjske presude pod toč. I., II. i III. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda u tom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o potrošačkom kreditu zaključenog između stranaka koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem tih ništetnih odredbi.
5. Ispitujući prvostupanjsku u dijelu koji se pobija žalbom kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i u cijelosti se može ispitati njezina pravilnost i zakonitost.
6. U postupku je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.
7. Između stranka nije sporno da su 7.3.2006. sklopile Ugovor o kreditu br. 9011056521 kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit od 85.450,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita (čl. 1.) s rokom otplate od 228 mjeseci (čl. 7.) uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,70% (čl. 4.). Nije sporno niti da je tuženik sastavio predmetni ugovor i da je tijekom otplate kredita rastao tečaj CHF i da je tuženik jednostrano mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu. Nadalje, nije sporno da su stranke 10. veljače 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu br. 9011056521 na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) kojim su regulirale provedbu konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015.
8. Provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno uzimajući u obzir priznate učinke konverzije kredita, i pretpostavku da su odredbe kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne potraživanje tužitelja iznosi ukupno 9.749,10 EUR.
9. U ocjeni ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prvostupanjski sud pozvao se na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., kojima je utvrđeno da u odnosu na tužene banke, među kojima i na tuženika. Nadalje, se sud u ocjeni ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sud prvog stupnja pozvao se i na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.
10. Pozivom na direktne pravne učinke prednje citiranih tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojima su utvrđene ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, jer su ugovori o kreditima koje su s potrošačima zaključivale utužene banke, među kojima je bio i prednik tuženika, bili unaprijed formulirani od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj, te je tuženik tijekom otplate kredita mijenjao kamatnu stopu i tečaj CHF i nije na transparentan način informirao tužitelja kao potrošača o rizicima promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF kao i promjenu kamatne stope, prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 81. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP) utvrdio ništetnim odredbe u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa iz čl. 4., 6. i 7. Ugovora o kreditu. Nadalje je pozivom na odredbe čl. 323. st. 1., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) prihvatio i restitucijski tužbeni zahtjev i presudio kao u izreci pobijane presude.
11. Tuženik žalbom osporava pravilnost prvostupanjske presude u bitnome navodeći da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnos između stranaka izmijenjen, jer je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK sa svrhom i na način da se u obračun uključe i sva plaćanja od početka trajanja kredita preračunata kao da je kredit početno bio u EUR. Neosnovanim stoga smatra vraćanje na početno ugovorenu kamatnu stopu iz kredita u kojemu je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, uz tvrdnju da je to protivno svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredbi ZID ZPK.
12. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., povodom tužbe tužitelja potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, među kojima je i tuženik, je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.
14. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, koja odredba je bila unaprijed formulirana od strane trgovca i potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, zbog čega je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP.
15. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP, jer kamata mora biti određena, odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. ZOO, a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, a visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.
16. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.
17. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dio odredbi Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 4. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.
18. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.
19. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je nadalje utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.
20. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, te je žalbu tuženika u tom pobijanom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu.
21. Nesporno je da su stranke 10. veljače 2016. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/2015 - dalje: ZID ZPK) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, na način i u rokovima propisanim ZIDZPK.
22. Prvostupanjski sud je toč. II. pobijane presude u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka obvezao tuženika isplatiti tužitelju preplaćene svote po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena otplata kredita vezana za valutu CHF kao i promjene visine kamatne stope što je bilo predmet ovog postupka.
23. Sklapanje Dodataka ugovora o kreditu od 10. veljače 2016. između stranaka temelji se na ZID ZPK-u, koji Zakon je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga, jer je s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike, ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.
24. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske je taj sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
25. Dodatak ugovoru o kreditu koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 - dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.
26. Budući da su ugovorne strane suglasno utvrdile da je tuženik prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., te utvrdile neotplaćenu nedospjelu glavnicu kredita koja iznosi 42.071,71 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju eura tečajne liste tuženika, te su utvrdile i iznos preplate od 1.607,82 EUR, time da je tužitelj dao suglasnost i nalog banci da iz sredstava preplate prijebojem namiri manje plaćenu svotu, koji obračun su stranke suglasno utvrdile nakon obračuna učinka konverzije, uključivo i učinke nastale u prijelaznom razdoblju te se tužitelj obvezao za preostalo razdoblje otplate kredita na iznos preostale neotplaćene glavnice kredita plaćati banci redovnu kamatnu stopu, to su osnovani žalbeni navodi tuženika da nije bilo mjesta dosuđenju iznosa iz toč. II. izreke tužitelju.
27. Naime, pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Ugovora o konverziji nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO.
28. Primjena ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.
29. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka ugovora o kreditu u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro.
30. Tako je valjano prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule a koje su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.
31. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.
32. Stoga slijedi zaključak da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO, a prema odredbama ZID ZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u ugovorima jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom ugovoru o kreditu, dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Dodatkom pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.
33. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZIDZPK st. 1. uključuje i te uplate.
34. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom ugovora o kreditu treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK.
35. Tako je sklapanjem Dodataka ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK osiguran je povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.
36. Kada su dakle, svote koje je tužitelj platio više na temelju ništetnih odredbi iskorištene u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim, po tužitelju izrijekom prihvaćenim otplatnim planom i koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba čl. 4. st. 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.
37. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZID ZPK sklapanjem Dodataka ugovoru o kreditu, on više nema pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetne odredbe kamatne stope iz kredita denominiranog u CHF odnosno, kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK uključuje i te uplate.
38. Slijedom iznijetoga je, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku o tome da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, u prvostupanjskoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO u svezi čl. 19.c ZIDZPK pa je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke tako, te je zahtjev za isplatu odbijen ne ulazeći pritom u osnovanost ostalih žalbenih navoda.
39. Odluka o parničnom trošku u ovoj odluci donijeta je cijeneći činjenicu da je tužitelj zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka usprkos činjenici da je tužitelj djelomice izgubio parnicu.
40. Tužitelj naime nije mogao predvidjeti svoje izglede za potpuni uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogao biti svjestan da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP jer cjeloviti tužbeni zahtjev tužitelja nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba tuženika i preinačena pobijana prvostupanjska odluka o trošku parnice s time, da je odlučeno sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP o troškovima stranaka cijele parnice, jednom odlukom.
41. Slijedom iznijetih razloga temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.
U Zagrebu 28. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Travaš
