Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-201/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, sutkinje Sabine Dugonjić kao predsjednika vijeća, suca Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te suca Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Marinu Đudariću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika: 1. Klinički bolnički centar Rijeka, OIB 40237608715, Krešimirova 42, Rijeka; i 2. CROATIA osiguranje d.d., OIB 26187994862, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, zastupan po punomoćnicima iz OD Vukić i partneri iz Rijeke, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 25. studenog 2022., poslovni broj Pn-39/2019-43, u sjednici vijeća 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba 1. i 2. tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci od 25. studenog 2022., poslovni broj Pn-39/2019-43 u toč. I. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju 65.600,00 kuna/ 8.706,62 eur sa zakonskom zateznom kamatom kao i naknaditi parnični trošak od 16.337,50 kn/ 2.168,36 eur sa zakonskom zateznom kamatom (toč. I. izreke). U toč. II. izreke je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu od 14.400,00 kn/ 1.911,21 eur sa zakonskom zateznom kamatom kao i u odnosu na naknadu parničnog troška u preostalom dijelu iznad dosuđenog u točki I. izreke.

2. Protiv navedene presude u toč. I. izreke 1. tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. I 2. tuženik je podnio žalbu protiv presude u toč. I. izreke zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP uz prijedlog da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba 1. i 2. tuženika je neosnovana.

3.1. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu moguće ispitati i nije počinjena istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao nasljednika iz pokojne (supruge) CŽ radi naknade neimovinske i imovinske štete (tuđe pomoći i njege) od ukupno 80.000,00 kn, zbog zadobivenih ozljeda radi pada u prostorijama 1. tuženika, a za što je odgovoran 1. tuženik.

5. Nesporno je pok. IŽ **.**.2017. dovezena u KBC Rijeka, Zavod za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega na redovitu hemodijalizu sanitetskim prijevozom te da se po dolasku u ambulantu Zavoda spotaknula i pala, uslijed kojeg pada je zadobila prijelom vrata lijeve bedrene kosti, zbog koje povrede je bilo nužno obaviti operativni zahvat i zbog čega je upućena na daljnje pretrage. Također nije sporno da je oštećena pok. IŽ od ranije bolovala od niza teških bolesti (šećerna bolest s komplikacijama, terminalna bubrežna bolest, visoki krvni tlak, sekundarna anemija, starosna mrena, nagluhost i dr. ).

6. Tijekom prvostupanjskog postupka, a i u žalbenom postupku, sporna je odgovornost 1. tuženika i visina dosuđene neimovinske i imovinske štete.

7. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da je IŽ bila pacijent na Odjelu za hemodijalizu od 2016. te je redovito dolazila na terapije i to sanitetskim prijevozom kao osoba teške pokretljivosti koja se nije mogla kretati izvan svoga stana bez pratnje,

- da ista je bila dugogodišnji teški pacijent sa brojnim bolestima među kojima visoki krvni tlak, kardiovaskularne poteškoće, dijabetes te je išla na hemodijalize,

- da je kritičnog dana 5. kolovoza 2017. osoblje 1. tuženika propustilo ocijeniti i osigurati adekvatne i primjerene mjere u pratnji CŽ koja se nije mogla/smjela samostalno kretati bez pratnje bolničkog osoblja do ambulante za hemodijalizu nakon što ju je sanitetsko vozilo dovelo do bolnice, neovisno što je ista mogla hodati bez pomagala te usprkos činjenici što je navela u anamnestičkim podacima da samostalno hoda,

- da se propust bolničkog osoblja sastoji u procjeni da je IŽ bila osoba koja je morala imati stalnu pratnju pri kretanju od sanitetskog vozila do ambulante za dijalizu te da nije smjela biti kritičnog dana puštena da se samostalno kreće bez pratnje, a što je i dovelo do njezinog pada pri dolasku u ambulantu,

- na temelju nalaza i mišljenja vještaka da je ŠŽ trpjela fizičke boli jačeg intenziteta cca 4 – 5 dana, bolove srednjeg intenziteta ukupno 15 - 20 dana dok su bolovi slabijeg intenziteta prema karakteru ozljede trajali ukupno cca 2 mjeseca, da je kod ČŽ bio prisutan primarni strah jačeg intenziteta u trajanju unutar 1 sata, zatim sekundarni strah jačeg intenziteta mogao je potrajati cca 4 – 5 dana, a sekundarni strah srednjeg intenziteta u ukupnom trajanju od 15 - 20 dana, da je sekundarni strah slabijeg intenziteta mogao biti prisutan u trajanju od 1 – 1,5 mjesec, da je zbog zadobivene povrede kod CŽ zaostalo trajno smanjenje opće životne aktivnosti u omjeru od oko 20%,

- da joj je pomoć i njega bila potrebna 224 sati, a da vrijednosti sata za nestručan oblik pomoći i njege je utvrđen u visini od 25,00 kn/h,

- da OŽ ukupno pripada 60.000,00 kn na ime neimovinske štete, a na ime tuđe pomoći i njege 5.600,00 kn.

7.1. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da je šteta nastala kao posljedica propusta u radu medicinskog osoblja po načelu predmijevane (presumirane) krivnje u smislu odredbe čl. 1061. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), a u svezi čl. 1045. st. 1. istog Zakona, te je primjenom čl. 1100. st. 1. st. 2. ZOO dosudio pravičnu novčanu naknadu.

8. U konkretnome slučaju, bolnica kao ustanova, ovdje 1. tuženik, odgovara za štetu koja bi pacijentu nastala kao posljedica propusta u radu medicinskog osoblja po načelu predmijevane (presumirane) krivnje u smislu odredbe čl. 1061. stavak 1. ZOO-a, a u svezi čl. 1045. st. 1. istog Zakona. Navedeno ima za posljedicui da je na tuženima teret dokaza da je kritičnog dana u odnosu na IŽ 1. tuženik u svemu postupao prema pravilima medicinske struke, smjernicama i protokolima. Također je za odgovornost 1. tuženika potrebno utvrditi uzročno posljedičnu vezu između skrivljenog, pogrešnog i nepravilnog postupanja osoblja tuženika i nastale štete pokojnoj OŽ (tako i VSRH u odlukama Rev 146/2006-2 od 30. ožujka 2006., Rev 96/2010-2 od 6. srpnja 2011., Rev-x 837/2016-2 od 2. travnja 2019. i Rev 2230/2015- 3 od 9. listopada 2019.)

8.1. Zakon o zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi (NN 124/11) je u čl. 5. propisivao: "Načelo sigurnosti pacijenata ostvaruje se provedbom mjera kojima se svakom pacijentu osigurava pravo na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu sukladno njegovom zdravstvenom stanju i općeprihvaćenim stručnim standardima te sprečavaju štetni neželjeni događaji čija bi posljedica mogla biti smrt ili oštećenje zdravlja pacijenta."

8.2. Pravilnik o standardima kvalitete zdravstvene zaštite i načinu njihove primjene (NN 79/11, 124/11, 118/18) u članku 5. pod nazivom "2. SIGURNOST PACIJENATA I OSOBLJA" propisuje: "2.1. Zdravstvena ustanova, trgovačko društvo i privatni zdravstveni radnik moraju imati načine za prepoznavanje i otkrivanje prevalencije i ozbiljnosti incidenata koji utječu ili prijete sigurnosti pacijenata i osoblja. To mora uključivati medicinske pogreške i neželjene događaje." 21.1. Nadalje je u čl. 5. pod točkom 2.6. propisano: "O ostalim neželjenim događajima mora se svakih šest mjeseci dostaviti izvješće ministarstvu i Agenciji.", a pod 2.6.1.: "Ostali neželjeni događaji prema pacijentima su:…Pad u bolničkoj zdravstvenoj ustanovi,…"

8.3. Dakle, 1. tuženik je morao imati način za prepoznavanje i otkrivanje i sprečavanje incidenata koji utječu ili prijete sigurnosti pacijenata, a što uključuje neželjene događaje kao što je pad u bolničkoj ustanovi.

8.4. U konkretnom slučaju, pokojna IŽ je bila osoba starije životne dobi, dugogodišnji teški pacijent sa brojnim bolestima među kojima visoki krvni tlak, kardiovaskularne poteškoće, dijabetes te potrebnom za terapijom hemodijalize, te je bila slabijeg vida. Također je bila teže pokretna. Suprotno žalbenim navodima 1. tuženika, činjenica da je dolazila na dijalizu sanitetskim prijevozom bez posebne pratnje u vidu medicinske sestre/tehničara, nije od utjecaja na obvezu 1. tuženika da kao zdravstvena ustanova prepozna da se radi o osobi kojoj je bio potreban pojačani nadzor prilikom kretanja i poduzme sve mjere da se spriječi neželjeni događaj kao što je bio pad u konkretnom slučaju. Osim toga, da se radilo o osobi o teškoj pokretnoj osobi, potvrdila je i njezina liječnica opće prakse dr. LŽD koja je i odredila potrebu za sanitetskim prijevozom do dijalize.

8.5. Iz navedenih razloga je činjenica da je ŠŽ sjedila u sanitetskom prijevozu ili da joj nije određena pratnja prilikom prijevoza, odnosno što se spotaknula o vlastitu tenisicu, neodlučna za pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o propustu u radu medicinskog osoblja 1. tuženika, jer da joj je medicinsko osoblje pomoglo prilikom hoda do ambulante, do pada i prijeloma bedrene kosti ne bi niti došlo.

9. Na žalbene navode kojima 1. i 2. tuženik preocjenjuju izvedene dokaze (iskaze svjedoka) i iznose svoje zaključke i osporavajući utvrđenja prvostupanjskog suda, valja odgovoriti sljedeće.

9.1. Sud je prihvatio iskaz dr. LŽD u dijelu koji se odnosio na zdravstveno stanje i kretanje ŠŽ, s obzirom da je ista bila obiteljska liječnica i imala je nesporedno saznanje o navedenim činjenicama. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, sud je prihvatio i iskaz dr. DŽ osim u dijelu zaključka da je pad CŽ bio nesretan slučaj, s obzirom da upravo sud donosi zaključak o istome na temelju utvrđenih činjenica. Također, sud je prihvatio iskaze MŽ i FŽ u odnosu na činjenice zdravstvenog stanja i odlascima na dijalizu, dok iskaz dr. ŽŽ nije prihvaćen jer ista nije imala neposrednog saznanja o navedenim odlučnim činjenicama niti je bila prisutna kada je ŠŽ pala.

9.2. Nadalje, suprotno žalbenim navodima 2. tuženika, zaključak prvostupanjskog suda da je IŽ bila teško pokretna nije temeljem isključivo na iskazima svjedoka, već i na nalazu i mišljenju vještaka kao i na cjelokupnoj dostavljenoj dokumentaciji. Kao što je već obrazloženo, činjenica da je osoba pokretna i da se može samostalno kretati, odnosno da je u sanitetskom prijevozu sjedila, ne znači da nije bila teško pokretna, a sve uzevši u obzir dijagnoze i činjenicu da je dolazila na dijalizu. Osim toga i dr. DŽ je potvrdio da većina pacijenata na njihovom odjela je teže pokretljiva, uključujući i HŽ i da su to osobe kojima treba fizička pomoć, pa takvim pacijentima prilikom kretanja pomažu vozači i medicinsko osoblje. Također i vještak dr. ABC je u nalazu i mišljenju naveo da je nedvojbeno da kod osoba sa inače teškom pokretljivošću, uvijek postoji opasnost od pada i zadobivanja ozljede ukoliko nema adekvatnu pratnju.

9.3. Nadalje, suprotno žalbenim navodima 1. i 2. tuženika, za ocjenu odgovornosti 1. tuženika, nije odlučno je li prvostupanjski sud razlučio razliku između pacijenta koji imaju pravo na sanitet uz pratnju i sanitet bez pratnje. To stoga što je za ocjenu odgovornosti odlučno je li 1. tuženik osigurao sigurno kretanje teško pokretnih pacijenata kroz svoje prostorije. Kako je u ovom postupku utvrđeno da se IŽ ne samo da se teško kretala već je i bolovala od čitavog niza drugih bolesti koje u svojoj ukupnosti, predstavljaju rizik od mogućeg pada i povređivanja, posebice u vrijeme ljetnih vrućina, to je IŽ bila osoba koja je morala imati pratnju pri kretanju od sanitetskog vozila do ambulante za dijalizu, odnosno nije smjela biti kritičnog dana puštena da se samostalno kreće bez pratnje, a kao što je zaključio i prvostupanjski sud.

10. Nadalje, prvostupanjski sud je nakon provedenog vještačenja po vještaku dr. ABC, utvrdio da je IŽ u štetnom događaju zadobila tešku tjelesnu ozljedu u vidu prijeloma lijeve bedrene kosti u pertrohanternoj regiji radi čega je istoga dana podvrgnuta specijalističkim pregledima, potrebnim pretragama i potom operativnom zahvatu nakon čega je bila hospitalizirana te otpuštena kući sa mogućnošću kretanja uz pomoć hodalice. IŽ tada je bila u dobi od 75 godina te je trpjela fizičke boli prema ocjeni vještaka jačeg intenziteta cca 4 – 5 dana, vezani za kraću neposrednu fazu po obavljenom op. zahvatu, bolovi srednjeg intenziteta mogli su potrajati ukupno 15 - 20 dana vezani uz neposrednu nešto kasniju fazu po navedenom, početnu fazu mobilizacije i funkcijskog opterećenja ozlijeđene noge dok su bolovi slabijeg intenziteta prema karakteru ozljede mogli potrajati ukupno cca 2 mjeseca, vezani uz proces sanacije frakture, moguću mobilizaciju i funkcijsko opterećenje u toj fazi, te neugodnosti vezane uz liječenje. Nadalje je sud uzeo u obzir da je kod pacijentice bio prisutan primarni strah jačeg intenziteta vezan prvenstveno uz stres doživljen nezgodom u trajanju unutar 1 sata, zatim sekundarni strah jačeg intenziteta mogao je potrajati cca 4 – 5 dana vezan uz neposrednu reakciju na stres, zadobivenu ozljedu, spoznaju o potrebi operativnog zahvata, te postupke oko istog, a sekundarni strah srednjeg intenziteta u ukupnom trajanju od 15 - 20 dana, kao neposredno produžena reakcija na stres, zadobivenu ozljedu, te poduzete terapeutske postupke. Također je sekundarni strah slabijeg intenziteta mogao biti prisutan u trajanju od 1 – 1,5 mjesec, kao vremenski period produžene reakcije na stresnu situaciju i zabrinutosti za krajnje trajne posljedice zadobivene ozljede. Zbog zadobivene povrede kod CŽ zaostalo je trajno smanjenje opće životne aktivnosti u omjeru od oko 20%, a koje se očitovalo u ograničenju funkcije lijevog kuka u predmijevajuće srednjem stupnju, ograničenju funkcije lijevog koljena u lakom stupnju, određenom palpatornom i motilitetnom bolnošću, predmijevajućom dodatnom hipotrofijom pelvitrohanterne i natkoljenične muskulature. Konačno, nedvojbeno je utvrđeno da je predmetna ozljeda femura, obzirom na sve utvrđene činjenice morala utjecati i na dodatno pogoršanje općeg stanja CŽ.

10.1. Nadalje, na ime naknade za tuđu pomoć i njegu, sud je utvrdio da je OŽ bilo potrebna tuđa pomoć i njega od cca 224 sati, a visinu vrijednosti sata za nestručan oblik pomoći i njege je utvrdio od 25,00 kn/h.

11. S obzirom na kumulaciju više povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, prema čl. 1100. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) i polazeći od gore navedenih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio pravičnu novčanu naknadu od ukupno 65.600,00 kn.

12. Naime, suprotno žalbenim navodima 1. tuženika, prvostupanjski sud je imao u vidu utvrđene okolnosti da je IŽ s obzirom na tešku ozljedu da je pretrpila sva tri stupnja straha, a ujedno da je trpila bolove također u sva tri stupnja. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi da pravična novčana naknada nije odmjerena sukladno „Orijentacijskim kriterijima, s obzirom da se između ostalog pravična novčana naknada određuje prema okolnostima i posebnostima svakog pojedinog slučaja, dok navedeni Orijentacijski kriteriji mogu poslužiti samo kao pomoćno sredstvo u određivanju takve naknade. Međutim, neovisno o tome, dosuđeni iznos je u skladu s Orijentacijskim kriterijima.

12.1. Nadalje, naknada materijalne štete s osnova troškova tuđe pomoći utvrđuje se u nominalnom iznosu tih troškova u vrijeme njihova nastanka odnosno u vrijeme pružanja usluge, s time da je u ovom slučaju OŽ njega pružana po ukućanima. Budući da tužitelj i tuženik nisu dostavili podatke iz kojih bi bila razvidna visina sata njege, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 223. ZPP-a uzeo za cijenu sata pomoći i njege iznos od 25,00 kn, a što je u skladu sa sudskom praksom.

13. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

14. Odluka o trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, čemu tuženici određeno ne prigovaraju.

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Sabina Dugonjić