Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3360/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Valentini Božiček, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Dragičević i partneri d.o.o., Zagreb, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6866/2024-12 od 24. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6866/2024-12 od 24. travnja 2025.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke,

b) u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.132,72 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate,

c) u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6866/2024-12 od 24. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.132,72 eura do iznosa od 1.382,72 eura (za iznos od 250,00 eura) sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate, te se u tom dijelu sudi :

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka za daljnji iznos od 250,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 378,86 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 23. veljače 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,9 % (nula cijelih devet posto) iznosa kredita.'' (točka I. izreke). Također, tuženiku je naloženo da tužitelju isplati iznos od 1.668,86 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. ožujka 2006. do isplate (točka II. izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.382,72 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate (točka III. izreke). Tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu preko dosuđenog odbijen je kao neosnovan (točka IV. izreke), jednako kao i tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (točka V. izreke).

2. Protiv točke I., II., III. i V. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 23. veljače 2006., te restitucijski zahtjev tužitelja za vraćanjem iznosa koji su tuženiku plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.

5. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 23. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. [broj kredita] kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 299.000,00 CHF uz rok otplate od 30 godina,

- da je čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj prije isplate kredita dužan platiti jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 0,9 % iznosa kredita,

- da je tužitelju temeljem sporne odredbe Ugovora o kreditu dana 28. veljače 2006. naplaćena naknada u iznosu od 1.668,85 eura.

6. Gore navedene činjenice između stranaka i nisu sporne, a iste proizlaze i iz isprava koje su pročitane tijekom prvostupanjskog postupka. U prvostupanjskom, a i sada u žalbenom postupku, sporno je da li je sporna odredba sklopljenog Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna, te da li, posljedično tome, postoji obveza tuženika da vrati tužitelju naplaćenu naknadu za obradu kredita koju mu je tužitelj temeljem sporne ugovorne odredbe platio.

7. Sud prvog stupnja odlučujući o spornom pitanju utvrdio je da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Također, utvrdio je da je predmetna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, da ista uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, te da je stoga ista nepoštena i posljedično tome ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03).

8. Tuženik osporava utvrđenja sud prvog stupnja ističući u žalbi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pregovaralo. Također, tuženik u žalbi ističe da ugovaranje sporne odredbe nije bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, te da nije dovelo do postojanja neravnoteže koja bi bila na štetu potrošača pogotovo ne one znatne. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u odnosu na primjenu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 koja regulira pojam nepoštene odredbe sud prvog stupnja je utvrdio sve pravno relevantne činjenice te pravilno ocijenio izvedene dokaze pri čemu je u pobijanoj presudi jasno naveo zbog čega smatra da sporna ugovorna odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do znatnije neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Za svoja utvrđenja i zaključke sud prvog stupnja je dao logične, jasne i razumljive razloge koje ovaj sud u potpunosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Stoga je u odnosu na utvrđenje nepoštenosti sporne odredbe sud prvog stupnja pravilno i potpuno činjenično stanje, te pravilno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, ocijenio izvedene dokaze.

9. Tuženik u žalbi ističe i da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te da stoga, sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 nije bilo dopušteno ispitivati njezinu nepoštenost. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, za primjenu odredbe čl. 84. ZZP/03 koja regulira nedopuštenost ocjenjivanja poštenosti pojedinih ugovornih odredbi, nije dovoljno samo da se radi o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, već je potrebno i da se radi o ugovornim odredbama koje se odnose na predmet ugovora i njegovu cijenu.

10. U konkretnom slučaju, ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita ne predstavljaju glavni predmet ugovora odnosno odredbe kojima je određen "predmet i cijena ugovora" u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, već predstavljaju odredbe koje su akcesorne prirode, pa stoga iste, iako su jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu isključene od ispitivanja nepoštenosti, a kako to pravilno navodi prvostupanjski sud u pobijanoj presudi (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1214/2024 od 30. listopada 2024., toč.19.1., Revd-3099/2024 od 3. rujna 2024., toč. 6 i 6.1. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

11. Neosnovano tuženik u žalbi ističe i da sporna ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nije prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obveza stranaka ugovornih stranaka. Naime, odredba ugovora u kojoj se korisnik kredita obvezuje na plaćanje naknade za obradu kredita predstavlja odredbu koja u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP nepovoljno utječe na pravni položaj potrošača i to u mjeri da stvara znatniju ravnotežu njegovim pravima i obvezama prema tuženiku. Njome se sadržajno potrošač sadržajno obvezuje platiti naknadu od čak 0,9 % iznosa kredita i takva odredba, u situaciji kada o istoj nije pregovarano i kada nije jasno u čemu se točno troškovi obrade kredita odnose i zašto se isti plaćaju u postotku od iznosa odobrenog kredita, nedvojbeno stvara znatniju neravnotežu u njegovom pravnom položaju prema tuženiku.

12. U tom smislu potrebno je i navesti da je odredbom čl. 59. al. 3. ZZP/03 propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju, nesporno je da zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova i usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora. Pritom troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati. Takvi neutvrđeni troškovi koji terete tužitelja unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu su, i prema ocjeni ovog suda, nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, a posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o spornoj naknadi ugovorenoj u čl. 5. st. 2. ugovora, tužitelj preuzeo i obvezu snošenja svih drugih troškova vezanih uz potvrđivanje (solemnizaciju), provedbu, osiguranje i naplatu tog ugovora. Nedvojbeno je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža a s obzirom da tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima (istovrsno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1056/2024 od 30. listopada 2024., Rev-1214/2024 od 30. listopada 2024., Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. i Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024.).

13. Pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio niti tuženikov prigovor zastare. U konkretnom slučaju, kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 - dalje: ZOO predstavlja restitucijski zahtjev koji nastaje kao posljedica djelomične ništavosti ugovora, te u takvom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništavost utvrđena, kako to pravilno u pobijanoj presudi navodi prvostupanjski sud (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020.). S obzirom da je ništetnost sporne odredbe pravomoćno utvrđena tek ovom presudom, tražbina tužitelja nije zastarjela. Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je njegov prigovor zastare osnovan.

14. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da je iznos koje je tuženik u obvezi vratiti tužitelju posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi kojima se korisnika obvezuje da plaća spornu naknadu predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom iznijetog, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenog plaćanja sporne naknade (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024. i Rev-818/2023 od 17. siječnja 2024.).

15. Sud prvog stupnja je dakle, odlučujući o glavnoj stvari u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 u svezi s čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i isplatom prihvatio. Stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

16. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama uslijed čega se pobijana presuda ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne, razumljive i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom je sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

17. Slijedom iznijetih razloga, odnosu na glavnu stvar, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika u odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

18. Međutim, iako je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o glavnoj stvari, isto je djelomično pogrešno primijenio prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka, te je u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka žalba tuženika djelomično osnovana.

19. Naime, podnesak tužitelja od 24. ožujka 2025 kojim se tužitelj očitovao na podneske tužitelja od 11. ožujka 2025 i 18. ožujka 2025. nije bio nužan za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Naime, i tuženikovi podnesci na koje se tužitelj očitovao nisu bili nužni za vođenje postupka jer je navode iz tih podnesaka tuženik mogao istaknuti ranije tijekom postupka, pa stoga niti tužiteljev podnesak ne predstavlja trošak koji je bio potreban za vođenje parnice. Stoga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravno iz čl. 155. st. 1. ZPP kada je tužitelju za sastav tog podneska dosudio iznos od 250,00 eura (200,00 eura uvećano za porez na dodanu vrijednost).

20. S druge strane, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojim osporava dosuđivanje trošak sastava podneska od 25. veljače 2025. Naime, navedenim podneskom tužitelj se očitovao na navode tuženika koje je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu, pa je trošak sastav tog podneska bio nužan za vođenje parničnog postupka.

21. Troškovi tužitelja iznose dakle, 1.132,72 eura, a ne 1.382,72 eura kako je to utvrdio sud prvog stupnja, pa je odluka suda prvog stupnja o troškovima postupka pravilna u dijelu u kojem je tuženiku, temeljem čl. 154. st. 1. u svezi s i čl. 155. st. 1. ZPP, naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.132,72 eura, te u dijelu u kojem je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbijen. Stoga je u tom dijelu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i pobijanu presudu u tom dijelu odluke o troškovima potvrditi.

22. S druge strane, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, valjalo je preinačiti presudu u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.132,72 eura do iznosa od 1.382,72 eura (za iznos od 250,00 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama, te u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbiti.

23. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer je sa žalbom uspio samo djelomično i to djelomično u odnosu na troškove postupka čime je u žalbenom postupku uspio u razmjerno neznatnom dijelu žalbe (čl. 154. st. 5. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

24. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj