Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-622/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Kurenu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima Borisu Porobija i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-530/2023-52 od 17. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-530/2023-52 od 17. listopada 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I, II, III, IV i V izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-530/2023-52 od 17. listopada 2024. u pobijanom dijelu iz stavka VI, VII i VIII izreke i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"VI. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 908,28 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 1,45 EUR od 16. studenoga 2007. do isplate,

- 0,02 EUR od 27. studenoga 2007. do isplate,

- 1,42 EUR od 16. prosinca 2007. do isplate,

- 1,46 EUR od 16. siječnja 2008. do isplate,

- 1,46 EUR od 16. veljače 2008. do isplate,

- 12,45 EUR od 16. ožujka 2008. do isplate,

- 0,49 EUR od 26. ožujka 2008. do isplate,

- 12,38 EUR od 16. travnja 2008. do isplate,

- 11,97 EUR od 16. svibnja 2008. do isplate,

- 12,13 EUR od 16. lipnja 2008. do isplate,

- 12,01 EUR od 16. srpnja 2008. do isplate,

- 11,98 EUR od 16. kolovoza 2008. do isplate,

- 11,98 EUR od 16. rujna 2008. do isplate,

- 12,44 EUR od 16. listopada 2008. do isplate,

- 12,72 EUR od 16. studenoga 2008. do isplate,

- 12,32 EUR od 16. prosinca 2008. do isplate,

- 13,39 EUR od 16. siječnja 2009. do isplate,

- 13,40 EUR od 16. veljače 2009. do isplate,

- 13,04 EUR od 16. ožujka 2009. do isplate,

- 13,15 EUR od 16. travnja 2009. do isplate,

- 13,14 EUR od 16. svibnja 2009. do isplate,

- 13,00 EUR od 16. lipnja 2009. do isplate,

- 13,02 EUR od 16. srpnja 2009. do isplate,

- 18,82 EUR od 16. kolovoza 2009. do isplate,

- 19,04 EUR od 16. rujna 2009. do isplate,

- 18,80 EUR od 16. listopada 2009. do isplate,

- 18,96 EUR od 16. studenoga 2009. do isplate,

- 18,93 EUR od 16. prosinca 2009. do isplate,

- 19,36 EUR od 16. siječnja 2010. do isplate,

- 19,63 EUR od 16. veljače 2010. do isplate,

- 19,57 EUR od 16. ožujka 2010. do isplate,

- 19,84 EUR od 16. travnja 2010. do isplate,

- 20,34 EUR od 16. svibnja 2010. do isplate,

- 20,45 EUR od 16. lipnja 2010. do isplate,

- 21,03 EUR od 16. srpnja 2010. do isplate,

- 21,01 EUR od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- 22,23 EUR od 16. rujna 2010. do isplate,

- 21,52 EUR od 16. listopada 2010. do isplate,

- 21,68 EUR od 16. studenoga 2010. do isplate,

- 11,49 EUR od 16. prosinca 2010. do isplate,

- 11,52 EUR od 16. siječnja 2011. do isplate,

- 11,38 EUR od 16. veljače 2011. do isplate,

- 11,47 EUR od 16. ožujka 2011. do isplate,

- 11,47 EUR od 16. travnja 2011. do isplate,

- 11,73 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate,

- 12,28 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate,

- 12,90 EUR od 16. srpnja 2011. do isplate,

- 9,89 EUR od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- 9,11 EUR od 16. rujna 2011. do isplate,

- 8,84 EUR od 16. listopada 2011. do isplate,

- 8,86 EUR od 16. studenoga 2011. do isplate,

- 8,90 EUR od 16. prosinca 2011. do isplate,

- 9,12 EUR od 16. siječnja 2012. do isplate,

- 9,19 EUR od 16. veljače 2012. do isplate,

- 9,12 EUR od 16. ožujka 2012. do isplate,

- 9,11 EUR od 16. travnja 2012. do isplate,

- 9,14 EUR od 16. svibnja 2012. do isplate,

- 9,21 EUR od 16. lipnja 2012. do isplate,

- 9,13 EUR od 16. srpnja 2012. do isplate,

- 9,10 EUR od 16. kolovoza 2012. do isplate,

- 8,90 EUR od 16. rujna 2012. do isplate,

- 9,08 EUR od 16. listopada 2012. do isplate,

- 9,16 EUR od 16. studenoga 2012. do isplate,

- 9,10 EUR od 16. prosinca 2012. do isplate,

- 9,04 EUR od 16. siječnja 2013. do isplate,

- 9,02 EUR od 16. veljače 2013. do isplate,

- 9,00 EUR od 16. ožujka 2013. do isplate,

- 9,16 EUR od 16. travnja 2013. do isplate,

- 8,92 EUR od 16. svibnja 2013. do isplate,

- 8,88 EUR od 16. lipnja 2013. do isplate,

- 8,90 EUR od 16. srpnja 2013. do isplate,

- 8,88 EUR od 16. kolovoza 2013. do isplate,

- 8,97 EUR od 16. rujna 2013. do isplate,

- 9,02 EUR od 16. listopada 2013. do isplate,

- 9,05 EUR od 16. studenoga 2013. do isplate,

- 9,15 EUR od 16. prosinca 2013. do isplate i

- 9,05 EUR od 16. siječnja 2014. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 5.713,22 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 15,05 EUR od 16. siječnja 2009. do isplate,

- 15,31 EUR od 16. veljače 2009. do isplate,

- 6,90 EUR od 16. ožujka 2009. do isplate,

- 9,40 EUR od 16. travnja 2009. do isplate,

- 9,21 EUR od 16. svibnja 2009. do isplate,

- 5,89 EUR od 16. lipnja 2009. do isplate,

- 6,47 EUR od 16. srpnja 2009. do isplate,

- 3,69 EUR od 16. kolovoza 2009. do isplate,

- 7,20 EUR od 16. rujna 2009. do isplate,

- 3,30 EUR od 16. listopada 2009. do isplate,

- 5,82 EUR od 16. studenoga 2009. do isplate,

- 5,42 EUR od 16. prosinca 2009. do isplate,

- 12,22 EUR od 16. siječnja 2010. do isplate,

- 16,59 EUR od 16. veljače 2010. do isplate,

- 15,64 EUR od 16. ožujka 2010. do isplate,

- 19,98EUR od 16. travnja 2010. do isplate,

- 27,93 EUR od 16. svibnja 2010. do isplate,

- 29,63 EUR od 16. lipnja 2010. do isplate,

- 38,98 EUR od 16. srpnja 2010. do isplate,

- 38,66 EUR od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- 58,04 EUR od 16. rujna 2010. do isplate,

- 46,75 EUR od 16. listopada 2010. do isplate,

- 49,36 EUR od 16. studenoga 2010. do isplate,

- 61,62 EUR od 16. prosinca 2010. do isplate,

- 62,71 EUR od 16. siječnja 2011. do isplate,

- 58,35 EUR od 16. veljače 2011. do isplate,

- 60,99 EUR od 16. ožujka 2011. do isplate

- 61,13 EUR od 16. travnja 2011. do isplate,

- 69,18 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate,

- 86,30 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate,

- 105,78 EUR od 16. srpnja 2011. do isplate,

- 127,04 EUR od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- 93,47 EUR od 16. rujna 2011. do isplate,

- 82,18 EUR od 16. listopada 2011. do isplate,

- 82,93 EUR od 16. studenoga 2011. do isplate,

- 84,49 EUR od 16. prosinca 2011. do isplate,

- 94,23 EUR od 16. siječnja 2012. do isplate,

- 97,17 EUR od 16. veljače 2012. do isplate,

- 93,97 EUR od 16. ožujka 2012. do isplate,

- 93,49 EUR od 16. travnja 2012. do isplate,

- 95,11 EUR od 16. svibnja 2012. do isplate,

- 97,92 EUR od 16. lipnja 2012. do isplate,

- 94,41 EUR od 16. srpnja 2012. do isplate,

- 93,44 EUR od 16. kolovoza 2012. do isplate,

- 84,84 EUR od 16. rujna 2012. do isplate,

- 92,26 EUR od 16. listopada 2012. do isplate,

- 95,71 EUR od 16. studenoga 2012. do isplate,

- 93,42 EUR od 16. prosinca 2012. do isplate,

- 90,66 EUR od 16. siječnja 2013. do isplate,

- 89,72 EUR od 16. veljače 2013. do isplate,

- 88,74 EUR od 16. ožujka 2013. do isplate,

- 95,59 EUR od 16. travnja 2013. do isplate,

- 85,51 EUR od 16. svibnja 2013. do isplate,

- 83,86 EUR od 16. lipnja 2013. do isplate,

- 84,84 EUR od 16. srpnja 2013. do isplate,

- 83,81 EUR od 16. kolovoza 2013. do isplate,

- 87,50 EUR od 16. rujna 2013. do isplate,

- 89,88 EUR od 16. listopada 2013. do isplate,

- 91,05 EUR od 16. studenoga 2013. do isplate,

- 95,20 EUR od 16. prosinca 2013. do isplate,

- 91,01 EUR od 16. siječnja 2014. do isplate,

- 92,79 EUR od 16. veljače 2014. do isplate,

- 95,29 EUR od 16. ožujka 2014. do isplate,

- 93,11 EUR od 16. travnja 2014. do isplate,

- 89,99 EUR od 16. svibnja 2014. do isplate,

- 90,66 EUR od 16. lipnja 2014. do isplate,

- 92,90 EUR od 16. srpnja 2014. do isplate,

- 94,68 EUR od 16. kolovoza 2014. do isplate,

- 95,13 EUR od 16. rujna 2014. do isplate,

- 97,04 EUR od 16. listopada 2014. do isplate,

- 99,78 EUR od 16. studenoga 2014. do isplate,

- 100,29 EUR od 16. prosinca 2014. do isplate,

- 100,70 EUR od 16. siječnja 2015. do isplate,

- 100,49 EUR od 16. veljače 2015. do isplate,

- 100,49 EUR od 16. ožujka 2015. do isplate,

- 100,49 EUR od 16. travnja 2015. do isplate,

- 100,49 EUR od 16. svibnja 2015. do isplate,

- 100,49 EUR od 16. lipnja 2015. do isplate,

- 100,49 EUR od 16. srpnja 2015. do isplate,

- 100,49 EUR od 16. kolovoza 2015. do isplate i

- 100,49 EUR od 16. rujna 2015. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VIII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 3.304,22 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. listopada 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana." kao neosnovanim.

2. Svaka stranka snosi svoj trošak.

III Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 212,58 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. listopada 2025. do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za ostale osobe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-530/2023-52 utvrđene su ništetnima i bez pravnog učinka odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika iz čl. 2. st. 1. i 3. te čl. 7. st. 1. i 2. Ugovora o namjenskom [broj kredita], kreditna partija: 7102720895, sklopljenog 20. svibnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i IP, MBG: [jedinstveni matični broj građana], [adresa], kao sudužnika te tuženika kao kreditora, potvrđenog po Javnom bilježniku Željki Horvat Pernar u Zagrebu 23. svibnja 2005. pod br. OU-503/2005, kao u stavku I, II, III, IV i V izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku VI izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 908,28 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka od svakog 16. dana u mjesecu od studenog 2007. do siječnja 2014. pa do isplate.

1.3. U stavku VII izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 5.713,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka od svakog 16. dana u mjesecu od siječnja 2009. do rujna 2015. pa do isplate

1.4. Tuženiku je naloženo i naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 3.304,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. listopada 2024. do isplate, kao u stavku VIII izreke presude suda prvog stupnja.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i uz naknadu troška sastava žalbe sa zateznim kamatama tekućim od 17. listopada 2024. do isplate a u slučaju ukidanja presude predlaže odrediti da se postupak vodi pred drugim sucem.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. U odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska od 16. srpnja 2020. koja je uslijedila nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem valja reći da je dopuštena, sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. Time se otklanjaju žalbene tvrdnje o bitnoj povredi odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 1.-3. ZPP.

4.3. U parnici radi utvrđenja ništetnosti pravnog posla stranke predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nemaju svojstvo nužnih suparničara tako da nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. i čl. 201. ZPP, kako se prigovara u žalbi. Stoga činjenica, da tužbom nisu obuhvaćeni sudužnik i založni dužnik ne utječe na valjanost postavljenog zahtjeva, niti osnovanost odluke o istom.

4.4. Povodom tvrdnji koji proizlaze iz sadržaja žalbe o relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP s tvrdnjama o navodnoj pogrešnoj primjeni odredbe čl. 502.c ZPP valja reći da je tom odredbom propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tako da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao što je to učinio tužitelj tako da je u ovom slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

4.5. U odnosu na žalbene navode vezane za odluku o naknadi parničnog troška s pozivanjem na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 154. st. 2. i čl. 158. st. 1. ZPP valja reći kako se za povučeni dio zahtjeva od 718,68 eura (5.414,92 kn[1] ) primjenom čl. 193. st. 9. ZPP smatra kako nije ni bio podnesen tako da ga nije moguće obračunavati u razmjeru uspjeha tužitelja u sporu, već bi tuženik za u tom dijelu povučenu tužbu imao pravo na naknadu troška temeljem čl. 158. st. 1. ZPP. Međutim iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja uočava se kako je tuženik u ovom slučaju nije pravodobno postupio po odredbi čl. 339. st. 1. ZPP jer nije predložio donošenje dopunskog rješenja o trošku o čemu nije odlučeno. Stoga se primjenjuje odredba čl. 339. st. 2. ZPP po kojoj se u izostanku prijedloga za donošenje dopunskog rješenja o tom trošku smatra da je taj zahtjev o kojem je propušteno odlučiti povučen, tako da nisu ostvarene relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. i čl. 193. st. 2. i 3. ZPP kao ni apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP, na koje tuženik neosnovano upire u žalbi.

4.6. Polazeći od sadržaja tužbe i predmetnog ugovora o kreditu sud prvog stupnja je dao utemeljene i obrazložene razloge o tome da je tužitelj u predmetnom ugovoru sudjelovao u svojstvu potrošača, utvrđene iz isprava i iskaza tužitelja s ročišta od 26. rujna 2024., koje kao takve prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Za zaključiti je kako je tužitelj pred prvostupanjskim sudom dokazao odlučnu činjenicu statusa potrošača pri ugovaranju navedenog namjenskog kredita s tuženikom a u svrhu kupnje stana, čime je postupio u skladu sa zaključkom donesenim na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. (SU IV-56/2023) po kojem je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i o valutnoj klauzuli u Chf teret dokaza statusa potrošača na tužitelju a ako banka to osporava onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Tuženik osporavajući navedeno svojstvo potrošača nije iznio nikakve prijedloge iako je slijedom navedenog shvaćanja teret dokaza bio na njemu. Stoga tuženik svojim žalbenim navodima kojima ističe neosnovane tvrdnje o bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 i iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 221. ZPP i o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju nije doveo u sumnju pravilno činjenično utvrđenje tužiteljevog statusa potrošača.

5.1. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, dalje ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) kada je utvrdio da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe o promjenjivosti redovne kamatne stope i valutnoj klauzuli Ugovora o [broj kredita] od 20. svibnja 2005. kao u stavku I, II, III, IV i V izreke prvostupanjske presude.

5.2 Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio kondemnatorne odluke iz stavka VI i VII izreke prvostupanjske presude. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 31. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) na koji upućuje odredba čl. 2. st. 2. ZZP/03 ostvaren je u odlukama iz stavka VI i VII izreke presude suda prvog stupnja.

6.1. U predmetnom postupku je utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik dana 20. svibnja 2005. zaključili Ugovor o [broj kredita] u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 59.000,00 Chf s namjenom kupnje stana. Ugovoren je rok otplate od 15 godina s obvezom otplate u jednakim mjesečnim anuitetima od 477,90 Chf u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za Chf na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 5,50 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

6.2. Nadalje je utvrđeno da su stranke dana 11. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovor o [broj kredita] temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

7.1. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi Ugovora o [broj kredita] kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora i valutna klauzula vezana uz valutu Chf kao u stavku I, II, III, IV i V izreke osporene presude, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

7.2. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 11. siječnja 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

7.3. Kao što je navedeno, u predmetnom ugovoru o [broj kredita] od 20. svibnja 2005. ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope prema odlukama tuženika i valutna klauzula u valuti Chf, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja prednik tuženika maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

7.4. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika, čime se otklanjaju neosnovani žalbeni prigovori o navodnoj retroaktivnoj primjeni standarda zaštite potrošača na ugovor o kreditu iz 2005. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj. Nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

7.5. U okolnostima u kojima tuženik, suprotno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, nije moguće zaključiti da je prekoračen okvir utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama kreditora u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

7.6. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 je povodom žalbenog osporavanja odluka iz stavka I, II, III, IV i V izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku I izreke ove presude.

8.1. U odnosu na osporene kondemnatorne odluke iz stavka VI i VII izreke presude suda prvog stupnja u kojima je uz zakonske zatezne kamate naložena isplata iznosa od 908,28 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranim odlukama tuženika i iznosa od 5.713,22 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf, valja reći kako zbog između stranaka sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu od 11. siječnja 2016. obveza isplate razlike po osnovi tih ništetnih odredbi i navedenih zateznih kamata ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

8.2. Iako su stranke suglasnošću volja zaključile Dodatak uz ugovor o kreditu od 11. siječnja 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.

8.3. Kada je naložio isplatu iznosa od 908,28 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na početni otplatni plan i iznosa od 5.713,22 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na početni tečaj, prvostupanjski je sud zaključio kako je tuženik navedene razlike naplatio bez valjane pravne osnove, koji zaključak je u suprotnosti sa Dodatkom uz ugovor o kreditu od 11. siječnja 2016. koji u sadržaju izračuna konverzije obuhvaća navedene razlike.

9.1. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

9.2. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Dodatka uz ugovor od 11. siječnja 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

10. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

11.1. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka uz ugovor od 11. siječnja 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka uz ugovor o kreditu od 11. siječnja 2016. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.:

Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

11.2. Slijedom navedenog Dodatka uz ugovor od 11. siječnja 2016. zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 20. svibnja 2005. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom uz ugovor o kreditu od 11. siječnja 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 20. svibnja 2005. jer te razlike nema ni da bi bila u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka uz govor od 11. siječnja 2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

11.3. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka uz ugovor od 11. siječnja 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

12.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak uz ugovor o kreditu od 11. siječnja 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

12.2. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak uz ugovor o kreditu od 11. siječnja 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

12.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu HP protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

13.1. U odnosu na zaključenje Dodatka uz ugovor o kreditu od 11. siječnja 2016. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Dodatka uz ugovor o kreditu od 11. siječnja 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).

13.2. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Dodatku uz ugovor o kreditu od 11. siječnja 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

14.1. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka uz ugovor od 11. siječnja 2016. U okolnostima predmetnog slučaja u kojima tužitelj ne osporava pravilnost izračuna konverzije i ne dokazuje suprotno a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka od 11. siječnja 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak od 11. siječnja 2016.

14.2. Budući da je suglasnošću volja stranaka iz Dodatka uz ugovor od 11. siječnja 2016. preplata po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf iskorištena sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO da bi tužitelj kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 20. svibnja 2005. i Dodatku ugovora od 11. siječnja 2016. imao pravo na naknadu štete, što njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim.

15. Stoga je povodom žalbe tuženika u odnosu na odluke iz stavka VI i VII izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude, primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.

16.1. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku VIII izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.304,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate je s obzirom na polovični uspjeh tužitelja valjalo preinačiti primjenom čl. 380. toč 3 u vezi čl. 154. st. 4. ZPP i odlučiti kao u stavku II, toč. 1. izreke.

16.2. Slijedom odluke po kojoj zbog polovičnog uspjeha svaka stranka snosi svoj trošak, valjalo je primjenom čl. 380. toč. 2 u vezi čl. 154. st. 4. ZPP odlučiti kao u stavku II, toč. 2. izreke.

17. Djelomično je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe. Temeljem tbr. 10. toč. 1 i vezi tbr. 7. toč. 1. te tbr. 48. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23) a obzirom na razmjer uspjeha sa žalbom od oko 50% je primjenom čl. 166. st. 2. u vezi čl. 2. st. 1. ZPP odmjerena naknada troška sastava žalbe od 212,58 eura, kao u stavku III izreke.

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej