Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3563/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici u [adresa], protiv tuženice Raifeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, zastupan po punomoćnicima Nikoli Stipaničevu i Sofiji Petković, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta, Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj P-793/2023-14 od 23. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj P-793/2023-14 od 23. siječnja 2025. u točki I. izreke te u točki II. izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 2.456,24 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. siječnja 2025. pa do isplate.

II. Uvažava se žalba tuženice kao djelomično osnovana i preinačava presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj P-793/2023-14 od 23. siječnja 2025. u točki II. izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 625,00 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. siječnja 2025., pa do isplate te sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 625,00 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. siječnja 2025. pa do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 1.910,90 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati trošak postupka u iznosu od 3.081,24 EUR-a.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražila je trošak žalbe specificiran u žalbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana u odnosu na sporednu tražbinu s osnova troška postupka.

5. Predmet spora u žalbenom stadiju je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih odredbi Ugovora o [broj kredita] sklopljenim među strankama 4. travnja 2006. i to ništetnih ugovornih odredbi o promjeni tečaja za valutu CHF (valutna klauzula) u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

6. Prvostupanjska presuda sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su u suglasnosti sa stanjem spisa te ne postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju navodi o sadržaju zapisnika i isprava priležećih spisu i samih tih zapisnika i isprava. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuje žalba tuženice.

7. Suprotno navodima žalbe prvostupanjska presuda sastavljena je u smislu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP. Prvostupanjski sud je u obrazloženju naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su stranke predložile radi utvrđenja spornih činjenica, koje je od tih činjenica utvrđivao, izvedeni dokazi su ocijenjeni kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, izjasnio se o pravnoj osnovi spora i dao je razloge o prigovorima koje su stranke iznijele tijekom prvostupanjskog postupka tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP. Stoga nije povrijeđeno pravo tuženice na pravično suđenje u vidu prava na obrazloženu sudsku odluku zajamčenu Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17) na koje se poziva tuženica u svojoj žalbi.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 1. ZPP. ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

9. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženice sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

10. Time što nije saslušana u svojstvu svjedoka javni bilježnik Bojana Štimac koja je solemnizirala predmetni ugovor činjenično stanje nije ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer ista nije sudjelovala u postupku sklapanja predmetnog ugovora pa ne može imati saznanja o odlučnim činjenicama, odnosno o informiranosti tužitelja od strane djelatnika prednika tuženika u procesu zaključenja predmetnog ugovora i mogućnosti pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama, a koje činjenice su odlučne za donošenje odluke u ovom predmetu. Javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizik fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru koji je solemnizirao niti je imao bilo kakve zakonske ovlasti za to prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

11. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj imao mogućnost na te uvjete utjecati, a što tuženik predloženim dokazima nije dokazao, jer je odustao od predloženih dokaza kojima bi se eventualno utvrdile sporne činjenice, odnosno saslušanja svoje djelatnice koja je sudjelovala u procesu zaključenja predmetnog kredita. Stoga neosnovano tuženica u žalbi ističe da joj je neizvođenjem predloženih dokaza onemogućeno raspravljanje u postupku i dokazivanje činjenica da je tužitelj bio informiran i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo.

12. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je među strankama 4. travnja 2006. sklopljen [broj kredita] temeljem kojega je tuženica kao davatelj kredita stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 20.650,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice na dan korištenja, uz valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,20% godišnje s rokom otplate od 84 mjeseci. Nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, jer su banke, između ostalih i tuženica, u istima ugovarale redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača i da je ista prvostupanjska presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., i utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF i da je predmet tog spora između ostalog bila i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

13. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da li je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, odnosno da li je tuženica primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak i jednostranom promjenom kamatne stope neosnovano ostvarila korist u visini razlike između iznosa koji joj je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF i početno ugovorenu kamatnu stopu, da li je tražbina tužitelja zastarjela.

14. Predmetni ugovor o kreditu je namjenski kredit u svrhu kupnje osobnog automobila, a kako to proizlazi iz ugovora o kreditu, te je ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba.

15. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Teret dokazivanja je na tužitelju da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu temeljem kojeg korisnik kredita ima svojstvo potrošača, a što je prvostupanjski sud valjano utvrdio ne samo uvidom u ugovor o kreditu iz kojeg kako je već navedeno jasno slijedi da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje osobnog automobila, a i pravilno je od strane prvostupanjskog suda ocijenjen iskaz tužitelja u pogledu bitnih činjenica koje se tiču njegovog statusa potrošača po predmetnom ugovoru odnosno da je sredstvima kredita koji je zaključio kao fizička osoba kupljen osobni automobil za osobne potrebe tužitelja.

17. Kako je tužitelj ugovorom o kreditu i svojim saslušanjem dokazao svojstvo potrošača, to ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj potrošač.

18. Pravilno je prvostupanjski sud u postupku utvrdio kao prethodno pitanje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, te naložio tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

19. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Dalje je utvrđeno u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice, budući ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužitelj platio na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi te zbog jednostrane promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iznosi 1.910,90 EUR-a.

20. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženica nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten.

21. Jednako tako, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženica, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženice i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

22. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

23. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 u postupku tužitelja Udruge potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka radi zaštite kolektivnih interesa, izrazio je pravno shvaćanje da su pojmovi koje koriste banke u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njihova obračuna visoko stručni i kao takvi razumljivi samo onim osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija nerazumljiva i da unatoč tome što su odluke tuženih banaka koje su utvrđivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja potrošačima bile dostupne u poslovnicama banaka, da nisu bile razumljive, te da se niti razlozi promjenjivosti kamatne stope ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdan razlog za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

24. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta s osnova razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita i s osnova promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.910,90 EUR-a pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava. Pri tome valja reći da je čl. 502.c ZPP propisan izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu.

25. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

26. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

27. Predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su sadržajno izražene na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a tuženica na kojoj je teret dokaza nije dokazala da je njezino postupanje prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, odnosno da je tužitelja informirala o svim rizicima promjene tečaja kao i da je tužitelj imao mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorne odredbe odnosno sadržaj ugovora to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti sa odredbama ZZP/03 važećim u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te ništetne. Stoga su žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora uz tvrdnju da je tužitelj svojim potpisom prihvatio sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužitelja, te da je prilikom sklapanja ugovora poštivala sve tada važeće zakonske propise ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni, jer se radi o razlozima koje je sud raspravio u postupku kolektivne zaštite.

28. Na tuženici je teret dokaza da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj imao mogućnost na te uvjete utjecati, a što tuženica predloženim dokazima nije dokazala. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije bio informiran i da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, jer je tužitelj potpisao ugovor koji je bio unaprijed pripremljen.

29. Nadalje, zahtjev tužitelja za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da su odredbe ugovora o kreditu kojim su ugovorene valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ništetne.

30. Ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora.

31. Člankom 326. st. 1. ZOO propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjen sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja.

32. Budući da je u konkretnom slučaju tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. st. 2. ZOO. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa.

33. Nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja samog ugovora na temelju samog zakona, jer se potrošač dovodi u položaj koji je imao u trenutku sklapanja ugovora, kao da nije bilo nepoštenih ugovornih odredbi. Uostalom na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti kako je već gore navedeno pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženice izneseni u tom pravcu.

34. Zaštita kolektivnih interesa potrošača je područje primjene prava Europske unije uređeno pravom Europske unije, između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ.

35. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.

36. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2006., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tog ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

37. U slučaju ništetnosti ugovora prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO) svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

38. Pravilno je stoga prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO usvojio tužbeni zahtjev za isplatu razlike nastale zbog ugovorene valutne klauzule o promjenjive kamatne stope pri čemu je pravilno uzeo u obzir po sudskom vještaku za financije i računovodstvo Tomislavu Borkoviću izračunatu visinu toga zahtjeva.

39. Neosnovan je i žalbeni prigovor na tijek zateznih kamata, jer je o zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke s osnove razlike u promjeni valutnog tečaja i kamatnoj stopi, suprotno žalbenim navodima, pravilno odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO. Naime, tuženica je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništetne, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja.

40. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženice u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

41. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (12. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO.

42. Primjenjujući gore navedeno shvaćanje Vrhovnog suda i cijeneći činjenicu da je presuda u kolektivnom sporu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a da je tužba podnesena kako je gore navedeno 12. lipnja 2019., to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara tražbine niti u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu.

43. Tuženica u žalbi u odnosu na troškove postupka osporava opravdanost dosude troškova sastava podneska od 1. srpnja 2021., 29. veljače, 28. svibnja i 31. listopada 2024.

44. Osnovano u žalbi tuženica navodi da trošak sastava podneska od 1. srpnja 2021. nije nužan za vođenje postupka, jer u istome tužitelj ponavlja navode koje je iznio tijekom postupka i očitovanja na odgovor na tužbu tuženice, trošak sastava podnesaka od 29. veljače i 28. svibnja 2024. nije potreban za vođenje postupka, jer istima tužitelj požuruje rad suda i predlaže provođenje dopunskog vještačenja na način da se tužbeni zahtjev izrazi u valuti EUR-o, a dužnost je suda da po službenoj dužnosti, a sukladno čl. 14. st. 5. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/2022). Iz navedenih razloga nije opravdan niti trošak podneska od 31. listopada 2024. kojim tužitelj tužbeni zahtjev specificira u valuti EUR-o.

45. U preostalom dijelu tuženica trošak određeno ne osporava, a sud ispituje odluku o troškovima postupka u granicama razloga određenih žalbom u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP.

46. Ukupno opravdani troškovi tužitelja iznose 2.456,24 EUR-a, pa kako je prvostupanjski sud tužitelju dosudio iznos od 3.081,24 EUR-a valjalo je uvažavanjem žalbe tuženice preinačiti odluku o troškovima postupka i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 625,00 EUR-a.

47. Slijedom svega izloženog valjalo je žalbu tuženice u odnosu na glavnu stvar odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP te u odnosu na troškove postupka odlučiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP.

48. Tuženici nije dosuđen trošak žalbe, jer je uspjela sa žalbom samo djelomično i to u odnosu na sporednu tražbinu s osnove troška postupka.

49. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš