Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-575/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču- Parenzo, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima Miroslavu Leko i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču- Parenzo poslovni broj P-537/2022-31 od 14. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-537/2022-31 od 14. studenog 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-537/2022-31 od 14. studenog 2024. o odbačaju tužbe i rješenje o naknadi parničnog troška iz presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-537/2022-31 od 14. studenog 2024. u pobijanom dijelu iz stavka II izreke te u dijelu iz stavka III izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak i u tom se dijelu predmet vraća istom sudu na ponovni postupak.

II Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troška sastava žalbe ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1.1. Sud prvog stupnja je rješenjem posl. br. P-537/2022-31 odbacio tužbu s tužbenim zahtjevom koji glasi: "1. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 4. toč. 4.1. ugovora o kreditu broj: [broj kredita], ugovor sklopljen dana 16. lipnja 2006. godine između VB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kao banke, ugovor solemniziran dana 21. lipnja 2006. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču pod broj: OU-551/06, koji dio glasi: "... promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana.

2. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u čl. 7. toč. 7.2. gore u toč. 1. ove presude navedenog ugovora o kreditu koja glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja ..."

1.2. Presudom istog suda posl. br. P-537/2022-31 odbijen je tužbeni zahtjev koji je glasio: "Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 66.489,39 kn, uvećan za zatezne kamate tekuće od 03. prosinca 2015. god., pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.", kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja.

1.3. U stavku II izreke prvostupanjske presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

1.4. Tužitelju je naloženo da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 500,00 eura. Zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova preko dosuđenog odbijen je, sve kao u stavku III izreke presude suda prvog stupnja.

2. Protiv navedenog rješenja o odbačaju tužbe i protiv prvostupanjske presude u dijelu iz stavka I i II izreke te u dosuđujućem dijelu iz stavka III izreke žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga i predlaže osporeno rješenje i presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. U presudi i rješenju suda prvog stupnja i u postupku koji im je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. Rješenje suda prvog stupnja kojim je odbačena tužba sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi čl. 4. toč. 4.1. i čl. 7. toč. 7.2. ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 16. lipnja 2006. o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranom odlukom tuženika kako kreditora odraz je pogrešne primjene čl. 288. st. 2. u vezi čl. 187. st. 2. ZPP koja je utjecala na donošenje zakonite i pravilne odluke.

5.2. Odluka iz stavka I izreke prvostupanjske presude o neosnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa od 66.489,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. prosinca 2015. temelji se na pravilnom zaključku o izostanku pretpostavki za primjenu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO).

6.1. U žalbenoj fazi postupka je kao nesporno utvrđeno da su tužitelj u svojstvu potrošača i tuženik kao kreditor dana 16. lipnja 2006. zaključili ugovor o kreditu br. [broj kredita], solemniziran kod Javnog bilježnika Đordana Pahovića u Poreču dana 26. lipnja 2006. pod brojem OU-551/06. Tim je ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit za adaptaciju stambenog objekta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.000,00 Chf po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate u 240 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti Chf po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta zadnjeg dana u mjesecu a ugovorena je i kamatna stopa od 4,3% godišnje koja je promjenjiva jednostranom odlukom kreditora.

6.2. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 23. prosinca 2015. zaključili Dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdili iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

7.1. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

7.2. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Dodatka ugovoru od 23. prosinca 2015. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

8. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

9.1. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka od 23. prosinca 2015. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodataka ugovoru od 23. prosinca 2015. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.:

Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

9.2. Slijedom navedenog Dodatka ugovoru od 23. prosinca 2015. zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 16. lipnja 2016. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku ugovoru o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 16. lipnja 2006. jer te razlike nema ni da bi bila u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka ugovoru od 23. prosinca 2015. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

9.3. Zbog toga nije prihvatljiva tvrdnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka ugovoru od 23. prosinca 2015., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

10.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru od 23. prosinca 2015. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

10.2. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

10.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu ZB protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

11.1. U odnosu na zaključenje Dodatka ugovoru kreditu od 23. prosinca 2015. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Dodatka ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).

11.2. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Dodatku ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

12.1. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka od 23. prosinca 2015. U okolnostima predmetnog slučaja u kojima tužitelj ne osporava pravilnost izračuna konverzije i ne dokazuje suprotno a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka od 23. prosinca 2015. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak od 23. prosinca 2015.

12.2. Budući da je suglasnošću volja stranaka iz Dodatka ugovoru od 23. prosinca 2015. preplata po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf iskorištena sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO da bi tužitelj kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 16. lipnja 2006. i Dodatka od 23. prosinca 2015. imao pravo na naknadu štete, što njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim.

13. Stoga je povodom žalbe tužitelja u odnosu na osporenu odluku iz stavka I izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u izreci ove presude, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP.

14.1. Zaključak suda prvog stupnja o nepostojanju tužiteljevog pravnog interesa kao procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti odredba čl. 4. toč. 4.1. i čl. 7. toč. 7.2. predmetnog ugovora o kreditu zbog mogućnosti traženja kondemnatrorne sudske zaštite u suprotnosti je s pravnim shvaćanjem iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) po kojima tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u Chf i o kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika.

14.2. Iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja slijedi da se tužitelj temeljem odredbe čl. 502.c ZPP osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da je njegov slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti Chf u istom razdoblju, prilaganjem odgovarajućih isprava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je uz svoj iskaz dokazao i svojstvo potrošača.

14.3. Polazeći od navedenog pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. tužitelj ima pravni interes da se u sudskom postupku razmotre pretpostavke za primjenu mjerodavnih materijalno pravnih odredbi čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, dalje ZZP/03) u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO u vezi čl. 502.c ZPP utvrđenjem ništetosti spornih odredbi ugovora o kreditu br. 9011548576 od 16. lipnja 2006. o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika.

14.4. Stoga je primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP valjalo ukinuti odluku o odbačaju tužbe i odlučiti kao u stavku I izreke ovog rješenja.

15. Budući da odluka o naknadi parničnog troška i troška sastava žalbe ovisi o konačnom ukupnom uspjehu stranaka u sporu, primjenom čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je kao u stavku II i III izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej