Poslovni broj: P-288/2025-11

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI

Stalna služba u Krku

Bodulska 2/d, Krk

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Krku, po sutkinji Katji Bajčić, u pravnoj stvari tužitelja 1. ŽP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. HP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. CP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 5. KP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6. ĆP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 7. DP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćnici Nataši Petančić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika EP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Pane Handžiski, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Jelić, Vuković i Handžiski iz Zagreba, radi iseljenja i predaje u posjed (vps 1.327,23 EUR), nakon održane javne glavne rasprave zaključene 19. rujna 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, tuženika osobno i punomoćnika tuženika, 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku EP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isprazni od osoba i stvari zajedničku prostoriju spremište broj 2, površine 21,21 m2 u prizemlju stambene zgrade u [adresa], a koja prostorija se nalazi na lijevoj strani prostora označenog kao Hodnik 1, odnosno na sjeverozapadnom dijelu podruma zgrade i to druga po redu, koja zgrada je izgrađena na kčbr. [katastarska čestica], [adresa], Stambena [adresa], površine 646m2, upisana u Zkul [broj ZK uloška], KO [katastarska općina]-Dubašnica, koja se vodi upisana u Zemljišno knjižni odjel Krk Općinski sud Crikvenica, te da istu preda slobodnu od osoba i stvari u roku od 15 dana u posjed tužiteljima:

ŽP iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj]; 2. HP iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj]; 3. MP iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj]; 4. CP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; 5. KP iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], 6. ĆP iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], 7. ZP [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i ostalim suvlasnicima u zgradi u

[adresa] i to:

ŽPM iz [adresa], Ž [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], kao pravnom sljedniku ŠP [adresa]; BP iz [adresa] Quiddestrasse 030 Munchen OIB: [osobni identifikacijski broj], kao pravnom sljedniku NP [adresa]; IP iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], LP H iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], LP M iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], LP C iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], LP K iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], kao pravnim sljednicima HPM [adresa]; JP [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj]; ĐP iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj]; FP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]; VP iz [adresa] Ć 1 OIB: [osobni identifikacijski broj]; D E iz [adresa] Neuburger Str. 28 Konigsmoos GT Stengelheim OIB: 98618859744, Grammer Z iz Eepublike Njemačke An der Romerschanze 17 Todtenweis OIB: 51693439657, kao pravnim sljednicima OP Maria, Neuburg A.D. Donau, Arthur-Beh- Str. 6 Njemačka.

Tuženik je dužan naknaditi tužiteljima prouzročeni parnični trošak s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljima 1. ŽP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. HP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. CP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 5. KP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6. ĆP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 7. DP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku EP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.228,83 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji su 6. lipnja 2019. godine podnijeli tužbu radi iseljenja i predaje u posjed spremišta br. 2, površine 21,21 m2, u prizemlju zgrade na adresi [adresa], navodeći da isto bez pravnog osnova i suglasnosti tužitelja u posjedu drži tuženik. Tužitelji su vlasnici stanova u navedenoj zgradi te prema njihovim navodima predmetno spremište predstavlja zajednički dio zgrade. Upravitelj zgrade ST.S. CENTAROPREMA d.o.o. je dopisom od 13. listopada 2017. godine u ime vlasnika stanova u zgradi pisanim putem pozvao tuženika da iseli iz predmetnog spremišta, a na koji zahtjev se tuženik oglušio. Slijedom navedenog, a pozivom na odredbe čl. 46. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te čl. 64. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tužitelji predlažu da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da preda spremište tužiteljima i ostalim suvlasnicima u zgradi na adresi [adresa], kao i da naknadi tužiteljima prouzročeni trošak parničnog postupka. Tužitelji su uz tužbu podnijeli i prijedlog za određivanje privremene mjere kojom su predložili da sud, s obzirom da postoji opasnost od izbijanja nasilja te opasnost od protupravnog oštećenja i nastanka nenadoknadive štete na predmetnom spremištu, naloži tuženiku da u roku od 3 dana od primitka rješenja o privremenoj mjeri isprazni i preda spremište u posjed tužiteljima i ostalim suvlasnicima jer će mu se u protivnom izreći novčana kazna.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu i pripremnom podnesku od 15. studenog 2019. godine naveo da spremište br. 2, površine 21,21 m2, u prizemlju zgrade na adresi [adresa], predstavlja njegovo vanknjižno vlasništvo stečeno od investitora koji je izgradio predmetnu zgradu, društva Breškić d.o.o. Tuženik da je u posjedu spremišta duže od 20 godina te kroz cijelo razdoblje podmiruje troškove održavanja zajedničkih dijelova zgrade. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i prijedlog za određivanje privremene mjere. Tuženik je u poštenom i mirnom posjedu spremišta od izgradnje zgrade te nema osnova za donošenje privremene mjere zbog opasnosti od nasilja i/ili oštećenja spremišta.

3. Na pripremnom ročištu održanom 10. ožujka 2020. godine prihvaćeni su dokazni prijedlozi stranaka te je odlučeno da će se provesti dokaz očevidom lica mjesta s vještakom građevinske struke te da će saslušati parnične stranke i svjedoci SP, UP, AP i PP. Na istom je ročištu zaključen prethodni postupak. Ročišta za glavnu raspravu održana su 6. svibnja 2021., kada je proveden dokaz očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke, 6. lipnja 2022. kada su saslušani svjedoci SP, UP i PP, te **.**.2023. kada je saslušan tužitelj DP nakon čega je zaključena glavna rasprava.

4. Presudom posl. br. P-2224/2019 od 12. svibnja 2023. godine prihvaćen je tužbeni zahtjev te je tuženiku naloženo da isprazni od osoba i stvari spremište broj 2, opisano prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka MPM, i da isto preda u posjed tužiteljima i ostalim vlasnicima stanova u zgradi [adresa]. Tuženiku je naloženo da naknadi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 2.050,54 EUR. Prijedlog za određivanje privremene mjere odbijen je kao neosnovan.

4.1. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2911/2023 od 18. ožujka 2025. godine ukinuta je prvostupanjska presuda te je predmet vraćen na ponovni postupak, pred drugim sucem pojedincem. Žalbom tuženika od 29. svibnja 2023. godine pobijane su samo toč. I. i II. presude, odnosno žalba nije podnesena protiv rješenja o privremenoj mjeri shodno čemu je rješenje posl. br. P-2224/2019 od 12. svibnja 2023. godine u tom dijelu steklo svojstvo pravomoćnosti te je u ponovljenom postupku sud odlučivao samo o tužbenom zahtjevu, ne i o privremenoj mjeri.

5. U ponovljenom postupku tuženik je podneskom od 8. travnja 2025. godine podnio protutužbu radi utvrđenja prava vlasništva spremišta br. 2 koje je predmetom postupka. Međutim, protutužba se prema čl. 189. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) može podnijeti samo do zaključenja prethodnog postupka, koji je u predmetnom postupku zaključen na pripremnom ročištu održanom 10. ožujka 2020. godine. Prvostupanjski sud je prema čl. 377. ZPP-a u ponovljenom postupku dužan provesti novu glavnu raspravu, a novi prethodni postupak samo ako je do povrede zbog koje je presuda ukinuta došlo u tijeku prethodnog postupka. Kako je Županijski sud u Zagrebu u odluci posl. br. Gž-2911/2023 prvostupanjsku presudu ukinuo zbog povreda počinjenih tijekom glavne rasprave, postupak se ne vraća u fazu prethodnog postupka, već u fazu glavne rasprave shodno čemu je sud raspravnim rješenjem od 29. travnja 2025. godine razdvojio postupak po podnesenoj protutužbi budući je ista podnesena nakon zaključenja prethodnog postupka.

5.1. Tužitelji su podneskom od 23. travnja 2025. godine uredili tužbeni zahtjev budući je uslijed provedbe obnove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina]-Dubašnica došlo do promjene zemljišnoknjižne oznake nekretnine na kojoj je sagrađena zgrada na adresi [adresa].

6. Na ročištu održanom 29. travnja 2025. godine predloženo je da se izvede dokaz saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka AP, čije saslušanje je pravovremeno predloženo još u odgovoru na tužbu. Na ročištu za glavnu raspravu 19. rujna 2025. godine tužitelji su izrijekom odustali od dokaznog prijedloga saslušanja tužitelja te su saslušani tuženik i svjedok AP, nakon čega je na prijedlog punomoćnika stranaka zaključena glavna rasprava.

7. Tijekom dokaznog postupka proveden je dokaz uvidom u dostavljene isprave – izvadak iz zemljišne knjige (list 5-7 spisa), međuvlasnički ugovor od 1. kolovoza 2000. (list 8-14 spisa) s prilozima - popisom zajedničkih dijelova i uređaja stambene zgrade (list 15 spisa) i popisom posebnih dijelova suvlasnika stambene zgrade (list 16 spisa), Ugovor o upravljanju zgradom od 1. kolovoza 2000. (list 17-22 spisa), popis vlasnika posebnih dijelova (list 23 spisa), tlocrt prizemlja (list 24 spisa), dopis od 13. listopada 2017. (list 25 spisa), popisni list 185 (list 34 spisa), dio etažnog elaborata (list 63-68), povijesni izvadak iz zemljišne knjige (list 171-179 spisa), važeći izvadak iz zemljišne knjige nakon preoblikovanja (list 188-191 spisa), provedeno je građevinsko vještačenje po vještaku građevinske struke MPM, dipl. ing. građ., na okolnost predstavlja li predmetno spremište br. 2 zajednički prostor zgrade na adresi [adresa], te su saslušani svjedoci SP, UP, PP i AP te parnične stranke, odnosno 8.-tužitelj i tuženik.

8. U smislu čl. 8. ZPP-a, sud je savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrdio tužbeni zahtjev neosnovanim, iz razloga kako slijedi.

9. Prema izvatku iz zemljišne knjige dostavljenom uz tužbu i važećem izvatku iz zemljišne knjige nakon preoblikovanja, u predmetnoj zgradi ima 13 stanova, dok su tužitelji vlasnici ukupno 7 stanova. Stoga je tužbeni zahtjev ispravno postavljen na način da se traži predaja u posjed tužiteljima i vlasnicima ostalih stanova, u smislu čl. 46. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/14, 152/15 i 94/17, dalje: ZVDSP) prema kojem svaki suvlasnik ima glede cijele stvari pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, s time da predaju cijele stvari u posjed može od trećega zahtijevati samo prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama. Naime, kod nedjeljivih obveza vjerovnik može zahtijevati da dužnik svoju obvezu ispuni njemu samo ako su ga ostali vjerovnici ovlastili da primi ispunjenje, a u protivnom svaki vjerovnik može zahtijevati od dužnika da ispuni obvezu svim vjerovnicima zajedno (čl. 64. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 48/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO).

10. Prema odredbi čl. 162. u vezi s čl. 46. st. 2. ZVDSP-a, da bi suvlasnici u postupku pred sudom ostvarili svoje pravo da od osobe koja posjeduje njihovu stvar zahtijevaju da im preda posjed te stvari, moraju dokazati da je stvar koju zahtijevaju njihovo suvlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

10.1. Među strankama je nesporno da je ispunjena druga pretpostavka iz čl. 162. st. 1. ZVDSP-a, odnosno nije sporno da je tuženik u posjedu spremišta koje je predmetom postupka. Međutim, sporno je jesu li tužitelji i ostali vlasnici stanova suvlasnici tog spremišta, odnosno predstavlja li spremište zajednički dio zgrade. Tuženik je istaknuo prigovor iz čl. 163. st. 1. ZVDSP-a prema kojem posjednik ima pravo odbiti predaju stvari ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

11. Iz izvatka iz zemljišne knjige dostavljenog uz tužbu, kao i važećeg izvatka nakon preoblikovanja, vidljivo je da tuženik nije upisan kao vlasnik nijednog posebnog dijela predmetne zgrade. Isto tako, u popisu posebnih dijelova suvlasnika stambene zgrade koji čini sastavni dio Međuvlasničkog ugovora, koji nije potpisan ni od strane upravitelja zgrade ni od strane predstavnika stanara, tuženik se ne vodi kao vlasnik posebnog dijela. Prilog Međuvlasničkom ugovoru je popis zajedničkih dijelova i uređaja stambene zgrade, ali su u istom zajednički prostori zgrade navedeni samo općenito, odnosno riječ je o tipskom popisu u kojem nisu precizirani zajednički dijelovi u konkretnoj zgradi na adresi [adresa]. Tako se među zajedničkim dijelovima ne spominju ni spremište br. 2 ni spremište br. 10, koje prema navodima upravitelja zgrade isto predstavlja zajednički dio zgrade. Podaci o zajedničkim dijelovima zgrade nisu sadržani ni u Ugovoru o upravljanju zgradom zaključenim sa ST.S. CENTAROPREMA d.o.o. Dakle, spremište br. 2. se ne navodi kao zajednički dio zgrade niti u Međuvlasničkom ugovoru niti u Ugovoru o upravljanju zgradom.

12. U nalazu i mišljenju građevinskog vještaka MPM, dipl. ing. građ. (list 71-80 spisa) navedeno je da je predmetno spremište u etažnom elaboratu, odnosno Elaboratu posebnih dijelova zgrade kao realnih etažnih dijelova radi upisa u zemljišnu knjigu, izrađenom od strane društva Novak inženjering d.o.o., br. Elaborata 10/2013 ET, opisano kao „spremište 2 površine 21,21 m2“ koje predstavlja zajednički dio zgrade. Nalaz je sačinjen na osnovu očevida, Elaborata posebnih dijelova zgrade te izjava stranaka, odnosno tužitelja DP koji je jedini bio prisutan na uviđaju. Ulaz u spremište je bio onemogućen jer ključ ima samo tuženik. U spremište se ulazi iz hodnika u podrumu zgrade, do kojeg se dolazi unutarnjim stepeništem zgrade. Dakle, uviđajem je nesporno utvrđeno da je ulaz u spremište odvojen od stanova i ostalih posebnih dijelova zgrade te da ključ istoga ima tuženik.

13. Svjedokinja SP (list 96 spisa) je kao direktorica ST.S. CENTAROPREME d.o.o., koja je upravitelj predmetne zgrade od 1. kolovoza 2000., iskazala da tuženik nije suvlasnik zgrade i ne plaća pričuvu. Iz razgovora sa suvlasnicima poznato joj je da tuženik koristi jednu prostoriju u podrumu, ali ne zna na koji način niti zna ima li još koji suvlasnik ključ tog spremišta. Postupak etažiranja zgrade proveden je 2014. godine. Osim predmetnog spremišta, i spremište br. 10 predstavlja zajednički dio zgrade, dok ostala spremišta – drvarnice pripadaju određenim vlasnicima stanova. Suvlasnici stanova i svjedokinja su se obraćali tuženiku sa zahtjevom da im dostavi dokaz da je vlasnik tog spremišta, ali kako tuženik nije dostavio nikakvu ispravu, spremište je prilikom etažiranja upisano kao zajednički dio zgrade. Zgrada ima jedan žiro račun i na istom nikada nije bila evidentirana uplata tuženika za pričuvu ili potrošnju električne energije. Prema saznanjima svjedokinje, investitor zgrade je bio Breškić d.o.o.

13.1. Svjedok UP (list 97 spisa) je prokurist društva Breškić d.o.o., čiji je raniji vlasnik bio njegov otac pok. GP. Društvo Breškić d.o.o. je bilo investitor zgrade u [adresa], te je nakon završetka izgradnje iste, to društvo prodavalo stanove i spremišta u podrumu. Kupci nisu bili obvezni uz stan kupiti i spremište. U odnosu na predmetno spremište, svjedoku je poznato da je njegov otac dugovao tuženiku određeni novčani iznos. Ne zna o kojem se iznosu radi niti kako je dug točno nastao, ali mu je poznato da su njegov otac i tuženik dogovorili da će na ime isplate tog duga njegov otac prenijeti tuženiku predmetno spremište u vlasništvo. Svjedok misli da opisani dogovor datira iz 2001. godine, kada je većina stanova već bila prodana. Tuženik je spremište koristio za odlaganje stvari, a nije mu poznato kako se koristi u vrijeme vođenja ovog postupka. U vrijeme prodaje stanova i spremišta zgrada nije bila etažirana pa su se stanovi prodavali kao idealni dijelovi s opisom predmeta kupoprodaje.

13.2. Svjedok PP (list 97-98 spisa) je sin tuženika i dobro mu je poznato da predmet postupka predstavlja spremište u podrumu zgrade u [adresa], na adresi [adresa], površine cca 20 m2. Svjedoku je poznato da je pok. GP, vlasnik društva Breškić d.o.o., bio dužan tuženiku određeni novčani iznos, na ime ispunjenja kojeg duga je pok. GP dao tuženiku u vlasništvo predmetno spremište. Prema sjećanju svjedoka, dug je iznosio 40.000,00 EUR, a nastao je iz partnerskih odnosa GP i njegovog oca jer je društvo Breškić d.o.o. gradilo susjednu zgradu na zemljištu u vlasništvu tuženika. Dogovor tuženika i pok. GP datira iz razdoblja od 2000.-2002. godine. Tuženik nije imao nikakvih problema s posjedom spremišta i svi su stanari znali da je tuženik u posjedu istoga. Tuženik je ključ spremišta dobio od pok. GP, isto kao i ključ ulaznih vratiju zgrade. Svjedoku je poznato da su se stanari obratili njegovom ocu prilikom etažiranja zgrade i da su ga tražili pisani dokument o vlasništvu spremišta, ali njegov otac nema nikakvu pisanu ispravu jer su on i pok. GP bili u prijateljskim odnosima. Tuženik da je plaćao 120,00 kn godišnje na ime potrošnje električne energije za zajedničke dijelove zgrade, i to na ruke predstavniku stanara, koji je ranije bio AP, a tko je bio kasniji predstavnik svjedoku nije poznato.

13.3. Svjedok AP (list 193-194 spisa) je iskazao da je on bio prvi kupac stana u predmetnoj zgradi, koji je kasnije prodao pa više nije vlasnik nijednog posebnog dijela zgrade. Svjedok je osobno poznavao pok. GP jer je upravo od njega kupio stan. U vrijeme kada je svjedok kupio stan predmetno je spremište bilo prazno, odnosno u posjedu je bio GP kao investitor i nije predstavljalo zajedničke prostorije niti je stanarima to spremište bilo prezentirano kao zajednički prostor. Koliko je svjedoku poznato, GP je spremište prodao tuženiku. Svjedok je kratko vrijeme bio predstavnik stanara i poznato mu je da je u to vrijeme, u razdoblju oko 2000.-te godine, u posjedu predmetnog spremišta bio tuženik. Da je tuženik u posjedu predmetnog spremišta bilo je poznato svim stanarima i nitko od tadašnjih stanara nije postavio pitanje tog spremišta kao zajedničkog prostora. Tuženik je sudjelovao u podmirivanju troškova održavanja zajedničkih dijelova zgrade, kao i svaki vlasnik razmjerno površini pojedinog posebnog dijela. Ključeve spremišta je imao isključivo tuženik, a isti je imao i ključeve zgrade jer se u istu ne može ući bez ključa.

13.4. U ime tužitelja saslušan je 8. -tužitelj DP (list 106 spisa) koji je vlasnik stana u potkrovlju zgrade u [adresa]. Tužitelj je iskazao da je predmetno spremište zajednička prostorija svih stanara koju tuženik drži u posjedu bez ikakve pravne osnove. Predstavnik zgrade je zatražio od tuženika predaju spremišta u posjed stanarima zgrade, ali je tuženik to odbio, a nikada nije predočio nikakav dokaz da bi to spremište bilo njegovo vlasništvo. Tuženik nema stan u predmetnoj zgradi i koliko je tužitelju poznato isti ne plaća korištenje spremišta, dok o plaćanju režija tužitelj nema saznanja. Stanarima zgrade bi predmetno spremište služilo za pohranu zajedničkog alata ili održavanje sastanaka.

13.5. Tuženik je u svojem iskazu (list 193 spisa) naveo da su on i pok. GP bili dugogodišnji poznanici. Tuženik je pok. GP pozajmio novce prilikom gradnje predmetne zgrade u [adresa] te su postigli dogovor da će mu pok. GP na ime otplate tog duga dati jedno spremište u toj zgradi. Tuženiku je takav dogovor odgovarao jer ima stan u susjednoj zgradi u kojoj nema spremišta. Tuženik je ušao u posjed spremišta pred otprilike 25 godina, kada su neki od tužitelja u ovom postupku već bili u posjedu svojih stanova. Tuženika je u posjed spremišta uveo pok. GP koji mu je dao ključeve spremišta i ulaznih vrata zgrade. Tuženik kroz cijelo razdoblje koristi spremište bez ičijeg smetanja, pa čak i nakon pokretanja ovog postupka ima ključeve zgrade i spremišta i nitko se od stanara ne protivi njegovu korištenju istoga. Tuženik nema potvrde da je plaćao pričuvu i da je sudjelovao u podmirivanju troškova održavanja zajedničkih dijelova zgrade, jer je uplate vršio na ruke predstavnika stanara MP, a prije njega AP.

14. Iako su svjedokinja SP i 8. - tužitelj DP iskazivali da spremište br. 2. predstavlja zajednički dio zgrade, navedeno ne proizlazi iz isprava dostavljenih uz tužbu jer se spremište br. 2. ni u jednom popisu ne navodi kao zajednički dio zgrade, kako je to pojašnjeno pod toč. 11. obrazloženja. Čl. 3. Uredbe o održavanju zgrada (Narodne novine br. 64/97) propisuje što se smatra zajedničkim dijelovima zgrade, osim ako suvlasnici zgrade međuvlasničkim ugovorom ne urede drukčije, pri čemu se spremišta ne navode kao zajednički dijelovi. Dakle, iz isprava koje je dostavio tužitelj, a koje se odnose na upravljanje zgradom, nije vidljivo da se spremište br. 2 vodi kao zajednički dio zgrade, a prema Uredbi spremišta niti ne predstavljaju zajedničke dijelove zgrade.

14.1. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka ističe se kako je istim samo utvrđeno da se "nesporno može zaključiti da se radi o prostoriji koja se navodi u elaboratu kao prostorija SPREMIŠTE 2, površine 21,21 m2 koja predstavlja zajednički dio zgrade". Vještak je dakle samo potvrdio da je predmetno spremište u etažom elaboratu označeno kao zajednički dio zgrade. Međutim, činjenica da je neki dio zgrade u etažnom elaboratu označen kao zajednički dio zgrade, ne sprječava tuženika da dokazuje suprotno, posebno imajući u vidu činjenicu da isti nije sudjelovao u postupku izrade etažnog elaborata. Već je iz pozivanja tuženika na dostavu pisane isprave kojom dokazuje svoje pravo vlasništva razvidno da ni sami stanari to spremište nisu smatrali zajedničkim dijelom zgrade, već im je bilo poznato da je u posjedu istoga isključivo tuženik, a tek nakon što tuženik nije dostavio pisanu ispravu, odlučeno je da se radi o zajedničkom prostoru. Dakle, do postupka etažiranja zgrade nitko od stanara nije dovodio u pitanje posjed i korištenje spremišta od strane tuženika, iako je isti u to vrijeme već bio u posjedu duže od 10 godina, a tek nakon što tuženik nije predočio ispravu o pravu vlasništva, spremište je proglašeno zajedničkim dijelom zgrade. Tužitelji tako svoj zahtjev temelje isključivo na činjenici da je spremište br. 2. u Etažnom elaboratu opisano kao zajednički dio zgrade, pri čemu je nejasno temeljem čega je spremište uopće upisano kao zajednički dio zgrade kad se isto ni u Međuvlasničkom ugovoru ni u Ugovoru o upravljanju zgradom ne navodi kao zajednički dio zgrade. Upravo suprotno navodima tužitelja, svjedok AP, koji je bio jedan od prvih kupaca stanova, u svojem je iskazu naveo da predmetno spremište nikada nije predstavljalo zajednički dio zgrade niti je kao takvo bilo prezentirano kupcima stanova

- tužiteljima i njihovim pravnim prednicima.

15. Prema ocjeni ovoga suda činjenica da tuženik ne raspolaže pisanom ispravom o prijenosu prava vlasništva spremišta nije odlučna za pitanje postojanje tuženikova prava na posjed iz čl. 163. st. 1. ZVDSP-a.

15.1. Sud je temeljem suglasnih iskaza svjedoka UP, PP i AP utvrdio da je tuženik predmetno spremište stekao pravnim poslom s investitorom zgrade, društvom Breškić d.o.o. Iako se iskazi svjedoka razlikuju u dijelu koji se odnosi na vrstu zaključenog pravnog posla, pri čemu su svjedoci UP i PP iskazivali o zamjeni ispunjenja radi ispunjenja duga društva Breškić d.o.o., a svjedok AP o kupoprodaji spremišta, isto ne utječe na odlučnu činjenicu da je tuženik ušao u posjed predmetnog spremišta na temelju pravnog posla s investitorom Breškić d.o.o., koji je u vrijeme izgradnje, a prije prodaje stanova, bio upisan kao vlasnik nekretnine u cijelosti što proizlazi iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige.

15.2. Prema iskazima svjedoka i tuženika, pravni posao između tuženika i investitora Breškić d.o.o. zaključen je početkom 2000. -tih godina, točnije u razdoblju od 2000. - 2002., shodno čemu se na isti imaju primijeniti odredbe tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 10795, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91). Naime, odredba čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. godine (Narodne novine 35/2005) propisuje da se odredbe tog zakona neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog zakona temeljem čega se na obvezni odnos između tuženika i GP, odnosno društva Breškić d.o.o., primjenjuje zakon koji je uređivao obvezne odnose u trenutku njegova nastanka, a to je ZOO/91.

15.3. Odredbom čl. 308. st. 1. ZOO/91 određeno je da obveza prestaje ako vjerovnik u sporazumu s dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje. S obzirom na činjenična utvrđenja, sud zaključuje da je između društva Breškić d.o.o. i tuženika došlo do usmenog dogovora o zamjeni ispunjenja, na način da Breškić d.o.o. svoje novčano dugovanje prema tuženiku umjesto isplatom dugovanog novčanog iznosa, ispuni predajom predmetnog spremišta u vlasništvo tuženika, a što je potvrdio i sin GP, tadašnjeg direktora društva Breškić d.o.o.

15.4. Iako pravni posao kojem je cilj stjecanje prava vlasništva nekretnine prema odredbi čl. 115. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja pravnog posla između tuženika i investitora zgrade, mora biti zaključen u pisanom obliku, odredba čl. 73. ZOO/91 predviđa da se ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisana forma smatra pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cijelosti ili u pretežnom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojega je forma propisana očito ne proizlazi što drugo.

15.5. Dakle, za postojanje i valjanost ugovora, odnosno pravnog posla kojim su se Breškić d.o.o. i tuženik sporazumjeli o zamjeni ispunjenja i prijenosu prava vlasništva predmetnog spremišta na tuženika, nije odlučno što nije zaključen u pisanom obliku, već je odlučno je li isti izvršen. Iz iskaza svjedoka i navoda samih tužitelja proizlazi da je tuženik u posjedu predmetnog spremišta dugi niz godina, dok su iskazi svjedoka UP, PP i AP suglasni u dijelu da je tuženik uveden u posjed spremišta upravo od strane investitora zgrade. Uostalom, sama činjenica da tuženik ima ključ spremišta i ključ ulaznih vrata zgrade, bez kojeg ključa se ne može ući u zgradu, ukazuje na zaključak da je tuženik u posjed spremišta uveden od strane osobe koja je bila ovlaštena raspolagati spremištem.

16. S obzirom na opisana utvrđenja o pravnom poslu zaključenom između tuženika i Breškić d.o.o., koji predstavlja pravni temelj posjedovanja, zaključak je suda da je tuženik u zakonitom posjedu spremišta (čl. 18. st. 1. ZVDSP-a). Prema čl. 18. st. 3. ZVDSP-a, posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada. Prema st. 5. istoga članka posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Na temelju utvrđenih činjenica da je tuženik usmenim ugovorom stekao u vlasništvo predmetno spremište te da mu do dostave dopisa iz listopada 2017. godine nitko nikad nije osporavao pravo na posjed spremišta, proizlazi da je posjed tuženika u tom razdoblju bio pošten i savjestan. Saznanje tuženika da nije upisan u zemljišnu knjigu i činjenica da ne raspolaže pisanom ispravom o stjecanju prava vlasništva ne utječu na njegovo poštenje. Iz iskaza svjedoka, pa čak i iskaza 8.-tužitelja, proizlazi da posjed tuženika nije stečen prijevarom, silom, potajno ili zlouporabom povjerenja čime je ostvarena i pretpostavka istinitosti posjeda iz odredbe čl. 18. st. 2. ZVDSP-a.

17. Sud stoga iz provedenih dokaza i činjeničnih utvrđenja zaključuje da je tuženik u zakonitom, poštenom i istinitom posjedu predmetnog spremišta od najkasnije 2002. godine, budući je to najkasnije razdoblje o kojem su iskazivali svjedoci, do listopada 2017. godine kada je dopisom pozvan na predaju spremišta u posjed tužiteljima i otkada se njegov posjed ima smatrati nepoštenim. U navedenom je razdoblju od 2002. do 2017. godine tuženiku protekao desetogodišnji rok neprekidnog samostalnog posjedovanja iz čl. 159. st. 2. ZVDSP-a.

18. Slijedom svega navedenog, a s obzirom na utvrđenje suda da tuženik ima valjani pravni temelj posjedovanja (pravo na posjed), tužbeni je zahtjev ocijenjen neosnovanim te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

19. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj strani naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Sukladno čl. 155. ZPP-a, sud je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

19.1. Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema Tbr. 8.

1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje: Tarifa), koji s obzirom na postavljenu vrijednost predmeta spora iznosi 75 bodova po radnji za sastav odgovora na tužbu i dva podneska za čiji je sastav zatražena naknada troška – podnesak od 15. studenog 2019. i 8. travnja 2025., ukupno 225 bodova što prema vrijednosti boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 450,00 EUR. Tuženiku je priznat trošak sastava žalbe od 29. svibnja 2023. godine prema Tbr. 10.1. tarife u visini 187,50 EUR (nagrada iz Tbr. 7.1. Tarife uvećana za 25%). Nadalje, tuženiku je priznat trošak pristupa na ročišta 18. studenog 2019., 10. ožujka 2020., 26. siječnja 2022., 6. lipnja 2022., 28. ožujka 2023., 29. travnja 2025. i 19. rujna 2025. godine, za svako u visini 75 boda, ukupno 425 bodova, odnosno 1.050,00 EUR.

Dakle, ukupan trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku iznosi 1.687,50 EUR, na što se prema Tbr. 46. Tarife obračunava zatraženi PDV u visini 25%, što iznosi 421,88 EUR, uz trošak sudskih pristojbi na žalbu u iznosu od 119,45 EUR, ukupno 2.228,83 EUR.

19.2. Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu jer spisu ne prileži dokaz da je ista plaćena, kao niti trošak sudskih pristojbi za presudu jer su obveznici plaćanja pristojbe za presudu tužitelji, a osim toga prema Tar.br. 2. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/23) ne plaća se pristojba za novu odluku kada viši sud ukine odluku nižeg suda i predmet vrati na ponovno raspravljanje nižem sudu, kao što je slučaj u predmetnom postupku.

U Krku, 28. listopada 2025.

Sutkinja:

Katja Bajčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri (3) istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.