REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-12718/2019-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Leo Buljat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Buljat & partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika EOS MATRIX d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 76674680107, kojeg zastupa punomoćnik Aleksander Haid, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Haid & Švaljek Krešić j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi brisovne tužbe, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 16. rujna 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Lea Buljata, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnice tuženika Tee Švaljek Krešić, odvjetnice u Zagrebu, dana 28. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja LĆ koji glasi:

"I.Nalaže se u knjigu PU GRAD ZAGREB, poduložak broj: 50203 na nekretnini Zgrada u [adresa], kućni broj 2, sagrađena na katastarskim česticama: [katastarska čestica], po novoj izmjeri čestica broj 6350/3 kat. općina [katastarska općina], stan br. 4, kat II, koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, wc-a, hodnika i lođe u ukupnoj pov. od 73,82 m2 brisanja uknjižbe založnog prava, Ugovor o prijenosu 14.12.2018. godine zaprimljen 22.01.2019. godine posl.br. Z-3681/2019 prijenosom hipotekarne tražbine koja je osigurana tim založnim pravom upisanim pod brojem Z-47043/08 u iznosu od 149.638,00 CHF, spp sa dosadašnjeg vjerovnika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 za korist: EOS MATRIX d.o.o., OIB: 76674680107, [adresa], 10000 ZAGREB, te se nalaže uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe navedene uknjižbe na način da se kao hipotekarni vjerovnik upisuje Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59.

II.Nalaže se u knjigu PU GRAD ZAGREB, poduložak broj: 50203 na nekretnini Zgrada u [adresa], kućni broj 2, sagrađena na katastarskim česticama: [katastarska čestica], po novoj izmjeri čestica broj 6350/3 kat. općina [katastarska općina], stan br. 4, kat II, koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, wc-a, hodnika i lođe u ukupnoj pov. od 73,82 m2 brisanja uknjižbe založnog prava, Ugovor o prijenosu 14.12.2018. godine zaprimljen 22.01.2019. godine posl.br. Z-3681/2019 prijenosom hipotekarne tražbine koja je osigurana tim založnim pravom upisanim pod brojem Z-59294/08 u iznosu od 80.535,00 CHF, spp sa dosadašnjeg vjerovnika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 za korist: EOS MATRIX d.o.o., OIB: 76674680107, [adresa], 10000 ZAGREB, te se nalaže uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe navedene uknjižbe na način da se kao hipotekarni vjerovnik upisuje Reiffeisenbank

Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59."

II. Nalaže se tužitelju LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tuženiku EOS MATRIX d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 76674680107, troškove parničnog postupka u iznosu od 1.312,50 EUR, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika EOS MATRIX d.o.o. za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja LĆ za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. studenoga 2019. u bitnome navodi da je 4. kolovoza 2008. kao korisnik kredita i založni dužnik s Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 028-50-5012232, a na te temelju kojeg ugovora je Raiffeisenbank Austria d.d. pod poslovnim brojem Z-47043/08 upisala pravo zaloga za kredit u iznosu od 149.638,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća tražbine, i to na nekretnini upisanoj u KPU Grad Zagreb, [broj poduloška], sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica], po novoj izmjeri k. č. br. [katastarska čestica], katastarska općina [katastarska općina], koja u naravi predstavlja zgradu u [adresa], stan br. 4 na II. katu, koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, blagovaone, kupaonice, wc-a, hodnika i lođe, ukupne površine 73,82 m2. Nadalje, ističe da je i 16. listopada 2008. tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik s Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 028-50- 5117123, a na te temelju kojeg ugovora je Raiffeisenbank Austria d.d. pod poslovnim brojem Z-59294/08 upisala pravo zaloga za kredit u iznosu od 80.535,00 CHF, i to na prethodno navedenoj nekretnini. Tužitelj nadalje navodi da je uvidom u zemljišne knjige utvrdio je pod brojem Z-3681/2019 (primljeno 22. siječnja 2019.), a na temelju Ugovora o prijenosu od 14. prosinca 2018. izvršen upis promjene založnog vjerovnika u korist tuženika. Tužitelj smatra da sud nije imao zakonsku osnovu dozvoliti prijenos hipoteke Raiffeisenbank Austria d.d. na tuženika, jer da je prijenos hipoteke sud dozvolio na temelju Ugovora o prijenosu od 14. prosinca 2018. sklopljenog između tuženika i ranije hipotekarnog vjerovnika Raiffeisenbank Austria d.d., a iz preambule kojeg da je vidljivo da su tuženik i Raiffeisenbank Austria d.d ranije sklopili Ugovor o kupoprodaji i prijenosu od 5. listopada 2018. i 9. listopada 2018., a koji ugovori nisu dostavljeni u zemljišne knjige niti uz prijedlog o upisu novog hipotekarnog vjerovnika, odnosno da se u Ugovoru o prijenosu od 14. listopada 2018. tuženik poziva na isprave koje nisu dostavljene sudu. Ističe da je tuženik kao kreditna institucija bio dužan zaključiti isključivo kupoprodaju neprihodonosnih plasmana (NPL) sukladno primjenjivim propisima te prethodno odobrenom nacrtu Ugovora od strane Hrvatske narodne banke i dobivenom pozitivnom mišljenju. Tužitelj smatra da se predmetne tražbine ne mogu stjecati po više različitih pravnih osnova i na temelju dva ugovora, odnosno pravni posao može biti ili kupoprodaja ili ustup/cesija. Nadalje, tužitelj navodi da Ugovor o prijenosu od 14. studenog 2018. godine sadržajno ne predstavlja ugovor o ustupu/cesiji te da je nadležni zemljišno knjižni sud prilikom donošenja odluke pod posl.br. Z-3681/2019 doveden u zabludu, pa da je takva uknjižba prijenosa založnog prava nezakonita i nevaljala. Ističe da je zemljišnoknjižni sud udovoljio prijedlogu tuženika za uknjižbu prijenosa založnog prava upisanog pod poslovnim brojem Z-3681/2019 dana 22. siječnja 2019., iako nije utvrdio stvarnu pravnu osnovu na temelju podnesenog prijedloga koji proizlazi iz sadržaja podnesenih isprava odnosno dostavljenog Ugovora o prijenosu od 14. prosinca 2018., sklopljenog između Raiffeisenbank Austria d.d i tuženika. Navodi i da je tuženik uz svoj prijedlog dostavio samo ovjerenu presliku Ugovora o prijenosu od 14. prosinca 2018., iako isti nije sastavljen u obliku propisanom za njegovu valjanost, sukladno čl. 127. Zakona o obveznim odnosima, odnosno ne sadrži izričit pisani pristanak tuženika na prijenos te ne sadrži suglasnost samog tužitelja kao ugovorne strane. Tuženik ističe kako je člankom 152. Zakon o kreditnim institucijama propisano da je moguća isključivo kupoprodaja neprihodonosnih plasmana, a ne ustup/cesija kako se pogrešno navodi u Ugovorom o prijenosu na temelju kojega je sud dozvolio prijenos založnog prava u korist tuženika. Tužitelj ističe da potraživanja kreditne institucije prema tužitelju po prethodno navedenim kreditima nisu mogla biti ustupljena nego isključivo prodana, i to nakon ispunjena zakonskih uvjeta. Navodi da tužitelj ne može biti u nepovoljnijem položaju nakon kupoprodaje plasmana nego je imao kod kreditne institucije kao ranijeg založnog vjerovnika, a slijedom čega da tuženik nema zakonsku osnovu za potraživanje za već utvrđeni ispravak vrijednosti plasmana na temelju kojeg je kreditna institucija ostvarila pravo na porezno priznati gubitak, nego samo za stvarno uplaćeni iznos kupoprodaje i zakonsku zateznu kamatu. Navodi i da sudu nisu dostavljene isprave koje udovoljavaju zakonskim uvjetima te da iz navedenog proizlazi da sud nije imao osnove donijeti rješenje kojim je dopustio prijenos hipoteke u korist tuženika. Tužitelj ističe i da tuženik nije dokazao postojanje potraživanja prema tužitelju, odnosno da istom nedostaje aktivni legitimitet za zahtijevanje ispunjenja tražbine, kao i da tužitelj nikada nije stupio u poslovni odnos i da ne postoji nikakav vjerodostojni dokument u odnosu na povezanost tužitelja i tuženika. Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude kojom će se naložiti brisanje uknjižbe založnog prava te uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, kao i da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka uvećano za zatezne kamate.

2. Tuženik u bitnome u odgovoru na tužbu ističe da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da tužitelj nije aktivno legitimiran na podnošenje brisovne tužbe, jer da je isključivo aktivno legitimiran nositelj knjižnog prava, odnosno onaj koji je bio upisan u zemljišnoj knjizi neposredno prije provedbe spornog upisa. Stoga ističe da bi aktivno legitimiran na podnošenje brisovne tužbe bio isključivo knjižni prednik, odnosno Raiffeisenbank Austria d.d. Ističe da nije sporno da su Raiffeisenbank Austria d.d. i tužitelj sklopili 4. kolovoza 2008. Ugovor o kreditu broj 028-50-5012232 te da su sklopili 16. listopada 2008. Ugovor o kreditu broj 028-50- 5117123. Navodi i da nije sporno da je tuženik kao cesionar 14. prosinca 2018. sa Raiffeisenbank Austria d.d. kao cedentom sklopio Ugovor o prijenosu na temelju kojeg su na tuženika prenesene tražbine koje proizlaze iz prethodno navedenih ugovora o kreditu, kao i da je na temelju navedenog ugovora o prijenosu izvršen upis promjene založnog vjerovnika u korist tuženika. Ističe da je Ugovorom o prijenosu jasno definirano na što se odnosi navedeni ugovor, odnosno koje su to tražbine i s njima povezani instrumenti osiguranja preneseni na tuženika, dok da je Ugovorom o kupoprodaji i prijenosu tražbina definiran odnos između cedenta i cesionara te predmet kupoprodaje, a koji se ne tiče tužitelja. Nadalje, tuženik ističe i da je Ugovor o prijenosu sklopljen u skladu s čl. 80. Zakona o obveznim odnosima, kao i da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika odnosno tužitelja. Navodi i da Ugovor o prijenosu sadrži sve zakonom propisane uvjete za provedbu upisa u zemljišne knjige, odnosno izričitu izjavu knjižnog prednika kojom dopušta uknjižbu založnog prava u korist tuženika, kao i opis nekretnine. Tuženik ističe i da tužitelj ni u kojem slučaju nije stavljen u nepovoljniji položaj od onog kojeg je imao prije prijenosa tražbine na tuženika kao novog vjerovnika. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu, uz naknadu tuženiku troškova parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u izvatke iz knjige položenih ugovora (list 7-9 spisa), u ugovor o kreditu od 4. kolovoza 2008. (list 10-23 spisa), u rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl.br. Z-3681/2019 od 24. siječnja 2019. (list 24-25 i 38-39 spisa) i Ugovor o prijenosu od 14. prosinca 2018. (list 26-31 i 44-60 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Ovdje treba reći da je sud izdvojio spise ovog suda posl. br. P-5763/2020 i P- 5765/2020, budući da se isti vode kao neriješeni, a po ocijeni ovog suda nisu nužni za donošenje odluke u ovom predmetu.

5. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se naloži brisanje uknjiženog založnog prava i uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.

7. Među strankama nije sporno da su Raiffeisenbank Austria d.d. i tužitelj sklopili 4. kolovoza 2008. Ugovor o kreditu broj 028-50-5012232 te da su sklopili 16. listopada 2008. Ugovor o kreditu broj 028-50-5117123, a na temelju kojih ugovora je upisano založno pravo za korist Raiffeisenbank Austria d.d. Isto tako, nije sporno da je tuženik kao cesionar 14. prosinca 2018. sa Raiffeisenbank Austria d.d. kao cedentom sklopio Ugovor o prijenosu na temelju kojeg su na tuženika prenesene tražbine koje proizlaze iz prethodno navedenih ugovora o kreditu, zajedno sa založnim pravom. Nadalje, nije sporno niti da je ovosudnim rješenjem pod poslovnim brojem Z-3681/2019 od 22. siječnja 2019. dopuštena uknjižba prijenosa založnog prava na tuženika. Sud ističe da sve navedeno proizlazi i iz priloženih isprava.

8. Sporna je aktivna legitimacija te osnova tužbenog zahtjeva.

9. Tuženik je na ročištu održanom 15. lipnja 2021. istaknuo prigovor dvostruke litispendencije, navodeći da se u ovosudnim postupcima pod poslovnim brojem P- 5763/2020 i P-5765/2020 postavlja istovjetan tužbeni zahtjev kao i u ovom predmetu.

10. Predmetni prigovor dvostruke litispendencije je po mišljenju suda neosnovan, jer se ovosudni postupci pod poslovnim brojem P-5763/2020 i P-5765/2020 vode između LĆ i Raiffeisenbank Austria d.d., odnosno između drugih stranaka, a sve u smislu čl. 194. st. 2. ZPP-a.

11. U skladu s čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 114/2001, 100/2004, 107/2007, 152/2008, 126/2010, 55/2013, 60/2013 i 108/2017; dalje: ZZK) nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno.

12. Dakle, za podnošenje brisovne tužbe aktivno je legitimiran nositelj knjižnog prava odnosno onaj koji je bio upisan u zemljišne knjige neposredno prije provedbe spornog upisa. Navedeni pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud u rješenju pod posl.br. Rev x 963/2013-2.

13. Stoga je aktivno legitimiran za podnošenje brisovne tužbe isključivo osoba koja je bila upisana kao nositelj založnog prava prije provedbe upisa uknjižbe prijenosa založnog prava, dakle Raiffeisenbank Austria d.d. Tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje brisovne tužbe jer njegovo upisano pravo vlasništva nije bilo povrijeđeno uknjižbom prijenosa založnog prava na novog vjerovnika.

14. Slijedom navedenog, sud je utvrdio osnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

15. Međutim, pored navedene osnovanosti prigovora nedostatka aktivne legitimacije, sud nadalje ističe i da u skladu s čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018; dalje: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Odredbom čl. 82. st. 1. ZOO-a propisano je da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju.

16. Iz navedenog proizlazi da nije bio potreban pristanak tuženika za sklapanje Ugovora o prijenosu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao ustupitelja i tuženika kao primatelja. Dakle, neosnovano tužitelj navodi da su predmetni ugovori nevaljani jer da nije dan pristanak tužitelja kao dužnika.

17. Isto tako, ističe se i da nije odlučna činjenica je li Raiffeisenbank Austria d.d. ishodila suglasnost nadležnih institucija za sklapanje Ugovor o kupoprodaji, a potom i Ugovora o prijenosu tražbine, sve s obzirom da je ugovor valjan ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, u skladu s čl. 322. st. 2. ZOO-a.

18. Nadalje, s obzirom da Ugovor o prijenosu od 14. prosinca 2018. sadrži sve potrebne elemente propisane čl. 54. st. 1. ZZK, isti je valjana pravna osnova za uknjižbu promjene založnog vjerovnika u zemljišnoj knjizi. Stoga tužitelj neosnovano navodi da je tuženik bio dužan priložiti i Ugovor o kupoprodaji i prijenosu od 5. listopada 2018. i 9. listopada 2018. godine.

19. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: Tarifa) te troškovniku tuženika. Glede prigovora tuženika naznačenoj vrijednosti predmeta spora, valja reći da je isti neosnovan jer sukladno sudskoj praksi vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi ne mora nužno odgovarati protuvrijednosti imovine koja je predmet spora.

21. Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za zastupanje na ročištima održanima 21. listopada 2020., 15. lipnja 2021., 26. travnja 2022., 11. lipnja 2024. i 16. rujna 2025. u visini od 100 bodova za svako (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu održanom 6. veljače 2024. u visini od 25 bodova (Tbr. 9. toč. 5. OT), odnosno ukupno 525 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. u vezi s Tbr. 52/3 Tarife) te uvećano za 25% na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) iznosi 1.312,50 EUR.

22. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbijen je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, dana 28. listopada 2025. godine

SUDAC:

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja, uz rješenje o sudskoj pristojbi na tužbu 53,09 i presudu 53,09 eur

2. pun. tuženika