REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-15442024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 , kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81 , radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 549,90 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 16. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. pod nazivom „Troškovi” Ugovora o kreditu broj: 016-251/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 3. veljače 2006., sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i FI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % ( jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku, kao pravnom sljedniku iza HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], da tužitelju na ime plaćene naknade za obradu troškova kredita isplati iznos od 549,90 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 18. veljače 2006. pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata preko stope dosuđene točkom II. izreke ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.162,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 28. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 158,18 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

VI. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je pravni prednik tuženika 3. veljače 2006. sklopio s korisnikom kredita FI, Ugovor o kreditu broj 016-251/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor korisniku kredita odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.900,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 25 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Točkom 5. predmetnog Ugovora o kreditu pod nazivom "Troškovi" propisano je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno. S tim u svezi, korisniku kredita je 17. veljače 2006. naplaćena navedena naknada za obradu kredita u iznosu od 549,90 EUR odnosno tada 4.143,22 kn. Tužitelj nadalje navodi kako je predmetni Ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio prednik tuženika, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da je ista prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu korisnika kredita kao potrošača, a iz kojeg razloga je, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP/03) te u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ističe i da su korisnik kredita i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % ( jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“ Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje i isplatu iznosa od 549,90 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 18. veljače 2006. kao dana plaćanja, a sve temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO).

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći u bitnome su potrošačka prava strogo osobne naravi te da od strane tužitelja dostavljeni Ugovor o ustupu tražbine prema tuženiku nema učinka jer dužnik iz predmetnog ugovora nema dugovanje prema korisniku kredita. Nadalje, tuženik ističe da su tužiteljeve tvrdnje da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene, da je odredba o navedenoj naknadi za obradu kredita jasna i lako uočljiva te da nije točno da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Zaključno, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate te ističe prigovor zastare.

3. U nastavku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari, s time da je tuženik tijekom postupka učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

4. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: sudsku praksu (list 9. - 21., 28. – 34., 118. – 131., 151. – 166., 202. – 224. i 234. – 240. spisa), direktivu Vijeća 93/13/EEZ (list 22. – 27. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 36. spisa), ovjerenu izjavu svjedoka (list 37. – 39. spisa), obavijest (list 40. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine – cesija (list 41. – 46. spisa), Ugovor o kreditu broj 016- 251/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 3. veljače 2006. (list 47. - 58. spisa), isplatni nalog (list 59. – 60. spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 61. - 63. spisa), otplatni plan (list 64. - 67. spisa), izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (list 68. - 76. spisa), dopis od 24. svibnja 2024. (list 78. spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-251/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine s prilozima (list 80. - 90. spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. (list 167. spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (list 201. spisa), izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020. (list 242. - 244. spisa) te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka FI (list 259. – 261. spisa). Sud nije izveo dokaz uvidom u dostavljene presude prvostupanjskih sudova iz razloga što sud prilikom donošenja odluke nije vezan pravnim shvaćanjima sadržanim u nepravomoćnim sudskim odlukama.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016- 251/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine u dijelu kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita te zahtjev za isplatom iznosa od 549,90 EUR s pripadajućom zateznom kamatom, a za koji iznos tužitelj tvrdi da predstavlja korist koju je tuženik ostvario na temelju ništetne ugovorne odredbe u vidu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

7. Između stranaka nije sporno da je pravni prednik tuženika s korisnikom kredita BI, sada F **.**.2006. sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 016-251/2006. Također, nije sporno da je korisnik kredita sklopio 10. lipnja 2023. Ugovor o cesiji s ovdje tužiteljem niti je sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li je predmetni dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna te ima li tužitelj posljedično pravo na isplatu uplaćenog iznosa na ime ulazne naknade. Sporna je i aktivna legitimacija te da li je utuženo potraživanje u zastari.

9. Iz Ugovora o kreditu broj 016-251/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 47. - 56. spisa) razvidno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Namjena kredita bila je kupovina stana (čl. 2. Ugovora o kreditu), dakle za osobne potrebe korisnika kredita.

10. Iz pisanog iskaza svjedoka FI ovjerenog kod javnog bilježnika (list 37. - 39. spisa) kao i iz iskaza danog na ročištu održanom 19. rujna 2025. (list 259. - 261. spisa), a na kojem je u cijelosti ostala pri navodima iz pisanog iskaza, proizlazi da je ista kao korisnica predmetnog Ugovora o kreditu, kredit podignula u svrhu stanovanja.

11. Prema tome, prema ocjeni ovog suda, radi se o korištenju kreditnih sredstava za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe, pri čemu niti iz jednog dokaza dostavljenog u spis ne proizlazi da bi kredit bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe.

12. Nadalje, odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da pravni prednik tuženika odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.900,00 CHF, dok je dijelom odredbe čl. 5. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita.

13. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) je razvidno da su MI i ovdje tužitelj isti sklopili 7. lipnja 2023. te da je ugovoreno, između ostaloga, da MI ustupa tužitelju svoju tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada koju ima prema pravnom predniku tuženika s naslova ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

14. Tražbina iz predmetnog Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, odnosno činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva odnosno ta činjenica među strankama nije ni sporna.

15. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

16. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno odredbi čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

17. Valja naglasiti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svog prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik OI. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda neosnovani su tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije.

18. Pri tome valja naglasiti i da Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi broj C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa javno je dostupna na internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja gore navedene presude zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

19. Prema utvrđenju ovoga suda, u konkretnom slučaju ne radi se o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenog iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

20. Nadalje, tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem svjedoka FI na okolnost statusa potrošača, na okolnost je li joj predmetna odredba bila jasna, uočljiva i razumljiva, i to kako na gramatičkoj razini tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze te na okolnost jesu li korisnik kredita i davatelj kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu.

21. U svom iskazu svjedok MI u cijelosti je ostala pri pisanoj izjavi ovjerenoj kod javnog bilježnika (list 37. - 39. spisa), a iz koje u bitnome proizlazi kako joj tijekom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ništa nije bilo objašnjeno od strane zaposlenika tuženika koji su sudjelovali u sklapanju istog, kako nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama navedenog Ugovora već je dobila formulirani, tipizirani ugovor na potpis. Također, navela je da joj nitko od strane tuženika odnosno zaposlenika tuženika nije objasnio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, a još manje da bi joj o istoj bila dana mogućnost pregovaranja, odnosno kako nije imala mogućnost pojedinačnog pregovaranja o naknadi za obradu kredita, niti joj je bilo objašnjeno koliko bi ta naknada iznosila. Odgovarajući na upite na ročištu na kojem je izveden dokaz njenim saslušanjem, istaknula je da je kada joj je odobren kredit, dobila pisani ugovor koji je pročitala i potpisala te je došlo do isplate kredita, da joj je bilo jasno da uzimaju naknadu za obradu kredita, a da je svrha nekretnine koju je kupila sredstvima dobivenim od kredita bila stanovanje.

22. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP-a). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a). Zaključno, nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a).

23. Slijedom svega navedenog, odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, ništetna je temeljem gore navedenih odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Pri tome valja naglasiti kako ništetnost odredbi o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer isti može opstati i bez te odredbe, a sve sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

24. Posljedica ništavosti navedene odredbe o ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač odnosno korisnica kredita MI imala prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik odnosno njegov pravni prednik stekao temeljem te ništetne odredbe, i to u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, dakle imala bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platila tuženikovom pravnom predniku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a, a koje se odredbe odnose na pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a kojom je uređen institut stjecanja bez pravne osnove.

25. Imajući u vidu da primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), prema ocjeni ovog suda tuženikova je obveza vratiti tužitelju utuženi iznos po osnovi ništetne odredebe o naknadi, i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja.

26. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja naglasiti da tražbina povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 225. i čl. 215. st. 1. ZOO-a).

27. Prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

28. Dakle, zastara još nije ni počela teći jer tužitelj u konkretnom postupku traži utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe o naknadi slijedom čega je ovaj sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

29. Zaključno, u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate valja naglasiti da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik, odnosno njegov pravni prednik je kao trgovac morao znati da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Stoga zatezne kamate teku od dana nakon izvršenog plaćanja odnosno 18. veljače 2006., a datum plaćanja (koji datum tuženik tijekom postupka nije osporio) razvidan je iz isplatnog naloga (list 59. spisa). Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, slijedom čega je utvrđen neosnovanim dio tužbenog zahtjeva u dijelu prekomjerno zatražene kamatne stope.

30. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u t. I., II. i III. izreke presude.

31. Odluka o troškovima postupka iz t. IV., V. i VI. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25, dalje: OT).

32. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 17. rujna 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 18. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 16. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR.

33. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 33,18 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - Narodne novine, broj: 92/21; dalje: Tarifa) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - Narodne novine, broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarife u svezi s čl. 1. st. 2. ZSP-a). Tužitelju nije priznat prekomjerno zatraženi iznos jer mu isti temeljem gore navedenih odredbi Tarife i ZSP-a te vrijednosti predmeta ovog spora ne pripada, kao i imajući u vidu da je sudsku pristojbu na tužbu platio prilikom podnošenja tužbe. Priznat mu je i trošak pribavljanja potvrda o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 36. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 62,50 EUR.

34. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje parnice jer su se stekli uvjeti za isticanjem presude na e-oglasnoj ploči suda. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 1.162,04 EUR, dok je odbijen za iznos od 158,18 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. IV. i V. izreke presude.

35. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

36. Odluku o parničnom trošku iz t. VI. izreke sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 28. listopada 2025.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.