Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-35/2025-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu toga suda Željki Jurić, kao sucu pojedincu, po prijedlogu više sudske savjetnice Andreje Vunić, u parničnom postupku tužitelja CV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 A, zastupan po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi obvezno – utvrđivanja ništetnosti i isplate, dana 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 7. st.4. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103643836, sklopljen dana 06.08.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 07.08.2007. godine po javnom bilježniku Slavki Marković iz Bjelovara pod brojem OV- 5742/07, u dijelu odredbe koji glasi: „… po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke.“

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana s osnove razlike u tečaju plati tužitelju iznos od 7.742,43 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

3,56 € tekućom od 7.1.2008

0,12 € tekućom od 12.2.2008

5,34 € tekućom od 28.2.2008

0,01 € tekućom od 3.4.2008

8,90 € tekućom od 3.4.2008

0,15 € tekućom od 3.4.2008

0,74 € tekućom od 26.4.2008

1,83 € tekućom od 26.4.2008

0,04 € tekućom od 21.5.2008

3,68 € tekućom od 7.7.2008

31,30 € tekućom od 4.11.2008

25,41 € tekućom od 10.12.2008

0,00 € tekućom od 1.1.2009

142,51 € tekućom od 3.4.2009

0,43 € tekućom od 1.5.2009

97,78 € tekućom od 16.7.2009

61,96 € tekućom od 24.9.2009

57,69 € tekućom od 16.12.2009

41,96 € tekućom od 18.2.2010

34,16 € tekućom od 11.3.2010

2.870,08 € tekućom od 3.8.2012

91,01 € tekućom od 25.9.2012

93,33 € tekućom od 27.9.2012

103,66 € tekućom od 20.11.2012

113,06 € tekućom od 13.12.2012

107,84 € tekućom od 31.1.2013

100,21 € tekućom od 1.3.2013

100,21 € tekućom od 27.3.2013

99,42 € tekućom od 3.5.2013

92,50 € tekućom od 4.6.2013

280,10 € tekućom od 1.8.2013

96,18 € tekućom od 31.8.2013

100,88 € tekućom od 3.10.2013

186,30 € tekućom od 29.11.2013

151,92 € tekućom od 16.12.2013

153,07 € tekućom od 31.1.2014

96,75 € tekućom od 11.3.2014

494,08 € tekućom od 1.7.2014

457,12 € tekućom od 8.7.2014

135,38 € tekućom od 31.7.2014

162,10 € tekućom od 11.8.2014

161,10 € tekućom od 20.8.2014

90,22 € tekućom od 30.9.2014

89,53 € tekućom od 30.10.2014

59,97 € tekućom od 31.12.2014

114,88 € tekućom od 23.1.2015

101,16 € tekućom od 27.2.2015

119,65 € tekućom od 3.4.2015

103,98 € tekućom od 6.5.2015

299,17 € tekućom od 29.7.2015

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 8. st.2. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103643836, sklopljen dana 06.08.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 07.08.2007. godine po javnom bilježniku Slavki Marković iz Bjelovara pod brojem OV-5742/07, u dijelu odredbe koji glasi: „…u skladu s važećim odlukama Banke.“

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana s osnove promjene kamatne stope plati tužitelju iznos od 783,71 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

94,15 € tekućom od 16.7.2009

62,71 € tekućom od 24.9.2009

93,99 € tekućom od 16.12.2009

62,59 € tekućom od 18.2.2010

31,27 € tekućom od 11.3.2010

439,00 € tekućom od 8.2.2016

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103643836, sklopljen dana 06.08.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 07.08.2007. godine po javnom bilježniku Slavki Marković iz Bjelovara pod brojem OV- 5742/07, nije prestao postojati tuženikovim Pozivom na plaćanje -Otkazom kredita korisniku kredita br. 5103643836 od 12.04.2011.godine, te da i dalje proizvodi pravne učinke.", kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.434,80 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužitelj za naknadnu parničnih troškova u iznosu od 100,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 22. svibnja 2024. putem svog punomoćnika podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti.

1.1. U tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom 6. kolovoza 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103643836 na iznos kunske protuvrijednosti za 70.000,00 CHF. Ugovoreni je rok vraćanja kredita od 216 mjeseci, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Dospijeće anuiteta je bilo svakog prvog u mjesecu. Anuiteti su na početku otplate iznosili 623,10 CHF. Ugovorena je kamatna stopa od 8,25% godišnje, promjenjiva. Kredit je konvertiran u valutu EUR prema izračunu konverzije tuženika, te je 8. veljače 2016. godine sklopljen Aneks ugovora o kreditu. Ugovor iz tužbe je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, CHF. Takva odredba ugovora o krediti je nepoštena i ništetna i tužitelj ističe da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja istog ugovora o kreditu, tuženik kao trgovca nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu.

1.2. Tužitelj se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je ista postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Tužitelj se također poziva na odluku VTS RH-a, br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.4. Nadalje tužitelj ističe da je dana 2.04.2011. godine tuženik temeljem „Poziva na plaćanje – Otkaz kredita korisniku kredita br. 5103643836“ otkazao predmetni ugovor o kreditu uz obrazloženje kako tužitelj prema tuženiku ima nepodmirena potraživanja. Budući da je tužitelj zbog ugovaranja ništetnih odredbi u predmetnom Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, u trenutku otkazivanja predmetnog Ugovora o kreditu bio u preplati prema tuženiku, odnosno nije imao kašnjenje u ispunjenju tražbine prema tuženiku sukladno čl. 15. st.1.toč.1. predmetnog Ugovora o kreditu, razvidno je kako predmetni ugovor o kreditu nije prestao postojati tuženikovim „Pozivom na plaćanje - otkaz kredita korisniku kredita br. 5103643836“ od 12.04.2011.godine. Tuženik je svoju dospjelu tražbinu temeljem Ugovora o ustupu tražbine od 05.02.2018. godine ustupio trgovačkom društvu B2 Kapital d.o.o. koji kao ovrhovoditelj istu pokušava prisilno naplatiti ovrhom na nekretnini tužitelja u ovosudnom ovršnom postupku koji se vodi pod brojem: Ovr-1126/2023.

1.5. Stoga tužitelj predlaže sudu da se donese presuda kojom će se naložiti tuženiku da isplati iznose čiju će visinu i tijek zakonskih zateznih kamata na iste tužitelj odrediti nakon što se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje.

1.6. Tijekom postupka tužitelj je u svojem podnesku od 16. rujna 2024. uskladio svoje potraživanje s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka te tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 7.742,43 EUR na ime pretplate zbog promjene tečaja i iznos od 783,71 EUR na ime pretplate zbog promjene kamatne stope sa pripadajućom kamatom od svakog više plaćenog, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, osporio osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, također je tuženik istaknuo da u ovom postupku tužitelj je dužan dokazati svoj status potrošača. Tuženik istiće kako su 8. veljače 2016. tužitelj i tuženik sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR i tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik također ističe da Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl. br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnova pretplaćenih tečajnih razlika i kamata.

2.1. Tuženik ističe da slijedom navedenog korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, tuženik se također poziva na odluku suda EU u predmetu C-567/20 kojom odlukom je odgovoreno na pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenom dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koje je banka stekla zbog nepoštenih odredbi, sud EU je u navedenoj odluci utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija pa tako niti pravo povrata navedenih koristi.

2.2. Tuženik također u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli ugovor o kreditu ništetan. Odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

2.3. Tuženi ističe da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.

2.4. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Tuženik ističe da tužitelj nije uredno ispunjavao obveze po ovome kreditu, pa je tuženik sukladno odredbi čl. 15 predmetnog Ugovora o kreditu s danom 12. travnja 2011. godine otkazao tužitelju Ugovor o kreditu te učinio dospjelim cjelokupni neotplaćeni dio kredita. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 80. do 87.) tuženik je zaključio Ugovor o cesiji s društvom B2 KAPITAL d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57909775367 kojim je prodao potraživanje prema tužitelju s osnove nepodmirenog dugovanja po Ugovoru broj 5114199173 (ranije 5103643836). Sukladno članku 82. Zakona o obveznim odnosima ustupitelj potraživanja (ovdje tuženik) je pravovaljano obavijestio dužnika (ovdje tužitelja) o ustupu tražbine na način da mu je dana 24.1.2018. godine uputio Obavijest o prijenosu potraživanja.

2.5. Stoga tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan, uz naknadnu troškova parničnog postupka.

3. Predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103643836 od 6. kolovoza 2007. ( dalje u tekstu; Ugovor) i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

4. Tijekom postupka nije sporno da je tužitelj 6. kolovoza 2007. zaključio s tuženikom ugovor o kreditu na iznos od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate na 216 mjeseci.

5. Sporno je da li se na ovaj pojedinačni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze – švicarski franak te visina preplate i status potrošača.

6. Vezano za prigovor tuženika za mjesnu nenadležnost u ovom predmetu doneseno je rješenje P-344/2024-4 od 1. srpnja 2024. kojim je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, a Županijski sud u Vukovaru u svojem rješenju broj Gž-487/2024-2 od 30. kolovoza 2024. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrdio citirano prvostupanjsko rješenje.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u ugovor u kreditu broj 2402006- 1031262160 od 6. kolovoza 2007. (str. 5-10), potvrda solemnizacije OV-5742/07 od 7. kolovoza 2007. (str. 11), zemljišnoknjižni izvadak (str. 12-14), otplatni plan za kredit (str. 15-19), pregled prometa po kreditu za razdoblje od 8. kolovoza 2007. do 30. rujna 2015. (str. 20-31), sporazum o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114199173, konverzija (str. 32-36), potvrdu o solemnizaciji OV-1490/2016 od 8. veljače 2016 (str. 37), izračun konverzije kredita broj 5103643836 na dan 30. rujna 2015. (str. 38-40), otkaz kredita dana 12. travnja 2011. (str. 41-42), ugovor o ustupu tražbine od 5. veljače 2018. sa ovjerom broj OV-1905/2018 od 13. veljače 2018. (str. 43-47), rješenje Županijskog suda u Zagrebu Gž-1567/2021-2 od 5. listopada 2021. (str. 71-75), otkaz kredita (str. 76-78), izjava o otkazu ugovora od 12. travnja 2012. sa izvodom iz poslovnih knjiga (str. 76-82), obrazac za prihvat izračuna konverzije (str. 83-84), informacije o valutnoj klauzuli, metodologija utvrđivanja promjene kamatne stope (str. 93-106), pisani iskaz VV iz [adresa] sa ovjerom broj OV-1386/2020 od 10. veljače 2020. (str. 107-108), pregled prometa po kreditu za razdoblje od 1. rujna 2015. do 15. prosinca 2017. (str. 109-113), pregled po kreditu za razdoblje od 8. kolovoza 2007. do 30. rujna 2015. (str. 114-123), hipotekarni kredit (str. 124), priopćenje za javnost, stambeni kredit sa ostatkom vrijednosti, priopćenje za javnost od 16. ožujka 2015. (str. 143- 158), sporazum o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114199173 sa solemnizacijom, ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 sa ovjerom, zemljišnoknjižni izvadci, izračun konverzije, otplatni plan, nacrt sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa, letak o informacijama (str. 163- 207), obavijest o prijenosu potraživanja (str. 220), nalaz i mišljenje vještaka pribavljen iz spisa P- 221/2024. (str. 438-460).

8. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužitelja našao životnim, logičnim pa stoga i vjerodostojnim, te je tužitelj u iskazu naveo da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora i dodatka ugovora nije bio upoznat sa rizicima ugovora niti je bio upoznat šta znači promjena tečaja CHF-a jer mu je od stane djelatnika banke i to ĆV rečeno da je ta valuta sigurna. Predmetni Ugovor je pročitao i rekli su mu da je to za njega najbolje u CHF-u te su mu samo ponudili ugovor u Švicarcima, a u drugoj valuti nije niti razgovarao. Iz ugovora o kreditu saznao je da moram vraćati mjesečnu ratu i kolika mu je rata kao i vremenski period otplate. Tužitelj je također iskazao da nije mogao pregovarati o parametrima ugovora kao ni kamatama ni valuti. Tužitelj je iskazao da nije bio upozoren od strane djelatnika banke na rizike ugovaranja kredita u Švicarcima, niti je bio upozoren na promjenu tečaja niti je znao što znači promjena tečaja švicarskog franka. Tužitelj nadalje u iskazu ističe da je imao otvoren obrt i da je ugostitelj od 1990. te više nema otvoren obrt niti OPG i u mirovini je. Tužitelj je iskazao da se ne sjeća da li je imao u to vrijeme otvoren obrt, a sredstva iz podignutog ugovora je iskoristio za adaptaciju kuće. Tužitelj je iskazao da u navedenoj kući nisu ni on ni ukućani obavljali nikakvu djelatnost te da je imao otvoren obrt koji se bavio uslugama šivanja, a obrt je imao otvoren od 1996. do negdje otprilike 2007. Činjenica da je tužitelj u vrijeme podizanja kredita imao otvoren obrt sama po sebi ne isključuje njegov status potrošača ukoliko je sredstva dobivena kreditom koristio za svrhe koje nisu vezane njegovom poslovnom djelatnosti. Pri tome valja napomenuti kako tuženik, na kome je teret dokaza da tužitelj nije potrošač, tijekom postupka na ovu okolnost nije predložio niti dostavio sudu odgovarajuće dokaze.

11. Sud je odredio financijsko – knjigovodstveno vještačenje te je kao valjan nalaz financijskog vještaka prihvatio nalaz koji je financijski vještak izradio u predmetu koji se vodi kod Općinskog suda u Virovitici posl. br. P-221/2024 jer je vještačeno na iste okolnosti na koje se treba vještačiti i u ovom predmetu te imajući u vidu načelo ekonomičnosti sud je pribavio navedeni nalaz vještaka. Prema vještačenu po LIDER PREMIUM d.o.o. (Oib: 73857779761), odnosno mr. sc. ČV dipl. oec. iz [adresa], pri čemu je vještaku dan nalog da na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu, a po potrebi i dokumentacije koju će pribaviti neposredno od stranaka, sačini izračun eventualnih razlika iznosa preplaćenih anuiteta kredita obračunatih po srednjem tečaju HNB-a za CHF koji je važio na dan izvršenih uplata kreditnih anuiteta u odnosu na srednji tečaj HNB-a za CHF koji je važio na dan isplate kredita tužitelju, i to od dana izvršenih uplata tužitelja do dana izvršene konverzije kredita (po mjesecima), eventualnih razlika iznosa preplaćenih anuiteta kredita obračunatih po ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila na dan izvršenih uplata kreditnih anuiteta u odnosu na visinu stope ugovorene kamate na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno na dan isplate kredita tužitelju, i to od dana izvršenih uplata tužitelja do dana izvršene konverzije kredita (po mjesecima), eventualnih razlika glavnice u valuti EUR nakon provedene konverzije u odnosu na glavnicu koja bi bila da su se od dana isplate kredita tužitelju do dana izvršene konverzije primjenjivali početni tečaj CHF koji je važio kao srednji tečaj HNB-a te početno ugovorena kamatna stopa, oboje važeći na dan isplate kredita tužitelju kao korisniku kredita (po mjesecima), na okolnost ispravnosti izračuna konverzije, odnosno je li provedenom konverzijom obuhvaćen iznos koji se potražuje tužbenim zahtjevom tj. jesu li prilikom izračuna konverzije uzeti u obzir svi iznosi koje je tužitelj platio temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, postoji li razlika između iznosa koji je tužitelj platio temeljem tih ništetnih odredbi ugovora kreditu i iznosa koji je tuženik tužitelju priznao provedenom konverzijom, sve ovo u razdoblju od isplate kredita tužitelju, odnosno izvršenih uplata tužitelja do dana izvršene konverzije.

12. Iz Nalaza i mišljenja financijsko - knjigovodstvenog vještaka od 31. siječnja 2025., koji je zaprimljen u spisu P-221/2024 (stranice 438-460) proizlazi da je tužitelj tuženiku platio iznos od 5.904,83 kuna (783,71 EUR) na ime više uplaćenih kamata (zbog promjene kamatne stope), iznos od 58.335,44 kuna (7.742,43 EUR) na ime više uplaćenih tečajnih razlika (zbog promjene tečaja CHF), da iz pretplate po kreditu nisu podmirene zatezne kamate u iznosu od 12.583,69 kuna (1.670,15 EUR), da vještak nije računao razliku glavnice jer kredit nije podmirivan na vrijeme, slijedom čega je došlo do raskida ugovora, da je tuženik tužitelju prilikom konverzije priznao višak preplate u iznosu od 1.063,70 EUR, odnosno 8.014,45 kuna, što znači da prilikom konverzije nisu priznate sve pretplate tužitelja utvrđene Nalazom i mišljenjem vještaka.

13. Nalaz financijsko - knjigovodstvenog vještaka ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti sačinjen objektivno, u skladu s pravilima struke i vještine.

14. Nakon dostavljenog nalaza vještaka sud je pozvao stranke da se na isti očituju te se tuženik nije očitovao dok je tužitelj svojim podneskom od 16. rujna 2025. specificirao svoje potraživanje i nije predlagao saslušanje vještaka te je isto uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka te na ročištu dana 1. listopada 2025. tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva i istaknuo zastaru dok je tužitelj naveo da se ne radi o preinaci već specifikaciji tražbine koja se nije mogla specificirati dok nije provedeno vještačenje.

15. Sud prigovor tuženika da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva smatra neosnovanim jer sukladno čl. 191. ZPP-a propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći te se ovdje ne radi o preinaci već je tužitelj svoj tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka, a to isto ne bi mogao učiniti da vještačenje nije provedeno, dakle radi se o uređenju tužbenog zahtjeva koje je svrsishodno za konačno rješenje spora.

16. Također je neosnovan prigovor tuženika u odnosu na zastaru jer temeljem čl. 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) ne gasi se pravo na isticanje ništetnosti, što znači da ne zastarijeva i nije uvjetovano rokom podnošenja.

17. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće relevantne činjenice:

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 6. kolovoza 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103643836 (str- 5-10) i Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114199173 od 8. veljače 2016. (str. 32-36),

- da je tužitelj sredstvima od kredita adaptirao kuću kako je navedeno u iskazu tužitelja (str. 431-433),

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 70.000,00 CHF, prema srednjem tečaju tuženika odnosno kreditora, važećim na dan korištenja kredita (str. 5-10),

- da je ugovoren rok otplate 216 mjeseci (str. 5-10),

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, pa i tužene, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

- da je tuženik sukladno odredbi čl. 15. predmetnog ugovora o kreditu s danom 12. travnja 2011. otkazao tužitelju Ugovor o kreditu te učinio dospjelim cjelokupni neotplaćeni dio kredita (str. 41),

- da je tuženik zaključio Ugovor o cesiji sa društvom B2 Kapital d.o.o. iz Zagreba kojim je prodao potraživanje prema tužitelju s osnove nepodmirenog dugovanja po predmetnom kreditu i o ustupu pravovaljano obavijestio tužitelja na način da mu je dana 24. siječnja 2018. uputio obavijesti o prijenosu potraživanja (str. 220),

- da je tužitelj tijekom otplate kredita tužitelj tuženiku platio iznos od 5.904,83 kuna (783,71 EUR) na ime više uplaćenih kamata (zbog promjene kamatne stope), iznos od 58.335,44 kuna (7.742,43 EUR) na ime više uplaćenih tečajnih razlika (zbog promjene tečaja CHF), da iz pretplate po kreditu nisu podmirene zatezne kamate u iznosu od 12.583,69 kuna (1.670,15 EUR), da vještak nije računao razliku glavnice jer kredit nije podmirivan na vrijeme, slijedom čega je došlo do raskida ugovora, da je tuženik tužitelju prilikom konverzije priznao višak preplate u iznosu od 1.063,70 EUR, odnosno 8.014,45 kuna, što znači da prilikom konverzije nisu priznate sve pretplate tužitelja utvrđene Nalazom i mišljenjem vještaka. (str. 438-460).

18. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. između ostalog je utvrđeno da je tuženik 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

19. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 510643836 od 6. kolovoza 2007., solemniziranom u uredu javnog bilježnika Slavke Marković iz [adresa] dana 7. kolovoza 2007. pod brojem OV-5742/07 (stranice 5-11) utvrđeno je da je člankom 8. određeno kako je kamatna stopa promjenjiva, da na dan sklapanja ugovora iznosi 8,250 % godišnje te su stranke suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

20. Stav je suda da ugovorna kamata u Ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva.

21. U odnosu na odredbe ugovora o kreditu o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva isključivo onim osoba koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva.

22. Nadalje Vrhovni sud u obrazloženju odluke navodi kako to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

23. Iz odluke Vrhovnog suda nadalje proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

24. Ovaj sud smatra kako, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva.

25. Sud prihvaća i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz citirane odluke prema kojem su banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji je predmet poslovanja novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

26. To znači da su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, no one to nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva.

27. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

28. Člankom 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ čl. 5. propisano je da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasno i razumljivo, dok iz čl. 3. toč. 2. Direktive proizlazi kako se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

24. Zbog svega navedenog sud smatra kako se nepoštenim odredbama mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

29. Da je tužitelj potrošač, nedvojbeno proizlazi iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno da se radi o tzv. hipotekarnom kreditu građana te uvjerljive izjave tužitelja na ročištu pred ovim sudom (str. 431-433) da je sredstva ostvarena kreditom koristio isključivo za adaptaciju kuće.

30. Zaključak je suda da se tužitelj osnovano poziva na presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, koje se, dakle odnose i na tuženika. Ovo stoga, što je predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita, jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutu švicarski franak, uz koju je vezana glavnica, i to stoga što odredbe čl. 502.c u vezi s čl. 502.a i 502.b Zakon o parničnom postupku i odredbe Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku. Na temelju istih propisa je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio svoja pravna shvaćanja u odlukama broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

31. Nadalje, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. s obrazloženjem da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja utvrđenja prihvaća i ovaj sud.

32. Za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje u tekstu ZZP), i to:

- čl. 81. st. 1 ZZP prema kojoj ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- čl. 81. st. 2. ZZP prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca;

- čl. 81. st. 3. ZZP prema kojoj činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca;

- čl. 81. st. 4. ZZP prema kojoj ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati;

- čl. 84. ZZP prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

31. Dakle, kada trgovac, u ovom slučaju banka, tijekom postupka tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, na što će se sud osvrnuti dalje u obrazloženju ove odluke.

33. Također, tuženik tijekom postupka tvrdi da tužiteljev tužbeni zahtjev nije osnovan jer je čl. 11.2. Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114199173 od 8. veljače 2016. izričito potvrdio da nakon izvršene konverzije i prijeboja po osnovi pretplate nema nikakvih potraživanja prema banci u vezi osnovnog Ugovora o kreditu i Sporazuma. Nadalje, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci donesenoj u oglednom postupku pod brojem Gos1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

34. Ovaj sud nalazi kako je navedeni pristup tuženika pogrešan. Naime, ZIDZPK, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je navedenim zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR, na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZIDZPK).

35. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZIDZPK je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., što nije sporno.

36. Međutim, po ocjeni ovog suda, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

37. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju, od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, vrijedio skoro deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

38. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Navedeno stajalište izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

39. Analizirajući iskaz tužitelja, sud nalazi da u konkretnom slučaju stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF.

40. Sud vjeruje tužitelju kada tvrdi da ga u banci nisu upozorili da može doći do drastične promjene uvjeta kredita, bilo po ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo po ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, prije svega jer je i sam priznao da mu je bilo važno dobiti kredit pa mu je tada sve bilo prihvatljivo te da mu je u banci kredit u CHF predstavljen kao najpovoljniji.

41. Tužitelj, po zanimanju ugostitelj, nije imao dovoljno ekonomskog i financijskog znanja da donese informiranu odluku o prihvatu predmetnog ugovora o kreditu. Njegov laički pristup ogleda se u tome da mu je bilo važno samo kolika će mu biti rata.

42. Upravo zbog toga, sud nalazi da je tuženik u slučaju konkretnog Ugovora o kreditu, tužitelju ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužitelj nije mogao utjecati, koristeći činjenicu da tužitelj nema dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da preispituje ugovorne odredbe i da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa, činjenicu da tužitelj ima povjerenje u tuženika kao banku te da mu je novac bio neophodan za adaptaciju kuće.

43. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju objasnio sve parametre o kojima je ovisila promjenjivost kamatne stope te parametre o kojima je ovisila promjena tečaja valute CHF.

44. Ne može se smatrati da je tužitelju pojašnjenja ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ako mu na jasan i nedvojben način nije bilo objašnjeno što ta odredba za njega znači i kakve konkretne posljedice ta odredba, odnosno sama po sebi promjenjivost kamatne stope može imati na visinu rata kredita kroz cijelo razdoblje otplate kredita.

45. Ne smatra se pojašnjavanjem davanje osnovnih informacija o ugovoru, primjerice o visini kamatne stope, vrsti kamatne stope, je li ista promjenjiva.

46. Ne smatra se pojašnjavanjem, primjerice, slanje informacija poštom niti tvrdnja da su informacije dostupne putem Interneta, ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem.

47. Isto tako, ovaj sud nalazi da se ne smatra pregovaranjem niti kada banka daje klijentu u ponudu različite vrste kredita, čiji su parametri i ugovorne odredbe unaprijed definirani pa klijentu preostaje samo da takve unaprijed zadane elemente prihvati ili, da od kredita odustane kada mu se ugovor prezentira.

48. Upravo takav odnos tuženika prema tužitelju kao klijentu i klijentima općenito, ukazuje na dominantan i nepošten odnos banke prema drugoj ugovornoj strani, korištenje svoje pozicije moći prema osobi koja ne raspolaže dovoljnim bankarskim znanjem da sagleda dalekosežne posljedice ugovora o kreditu na svoje financije kroz dugogodišnje razdoblje, pri čemu obveza plaćanja rate kredita ovisi o tužitelju-klijentu nepoznatim i nejasnim parametrima.

49. Učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, te se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena i na tužitelja kao potrošača ne može imati učinak.

50. Utvrđenje da su nepoštene, ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, ima za posljedicu i pravo potrošača da potražuju povrat onoga što je banci više platio na temelju ništetnih odredbi pa tako i u slučaju tzv. konvertiranih kredita.

51. Međutim, potrebno je napomenuti da ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti u CHF uz koju je bila vezana glavnica, nema za posljedicu ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti. Za slučaj djelomične ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetne odredbe.

52. U odnosu na činjenicu sklapanja Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu, odnosno činjenicu konvertiranja obveze plaćanja po osnovnom ugovoru iz valute CHF u valutu EUR, valja dodati da ovaj sud, baš kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. smatra kako su sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

53. Radi sveobuhvatnosti raspravljanja u ovom predmetu i pitanje postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe u ovom predmetu mjerodavna je odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P, u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG, u kojoj je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes. Nadalje, svaki sud pa tako i ovaj je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

54. Osim navedenog, odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 KV protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

55. Ovaj sud smatra da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, no u ovom postupku, na temelju svih izvedenih dokaza, proizlazi da to nije bio slučaj.

56. Stoga sud smatra da sklapanjem Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114199173 od 8. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK tužitelj nije izgubio pravo utvrđivati koliko je preplatio tuženiku temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, neovisno o tome što je kredit raskinut sukladno odredbi čl. 15. predmetnog ugovora o kreditu s danom 12. travnja 2011. te je tuženik otkazao tužitelju Ugovor o kreditu i učinio dospjelim cjelokupni neotplaćeni dio kredita (str. 41) i da je tuženik zaključio Ugovor o cesiji sa društvom B2 Kapital d.o.o. iz Zagreba kojim je prodao potraživanje prema tužitelju s osnove nepodmirenog dugovanja po predmetnom kreditu i o ustupu pravovaljano obavijestio tužitelja na način da mu je dana 24. siječnja 2018. uputio obavijesti o prijenosu potraživanja (str. 220). Provedenim vještačenjem u ovom postupku utvrđeno je da takva razlika postoji.

57. Sud također smatra da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da predmetni ugovor o kreditu nije raskinut pozivom na plaćanje te da i dalje proizvodi pravne učinke, jer je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik dostavio tužitelju poziv na plaćanje – otkaz kredita korisniku kredita broj 5103643836 od 12. travnja 2011. (str. 41) iz razloga što tužitelj nije redovno podmirivao kreditne obveze, a tim više što je tuženik prodao potraživanje prema tužitelju s osnove nepodmirenog dugovanja po predmetnom ugovoru o kreditu i to zaključenjem Ugovora o cesiji sa društvom B2 Kapitali d.o.o. Zagreb i o ustupu tražbine dana 24. siječnja 2018. uputio tužitelju Obavijest o prijenosu potraživanja (str. 220), te je odlučeno kao u točci V. izreke presude.

58. Zaključno, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da Ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jesu ništetne, da sklapanjem Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114199173 od 8. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK tužitelj nije izgubio pravo utvrđivati koliko je preplatio tuženiku temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, neovisno o tome što je kredit raskinut, da je provedenim vještačenjem u ovom postupku utvrđeno da takva razlika postoji i to na ime: preplate zbog promjene kamatne stope (787,71 EUR) i preplate zbog promjene tečaja (7.742,43 EUR).

59. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je, da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, mora se platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezna kamate počevši od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta, kako je to naznačeno u točki I. izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

60. Dakle, budući da je tuženik nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 214. ZOO dužan je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), u smislu odredbe članka 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

61. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 155. i 154. stavak 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14. i 118/14., u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13).

61.1. Tužitelju je kao potrebno priznati trošak (sukladno Tarifi Tbr. 7. toč. 1) sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a, sastav podneska od 7. listopada 2024. u iznosu od 200,00 EUR-a, zastupanje na ročištu dana 13. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR- a, zastupanje na ročištu dana 4. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a, sastav podneska od 28. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a, zastupanje na ročištu dana 25. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a, sastav podneska od 25. kolovoza 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a, sastav podneska od 1. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR- a, zastupanje na ročištu dana 1. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a, u ukupnom iznosu od 1.800,00 EUR na što se obračunava pripadajuća stopa PDV-a (25%) što iznosi 450,00 EUR te cjelokupni trošak iznosu 2.250,00 EUR.

61.2. Tužitelju je stoga kao potreban priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 131,71 EUR sveukupno 184,80 EUR te kad se parničnom trošku od 2.250,00 EUR pridoda trošak pristojbi od 184,80 EUR sveukupni parnični trošak iznosi 2.434,80 EUR sa pripadajućem zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, a koji mu je trošak tuženik dužan nadoknaditi te je odlučeno kao u točci VI. izreke presude, dok je tužitelj odbijen za naknadu troškova u iznosu od 100,00 EUR za pristup ročištu za objavu presudu jer je presuda dostavljena pisanim putem te je odlučeno kao u točci VII. Izreke presude.

62. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 28. listopada 2025.

Sudac:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni viši sud.

DOSTAVITI:

1. Za tužitelja: punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku

2. Za tuženika: Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba