Republika Hrvatska
Općinski sud u Puli-Pola
Stalna služba u Rovinju-Rovigno
Rovinj, Obala P. Budicin 4
Posl.br. P-1242/2019-48
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog punomoćnici Marini Mraković, odvjetnici u Buzetu, protiv tužene Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. rujna 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 28. listopada 2025. godine
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 29. kolovoza 2025. godine.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužitelju ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 51.326,91 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju za tražbine koje su dospjele do 01. siječnja 2008. godine po kamatnoj stopi određenoj Uredbom o visini stope zateznih kamata (NN 153/04), za tražbine dospjele od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine sa zateznom kamatom po stopi određenoj člankom. 29. ZOO, primjenom uvećane eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo polugodištu uvećane za 5%-tnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi polugodištu, uvećane za tri postotna poena - na iznose kako slijedi:
- na iznos od 214,29 eura od 30.08.2007 do isplate
- na iznos od 211,79 eura od 27.09.2007 do isplate
- na iznos od 325,86 eura od 13.11.2007 do isplate
- na iznos od 328,47 eura od 13.11.2007 do isplate
- na iznos od 329,65 eura od 05.12.2007 do isplate
- na iznos od 334,89 eura od 26.02.2008 do isplate
- na iznos od 333,85 eura od 26.02.2008 do isplate
- na iznos od 341,95 eura od 17.03.2008 do isplate
- na iznos od 638,06 eura od 15.04.2008 do isplate
- na iznos od 623,82 eura od 13.06.2008 do isplate
- na iznos od 624,35 eura od 16.06.2008 do isplate
- na iznos od 613,94 eura od 06.08.2008 do isplate
- na iznos od 613,46 eura od 06.08.2008 do isplate
- na iznos od 625,59 eura od 03.10.2008 do isplate
- na iznos od 625,23 eura od 03.10.2008 do isplate
- na iznos od 644,45 eura od 27.11.2008 do isplate
- na iznos od 664,09 eura od 19.02.2009 do isplate
- na iznos od 752,84 eura od 25.02.2009 do isplate
- na iznos od 758,84 eura od 26.02.2009 do isplate
- na iznos od 743,37 eura od 26.03.2009 do isplate
- na iznos od 747,64 eura od 29.04.2009 do isplate
- na iznos od 730,25 eura od 28.05.2009 do isplate
- na iznos od 735,75 eura od 14.07.2009 do isplate
- na iznos od 735,31 eura od 14.07.2009 do isplate
- na iznos od 732,82 eura od 16.09.2009 do isplate
- na iznos od 732,14 eura od 21.09.2009 do isplate
- na iznos od 724,18 eura od 20.11.2009 do isplate
- na iznos od 726,73 eura od 20.11.2009 do isplate
- na iznos od 736,73 eura od 30.12.2009 do isplate
- na iznos od 748,76 eura od 12.02.2010 do isplate
- na iznos od 750,25 eura od 12.02.2010 do isplate
- na iznos od 760,53 eura od 05.05.2010 do isplate
- na iznos od 761,86 eura od 07.05.2010 do isplate
- na iznos od 763,11 eura od 10.05.2010 do isplate
- na iznos od 796,36 eura od 29.06.2010 do isplate
- na iznos od 834,31 eura od 08.09.2010 do isplate
- na iznos od 845,42 eura od 09.09.2010 do isplate
- na iznos od 843,63 eura od 10.09.2010 do isplate
- na iznos od 829,39 eura od 16.12.2010 do isplate
- na iznos od 848,59 eura od 16.12.2010 do isplate
- na iznos od 853,02 eura od 16.12.2010 do isplate
- na iznos od 761,01 eura od 28.01.2011 do isplate
- na iznos od 761,44 eura od 22.04.2011 do isplate
- na iznos od 754,31 eura od 23.04.2011 do isplate
- na iznos od 756,31 eura od 26.04.2011 do isplate
- na iznos od 823,43 eura od 29.6.2011 do isplate
- na iznos od 822,84 eura od 29.6.2011 do isplate
- na iznos od 862,72 eura od 29.7.2011 do isplate
- na iznos od 811,42 eura od 11.10.2011 do isplate
- na iznos od 809,40 eura od 31.8.2011 do isplate
- na iznos od 806,66 eura od 12.10.2011 do isplate
- na iznos od 621,95 eura od 29.11.2011 do isplate
- na iznos od 626,05 eura od 21.12.2011 do isplate
- na iznos od 638,98 eura od 31.12.2011 do isplate
- na iznos od 638,30 eura od 28.2.2012 do isplate
- na iznos od 635,99 eura od 18.5.2012 do isplate
- na iznos od 634,52 eura od 22.5.2012 do isplate
- na iznos od 633,61 eura od 22.5.2012 do isplate
- na iznos od 632,50 eura od 29.6.2012 do isplate
- na iznos od 631,38 eura od 30.7.2012 do isplate
- na iznos od 627,02 eura od 28.8.2012 do isplate
- na iznos od 615,14 eura od 25.9.2012 do isplate
- na iznos od 627,66 eura od 10.12.2012 do isplate
- na iznos od 627,25 eura od 10.12.2012 do isplate
- na iznos od 623,76 eura od 10.12.2012 do isplate
- na iznos od 620,14 eura od 9.4.2013 do isplate
- na iznos od 621,41 eura od 27.4.2013 do isplate
- na iznos od 621,19 eura od 29.4.2013 do isplate
- na iznos od 620,25 eura od 29.4.2013 do isplate
- na iznos od 602,69 eura od 29.7.2013 do isplate
- na iznos od 603,73 eura od 30.7.2013 do isplate
- na iznos od 602,16 eura od 30.7.2013 do isplate
- na iznos od 602,95 eura od 14.8.2013 do isplate
- na iznos od 612,06 eura od 27.09.2013 do isplate
- na iznos od 609,87 eura od 29.10.2013 do isplate
- na iznos od 614,79 eura od 18.12.2013 do isplate
- na iznos od 614,63 eura od 18.12.2013 do isplate
- na iznos od 611,82 eura od 19.05.2014 do isplate.
II. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužitelju ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 43.362,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju za tražbine koje su dospjele do 01. siječnja 2008. godine po kamatnoj stopi određenoj Uredbom o visini stope zateznih kamata (NN 153/04), za tražbine dospjele od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine sa zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. ZOO, primjenom uvećane eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo polugodištu uvećane za 5%-tnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi polugodištu, uvećane za tri postotna poena - na iznose kako slijedi:
- na iznos od 10,11 eura od 17.3.2008 do isplate
- na iznos od 0,51 eura od 15.4.2008 do isplate
- na iznos od 25,47 eura od 27.11.2008 do isplate
- na iznos od 80,50 eura od 19.2.2009 do isplate
- na iznos od 139,11 eura od 25.2.2009 do isplate
- na iznos od 155,19 eura od 26.2.2009 do isplate
- na iznos od 118,10 eura od 26.3.2009 do isplate
- na iznos od 129,93 eura od 29.4.2009 do isplate
- na iznos od 88,04 eura od 28.5.2009 do isplate
- na iznos od 102,94 eura od 14.7.2009 do isplate
- na iznos od 103,14 eura od 14.7.2009 do isplate
- na iznos od 98,27 eura od 16.9.2009 do isplate
- na iznos od 97,89 eura od 21.9.2009 do isplate
- na iznos od 79,39 eura od 20.11.2009 do isplate
- na iznos od 87,12 eura od 20.11.2009 do isplate
- na iznos od 113,53 eura od 30.12.2009 do isplate
- na iznos od 145,06 eura od 12.2.2010 do isplate
- na iznos od 150,29 eura od 12.2.2010 do isplate
- na iznos od 177,60 eura od 5.5.2010 do isplate
- na iznos od 182,52 eura od 7.5.2010 do isplate
- na iznos od 187,28 eura od 10.5.2010 do isplate
- na iznos od 272,62 eura od 29.6.2010 do isplate
- na iznos od 370,03 eura od 8.9.2010 do isplate
- na iznos od 399,95 eura od 9.9.2010 do isplate
- na iznos od 397,41 eura od 10.9.2010 do isplate
- na iznos od 363,40 eura od 16.12.2010 do isplate
- na iznos od 414,00 eura od 16.12.2010 do isplate
- na iznos od 427,32 eura od 16.12.2010 do isplate
- na iznos od 425,09 eura od 28.1.2011 do isplate
- na iznos od 428,61 eura od 22.4.2011 do isplate
- na iznos od 410,43 eura od 23.4.2011 do isplate
- na iznos od 418,54 eura od 26.4.2011 do isplate
- na iznos od 614,41 eura od 29.6.2011 do isplate
- na iznos od 615,40 eura od 29.6.2011 do isplate
- na iznos od 733,42 eura od 29.7.2011 do isplate
- na iznos od 587,79 eura od 11.10.2011 do isplate
- na iznos od 584,70 eura od 31.8.2011 do isplate
- na iznos od 579,53 eura od 12.10.2011 do isplate
- na iznos od 599,05 eura od 29.11.2011 do isplate
- na iznos od 618,12 eura od 21.12.2011 do isplate
- na iznos od 671,56 eura od 31.12.2011 do isplate
- na iznos od 672,28 eura od 28.2.2012 do isplate
- na iznos od 666,76 eura od 18.5.2012 do isplate
- na iznos od 664,47 eura od 22.5.2012 do isplate
- na iznos od 664,41 eura od 22.5.2012 do isplate
- na iznos od 663,61 eura od 29.6.2012 do isplate
- na iznos od 662,85 eura od 30.7.2012 do isplate
- na iznos od 649,35 eura od 28.8.2012 do isplate
- na iznos od 606,26 eura od 25.9.2012 do isplate
- na iznos od 659,19 eura od 10.12.2012 do isplate
- na iznos od 661,30 eura od 10.12.2012 do isplate
- na iznos od 651,33 eura od 10.12.2012 do isplate
- na iznos od 640,86 eura od 9.4.2013 do isplate
- na iznos od 649,76 eura od 27.4.2013 do isplate
- na iznos od 652,78 eura od 29.4.2013 do isplate
- na iznos od 653,02 eura od 29.4.2013 do isplate
- na iznos od 586,95 eura od 29.7.2013 do isplate
- na iznos od 595,08 eura od 30.7.2013 do isplate
- na iznos od 592,78 eura od 30.7.2013 do isplate
- na iznos od 599,98 eura od 14.8.2013 do isplate
- na iznos od 640,74 eura od 27.9.2013 do isplate
- na iznos od 636,16 eura od 29.10.2013 do isplate
- na iznos od 660,36 eura od 18.12.2013 do isplate
- na iznos od 664,05 eura od 18.12.2013 do isplate
- na iznos od 657,09 eura od 19.5.2014 do isplate
- na iznos od 683,29 eura od 23.5.2014 do isplate
- na iznos od 685,42 eura od 26.5.2014 do isplate
- na iznos od 681,16 eura od 18.6.2014 do isplate
- na iznos od 693,90 eura od 11.7.2014 do isplate
- na iznos od 696,63 eura od 14.7.2014 do isplate
- na iznos od 698,85 eura od 15.7.2014 do isplate
- na iznos od 714,47 eura od 21.8.2014 do isplate
- na iznos od 728,05 eura od 3.10.2014 do isplate
- na iznos od 728,02 eura od 3.10.2014 do isplate
- na iznos od 751,58 eura od 28.11.2014 do isplate
- na iznos od 749,32 eura od 30.1.2015 do isplate
- na iznos od 750,11 eura od 10.2.2015 do isplate
- na iznos od 751,57 eura od 10.2.2015 do isplate
- na iznos od 751,57 eura od 4.5.2015 do isplate
- na iznos od 751,57 eura od 4.5.2015 do isplate
- na iznos od 751,57 eura od 7.5.2015 do isplate
- na iznos od 751,57 eura od 15.6.2015 do isplate
- na iznos od 751,57 eura od 13.7.2015 do isplate
- na iznos od 1.318,55 eura od 20.8.2015 do isplate
- na iznos od 1.318,55 eura od 22.9.2015 do isplate
III. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužitelju ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 9.382,74 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 02. listopada 2015. godine do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi polugodištu, uvećane za tri postotna poena.
IV. Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 19.125,62 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Dana 14. lipnja 2019. godine (predano na poštu 12. lipnja 2019. godine) kod ovoga suda pod posl.br. P-1242/2019 zaprimljena je tužba tužitelja protiv tuženice, radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne odredbe o deviznoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu sklopljenog 27. prosinca 2007. godine.
1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:
- da je tužitelj kao korisnik kredita sa pravnom prednicom tužene Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 346-118/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 27. prosinca 2006. godine;
- da je navedenim Ugovorom odobren iznos kredita od 609.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Banke važećem na dan korištenja kredita kao namjenski kredit, uz ugovorenu kamatnu stopu koja je u trenutku ugovaranja kredita iznosila 3,88% godišnje, obračunava mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključena je u anuitete, a banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, na rok otplate od 300 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 3.176,92 CHF obračunatih po srednjem tečaju Banke za CHF na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju zadnjega u mjesecu;
- da su dana 26. srpnja 2015. godine ugovorne strane sklopile Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu kojim je odobrena promjena načina otplate kojim je između ostalog izvršena promjena anuiteta - na iznos od 5.507,00 CHF do 30. travnja 2016. godine i ujedno ugovoren moratorij u periodu od 31. prosinca 2015. godine do 30. travnja 2016. godine, a nakon isteka moratorija iznos anuiteta vraćen na 5.598,25 CHF sve do studenog mjeseca 2016. godine;
- da je odredbom čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, pa je tužena sukladno takvoj odredbi mijenjala kamatnu stopu jednostranom odlukom bez poznate metode i određenih parametara te takav način obračuna nije niti određen niti poznat tužitelju;
- da se početno ugovorena kamatna stopa od 3,88% kasnije u nekoliko navrata povećavana što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta;
- da je ugovorena kamata od 3,88% povećana u jednom periodu na 5,99% tj. za čak 54%, a za takvo podizanje kamata nije bilo nekog očitog razloga jer je prosječna godišnja kamata na međubankarske zajmove u CHF padala pa je tako npr. u 2010. godini pala na 0,554%, a slično opale i kamate na međubankarske zajmove izražene u EUR;
- da je takvim povećanjem kamata tužena očito sebi odlučila priskrbiti povećane prihode iz odobrenog stambenog kredita, zloupotrebljavajući - tj. u suprotnosti s načelima sadržanima u čl. 4. i čl. 6. ZOO-a - nepošteno ugovoreno diskrecijsko pravo da jednostranom odlukom podiže kamatu;
- da je tužitelju također bio poznat samo početni tečaj CHF, a isti nije znao niti je mogao znati na koji način će se on mijenjati i koliko će zbog toga iznositi pojedini anuitet;
- da je odredba o redovnoj kamatnoj stopi ugovorena na način kako je to određeno u čl. 6. Ugovora - promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, a ista ništetna;
- da su isto tako ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula gdje je isplata glavnice i anuiteta vezana za valutu švicarski franak;
- da je navedeno utvrđeno pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača - presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine;
- da je u predmetnoj presudi vezano za promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima;
- da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenje iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu gdje je utvrđeno da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovite kamate;
- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (dalje VTSRH) 14. lipnja 2018. godine donio odluku posl.br. Pž-6632/17, kojom je odbio žalbu tuženih banaka kao neosnovanu i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u CHF kojeg su banke davale od 2004. godine do kraja 2008. godine;
- da je VTSRH utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima, tako što su ugovorile CHF kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
- da su objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u CHF i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u CHF, banke suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF;
- da se odredbom o valutnoj klauzuli i redovnoj kamatnoj stopi određuje visina ugovorne obveze korisnika kredita zbog čega da te odredbe moraju biti određene odnosno odredive sukladno čl. 269. st. 2. ZOO-a koji propisuje da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva;
- da je prema čl. 272. ZOO-a činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su stranke ostavile trećoj osobi da ju odredi, a kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva ugovor je ništetan (čl. 270. st 1. ZOO-a);
- da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe ili ako ona nije bila uvjet ugovora niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan čak iako ništetna odredba je bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bi oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. ZOO-a);
- da je tužitelj kredit ishodio u privatne svrhe kao potrošač, a u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o navedenim spornim odredbama te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;
- da prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03), a sada čl. 49. ZZP (NN 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača to da se smatra da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te je zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a teret dokaza da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo je na tuženiku;
- da se o odredbi čl. 6. Ugovora koja propisuje da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika, nije pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj bio u situaciji da nema utjecaja na sadržaj budućeg ugovora te se nalazio u slabijem položaju u odnosu na banku, kako pregovarački, tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora;
- da prije sklapanja ugovora tužena ni na koji način nije dala informacije i obrazloženja koja bi tužitelju kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz njih proizlaze da bi kasnije samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja, mijenjala kamatnu stopu;
- da odredba o valutnoj klauzuli navedena na način iz Ugovora, nije lako razumljiva, jer cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, a samo saznanje tužitelja da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednost koja je vezana za tečaj CHF da nije dovoljna informacija koja bi tužitelja upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupan trošak kredita;
- da tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao, nije mu objasnio i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji;
- da treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženoj, s obzirom na njen predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato;
- da je tužena prilikom ugovaranja kredita postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužiteljice;
- da se ne može razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznata sa mogućnošću da mu anuitet toliko naraste;
- da je tužena kao pravna osoba koja se bavi djelatnošću davanja kredita mogla predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupni trošak kredita;
- da je tužena svoj položaj ugovorne strane u kreditu zaštitila prilikom sklapanja ugovora na način da je isti ugovorila čitav niz sredstva osiguranja i to kao najveće založno pravo na nekretninama;
- da se tužena također zaštitila i ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tako da na sebe nije preuzela nikakav rizik od eventualnih promjena na tržištu čime je također uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što upravo upućuje na zaključak da je tužena znala za rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF te da se ista od tog rizika zaštitila na način da je sav rizik prebacila na drugu, slabiju, ugovornu stranu, ovdje tužitelja;
- da sve navedeno potvrđuju i presude suda Europske unije, npr. presude suda Europske unije C-119/17 te C-126/17( prva je vezana za jedan slučaj u Rumunjskoj, a druga za slučaj u Mađarskoj) kojima se potvrđuje s da nacionalni sud kod utvrđivanja nepoštenosti ugovorene valutne klauzule mora utvrditi: je li potrošač upozoren i informiran o rizicima te o svim bitnim informacijama vezanima za konkretnu ugovorenu valutu, je li ta valuta ugovorena u dobroj vjeri te je li takva odredba izazvala kasnije neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača;
- da ako bi se sve to utvrdilo, nacionalni sud prema odluci Suda EU može presuditi ništetnost ugovornih odredbi ugovora vezanih za valutnu klauzulu CHF, i to zbog nepošteno ugovorene valutne klauzule CHF te još dodatno zbog nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi;
- da je presudom C-119/17 Sud EU utvrdio da je odredba ugovora o kreditu zbog koje se tečajni rizik prenosi na dužnika i koja nije sastavljena na transparentan način tako da dužnik bude u stanju procijeniti temeljem jasnih i razumljivih kriterija ekonomske posljedice zaključivanja ugovora, podložna ocijeni nepoštenosti od strane nacionalnog suda;
- da je presudom C-126/17 Sud EU utvrdio sljedeće: "Odredba o valutnoj klauzuli mora biti takva da prosječni potrošač koji je uobičajeno informiran i razumno obazriv te obaviješten može procijeniti utemeljenost preciznih i razumljivih kriterija, ekonomske posljedice koje proističu iz ugovora, a osobito ukupni trošak njegovog kredita";
- da ako u skladu s time nacionalni sud utvrdi protupravni karakter odredbe o valutnoj klauzuli, taj sud može proglasiti nevaljanost cjelokupnog ugovora, ako on ne može i dalje važiti nakon ukidanja tih odredbi;
- da su Ugovorne strane ugovora o kreditu sklopile Aneks Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (NN 102/15) kojim su izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirale u euro, ugovorile kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela;
- da su Aneksom utvrdile novi iznos glavnice u visini od 300.797,48 eura u kunskoj protuvrijednosti;
- da provedenom konverzijom tužitelj nije uopće obeštećen, a sve iz razloga što je matematički izračun preplaćenih iznosa netočan;
- da je razlika pretplate trebala biti veća od utvrđene slijedom čega je i preostali dio glavnice puno manji, a točan iznos svih preplaćenih iznosa da će se utvrdit vještačenjem u ovom postupku;
- da tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, prema čijem stavu korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita;
- da ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni;
- da je tužena ponudom konverzije postupila sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima;
- da je kamatna stopa određena Aneksom ugovora o kreditu određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke);
- da konvertiranjem stoga nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana;
- da je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine (predmet JĐ protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji;
- da činjenica, da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača;
- da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju;
- da svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana, predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tužena kao nepošteni stjecatelj dužna vratiti tužiteljici, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa;
- da je odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi;
- da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom;
- da obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala;
- da je odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, budući da su ugovorne odredbe spornog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, tužitelju pripada pravo da joj tužena vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od nje naplatila i primila, jer je tako naplaćeni novčani iznos tužena stekla bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a;
- da bi kod obračuna anuiteta trebalo primijeniti početni tečaj koji je jedino bio određen;
- da tužitelj ima pravo na razliku između stvarno izvršenih uplata anuiteta i uplata anuiteta po početnom planu, a na te iznos ima pravo potraživati zakonske zatezne kamate koje teku na svaki preplaćeni iznos od dana preplate pa sve do isplate;
- da tužitelj ima pravo i na povrat iznosa koji predstavlja razliku između nedospjele glavnice iz EUR kredita i nedospjele glavnice iz početnog otplatnog plana na dan izvršene konverzije;
- da je tužena tužitelju priznala razliku glavnice prije konverzije u CHF preračunatu u kune po tečaju važećem na dan konverzije umanjenu za iznos kredita u konvertiranoj valuti u kunama, a koji su podaci sadržani u obračunima tužene vezano za konverziju, obračunato u kunama po tečaju za EUR važećem na dan konverzije;
- da navedena razlika predstavlja iznos u glavnici kredita koju je tužena priznala prilikom preračunavanja konverzije, no ista je zapravo trebala zbog ništetnosti odredbi valute i tečaja izračunati razliku prema početnim uvjetima iz ugovora;
- da to znači iznos glavnice prije konverzije u CHF preračunati u kune po tečaju važećem na dan konverzije, koji treba umanjiti za iznos glavnice u trenutku konverzije, ali preračunato s početnim tečajem na dan isplate;
- da oduzimanjem navedenih iznosa: iznosa priznatog p o tuženoj i iznosa razlike u glavnici kredita prema početnim uvjetima utvrđuje se manje priznati iznos umanjene glavnice, odnosno potraživanje koje tužitelj ima prema tuženoj na temelju konverzije;
- da tužitelj stoga ima pravo i na potraživanje tako utvrđene manje opisane glavnice na dan 30. rujna 2015. godine uvećano za zzk. od 01. listopada 2015. godine odnosno na dan provedbe konverzije koje iznose će tužitelj znati tek po provedenom vještačenju kada ih vještak utvrdi, a potom uskladiti i precizirati tužbeni zahtjev.
2. U odgovoru na tužbu tužene od 04. ožujka 2020. godine (list 64-110) ista osporava tužiteljeve navode iz tužbe i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare, a sve uz slijedeće navode:
- da se tužiteljev tužbeni zahtjev temelji na utvrđenjima iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine te presudom istog suda broj Pž-6632//17-10 od 14. lipnja 2018. godine, u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava koju je podnijela udruga za zaštitu potrošača "Potrošač";
- da na temelju utvrđenja iz spomenutih presuda, tužitelj smatra ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 346-118/2006, sklopljen između tužitelja i tuženika dana 27. prosinca 2006. godine, kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope te obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku;
- da je člankom 186. st. 1. ZPP-a propisano da tužba u sebi, između ostalog, mora sadržavati "određen zahtjev u pogledu glavne stvari" odnosno da tužbeni zahtjev mora biti određen;
- da u slučajevima kada tužitelj nije u mogućnosti postaviti tužbeni zahtjev, na raspolaganju mu stoji postavljanje stupnjevite tužbe (čl. 186.b.3. ZPP-a);
- da u konkretnom predmetu tužitelj navodi da će naknadno specificirati iznose tužbenog zahtjeva, iako nije postavio manifestacijski zahtjev pa kako tužbeni zahtjev nije postavljen u skladu s odredbama ZPP-a o stupnjevitoj tužbi, ne može niti predstavljati manifestacijski zahtjev;
- da uvidom u tužbeni zahtjev je vidljivo da on u sebi ne sadrži dva obvezna dijela stupnjevitog zahtjeva;
- da tužitelj u tužbi samo usputno spominje da će naknadno specificirati iznose tužbenog zahtjeva te predlaže da sud pribavi dokumentaciju od tuženika, iako je već postavio određeni tužbeni zahtjev iz čega je očito da već raspolaže svim podacima potrebnim za postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva na isplatu;
- da je pravni osnov tužbe stjecanje bez osnove pa je zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kakvo da je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev-183/2011-2;
- da obzirom je tužitelj tužbu podnio tek 2001. godine, osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO-a od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO-a uzima da je zastarijevanje počelo teći";
- da bi dosljednom primjenom ovakvog shvaćanja, sva potraživanja tužitelja bila zastarjela, budući da sukladno tom shvaćanju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno zastara je u ovom slučaju nastupila još u prosincu 2011. godine;
- budući da tužitelj u osnovi potražuje povrat mjesečnih anuiteta, a ovisno o pravnoj kvalifikaciji njegove navodne tražbine, u predmetnom slučaju može se primijeniti i zastarni rok sukladno čl. 226. ZOO-a (NN35/05 - dalje: ZOO) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja;
- da tužitelj nije ovlašten tražiti povrat anuiteta za koje je u trenutku podnošenja tužbe dana 14. lipnja 2019. godine nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku;
- da u slučaju da je pravna osnova tužbe naknada štete, da bi se primjenjivao zastarni rok od tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala;
- da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuju utvrđenja sudova iznesena u presudama donesenim u parnici "Potrošač", a što tužena spori, ovdje utužena potraživanja da bi u tom slučaju bila u zastari;
- da je Vrhovni sud u presudi Rev-2245/17 zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe;
- da je konverzija izvršena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju pa je dužnost na sklapanje aneksa posljedica kogentnih zakonskih odredaba ZPK-a koji po svojoj prirodi predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a i ZZP-a stoga, provedba konverzije nije ovisila o želji i volji tuženika već je za njega provedba konverzije predstavljala dužnost i obvezu u situacijama u kojima korisnik kredita želi provesti konverziju;
- da se u ovom predmetu upravo to dogodilo, tj. tužitelj je želio izvršiti konverziju, a toj želji je tuženik udovoljio, sve s učinkom ex tunc;
- da je isto tako tužitelj pristao na izračun konverzije, a sukladno odredbi čl. 19.c st. 6 ZID ZPK-a tužitelj je nakon što mu je ponuđena konverzija imao potpunu slobodu ne prihvatiti takav izračun i nastaviti otplatu kredita prema do tada važećim odredbama Ugovora o kreditu:
- da su tuženik i tužitelj Aneksom ugovorili promjenu sadržaja Ugovora o kreditu na način da se ima smatrati da su stranke u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu umjesto početno ugovorene kamatne stope Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, ugovorili kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja na dan sklapanja Ugovora o kreditu uvažavajući njezine naknadne izmjene;
- da imajući u vidu promjene koje su sklapanjem Aneksa stranke ugovorile, jasno je da su sporni dijelovi pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tužene, odnosno valutna klauzula u CHF, sklapanjem Aneksa prestali postojati, tj. ima se smatrati da nikada nisu niti postojali jer su zamijenjeni odredbama Aneksa sa učinkom ex tunc;
- da sud ne može pristupiti ocjeni postojanja ništetnosti u odnosu na odredbe Ugovora o kreditu za koje se smatra da ne postoje niti da su ikada postojale;
- da sve kada bi sud utvrdio da može pristupiti ocjeni postojanja ništetnosti u odnosu na osporene odredbe Ugovora o kreditu tužiteljev zahtjev na isplatu bio bi u svakom slučaju neosnovan jer po tuženoj ne postoji pravna osnova temeljem koje bi tužitelju pripao određeni novčani iznos zbog navodne ništetnosti osporenih odredbi kako je tužena već isplatila ono što tužitelj traži i naknadila sukladno zakonskim obvezama koje je imala temeljem ZPK;
- da je sklapanjem Aneksa tužitelj sukladno odredbi čl. 19.g ZPK doveden u položaj u kome bi bio da je koristio kredit u EUR, obzirom na činjenicu pretvaranja glavnice kredita u EUR po tečaju na dan isplate kredita i na kojem je primijenjena kamatna stopa jednaka onoj koju je vjerovnik primjenjivao na kredite u EUR stoga da se svaka pojedina uplata koju je tužitelj izvršio na ime namirenja anuiteta početno utvrđenih Ugovorom o kreditu konvertirala u uplatu izvršenu prema novom otplatnom planu, uključujući i one iznose za koje tužitelj u tužbi traži povrat;
- da je u ovoj situaciji u odnosu na tužitelja utvrđeno da je preplatio svoju obvezu spram tužene pa su zbog toga tužitelj i tužena Aneksom ugovorili da pretplata na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 77.930,68 kuna i da će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi;
- da isto tako vrijedi i za iznos koji tužitelj namjerava potraživati na ime navodne razlike u glavnicama jer iznos glavnice koji je otpisan tužitelju prilikom konverzije koliki god on bio, otpisan je u potpunosti u skladu s odredbama ZPK;
- da je intencija zakonodavca pri donošenju ZPK, a time i provedbom konverzije kredita, bila smanjiti opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, i s druge strane da potrošači ne budu izloženi mogućim sudskim troškovima;
- da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz presude VTS-a - valutna klauzula, niti je naslovni sud vezan za ta utvrđenja budući da je izvršena konverzija kredita;
- da u vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu na snazi je bio ZZP/03 koji, za razliku od novijeg ZZP koji je stupio na snagu tek 16. srpnja 2009. godine, uopće nije sadržavao odredbu koja bi omogućavala pojedinačnim potrošačima da, pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora pokrenu parnice u kojima će sud biti vezan utvrđenjima iz presude donesene u tzv. "kolektivnom sporu" stoga, nema mjesta pozivanju na navedene presude po "kolektivnoj tužbi";
- da kada bi se i uzelo da su čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a ZZP/2009 i mogli primijeniti, tuženik smatra da je u predmetnom slučaju tužitelj pogrešno postavio tužbeni zahtjev pa stoga isti predlaže odbiti istog jer čl. 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, a u ovom slučaju tužitelj niti ne traži naknadu štete već svoj tužbeni zahtjev temelji na stjecanju bez osnove;
- da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a sukladno čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive;
- da sukladno navedenoj odredbi članka ZZP-a i pravnom shvaćanju suda Europske unije u presudi od 20. rujna 2017. godine u predmetu C-186/16 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli predstavlja odredbu o predmetu ugovora te ista ne može biti podvrgnuta testu poštenja iz čl. 81. ZZP/03 ukoliko je ista jasna, lako razumljiva i lako uočljiva;
- da je sud EU u predmetu C-186/16 dao uputu nacionalnim sudovima u smislu da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i time izuzeta od podvrgavanja testu poštenja, ako je potrošač u trenutku sklapanja ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze;
- da je zadatak ovoga suda da konkretno utvrdi da li je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze;
- da se takva procjena suda treba vršiti od slučaja do slučaja i nije moguće zauzeti uniformni stav o tome da li je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva koji bi vrijedio u svim slučajevima;
- stav je tužene da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze jer prije svega je ugovor prije potpisa i sklapanja pročitan i protumačen od strane javnog bilježnika, a što je tužitelj i potvrdio potpisom ugovora o kreditu;
- da je i zaposlenik banke prilikom sklapanja ugovora objasnio tužitelju ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli, a osim toga da je tužena i općenito u svojim oglasima upućenim svim potencijalni klijentima upozoravala na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, a osobito s valutnom klauzulom u CHF;
- da valutna klauzula u 2006. godini nije bila novost u hrvatskom pravnom sustavu budući da je odredba kojom se dopušta ugovaranje valutne klauzule u RH uvedena u ZOO iz 1994. godine od kada pa sve do danas predstavlja izrazito često korišten pravni institut;
- da su tužitelj i sudužnik diplomirani ekonomisti te su u svom obrazovanju i radnom iskustvu bili upoznati s valutnom klauzulom i svakako su razumjeli učinak takve odredbe pa je životno neuvjerljivo da se bračni par koji s bankom sklapaju ugovor o kreditu ne bi međusobno savjetovali u upoznali s rizicima;
- da su tužitelj i sudužnica bili vlasnici tri trgovačka društva: Demex d.o.o, Revi Mat d.o.o. i Eurostar Travel d.o.o., u vrijeme kada je tužitelj s tuženom sklopio ugovor o kreditu, pa je za očekivati da su kao vlasnici triju društva koja ostvaruju visoku dobit zasigurno nastupale u sklapanju pravnih poslova s pojačanom pažnjom, a ne samo s pažnjom prosječnog potrošača te su morali razumjeti značenje ugovora o kreditu koji su sklopili s bankom;
- da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka nikako tužena nije mogla predvidjeti kretanje tečaja CHF, a pogotovo ne u mjeri u kojoj je do promjena u tečaju CHF došlo nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu;
- da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena u smislu čl. 81. ZZP/03 jer je prije svega dopušta ZOO-om, a kao takva utemeljena na važećem zakonu ne može sama po sebi uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama stranaka jer se radi o zakonom dopuštenoj mogućnosti ugovaranja odredbe prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti;
- da je u tom kontekstu Ustavni sud Republike Hrvatske Rješenjem broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. godine odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske, čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (odredba kojom je dopuštena valutna klauzula);
- da je podjednako moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne te je prema tome bila podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama;
- da procjena da li odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu;
- da se tužitelj ne može pozvati na utvrđenje iz presude iz kolektivnog spora ni u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja nije ništetna jer je činidba tužitelja određena odnosno odrediva;
- da je ugovor o kreditu jasno odredio da korisnik kredita, ovdje tužitelj ima obvezu plaćati iznos mjesečnog anuiteta koji dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, a tužitelj nije ni jednom prigovorio tuženiku da ne može izvršiti svoju činidbu jer je neodređena/neodrediva;
- da tužitelj ničim nije dokazao da je odredba iz čl. 6. Ugovora ništetna niti prema propisima o zaštiti potrošača, a da bi spomenuta odredba bila ništetna potrebno je da se kumulativno ispune slijedeći uvjeti: a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, b) da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; c) da ona u suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
- da suprotno onome što tužitelj navodi u tužbi, tužena smatra da se s njime pojedinačno pregovarala o spornim odredbama ugovora o kreditu, s obzirom da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom, ali je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa;
- da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga nije podložna testu poštenja, a teret dokaza da ne bi bilo tako leži na tužitelju;
- da isto tako predmetna odredba nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer je ovakvo ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tužena kamatnu stopu nije mijenjala arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik troška i troškovi poslovanja;
- da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom pa tužitelj u stvari pokušava konstruirati da je kamatna stopa iz ugovora o kreditu fiksna, što da nije točno jer su strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i tužitelj je na to pristao;
- da je tužitelj imao izbor prilikom sklapanja ugovora o kreditu i mogao zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, kakvi krediti su notorno skuplji ali i sigurniji za dužnika, međutim to nije učinio jer je procijenio da je za njega povoljnija promjenjljiva stopa;
- da presudom VTS-a - promjenjiva kamata, na koju se tužitelj poziva nije utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi per se nego odredba o načinu njezine promjene i to samo u slučaju da se ista mijenja jednostranom odlukom jedne ugovorne strane na nepošten način;
- da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu;
- da činjenica sklapanja Aneksa kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu nije bez utjecaja na primjenu instituta stjecanja bez osnove jer čak i u slučaju da su određene odredbe ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca;
- da sukladno čl. 1112. st. 1. ZOO-a tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga ovisi o ispunjenja uvjeta;
- da ako je tužitelj smatrao da nije bio dužan platiti iznose koji predstavljaju razliku između početno ugovorene kamatne stope i one koja je u stvari plaćena, postavlja se pitanje zašto isti zahtjev nije istaknuo ranije;
- da je nejasno zašto tužitelj traži preplatu temeljem početno ugovorene kamate, za koju se ionako ima smatrati da nikada nije ni ugovorena, a zbog činjenice provedene konverzije;
- da s obzirom je provedena konverzija i retroaktivno su izmijenjene upravo ovdje sporne odredbe ugovora o kreditu, bilo kakav dodatni povrat plaćanja učinjenih s naslova osnovnog ugovora o kreditu da je moguć isključivo u slučaju da se utvrdi ništetnost Aneksa o konverziji;
- da čak i u slučaju da je valutna klauzula ništetna, unatoč činjenici provedene konverzije i izjednačavanju položaja tužitelja s drugim potrošačima koji su podizali kredite s valutnom klauzulom u EUR, ne bi trebalo primijeniti početno ugovorenu kamatu, nego bi se u tom slučaju imala primijeniti kamatna stopa kako se ista mijenjala za kunske kredite bez valutne klauzule;
- da tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu zateznih kamata od dana stjecanja s obzirom da tužena nije bila nepošten stjecatelj;
- da tužitelj nema pravo tražiti bilo kakvu dodatnu preplatu na temelju razlike u umanjenju glavnice koju je tužena provela na temelju prisilnih odredaba ZPK prilikom prisilne konverzije kredita i koju je prema očekivanju tužitelja trebao provesti da su se prilikom umanjenja glavnice uzeli u obzir početno ugovorena kamatna stopa od 3,88% i početni tečaj CHF na dan isplate kredita, a sve zato što je tužitelju vraćeno kroz umanjenje glavnice iznos koji potražuje tužbom sukladno prisilnim zakonskim odredbama o konverziji kredita na koju je tužitelj pristao.
2.1. Slijedom svega navedenog tužena predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.
3. Tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika podneskom od 29. listopada 2020. godine (list 381-398) u kojemu nakon dostavljene dokumentacije po tuženoj i sukladno obračunu usklađuje kondemnatorni zahtjev.
3.1. Vezano za prigovor zastare ukazuje se na primjenu petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO-a, budući da je riječ o stjecanju bez osnove, a koji rok je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe i počinje ponovno teći od dana pravomoćnosti presude VTS RH, a kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019. godine (predano na poštu) da nije protekao rok zastare od 5 godina računajući od 13. lipnja 2014. godine (odnosno trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH) pa stoga da niti jedan tužiteljev dio potraživanja nije zastario.
3.2. Vezano za konverziju tužitelj ističe da je konverzijom uređen odnos za ubuduće. Stoga, da se tužitelj ne može otpočetka smatrati EUR korisnikom kredita, kada on to nije bio, a EUR simulirani otplatni plan banci da je poslužio samo za izračun nedospjele glavnice. Navodi se da je tužitelj formalno imao izbora prihvatiti ili ne konverziju no suštinski, da izbor nije postojao s obzirom na značajno povećanje i tečaja i kamatne stope, a sve nezakonito ugovoreno. Takav kredit da tužitelj više nije bio u mogućnosti plaćati pa je logično zaključiti da se nalazio u situaciji u kojoj zapravo nema izbora osim prihvatiti konverziju. Slijedom navedenog da je konverzija svim potrošačima bila faktično nametnuta, a u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom, kada su potrošači imali rok od 30 dana za prihvat izračuna konverzije te su se nalazili u situaciji ekonomske prinude i nisu mogli čekati pravomoćnost odluke o ništetnosti valutne klauzule. Nadalje, tužitelj ukazuje da ništetne odredbe ne mogu konvalidirati, odnosno da konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu jer ništetan ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO- a). Ukazuje se da i na odredbu čl. 41. st. 1. ZZP-a kojom je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP-a ili na temelju drugih zakona, koji štite prava potrošača, a isto da proizlazi i iz prakse Europske unije koja u presudi C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine navodi, kako čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da se odredbe ugovora koje su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošača, za koji se može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili usluga i tog potrošača pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što da je na nacionalnom sudu da provjeri. Konverzija kredita iz CHF u EUR po pravilima i načelima ZID ZPK uzimajući u obzir da je tada potrošaču bilo nepoznato da je odredba o valutnoj klauzuli CHF ništetna, ponovno da je prouzročila znatnu neravnotežu u vidu konvertirane glavnice koja je bila veća od one u početnom otplatnom planu. U predmetnom slučaju tužena da je prije potpisivanja sporazuma o konverziji morala tužitelja upozoriti na ništetnost valutne klauzule, koje sve financijske/matematičke posljedice nose tečajne razlike koje su ušle u obračun preostale neotplaćene glavnice u CHF, i kakve bi te posljedice bile da je ta odredba ništetna, što tužena nije učinila. Da stranka i nakon izvršene konverzije ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi, da je utvrđeno u presudi Vrhovnog suda broj Rev-2868/2018 odnosno i rješenju posl.br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. godine, u kojima je zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
3.3. Suprotno navodima tužene, tužiteljica ističe kako je VSRH u tzv. Oglednom postupku, broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. godine ukazao, kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kad je konverzija provedena u skladu sa zakonom, kakvo shvaćanje je u skladu s presudom Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine (presuda Đ) i njegovim tumačenjem Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Navedeno, da tužitelj ima pravni interes za pokretanje ovog postupka, da se očituje u činjenici da tužitelj nakon konverzije nije obeštećen uslijed ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, što da se utvrdilo kroz vještačenje (izvansudsko) i matematičkom usporedbom konvertirane glavnice i glavnice po početnom otplatnom planu koje se predlaže provjeriti kroz sudski postupak po sudskom vještaku. S tim u svezi da treba utvrditi, da se prilikom provođenja konverzije nije zatvarala glavnica kredita sukladno početno otplatnom planu odnosno, bez promjena kamatne stope i tečaja, već glavnica kredita koja je rezultat uključivanja svih promjena tečaja i kamatnih stopa.
3.4. Vezano za presude VTS RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i VTS RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, te presude Revt-249/2014, osporavaju se navodi tužene o tome kako se granice tih pravomoćnih presuda u kolektivnom sporu ne protežu i na predmet ovoga spora jer predmet spora je isplata preplaćenih iznosa na temelju odredbi koje su pravomoćno utvrđene ništetnima u postupku povodom kolektivne tužbe, a osnova toga je utvrđena upravo tim pravomoćnim presudama, pa ostaje u pojedinačnim slučajevima utvrditi visinu preplaćenih iznosa. Tužitelj navodi da ne postoje okolnosti zbog kojih se pravomoćna presuda povodom kolektivne tužbe, a kojom je u tvrđena ništetnost upravo ovdje spornih ugovornih odredbi, ne bi primjenjivala na konkretan slučaj jer je tužitelj potrošač čiji su interesi predmet kolektivne zaštite u provedenom postupku, njegov se kredit odnosi upravo na razdoblje koje je postupkom obuhvaćeno, ugovorene su upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima.
3.5. Tužitelj ne spori da je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika međutim da je nesporna činjenica da bilježnici nisu znali pravne posljedice sklapanja ugovora, odnosno rizike koje nose sklapanje ugovora sa CHF valutom i promjenjivom kamatnom stopom. Slijedom navedenog tužitelj se protivi prijedlogu tuženika da se sasluša javni bilježnik jer isti zasigurno nije tužitelju "protumačio" odredbe o valutnoj klauzuli i objasnio mu posljedice sklapanja ugovora s valutnom klauzulom. Naime, prema odredbi čl. 59. st. 2 Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama čl. 24. čl. 57. i čl. 58. tog Zakona i ako za to ne nađe zapreke, potvrdit će je odnosno solemnizirati. Odredbom čl. 57. ZJB da je propisano da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Stoga kako ovdje ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što je nejasna, nego zato što je nepošteno ugovorena, a odredba o kamatnoj stopi ništetna osim zato što je na nepošten način ugovorena i zato što je neodređena i neodrediva.
3.6. Konačno, tužitelj ne spori činjenicu da je isti po zanimanju ekonomist, no spori da je isti bio upoznat s valutnom klauzulom te da je razumio učinak takve odredbe. Ukazuje, kako je ovdje riječ o ugovornom odnosu u kojem on ima status potrošača, a tužena status trgovca. Tužitelj da je potrošač budući da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U kolektivnoj presudi da su prava dosuđena Potrošačima, pa raditi distinkciju potrošača s obzirom na zvanje ili zanimanje da bi bila diskriminacija i nepoštivanje navedene presude i zakona jer se on primjenjuje na sve, a ne samo na osobe određenih zanimanja. Osporavaju se i navodi tužene kako je tužitelj osoba koja je u vlasništvu imala tri trgovačka društva u kojima je ostvarivala dobit pa da bi u sklapanju poslova nastupila sa pojačanom pažnjom. Ostvarenje dobiti društva da nije nikako povezano s ulaganjem dodatne pažnje već eventualno s kreditnom sposobnosti tužitelja. Trgovačka društva u vlasništvu tužitelja, a i samo područje djelovanja tužitelja da je većim dijelom ranije bio turizam, dok se isti kasnije bavio knjigovodstvom, a dobit je ostvarena s obzirom je tužitelj imao velik broj klijenata, a poslovi koje je za njih obavljao nisu zahtijevali nikakvo posebno znanje koje bi mu pomoglo u razumijevanju odredaba ugovora o kreditu. Navedeno, jer glavnina poslova je bilo vođenje knjigovodstva trgovačkim društvima čiji su osnivači bile strane ili domaće fizičke osobe, no to su uglavnom bili mali poduzetnici koji nisu vršili velike investicije niti ih je tužitelj u tom području savjetovao. Tužitelja da je banka tretirala kao i svakog drugog klijenta. Isti da je u banci zatražio kredit kao i bilo koja druga osoba te je obveza banke bila objasniti mu sadržaj ugovora kao što bi to trebala učiniti sa svakim drugim klijentom. Okolnost stručnosti tužitelja da nije od utjecaja na razumijevanje ovakvog ugovora o kreditu koji sadržava niz, ne samo ekonomskih termina, već i ekonomskih i matematičkih radnji poput metoda obračuna kamata, načina promjenjivosti kamate, kretanja valuta i parametara koji utječu na rast ili pad pojedine valute. Naime, navodi se da je riječ o iznimno složenim ekonomskim postupcima za koje danas proizlazi da nisu bili osposobljeni niti pojedini djelatnici banke koja je nudila kredit tužitelju, te da niti tužena nije znala objasniti sadržaj i posljedice tih odredbi tužitelju. Tužena da je bila obvezna tužitelju kao svakom drugom klijentu objasniti djelovanje, rizik i učinak svih parametara koji utječu na trošak kredita, kako svaki pojedinačno tako i njihov kumulativni učinak. Činjenica da je kupoprodajna cijena ugovorena u EUR valuti da ne dokazuje da je tužitelj razumio značenje valutne klauzule iz ugovora nego je to bila cijena koju je odredio prodavatelj te cijena na koju je kupac/tužitelj pristao. Ista da se ionako isplaćuje u kunama, pa određivanje cijene u Ugovoru o kupoprodaji nekretnine nije vezano za znanje tužitelja o značenju CHF valute. Niti jedna banka da ne uvjetuje svojem klijentu da kupoprodajna cijena bude u valuti u kojoj je odobren kredit, pa tako to nije niti tužena. Kupoprodajna cijena da je isplaćena u kratkom roku od početka pregovora vezano za kupnju nekretnine pa tužitelj stoga nije imao niti razloga kalkulirati o "sigurnosti" ugovorne valute. Tužitelj opisuje okolnosti u kojima je kupljena nekretnina za koju je kupoprodaju zaključio ovaj ugovor o kreditu navodeći u bitnome da je prodavatelju bilo hitno da što prije proda nekretninu, a tužitelj kao kupac nije imao dosta vlastitih sredstava za kupnju zbog čega se obratio poslovnici tuženika u [adresa] gdje mu je ponuđen kredit u CHF valuti kao najisplativiji te druge opcije kredita tada nisu ni raspravljali. Tužitelj da je podnio zahtjev za kredit 19. prosinca 2006. godine, a isti je odobren svega par dana nakon toga 22. prosinca 2006. godine, to unatoč činjenici da je bio vikend i Božić, ugovor je sklopljen već 27. prosinca 2006. godine kada je sklopljen i Ugovor o kupoprodaji nekretnina. Stoga, da nije bilo vremena za bilo kakvo pregovaranje o odredbama ugovora, za utjecaj tužitelja na bilo koju odredbu niti za tumačenje ugovora tužitelju od strane tužene. Da je tužitelj bio svjestan što potpisuje, rizik takvog ugovora isti zasigurno ne bi potpisao u ugovoru o kreditu, a na kraju se pokazalo da mu je ta "investicija" kupnje nekretnine bila najneisplativija investicija u životu, jer je nekretnina kupljena u roh-bau fazi te je istu trebalo urediti, a zbog rasta tečaja i kamata nekretninu je platio znatno više od njezine vrijednosti. Da je tužitelj znao da će mu rata kredita porasti u pojedinim periodima za skoro 50% isti ne bi nikada pristao na to povećanje i na sklapanje ugovora pod tim uvjetima, odnosno s navedenim odredbama. Tužitelj da nije raspolagao s dovoljno informacija da bi mogao samostalno procijeniti znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obaveze. Što se tiče predugovorne obveze banke, tužena da je propustila, i to s namjerom, informirati potrošača o tri bitna elementa za sklapanje ugovora o kreditu: 1) o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, a koji proizlazi iz sustava "fluktuirajućih tečajeva", a na koje rizike su upozoravali MMF, međunarodna trgovačka komora te brojni istaknuti financijski stručnjaci; 2) o riziku vezanom za činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u, kao što to čini za EUR, što je posebno bitno jer je tužena oglašavala EUR i CHF kredite na isti način, ne naglašavajući među njima nikakvu bitnu razliku, osim razlike da je za CHF kredite znatno niža kamatna stopa; 3) o rizik vrlo vjerojatnog i izvjesnog rasta tečaja CHF-a, a za kojeg je tužena bez sumnje znala, odnosno morala znati, s obzirom da joj je to područje djelatnosti te se obzirom da je na to jasno upozoravao prvenstveno MMF.
3.7. Tužitelj osporava navode tužene da valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i upravo suprotno, tvrdi da tužitelj (potrošač) nije znao za rizik valute CHF-a već je isti mislio da je svaka ugovorna strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, a isti postaje veći činjenicom da je u tim kreditima ugovorena i kamata u kunama prema tečaju CHF, koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Bankama da je bila poznata priroda i sve specifičnosti vezane za valutu CHF, ali to isto nije bilo poznato potrošačima, a banke su propustile informirati ih o svim rizicima koje preuzimaju sklapanjem takvih ugovora. Stoga, zaključno da je neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji u ugovaranju predmetne odredbe nedvojbeno na štetu potrošača te da je ista značajna. Tužitelj ponavlja da isti nije mogao pojedinačno pregovarati te da isti nije imao utjecaja na sadržaj ugovora pri čemu da treba imati u vidu da su se sve radnje vezane za sklapanje ugovora dogovarale vrlo kratko s bankarom u poslovnici, a kada mu je javljeno da je kredit odobren istog je ovjerio kod javnog bilježnika bez da mu je tada netko dodatno obrazložio sve ugovorne odredbe.
3.8. Tužitelj ne spori da je sve promjene kamatne stope izvršio u skladu s važećim pozitivnim propisima, no ugovoreni način promjene kamatne stope da je ništetan prema odredbama ZZP-a i prema odredbama ZOO-a o odredivosti činidbe i prema odredbi čl. 4. ZOO-a kojima je propisana obveza poštivanja načela savjesnosti i poštenja. Navodi da već ZZP/03 propisuje u čl. 59. da ugovor o potrošačkom zajmu mora, između ostalog, sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam te odredbu o pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nadalje, čl. 62. propisana je bila obveza obavještavanja potrošača, a ZZP/03 nije izričito upućivao na neku referentnu stopu, ali isto tako nije ni dopuštao jednostranu promjenu kamatne stope, što je protivno i novom i starom ZZP-u i ZOO-u.
3.9. Tužitelj ukazuje da je riječ o ugovornom odnosu u kojem tužitelj ima status potrošača, a tužena status trgovca odnosno pružatelja usluge, te da bi stoga trebalo primjenjivati odredbe čl. 81. ZZP/03. Nadalje, da je predmetni ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj kao potrošač nije imao nikakvih utjecaja na njihov sadržaj, pa su iste odredbe već samim time nepoštene i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Daljnji navodi tužitelja glede ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u bitnome su ponavljanja iz same tužbe odnosno utvrđenja iz pravomoćnih presuda po kolektivnoj tužbi o kojim će u nastavku obrazloženja biti dalje riječi.
3.10. Vezano za zahtjev isplate, tužitelj u ovome podnesku smanjuje prvotni zahtjev iz tužbe (iznos od 800.000,00 kuna/106.178,24 eura) to potražuje primjenom instituta stjecanja bez osnove isplatu visine od 759.366,91 kuna (100.785,30 eura), od čega se iznos od 384.821,99 kuna odnosi na razliku realiziranih kamata i kamata po početnom tečaju dok se iznos od 374.544,92 kuna odnosi na razliku uplata temeljem promjene tečaja uz zatezne kamate na razliku isplaćenih iznosa po pojedinim mjesecima po oba osnova.
4. Podneskom od 05. studenoga 2020. godine (list 779-794) tužena dopunjuje svoje navode i tvrdnje iznesene u odgovoru na tužbu i očituje se na podnesak tužitelja od 30. listopada 2020. godine, uz naglasak na doneseno rješenje u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 VSRH. Tužena ustraje kod pravnog stava da tužiteljevu tužbu prije svega treba odbaciti zbog nepostojanja pravnog interesa tužitelja, a podredno odbiti iz dva razloga. Prvo, iz razloga što tužitelj ne bi bio potrošač pa se na njega ne mogu primijeniti utvrđenja iz parnice "Potrošač", a drugo iz razloga što nema životne ni pravne logike da tužitelju i njegovoj supruzi kao vrsnim ekonomistima nisu bile razumljive odredbe o valutnoj klauzuli i o načinu promjene kamatne stope iz ugovora o kreditu.
4.1. Naime, sukladno Direktivi 2001/83/EU, od 25. listopada 2001. godine o pravima potrošača, definicijom potrošača da bi trebalo obuhvatiti fizičke osobe koje djeluju izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a identičnu definiciju da sadrži i trenutno važeći Zakon o zaštiti potrošača. Sličnu definiciju potrošača da sadrži i čl. 3. ZZP/03 (koji je bio na snazi u vrijeme spornog ugovora o kreditu), a koji potrošača definira kao "svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti". U skladu s navedenim tužena ističe da se tužitelj ne može smatrati potrošačem, stoga da ne uživa zaštitu iz ZZP/03, kao ni iz Direktiva o pravima potrošača koje su implementirane kroz Zakon o zaštiti potrošača. Da je ovdje nesporno da je ugovor o kreditu sklopljen sa svrhom kupovine kuće, međutim da kredit tužitelj nije podigao da bi riješio vlastito stambeno pitanje već se radilo o investiciji jer kupljenu kuću tužitelj iznajmljuje turistima te od njenog iznajmljivanja ostvaruje visoke prihode, što da je vidljivo iz cjenika objavljenog na jednom od portala. Kupljena kuća predmetnim ugovorom o kreditu da se nalazi na atraktivnoj lokaciji u [adresa], u samom centru na adresi [adresa] te da se radi o luksuznom smještaju sa 4 zvjezdice čime je tužitelj ostvarivao značajne prihode. Stoga, s obzirom se tužitelj bavi pružanjem usluga najma turističkih aranžmana da isti nije potrošač jer je djelovao unutar svoje poslovne i profesionalne djelatnosti.
4.2. Tužena naglašava da Rješenje VS RH iz oglednog postupka posl.br. Gos-1/2019 je potvrdilo sve navode tuženika o učincima provedene konverzije na ugovor o kreditu, a iz koje odluke tužitelj potpuno pogrešno tumači stavove Vrhovnog suda. Pojednostavljeno rečeno, da Vrhovni sud prilično jasno je dao do znanja da tužitelji koji su konvertirali Ugovor o kreditu pravni interes mogu imati samo ako konverzija nije provedena u skladu sa zakonom, a ne obratno kako to ovdje tužitelj tvrdi. Stoga da bi tužitelj uspio u ovome sporu, odnosno da bi njegov zahtjev za isplatom "stečenog bez osnove" bio opravdan, temelj za takvu odluku može biti jedino utvrđenje ništetnosti Aneksa o konverziji. Vrhovni sud da je zauzeo stav da Aneks o konverziji nije ništetan zato što je utemeljen na prisilnom propisu, a koji je tužena morala sklopiti s tužiteljem dok je tužitelj mogao odabrati želi li to učiniti ili ne. Aneks o konverziji je novi pravni posao među strankama koji je valjano sklopljeni i koji obvezuje obje stranke. Bilo kakva dodatna isplata tužitelju da bi dovela do dvostruke koristi tužitelju na štetu tužene zato što bi takva dodatna isplata bila protivna odredbama ZID ZPK. S obzirom da je poseban propis ZID ZPK uspostavio novi odnos među strankama, da se na taj odnos, prema stajalištu Vrhovnog suda, ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava na temelju kojih tužitelj zahtijeva isplatu navodno stečenog bez osnove. Tužiteljev zahtjev stoga da treba odbaciti, a podredno odbiti jer je pretplata već uračunata u otplatu budućih anuiteta kredita te tužitelj više nema pravni interes za vođenjem ove parnice koja je usmjerena na ignoriranje provedene konverzije prema ZID ZPK.
4.3. Podredno, čak i da se tužitelj može smatrati potrošačem i da naslovni sud zaključi da unatoč konverziji ima mjesta raspravljati o ništetnosti (odnosno nepoštenosti) odredaba osnovnog Ugovora o kreditu ukazuje se i na već ustaljenu praksu da se postupanje kako banaka tako i klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovorni odnosi nastali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati i sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani (takav stav proizlazi iz presude Vrhovnog suda posl.br. Rev-575/2016). S time u svezi tužena ponavlja da su tužitelj i njegova sudužnica supruga RĐ ne samo visokoobrazovani ekonomisti već je riječ o osobama koje su bili članovi uprave društva koje se bavilo visokospecijaliziranim granama ekonomije - revizijom, poreznim savjetovanjem i poreznom analizom i kontrolom, odnosno knjigovodstvenim i računovodstvenim poslovima i poreznim savjetovanjem. Štoviše, sudužnik RĐ je registrirana kao stalni sudski vještak za područje ekonomije pri Županijskom sudu u Rijeci pa da je nevjerojatno tvrditi da su oboje prosječni potrošači koji ne razumiju valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope iz ugovora o kreditu. U tom kontekstu, Europski sud, uvažavajući načelo proporcionalnosti, naglasak stavlja, s jedne strane, na davanje informacija potrošaču koje će mu omogućiti da samostalno procijeni učinke i ekonomske posljedice pojedine ugovorne odredbe, a sa druge strane na dužnost potrošača da prilikom sklapanja ugovora bude aktivan i da poduzme određene radnje s ciljem informiranja. Prema tome, Europski sud zaštitu daje samo aktivnom potrošaču, onom koji aktivno želi i poduzima radnje da bi shvatio obveze koje poduzima.
4.4. Konačno, tužena osporava i visinu tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja ukazujući da je na temelju provedene konverzije glavnica u kreditu tužitelja umanjena za čak 978.510,76 kuna što uvećano za iznos preplate utvrđen u Aneksu o konverziji (77.930,69 kuna) daje iznos od 1.056.441,44 kuna. Navedeno da ukazuje na zaključak, da je tužitelju po Aneksu o konverziji vraćen iznos od preko 1.000.000,00 kuna, a i dalje smatra da ima pravo na nekakvu dodatnu preplatu. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu tužbu prethodno odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa, a podredno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti zbog neosnovanosti, uz naknadu parničnog troška.
5. Podneskom od 03. svibnja 2021. godine (list 969-971) tužitelj se očituje na navode vezane za tuženikovo osporavanje statusa potrošača tužitelju i navode da se na istoga ne mogu primijeniti utvrđenja iz parnice "Potrošač". Ukazuje prije svega da se iz samog zahtjeva za kredit i ugovora o kreditu vidi svrha kredita i s tim u svezi da je riječ o stamenom kreditu za kupnju kuće, to je upravo u tu svrhu tužitelj i ishodovao kredit. Nije sporno da se kupljena nekretnina nalazi u [adresa] za koju tužitelja vežu mnoga lijepa sjećanja budući da mu je u blizini živjela baka gdje je provodio mnogo vremena. Tužitelj navodi da ima dvoje djece i namjera mu je bila kupljenu nekurentnu urediti za sebe i u nju preseliti i trajno živjeti, a djeci pustiti svakom dio nekretnine koju su u tom trenutku uređivali, a također se nalazi u [adresa]. Djeca tužitelja da su u međuvremenu završili studije u inozemstvu te su tamo ostali živjeti iz kojeg razloga istima nije potrebna nekretnina u [adresa] za stalno prebivalište. Uz činjenicu da je rata kredita znatno porasla i investicija kupljene kuće bila znatno skuplja od planiranog, bio je primoran odlučiti da nekretninu povremeno iznajmljuje. S tim u svezi tužitelj ukazuje da je kredit podignut 2006. godine, a od 2010. godine ima prijavljeno prebivalište na adresi [adresa], dok je zahtjev za odobrenje pružanja usluga u domaćinstvu podnio tek 2013. godine odnosno više od 6 godina od dizanja kredita. Tvrdi da njegova namjera kod kupnje nije bila najam niti za bilo kakvu poslovnu aktivnost jer se isti ranije nije bavio iznajmljivanje već je imao trgovačko društvo kojem je pretežita djelatnost knjigovodstvena usluga. Tužitelj smatra kako je bitan status potrošača u trenutku sklapanja kredita, a da li će netko kasnije iznajmiti nekretninu, istu morati prodati ili slično, to je njegovo ustavno i zakonsko pravo na raspolaganje svojim vlasništvom. Iznajmljivati nekretninu bilo je prisiljen veliki broj potrošača korisnika kredita u CHF baš zbog činjenice da je istima trebao dodatan prihod kako bi uspjeli pratiti rast tečaja i kamata i na taj način plaćati kredit i spasiti nekretninu od eventualnih ovrha, a sebe od prezaduženosti. Tužitelj ističe da njemu nije iznajmljivanje glavna djelatnost niti je to područje kojim se isti dominanto bavi. Osim toga, da svaki građanin može imati prihod od najma, kao jednu vrstu dodatnog, pasivnog prihoda, što je onda dohodak od njegove osobne imovine, no ne čini ga automatski poduzetnikom niti ga čini trgovcem u smislu Zakona o trgovačkim društvima. Prihod od imovine i imovinska prava koja su oporezovani kao konačni dohodak da nisu prihodi od profesionalne, poslovne, obrtničke ili trgovačke djelatnosti, jer se profesionalna, poslova, obrtnička ili trgovačka djelatnost oporezuje ili porezom na dobit, ili porezom na dohodak od samostalne djelatnosti. Ako se i radi o osobi koja u vlasništvu ima trgovačko društvo, kao što je ovdje riječ, to da i dalje ne znači da ona ne može zaključivati pravni posao kao potrošač. Tužitelj kao i svaki drugi trgovac koji je uzeo kredit, da može npr. kupiti stan za sebe ili dijete, i isti povremeno iznajmljivati te je on u tom dijelu potrošač jer je to izvan njegove profesionalne djelatnosti. Osim toga, tužitelj da ne ostvaruje znatne prihode od najma niti je to tužena dokazala, a visina prihoda nije kriterij kojim se vrši razlika između trgovca i potrošača, stoga da je netočan navod da tužitelj nije potrošač te da je isti djelovao unutar svoje poslovne i profesionalne djelatnosti. Nadalje, da treba istaknuti da banka različito vodi kredite te razlikuje poslovne kredite od privatnih kredita odobrenih potrošačima za osobne potrebe. Kredit tužitelja se u banci tužene tj. u njenim poslovnim knjigama vodi kao potrošački kredit, a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od nadležnih tijela banke pa je već stoga i same dokumentacije banke dokazan status potrošača.
5.1. Vezano za navode o utjecaju rješenja Gos-1/2019 na ovaj postupak ukazuje se da tužena pokušava pojedine dijelove te odluke interpretirati tako da njoj idu u korist no, nesporno je da je tim rješenjem Vrhovni sud RH odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "… bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a ako je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima….". Stoga prigovori tužene u navedenom smislu nisu osnovani.
5.2. U tom podnesku tužitelj predlaže prekid ovoga postupka dok EU ne donese odluku o zahtjevu za prethodnu odluku koju je podnio VS RH u predmetu Rev-1042/2017 ili kad sud ustanovi da više ne postoje zakonski razlozi da se čeka na završetak.
6. Rješenjem posl.br. P-1242/2019-14 od 04. svibnja 2021. godine prekinut je postupak u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja postupka kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske pokrenuo pred Sudom Europske unije koji se vodio pod brojem C-474/2020 ili do pravomoćnog okončanja postupka kojeg je Općinski građanski sud u Zagrebu pokrenuo pred Sudom Europske unije koji se vodio pod broje C-567/2020.
6.1. Rješenjem posl.br. P-1242/2019-16 od 10. kolovoza 2022. godine, određen je nastavak prekinutog postupka, a sve kako je revizija koja je bila temelj za pitanja Vrhovnog suda RH povučena od strane tužitelja glede predmeta koji se vodio pod oznakom C-474/2020 dok je u predmetu pred istim Sudom Europske unije koji se vodio pod brojem C-567/2020 odlučeno.
7. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:
- čitanjem Ugovora o kreditu od 27. prosinca 2006. (list 7-11);
- čitanjem Aneksa br. 1. uz Ugovor o kreditu od 26. srpnja 2015. (list 12-14);
- čitanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu (konverzija) od 28. siječnja 2016. (list 15-17);
- uvidom u izračun konverzije (list 18);
- uvidom u pregled prometa za klijenta (list 19-48, 52, 1060-1066, 1073-1092);
- uvidom u obavijest o ukupno plaćenoj glavnici (list 49, 51);
- čitanjem obavijesti o promjeni kamatnih stopa (list 50);
- uvidom u reviziju procjene nekretnine (list 795-815);
- uvidom u zk. izvadak (list 816-828, 1013-1018);
- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja i dopune nalaza vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. (list 1028-1047, 1197-1204);
- uvidom u otplatni plan (list 1048-1059, 1067-1072);
- saslušanjem svjedokinje RĐ na ročištu od 03. veljače 2023. godine (list 994-998);
- saslušanjem tužitelja na ročištu od 04. travnja 2023. godine (list 999-1004);
- saslušanjem vještaka Tomislava Prpića na ročištu od 11. ožujka 2025. godine (list 1191-1194).
8. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja (iz podneska od 29. kolovoza 2025. godine) da mu se s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 51.326,91 eura, a s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 43.362,11 eura sve uvećano za zakonske zatezne kamate na pojedinačno mjesečno utvrđene iznose preplate od dospijeća do isplate te razliku nedospjele glavnice koju da je tuženik utvrdio pogrešno prilikom izračuna konverzije u iznosu od 9.382,74 eura, a sve temeljem Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 27. prosinca 2006. godine.
10. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj: 346-118/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziran kod javnog bilježnika istoga dana za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 609.500,00 CHF sa rokom otplate 300 jednakih mjesečnih anuiteta i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 3,88% godišnje;
- da se kamatna stopa mijenjala od početno ugovorene 3,88% šest puta povišenjem iste (4,60%, 5,00%, 5,99%, 6,20%, 5,95%, 5,45%) do konačnog smanjenja na 3,23% sukladno ZID ZPK (NN 143/2013) čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite sa valutnom klauzulom CHF;
- da su ugovorne stranke dana 26. srpnja 2015. godine sklopile Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu broj 346-118/2006 kojim je ugovoreno da se u periodu dospijeća anuiteta od 31. srpnja 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine plaća anuitet u visini 5.507,00 CHF, a od 31. prosinca 2015. godine odobrava i uvodi moratorij na otplatu glavnice, uz mjesečno plaćanje kamate do 30. lipnja 2016. godine;
- da su ugovorne stranke temeljem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 346-118/2006 provele konverziju osnovnog kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dana 28. siječnja 2016. godine, s datumom valute na dan 30. rujna 2015. godine u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015);
- da je u provedenoj konverziji utvrđena preplata na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 77.930,68 kuna (11.343,18 eura).
11. Sporno je među parničnim strankama:
- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;
- da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenja Aneksa tome Ugovoru primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora nepoštene i ništetne;
- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon konverzije i koji mu iznos obeštećenja pripada;
- da li tužitelj ima status potrošača;
- da li je osnovan prigovor zastare.
12. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnice u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa ili kao ovdje, kada sud o tome odlučuje kao o prethodnom pitanju, a stranke ugovora zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev 2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.
12.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/Dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja aneksa kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.
12.2. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužitelj smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.
12.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Aneks ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 27. prosinca 2006. godine o čemu ovdje sud odlučuje kao o prethodnom pitanju i da sklapanje Aneksa ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.
13. Prigovor zastare nije osnovan.
13.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
13.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
13.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužitelj je tužbu podnio 12. lipnja 2019. godine (kada je predata na poštu) zaključak je ovog suda da u odnosu na oba zahtjeva nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.
14. U odnosu na osporeni status potrošača tužitelju, zaključak je ovoga suda da tužitelj ima status potrošača jer da to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu koji je tužitelj kao korisnik kredita i fizička osoba sklopio s tuženom kao davateljem kredita i to radi kupnje kuće.
14.1. Prema čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.
14.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
14.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.
14.4. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva stambenog kredita zatražio radi kupnje kuće, on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza, da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu je na tuženoj, koja suprotno tome nije dokazala tijekom postupka, a niti je namjenu kredita osporavala u tijeku otplate. Okolnost koju je tužena isticala, da je kupljenu kuću tužitelj koristio za iznajmljivanje oglašavajući ju na portale, nije od utjecaja na njegovo svojstvo potrošača, odnosno za ocjenu da li je riječ o potrošačkom ugovoru. Navedeno imajući u vidu, ne samo da je ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba (a ne kao zastupnik nekih od navedenih pravnih osoba u vlasništvu supružnika RĐ), već iz razloga što je sa iznajmljivanjem počeo 2013. godine, kako to proizlazi iz dostavljenog rješenja o kategorizaciji od 23. svibnja 2013. godine iz kojega je nadalje razvidno, da je tužitelj sa prebivalištem na adresi kupljene kuće [adresa], tražio od nadležnog tijela odobrenje za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu upravo na istoj adresi. Zaključno valja istaći, da se svojstvo potrošača cijeni prema uvjetima u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a da li će netko kasnije iznajmiti nekretninu ili iz razloga nužde i prodati nije od relevantnog značaja za ocjenu statusa potrošača.
14.5. Konačno, istaknutu okolnost po tuženoj da se tužitelj bavio uslugama najma turističkih apartmana u okviru svoje poslovne i profesionalne djelatnosti, nije dokazala a registrirane djelatnosti navedenih tvrtki nisu ni u kakvoj svezi sa odobrenjem pružanja ugostiteljskih usluga u domaćinstvu koja je izdata fizičkoj osobi, a isto tako, niti prihodi od najma ne podliježu poreznim obvezama njihovih tvrtki na koju distinkciju tužitelj ukazuje u svojim podnescima.
15. Tužitelj u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u, sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.
16. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je i tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 27. prosinca 2006. godine.
17. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i pravna prednica tužene postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.
18. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.
19. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 27. prosinca 2006. godine pa se na sadržaj toga Ugovora, vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.
20. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.
21. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
22. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.
23. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
24. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.
25. U odredbi čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.
26. Tužena tvrdi da je bankarski službenik, konkretno navodeći zaposlenika GĐ, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu objasnio tužitelju ekonomski doseg odredaba o valutnoj klauzuli i da je tužena općenito radila na edukaciji u upozoravanju potrošača na rizike vezane uz raste tečaja švicarskog franka, no u tijeku postupka tužena odustaje i od prijedloga saslušanja tog svjedoka ističući tezu da su tužitelj i njegova supruga RĐ, koja se u ugovornom odnosu pojavljuje kao sudužnik visoko obrazovani ekonomisti koji su se bavili specijaliziranim granama ekonomije - revizijom, knjigovodstvenim i računovodstvenim poslovima i poreznim savjetovanjem, pa čak RĐ registrirani sudski vještak za područje ekonomije, to da je životno neuvjerljivo da bi isti bili prosječni potrošači koji ne razumiju valutnu klauzulu i način promjene kamatnih stopa iz ugovora o kreditu. Tužena smatra da se od takvih profiliranih ekonomista ima očekivati veća aktivnost od prosječnih potrošača, to da su mogli procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njih proizlaze ugovaranjem kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom U CHF.
27. Suprotno navedenom, tužiteljeva supruga i sudužnica u spornom Ugovoru o kreditu, RĐ navodi da prije svega ista iz pozicije sudužnika nije razgovarala ni s kojom ugovornom stranom glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, niti je iz svog osobnog znanja ekonomiste imala saznanja temeljem kojih parametara banka ima pravo mijenjati kamatnu stopu, a niti se susretala s problematikom tečaja i uvjetima pod kojima se tečaj mijenja bilo koje valute. Svjedokinja je ukazala da iz svog profesionalnog radnog iskustva, a i privatnog, prije sklapanja predmetnog ugovora nije imala nikakvih saznanja u pogledu rizičnosti valute CHF niti je kao sudski vještak vještačila u predmetima kredita CHF za sudove jer je smatrala da nije kompetentna za to vještačenje. Kupljena kuća predmetnim sredstvima ovoga kredita da je doista služila za stanovanje obitelji, a kasnije upravo zbog konstantnih povećanja anuiteta istu bili prisiljeni iznajmljivati u ljetnom razdoblju godine ali tek od 2013. godine. Ostvareni prihod od najma je njihova osobna imovina, a ne imovina društva u kojima obavljaju knjigovodstvene usluge za pravne osobe.
28. Tužitelj je u stranačkom iskazu opisao okolnosti u kojima je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen, predočivši sudu da mu je zapravo ovaj kredit ponuđen od voditelja poslovnice SĐ s kojom bankom je surađivao jer ima knjigovodstveni servis, pa za svoje klijente otvara i zatvara račune kod ove ali i drugih banaka. Upravo u poslovnici te banke da je čuo za prodaju te kuće i da mu je osobno voditelj banke izložio mogućnost kreditiranja kupnje te kuće te uvjete i rokove za ishođenje kredita. Pokazavši interes za predmetnu kuću, uz uvjet da mu se odobri kredit kupoprodajne cijene tvrdi da su se osobno angažirali izravno u upravi banke što je u konačnici realizirano sklopljenim Ugovorom o kreditu za odobreni iznos od 388.000,00 eura, odnosno u CHF-u 609.000,00, a razliku od kupoprodajne cijene od 112.000,00 eura platio iz svojih sredstava. Tvrdi da je i banka imala korist od toga Ugovora o kreditu jer je prodavatelj kuće imao dug prema banci tako da banka nije formalno njemu isplatila iznos kredita već je isplaćen u korist tog računa. Tužitelj izričito tvrdi da je banka sugerirala kredit u CHF kao najpovoljniji i sa najnižom kamatom što su svi tamo tvrdili, a druga opcija se nije ni nudila. Otplatni plan da je dobio tek kod potpisa ugovora, a o valuti CHF da je znao samo toliko da je to valuta Konfederacije Švicarske, ne znajući kako taj tečaj valute kotira. Kreditnim sredstvima da je kuća na adresi [adresa], uz dodatak njegovog novca kupljena u cijelosti, a onda ishodili drugi kredit u RBA d.d. da bi dovršili kuću godine 2007. da bi konačno bila useljiva tek u ljeto 2008. godine. U odnosu na mjesečne anuitete predmetnog kredita tvrdi da su oni počeli znatno mijenjati iznose već tijekom 2007. godine, zbog čega da su kasnije odlučili iznajmljivati kuću da bi bili redovni platiše prisjećajući se prve rate od 14.200,00 kuna koja je kasnije dosegla iznos i do 33.000,00 kuna, tako da kada se pojavila prilika konverzije isti da se za nju i odlučio. Prethodno konverziji da je sklopio Aneks kojim se produžio rok vraćanja, a u konverziji da njegove prigovore nisu uvažili, a konvertirani kredit i danas otplaćuje. Tužitelj je u cijelosti priznao iskaz supruge potvrdivši da su svaku odluku zajedno donosili i da su selili iz jedne na drugu adresu nakon ljetne sezone opisujući razmještaj u uređenoj kući pogodan za stanovanje njega i supruge, a sve kako su djeca u međuvremenu odlučila živjeti u inozemstvu. Kuća da je uređena u visokoj kvaliteti brendiranog namještaja i opreme kada zaista u trenutku opremanja nije bilo namjere iznajmljivanja. Tužitelj je izričit u namjerama da mu nitko od službenika banke nije objasnio parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope niti se o tome moglo pregovarati, a niti su ga upozorili da bi valuta CHF mogla podivljati i da je rizična, jer da je u to imalo sumnjao nikada ne bi uzeo taj kredit već bi se odlučio za kredit u EUR koji je startno nepovoljniji, ali sigurniji. Tužitelj tvrdi da je konkretno i pitao o čemu zavisi promjena kamatne stope jer ona nije bila fiksna, ali odgovor na to nije dobio, a glede valutne klauzule da mu je objašnjeno da uzima kredit čija se vrijednost veže uz valutnu klauzulu u CHF valuti što je njemu bilo poznato ali mu nije bila poznata rizičnost valute CHF.
29. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze saslušane svjedokinje i tužitelja kao uvjerljive i u cijelosti životno i logične, a isti upravo potvrdili utvrđenja iz provedenih sudskih postupaka po kolektivnoj tužbi, da se i ovdje radi o potrošačkom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da prije sklapanja ugovora tužena (pravna prednica) kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke imajući u vidu da su u to vrijeme takvi krediti bili novost i da je tužitelj bilo uvjeravan da nema razloga za brigu i ni na koji način zaposlenik banke nije upozorio na postojanje eventualnih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR.
30. Dakle iz navedenog ali i iz sadržaja sklopljenog Aneksa ugovora o kreditu (konverzija), proizlazi da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirao, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnostima da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Aneksa ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.
31. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.
32. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu (čl. 3. i 6.) su koncipirani nedovoljno odredivo, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.
33. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007, a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.
34. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/07. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.
35. Dakle osnovno je da se utvrdi, da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84-85. ZZP/03 (čl. 99.-100. ZZP/07).
36. Sud cijeni da tužitelju kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njemu iskazano, kako je istome ostalo nerazumljivo - zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr. 37. U ovom konkretnom slučaju tužena je u Ugovoru o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 3,88%, a iza toga bila promjenjiva. Tužena je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade to ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje međutim, banka je prilikom sklapanja takvih ugovora bila dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu, mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.
38. Mišljenje je suda, da je tužena prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.
39. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne, da su ugovorne odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tužena ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke, na što bi tužitelj bezuvjetno pristao, ništavan, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.
40. Nadalje, ocjenjujući čl. 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelju kao prosječnog klijenta banke je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz eura (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema eura-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kuna nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
41. Nadalje, za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.
42. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.
43. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
44. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
45. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 2., 3. i 4. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:
- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),
- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,
- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.
46. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom poziv na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tužena primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala čak što više, odustala je od dokaznog prijedloga saslušanja bankarskog službenika IĐ prethodno pomenutog bankara koji bi tužitelju objašnjavao uvjete ugovora.
47. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.
48. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa/dodatka uz ugovor izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.
49. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Aneksa/Dodatka toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Dakle konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa/Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Aneksom/dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu dana 28. siječnja 2016. godine (solemniziran 29. siječnja 2016. godine) kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
50. Polazeći od takva pravna stava, a kako korisnik kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, i to onih koje je sud, odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju utvrdio ništetnima, isti postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Navedenom treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a.
51. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima i utvrđenja je li konverzijom kredita izvršena restitucija tužiteljici u cijelosti, provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec.
52. Vještak je dostavio nalaz dana 28. siječnja 2024. godine (list 1030-1047), uz dopunu nalaza od 11. ožujka 2025. godine (list 1197-1204) to postupajući po naloženom zadatku suda, utvrdio:
- da je tužena u periodu otplate kredita do konverzije šest puta mijenjala kamatnu stopu to se ona kretala povišenjem od početno ugovorene 3,88% na 4,60% (od 30. lipnja 2007. godine), na 5,00% (od 31. kolovoza 2007. godine), na 5,99% (od 29. veljače 2008. godine), na 6,20% (od 30. studenoga 2008. godine), na 5,95% (od 30. studenoga 2010. godine), na 5,45% (od 30. rujna 2011. godine) i konačno posljednja izmjena učinjena sukladno ZID ZPK (NN 143/13) 01. siječnja 2014. godine čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF na 3,23%;
- da je tužitelj na ime kamata, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamata nije mijenjala (korištena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora 3,88%) do konverzije kredita uplatio više iznos od 51.326,91 eura kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 5 njegova nalaza (list 1038);
- da je tužitelj na ime kamata, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamata nije mijenjala, odnosno da je korištenja kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu 3,88%, a od 01. siječnja 2014. godine 3,23%, do konverzije kredita manje uplatio iznos od 3.505,49 eura kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 5a dopune njegova nalaza (list 1197-1198);
- da nakon prijeboja više plaćenog na ime kamata (pregled koji uvažava pozitivne i negative razlike) potraživanje tužitelja na ime više plaćene kamate iznosi 47.821,41 eura, kako je to prikazano u pregledu iz tablice 5b dopune nalaza vještaka (list 1198- 1199);
- da je tužitelj na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,586000 HRK za 1 CHF), više uplatio iznos od 43.362,11 eura kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 6 njegova nalaza (list 1039-1040);
- da negativna tečajna razlika (manje uplaćeno) pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4.586000 HRK za 1 CHF), iznosi 1.067,95 eura kako je to prikazano u tablici
7 nalaza vještaka (list 1040);
- da neto više plaćeno na ime tečajnih razlika (uvažavajući pozitivne i negativne tečajne razlike - prijeboj) iznosi 42.294,16 eura kako je to prikazano u pregledu tablice 8 nalaza vještaka (list 1041);
- da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 19.725,92 eura, odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije, a izračun navedene glavnice prikazan u tablici 9 - razlika glavnice, nalaza vještaka (list 1043);
- da je tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je bio potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu pa je utvrđena preplata u iznosu od 10.343,18 eura (77.930,68 kuna) na dan 30. rujna 2015. godine (tablica 10 - preplata / manjak, list 1044);
- da u rekapitulaciji prema varijanti A (pozitivna kamata, više/manje plaćeno po tečaju), nakon uzetih iznosa po utvrđenoj preplati po osnovi kamatne stope 51.326,91 eura i po osnovi neto više plaćenog na ime tečajnih razlika - s prijebojem, u iznosu 42.294,16 eura, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji 19.725,92 eura i utvrđene preplate u konverziji u iznosu od 10.343,18 eura) preostalo ukupno dospjelo potraživanje sa danom 30. rujna 2015. godine iznosi 103.003,81 eura od čega 51.326,91 eura predstavlja preplatu po kamati na koju teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate, iznos od 42.294,16 eura pretplate po valutnoj klauzuli na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate te iznos od 9.382,74 eura preostalog iznosa razlike glavnice na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine pa do isplate;
- da u rekapitulaciji prema varijanti B (pozitivna kamata, više plaćeno po tečaju) nakon uzetih iznosa po utvrđenoj preplati po osnovi kamatne stope 51.326,91 eura i iznosa samo pozitivne tečajne razlike od 43.362,11 eura u obračun, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji od 19.725,92 eura i utvrđene preplate u konverziji u iznosu od 10.343,18 eura), preostalo ukupno dospjelo potraživanje sa danom 30. rujna 2015. godine iznosi 104.071,76 eura od čega 51.326,91 eura predstavlja preplatu po kamati, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate, iznos od 43.362,11 eura koji predstavlja preplatu po valutnoj klauzuli na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate, te iznos od 9.382,74 eura kao preostali iznos razlike glavnice na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine pa do isplate;
- da u rekapitulaciji prema varijanti C (više i manje plaćena kamata, više i manje plaćeno po tečaju) nakon uzetih neto iznosa po utvrđenoj preplati po osnovi kamatne stope (uvažavajući pozitivne i negativne razlike na ime kamata) u iznosu 47.821,41 eura i neto iznosa na ime tečajnih razlika (uvažavajući pozitivne i negativne tečajne razlike) u iznosu 42.294,16 eura u obračun, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji od 19.725,92 eura i utvrđenu preplatu u konverziji u iznosu od 10.343,18 eura), preostalo ukupno dospjelo potraživanje sa danom 30. rujna 2015. godine iznosi 99.498,31 eura od čega 47.821,41 eura predstavlja preplatu po kamati, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate, iznos od 42.294,16 eura koji predstavlja preplatu po valutnoj klauzuli na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate, te iznos od 9.382,74 eura kao preostali iznos razlike glavnice na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine pa do isplate.
53. Podneskom od 07. veljače 2024. godine (list 1099-1109) uz dopunu iz podneska od 08. ožujka 2024. godine (list 1181-1190), tužena se očitovala na nalaz vještaka osporavajući i dalje pravo tužitelja na bilo kakvo obeštećenje to ističući pravne i matematičke prigovore. U odnosu na pravni prigovor na izračun vještaka i postavljeni zadatak ukazuje se da je nalaz izrađen polazeći od pretpostavke da se razlika između stvarnih uplata i uplata koje su trebale biti uplaćene u skladu s tečajem na dan isplate (korištenja) kredita trebao utvrditi s polaznom pretpostavkom da je tužitelju plasiran kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Čak i u slučaju da su pojedine ugovorne odredbe ništetne, tužena tvrdi da bi takve odredbe trebalo zamijeniti odredbama kojima se održava pravična ravnoteža među ugovornim stranama, stoga predlaže da bi eventualno moglo doći do primjene kamatne stope primjenjive na kredite u kunama, bez valutne klauzule, te predlaže sudu dopuniti vještačenje u skladu sa iznesenim prigovorom. Nadalje, da se izračunom u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu zanemaruje činjenica a se ugovaranje kamatne stope, koja je nesporno promjenjiva, sastoji od dva osnovna, odvojena elementa - ugovaranja promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja načina njezine promjene pri čemu se ističe da presudom VTS RH Pž-7129/13 nije utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi per se nego odredba o načinu njezine promjene, i to samo u slučaju da se ista mijenja jednostranom odlukom jedne ugovorne strane na nepošten način. Nadalje da vještak u svom nalazu nije utvrdio zasebno pozitivne i zasebno negativne tečajne razlike, odnosno mjesečne anuitete kada je tečaj CHF bio veći ili manji od početno utvrđenog, odnosno nije utvrdio negativne razlike u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu. Stoga se nalaz prigovara i u tom smislu, s obzirom da bi ukupni izračun trebao uključivati i negativne razlike, a ne samo pozitivne, to se ističe prigovor radi prebijanja u odnosu na iznos negativnih razlika. Konačno, da tužena nije nepošten stjecatelj te time u potpunosti osporava tijek zateznih kamata kako tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom.
53.1. Uz podnesak od 08. ožujka 2024. godine tužena dostavlja vlastiti izračun, pa se uz pregled istog očituje i na matematički prigovor u onom dijelu gdje vještak nije prikazao tzv. negativne razlike zbog promjene kamate, a isto tako prigovarajući da u nalazu nisu prikazani svi datumi u kojima je tužitelj izvršio uplatu, već da je sve prikazano s jednim datumom po prosječnom tečaju, zbog čega da i nastaju velike razlike u iznosima, usporedbom nalaza vještaka i izračuna tužene.
54. O pisanom nalazu vještaka raspravljalo se na ročištu od 11. ožujka 2025. godine (list 1191-1193) kada je vještak izložio svoj izračun ukazujući razliku po kamatnoj stopi odnosno manje plaćene kamate u iznosu od 3.505,49 eura koja je posljedica primjene zakonske kamatne stope od 3,23%. U odnosu na prigovor prikazanih datuma izvršenja uplate, vještak ukazuje da je tuženičin prigovor neosnovan jer do razlika, i to manjih, u izračunima da dolazi isključivo zbog različitih podatka u pregledu uplata i knjigovodstvene kartice od strane tužene. Vještak ukazuje da je za pojedini anuitet uzimao datum kada je taj anuitet u cijelosti zatvoren odnosno datum dospijeća ako je anuitet zatvoren prije dospijeća. U odnosu na matematički izračun kojeg je tužena dostavila uz podnesak, vještak ukazuje na određene razlike koje dolaze iz različitog prikaza iz knjigovodstvene kartice i specifikacije uplata. Analizom pisanog nalaza ističe da su sukladno zadaći suda izračunati više uplaćeni iznosi po osnovi kamate prikazani u tablici 5, pozitivne tečajne razlike prikazane u tablici 6, negativne tečajne razlike prikazane u tablici 7, neto više plaćenog po tečajnim razlikama prikazano u tablici 8, razlika glavnice utvrđene u konverziji od strane tužene u odnosu na zatečenu glavnicu prema početnom tečaju prikazano u tablici 9, izračun priznate preplate od strane tužene u konverziji prikazano u tablici 10, te rekapitulacija na dan provedbe konverzije prikazana u tablici 11, koji broj ispravlja jer je omaškom u nalazu navedena tablica 10. U odnosu na provedenu konverziju, vještak odgovara da je ona matematički ispravno provedena sukladno odredbama ZID ZPK.
54.1. Raspolažući svim potrebnim podacima bez obzira na naloženi zadatak iz osnovnog nalaza, vještak je izravno na ročištu iskazao ukupno potraživanje tužitelja na dan 30. rujna 2015. godine uzevši u obzir i negativne razlike po osnovi kamate, u kojem slučaju bi razlika plaćenih kamata u odnosu na početni plan iznosila 47.821,42 eura, umjesto u tablici 5 pregleda, iskazano 51.326,91 eura, u kojem slučaju bi ukupno potraživanje bilo 99.498,32 eura, umjesto iznosa 103.003,81 eura. Vještak je potvrdio, da u osnovnom nalazu nema pregleda manje plaćene kamate uvažavanjem negativnih razlika jer tablica 5 sadrži samo pregled pozitivne više plaćene kamate, no da se može izraditi varijanta 5a, a s tim u svezi i ostale promjene koje je prethodno izložio.
55. Podneskom od 03. lipnja 2025. godine (list 1218-1220) tužena uz reproduciranje konačnog zaključka vještaka iz dopune nalaza ističe prigovor radi prebijanja na negativnu razliku za valutu u ukupnom iznosu od 1.067,95 eura i prigovor radi prebijanja u odnosu na negativne razlike za kamatu u iznosu od 3.505,49 eura, očito prihvaćajući nalaz vještaka u izračunu negativnih razlika po oba osnova iz tablice 7 osnovnog nalaza (list 1040) i tablice 5a dopune nalaza (list 1197-1198).
56. Podneskom od 29. kolovoza 2025. godine tužitelj se očitovao na konačni izračun vještaka iz osnovnog nalaza i dopune koji izračuni da potvrđuju navode tužitelja, odnosno da konverzijom nije izvršen povrat preplaćene kamate i preplaćenog iznosa nastalog zbog promjene tečaja i da njegovo pravo da nije prestalo sklapanjem dodatka ugovoru jer to nije dogovoreno, a niti iz ZID ZPK proizlazi da bi to pravo prestalo.
56.1. Nalaz vještaka prihvaća u cijelosti, s time da se tužitelj opredijelio za varijantu B - rekapitulacije iz konačnog mišljenja koji izračun je sačinjen uzevši u obzir samo pozitivan izračun kamata (51.326,91 eura) i samo pozitivnu tečajnu razliku (43.362,11 eura). Ističe prigovor zastare za istaknuti prijeboj tuženika pozivom na odredbu čl. 225. ZOO-a. Vezano za potraživanje isplate razlike glavnice iz nalaza vještaka da proizlazi, gledajući iz perspektive da valutna klauzula iz CHF nije ništetna, da je tužena umanjila preostalu glavnicu u procesu konverzije za 978.510,76 kuna (sa 3.276.252,18 kuna, na 2.297.741,42 kuna) no, sa pretpostavkom da je valutna klauzula ništava da je bilo potrebno glavnicu umanjiti za dodatnih 148.624,92 kuna / 19.725,92 eura. Nadalje, da iz Aneksa ugovora te nalaza vještaka proizlazi da je temeljem konverzije kredita utvrđeno da je tužitelj svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu, te tako utvrđena preplata (isto i u ostatku ugovora) iznosi 10.343,18 eura, na dan 30. rujna 2015. godine, pa sukladno nalazu vještaka preostali iznos razlike glavnice nakon umanjenja za preplatu (koji se odnosi na razliku nedospjele glavnice, a koju je tuženik utvrdio pogrešno prilikom izračuna konverzije na štetu potrošača) iznosi 9.382,74 eura. Prihvaćajući izračune vještaka u cijelosti tužitelj je u tom podnesku uskladio tužbeni zahtjev izračunima iz varijante B rekapitulacije, sadržaja kao u izreci ove presude.
57. Podneskom od 02. rujna 2025. godine tužena se očitovala na podnesak tužitelja od 29. kolovoza 2025. godine, kojim je preinačen tužbeni zahtjev pa se tužena protivi preinaci jer je nedopuštena, a preinačeni dio u zastari.
58. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska od 17. travnja 2025. godine s obzirom je uslijedila nakon provedenog vještačenja. Ovdje valja primijeniti odredbu čl. 190. st. 2. ZPP kojom je propisano, da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj zbog opravdanih razloga nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev glede visine za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, to je bez svoje krivnje nije mogao postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke.
58.1. S time u svezi, a glede prigovora zastare na preinačeni dio ističe se pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. godine, po kojemu u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle i taj je prigovor zastare tuženika neosnovan.
59. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući da je dan na jasan i određeni način, izrađen objektivno i sukladno pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, te valjano i logično obrazloženo. Pri tome valja istaknuti da sud nije uzeo u obzir prigovore radi prijeboja u odnosu na negativne razlike po o snovi tečaja i kamate.
60. U odnosu na negativne razlike (po osnovi kamate i tečaja) i prigovor tužene da se imaju uzeti u obzir kod izračuna prigovarajući na taj način nalazu vještaka, ukazuje se na recentan stav proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi posl.br. Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine glede odgovora na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija u tome predmetu, koje glasi: U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijedloga ili protutužbenog zahtjeva, postupcima u kojima tužitelji potražuju preplatu mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razdobljima koji se odnese na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.
60.1. U tom smislu kako u ovom postupku tužena do zaključenja prethodnog postupka nije istakla protutužbu i procesnopravni prigovor radi prebijanja, odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja do zaključenja glavne rasprave tada, nema ni postupovnih pretpostavki za umanjenje tužiteljeve tražbine tužene za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate. Dakle, nema pravilno postavljenog tuženikova zahtjeva o kojem bi sud odlučivao jer jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
61. Slijedom navedenog, sud je odlučio usvojiti kondemnatorni zahtjev tužitelja u cijelosti koji nesporno je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.
62. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
63. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.
64. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
65. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.
66. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu uz prikaz razlike glavnice uvažavanjem i utvrđene preplate u postupku konverzije.
67. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.
68. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
69. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.
70. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.
71. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 17.662,50 eura, sastojeći od troškova zastupanja odnosno: sastava tužbe (785 bodova), zastupanja na ročišta od 11. studenoga 2022. godine, 03. veljače 2023. godine, 04. travnja 2023. godine, 11. ožujka 2025. godine i 15. rujna 2025. godine (svako po 785 bodova), sastava obrazloženih podneska od 29. listopada 2020. godine, 03. svibnja 2021. godine i 29. kolovoza 2025. godine (svako 785 bodova), odnosno ukupno 14.130,00 eura uvećano za PDV u iznosu od 3.532,50 eura, odnosno sveukupno 17.662,50 eura uz trošak vještačenja u iznosu od 799,51 eura i troška plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 eura.
71.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice sve tražene troškove zastupanja uz trošak vještačenja i plaćene sudske pristojbe na tužbu, odnosno ukupno 19.125,62 eura, to je primjenom odredbe čl. .154. i čl. 155. ZPP-a, uz primjenu Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 9.1., 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.
U Rovinju, 28. listopada 2025. godine.
Sutkinja :
Alessandra Gržinić-Matika
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, putem e-komunikacije, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
