Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-1016/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Zinke Bulka članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnice Ana Trošelj i Sandra Zorc, odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ana Trošelj & Sandra Zorc iz Rijeke, protiv tuženika Sava osiguranja d.d., Podružnica Hrvatska, Zagreb, R. Frangeša Mihanovića 9, OIB: 45237012600, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d., Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj Pn-24/2021- 35 od 23. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Sava osiguranja d.d., i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj Pn-24/2021-35 od 23. siječnja 2025. pod stavkom I. izreke za iznos od 1.325,60 eura/9.987,73 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 1.136,11 eura/8.560,00 kn teku od 30. kolovoza 2020. do isplate te na iznos od 189,49 eura/1.427,75 kn od 7. studenog 2020. pa do isplate te u dijelu pod stavkom II. izreke za iznos od 819,46 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. siječnja 2025.

II. Preinačuje se navedena presuda pod stavkom I. izreke za iznos od 907,82 EUR/6.840,00 kn s kamatama tekućim od dana 8. studenog 2020. pa do isplate, i pod stavkom II. izreke za iznos od 780,21 euro sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. siječnja 2025., do isplate i za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice AŽ za isplatu iznosa od 907,82 EUR/6.840,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana 8. studenog 2020. pa do isplate.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice AŽ za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 780,21 euro sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. siječnja 2025., pa do isplate.

III. Nalaže se tužiteljici AŽ da tuženiku Sava osiguranja d.d., naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 154,95 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Tuženik, SAVA OSIGURANJE d.d. – Podružnica Hrvatska, iz Zagreba, R. Frangeša Mihanovića 9, OIB: 45237012600, dužan je isplatiti tužiteljici AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.233,43 EUR/16.827,75 kn na ime naknade štete, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 29. kolovoza 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od 1. siječnja 2021. godine do 31. prosinca 2022. godine, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 1.136,11 EUR/8.560,00 kn tekućim od dana 30. kolovoza 2020. pa do isplate

- na iznos od 907,82 EUR/6.840,00 kn tekućim od dana 8. studenog 2020. pa do isplate

- na iznos od 189,49 EUR/1.427,75 kn tekućim od dana 7. studenog 2020. pa do isplate.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak postupka u iznosu od 1.599,67 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do 31. prosinca 2022. godine po stopi od 5,75% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope zakonskih zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.„

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP), uz prijedlog sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete nastale u štetnom događaju od 29. kolovoza 2020.

5. U stadiju žalbenog postupka nije sporna pasivna legitimacija, štetni događaj i odgovornost, niti činjenica da je tuženik u mirnom postupku isplatio tužiteljici nesporni iznos štete u ukupnom iznosu od 25.993,50 kn/3.449,93 eura (23.940,00 kn dana 8. listopada 2020. po osnovi totalne štete na vozilu i 2.053,50 kn dana 19. studenog 2020. po osnovi troškova vučne službe i ležarine). Sporno je je li tuženik dužan tužiteljici isplatiti daljnji iznos od 1.136,11 eura po osnovi totalne štete na vozilu, 189,49 eura po osnovi ležarine i iznos od 907,82 eura po osnovi korištenja zamjenskog vozila.

6. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se ista može ispitati, kao što nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, jer da nije pravilno ocijenio nalaz i mišljenje prometnog vještaka. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud prvog stupnja u skladu s čl. 8. ZPP ocijenio sve izvedene dokaze, uključujući nalaz i mišljenje vještaka, naveo razloge zbog kojih je taj dokaz prihvatio, a te razloge moguće je ispitati. Stoga se ne može smatrati da je sud pogrešno primijenio načelo slobodne ocjene dokaza, niti da je propustio ocijeniti neki odlučan dokaz.

8. Na temelju provedenih dokaza, a osobito nalaza i mišljenja prometnog vještaka, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice. Utvrđenje suda prvog stupnja ima temelj u izvedenim dokazima te ga ovaj sud kao pravilno i potpuno prihvaća.

9. Tako je utvrđeno:

- da je 29. kolovoza 2020. na području općine Ogulin došlo do prometne nesreće u kojoj je oštećeno vozilo tužiteljice, marke Honda Civic, registarske oznake [registarska oznaka], za čiju štetu odgovara osiguranik tuženika Sava osiguranja d.d. Podružnica Hrvatska,

- da među strankama nije sporna odgovornost za štetu ni pasivna legitimacija, već samo visina preostale štete nakon što je tuženik u mirnom postupku isplatio tužiteljici 23.940,00 kn na ime štete na vozilu i 2.053,50 kn na ime vučne službe i dijela ležarine,

- da tužiteljica u ovoj parnici potražuje razliku do pune naknade štete u ukupnom iznosu od 16.827,75 kn, odnosno 2.233,43 eura, koja se sastoji od 8.560,00 kn/1.136,11 eura razlike u vrijednosti vozila, 6.840,00 kn/907,82 eura na ime troška najma zamjenskog vozila i 1.427,75 kn/189,49 eura na ime preostalog dijela računa vučne službe,

- da iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka Gorana Husinca proizlazi da je ukupna vrijednost vozila nakon zadržavanja ostatka vozila na dan štetnog događaja iznosila 4.321,60 eura,

- da je tuženik po toj osnovi tužiteljici isplatio iznos od 3.177,38 eura, pa joj treba platiti još iznos od 1.136,11 eura, koliko ona potražuje,

- da je tužiteljici izdan račun Auto Lončar & Speed assistance d.o.o. Rijeka na iznos od 462,04 eura/ 3.481,25 kuna, koji se odnosi se na prijevoz vozila, dodatne kilometre, otežani utovara, ležarinu i cestarine,

- da je po toj osnovi tuženik tužiteljici isplatio iznos od 2.053,50 kuna, dok je osporio ležarinu nakon utvrđenja totalne štete, no da tužiteljici pripada i daljnji iznos od 189,49 EUR/1.427,75 kn jer je vozilo bilo kod vučne službe 38 dana, a tužiteljica ga je mogla ukloniti tek nakon što je primila obrazloženu ponudu od 7. listopada 2020. u kojoj je navedeno da spašeni dijelovi ostaju njoj na raspolaganju,

- da tužiteljici pripada i iznos od 907,82 EUR/6.840,00 kn na ime korištenja zamjenskog vozila, jer je priložila računa Admiral Tours d.o.o. Crikvenica na navedeni iznos.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik dužan tužiteljici naknaditi štetu u dijelu koji se odnosi na razliku do pune naknade štete na vozilu i trošak ležarine, dok žalba tuženika osnovano dovodi u pitanje odluku o naknadi troška najma zamjenskog vozila.

11. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost i potpunost provedenog prometnog vještačenja. Iz spisa proizlazi da je vještak Goran Husinec u pisanom nalazu i u usmenom pojašnjenju na raspravi od 20. prosinca 2024. obrazložio način na koji je utvrdio tržišnu vrijednost vozila na dan nastanka štetnog događaja te vrijednost spašenih dijelova u visini od 20% ukupne vrijednosti vozila. Vještak je naveo da se radi o vozilu koje je na tržištu vrlo rijetko i nepopularno te da je potražnja za njegovim dijelovima zanemariva, zbog čega je njihovu vrijednost procijenio nižom nego što bi to bilo kod vozila uobičajene marke i tipa. Takvo obrazloženje logično je, stručno i u skladu s pravilima struke. Tuženik je u prigovoru samo izražavao neslaganje s nalazom, ne nudeći konkretne argumente ni dokaze koji bi ukazivali na njegovu netočnost. Na raspravi je sam naveo da je vještak odgovorio na sva njegova pitanja, ali da i dalje predlaže novo vještačenje, što ne predstavlja razlog za ponovno vještačenje u smislu čl. 261. ZPP.

12. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je nalaz jasan, potpun i stručno obrazložen te je opravdano odbio prijedlog za novo vještačenje, jer samo nezadovoljstvo stranke rezultatom ne može biti razlog za ponovno izvođenje dokaza.

13. Prvostupanjski sud pravilno je prihvatio nalaz vještaka u dijelu kojim je utvrđena tržišna vrijednost vozila prije nastanka štete te iznos preostale vrijednosti vozila nakon oštećenja. Iz pisanog nalaza i usmenog pojašnjenja vještaka proizlazi da je vrijednost vozila na dan prometne nesreće iznosila 5.402,00 eura, dok je vrijednost ostatka vozila procijenjena na 20% tog iznosa, odnosno 1.080,40 eura, pa šteta tužiteljice sa zadržavanjem ostatka vozila na dan štetnog događaja iznosi 4.321,60 eura. Kako je tuženik tužiteljici već isplatio 23.940,00 kn/3.177,38 eura, razlika do pune tržišne vrijednosti vozila iznosi više nego što je tužiteljica potraživala u tužbenom zahtjevu, pa joj je stoga pravilno dosuđena kao daljnja naknada štete u iznosu od zatraženih 1.136,11 eura. Takva odluka utemeljena je na nalazu vještaka koji je detaljno obrazložio kriterije procjene vrijednosti vozila na temelju tehničkih karakteristika, starosti, stanja kilometraže i tržišne usporedivosti.

14. Žalbeni navodi tuženika da je vještak precijenio vrijednost vozila i podcijenio ostatke ne nalaze potvrdu u dokazima. Nalaz vještaka je uvjerljiv i stručan, a razlika (oko 2.000,00 kn) u odnosu na ponudu tuženika koji je vrijednost vozila procijenio na 38.000,00 kn ne ukazuje na proizvoljnost procjene.

15. Slijedom toga, pravilno je primijenjen čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), kojim se oštećeniku priznaje pravo na punu naknadu stvarne štete, pa žalba tuženika u tom dijelu nije osnovana.

16. Prvostupanjski sud pravilno je dosudio tužiteljici i trošak ležarine u iznosu od 189,49 eura. Iz spisa proizlazi da je vozilo tužiteljice nakon prometne nesreće bilo smješteno kod vučne službe sve do 5. listopada 2020., a da je tek dopisom tuženika od 7. listopada 2020. godine tužiteljica obaviještena da se radi o totalnoj šteti i da spašeni dijelovi ostaju njoj na raspolaganju te joj je tek tada dostavljena obrazložena ponuda za naknadu štete. Do tog trenutka tužiteljica nije mogla znati da vozilo neće biti popravljeno i nije imala mogućnost odlučiti o njegovu daljnjem zbrinjavanju, pa je trošak ležarine za razdoblje do 6. listopada 2020. opravdan i u izravnoj uzročnoj vezi sa štetnim događajem. Radi se o nužnom trošku koji je posljedica štetne radnje osiguranika tuženika, zbog čega je pravilno primijenjen čl. 1090. ZOO.

17. Neosnovani su žalbeni navodi da tužiteljica nakon utvrđenja totalne štete sama snosi trošak ležarine, jer tužbeni zahtjev obuhvaća samo razdoblje do trenutka kada je o toj činjenici, kao i o obrazloženoj visini ponude za naknadu štete, bila obaviještena.

18. Međutim, žalba tuženika osnovano osporava odluku prvostupanjskog suda u dijelu kojim je tužiteljici dosuđen iznos od 907,82 eura na ime korištenja zamjenskog vozila. Prvostupanjski sud je u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio navedeni iznos, iako tužiteljica nije dokazala da je taj trošak doista nastao. Zahtjev za naknadu imovinske štete bio bi osnovan samo ako su kumulativno ispunjene sve pretpostavke odgovornosti, a to su: štetni događaj, nastanak štete, uzročna veza i odgovornost štetnika.

19. Postojanje štetnog događaja i odgovornost tuženika nisu sporni, ali tužiteljica nije dokazala nastanak štete po osnovi troška najma zamjenskog vozila, što osnovano u žalbi navodi tuženik.

20. Iz spisa proizlazi da je priložila račun trgovačkog društva „Admiral Tours d.o.o.“ Crikvenica na iznos od 907,82 eura, no odgovarajućim dokazima nije dokazala da je račun uistinu platila. Sama činjenica da je račun izdan ne dokazuje da je došlo do plaćanja, jer račun predstavlja samo poziv na plaćanje.

21. Prema čl. 219. ZPP svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a u slučaju sumnje sud odlučuje primjenom pravila o teretu dokazivanja. Budući da tužiteljica nije dokazala nastanak štete po toj osnovi, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada joj je dosudio navedeni iznos, pa je u tom dijelu, na temelju čl. 373. t. 3. ZPP, prvostupanjska presuda preinačena tako da se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na trošak najma zamjenskog vozila odbija kao neosnovan.

22. Neosnovano tuženik prigovara i odluci o tijeku zateznih kamata.Pri odlučivanju o početku tijeka zateznih kamata na naknadu imovinske štete, a koja potječe iz obveznog osiguranja u prometu, potrebno je primijeniti čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 154/14 – dalje: ZOOP), kojim je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz čl. 12. st. 1. ovoga čl. oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Iz sadržaja spisa (ponuda na stranici 23 spisa) proizlazi da je tuženik odštetni zahtjev tužiteljice zaprimio 1. rujna 2020., što ukazuje da je tužiteljica odštetni zahtjev uputila tuženiku barem jedan dan ranije – 30. kolovoza 2020., od kojeg dana je tužiteljici dosuđena zatezna kamata na iznos od 1.136,11 eura po osnovi daljnje štete na vozilu, što je u skladu s odredbom čl. 12. st. 4. ZOOP, dok joj je zatezna kamata na iznos od 189,49 eura po osnovi ležarine dosuđena u skladu s njezinim zahtjevom od kasnijeg datuma.

23. Slijedom iznijetih razloga temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i 373. t. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

24. Djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude izmijenjen je i konačni uspjeh stranka u sporu zbog čega je temeljem odredbi čl. 154. st. 2., 155. i 166. st. 2. ZPP valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka.

25. Tužiteljici je od ukupno zatraženih 2.233,43 eura, dosuđeno ukupno 1.325,61 euro, pa njezin kvantitativni uspjeh u sporu iznosi 60%, dok je kvalitativni uspjeh, s obzirom na dokazane dvije pravne osnove, 66,66%, što čini prosječni uspjeh od 63,33%. Od navedenog treba oduzeti omjer uspjeha tuženika u sporu od 37,67% radi čega omjer uspjeha tužiteljice iznosi 27%.

26. Zato je tužiteljici trebalo dosuditi trošak parnice u tom omjeru, a isti se odnosi na sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – „Narodne novine“, broj 138/23 – dalje: Tarifa), zastupanje na tri ročišta 16. ožujka 2022., 3. travnja 2023. i 20. prosinca 2024. svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) i uz uvećanje od 25 % na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) iznosi 1.000,00 eura te troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu, koje su plaćene u iznosu od po 34,39 eura, što ukupno iznosi 1.068,78 eura. S obzirom na uspjeh tužiteljice u sporu od 27% istoj je dosuđeno 288,57 eura, čemu je dodan trošak vještačenja u iznosu od 530,89 eura, priznat u cijelosti jer je taj trošak bio potreban radi utvrđenja vrijednosti vozila, a po tom osnovu tužiteljica je uspjela u cijelosti.

27. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP. Tuženiku koji je u žalbenom postupku uspio sa 40,64% priznata je nagrada za sastav žalbe 125 bodova (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) i uz uvećanje od 25% na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) iznosi 312,50 eura te uz trošak plaćene sudske pristojbe na žalbu 68,79 eura, iznosi ukupno 381,29 eura. S obzirom na uspjeh tuženika u žalbenom postupku od 40,64% istom je dosuđeno 154,95 eura, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Velikoj Gorici 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina