REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2678/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 17. rujna 2024., održane u nazočnosti tužiteljice osobno, uz Anu Gujić, odvjetnicu u Zagrebu i zz za odvjetnika Gorana Devrnja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 016-1269/2006 od 22.05.2006. sklopljenog između tužitelja DV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, danas ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, a koja:

- u dijelu čl. 5. glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelidvadesetpet posto) iznosa kredita.''

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju DV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.060,75 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 31. svibnja 2006. pa do isplate, a koje kamate su određene po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine određena prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju DV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 642,14 EUR, zajedno sa zateznim kamatama od dana 28. listopada 2025. godine pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj DV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s iznosom od 39,95 EUR i na njega zatraženom zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2006. godine pa nadalje do isplate.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 14.04.2025. godine podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da je tužitelj 22.05.2006. s prednikom tuženika društvom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-1269/2006, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 137.500,00 CHF obračunatom prema prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

2. Odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (TZV. ULAZNA NAKNADA). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 i čl. 82., alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste, a slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija.

3. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 8.060,17 KN (1.100,70 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Uz navedeno, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, pa je tuženik na navedeni način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Vezano uz navedeno, tužitelj se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje dijelom citira i u samoj tužbi, kao i na odluke suda EU i to u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19, pa slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da Naslovni sud po provedenom postupku donese sljedeću presudu: „I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 016-1269/2006 od 22.05.2006. sklopljenog između tužitelja DV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, danas ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, a koja:

- u dijelu čl. 5. glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelidvadesetpet posto) iznosa kredita.''

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju DV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.100,70 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 31.05.2006. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju DV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

4. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj nakon tuženikova odgovora na tužbu svojim podneskom od 21.07.2025. očituje se na isto i navodi da osporava navode tuženika i prigovore iznesene u odgovoru na tužbu, te da, uz ostalo, tuženik paušalno prigovara statusu potrošača tužitelja. S obzirom da se radi o konvertiranom ugovoru o kreditu, tako je u potpunosti nepotrebno raspravljati o statusu potrošača korisnika kredita, odnosno tužitelja, jer je tuženik taj koji je tužitelju ponudio sukladno zakonu i svojoj obvezi, Aneks predmetnog ugovora o kreditu kojim se izvršila konverzija, a isto mu je bio ponuđeno upravo zato jer je potrošač (odnosno isto je i tuženik smatrao), a da se status potrošača utvrđuje uvidom u ugovor o kreditu iz kojeg je vidljiva namjena za koju je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom zaključio ugovor o kreditu te nije vidljivo kako je navedeni ugovor zaključio u poslovne svrhe. Tužitelj je kredit digao radi zadovoljavanja svakodnevnih životnih potreba pa je jasno kako je ugovor o kreditu potrošački ugovor, zaključen izvan trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti tužitelja.

5. Tužitelj navodi da je dana 30.01.2020.g. VSRH je na sjednici Građanskog odjela zauzeo pravno shvaćanje kako zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.", pa da obzirom na navedeno, kako tužitelj tužbom najprije traži deklaratorno utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, te potom povrat sredstava s te osnove, jasno je da zastarni rok u konkretnom slučaju počinje teći najranije utvrđenjem ništetnosti, pa kondemnatorni zahtjev tužitelja nedvojbeno nije u zastari. Slijedom navedenog je predmetni prigovor zastare tuženika potrebno odbiti kao apsolutno neosnovan.

6. Tuženik u svom podnesku potvrđuje kako je korisniku kredita naplatio ulaznu naknadu, no u iznosu drugačijem od onog koji je tužitelj u tužbi naznačio. Naime tužitelj je u tužbi kao iznos naplaćene ulazne naknade naveo iznos od 8.060,17 kn (1.100,70 EUR), dok tuženik iskazuje kako je naknada naplaćena u iznosu od 7.992,19 kn (1.060,75 EUR) i to s datumom 30.05.2006. Tužitelj navodi da je time tuženik priznao visinu tužbenog zahtjeva iznosa naplaćene ulazne naknade od 1.060,75 EUR, pa da sukladno navedenom, tužitelj ističe nespornim da je iznos od 7.992,19 kn u konverziji u euro iznos od 1.060,75 EUR.

7. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže naslovnom sudu po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na nadoknadu parničnih troškova tužitelju. Kod tužbe i tužbenog zahtjeva, tužitelj ustraje do zaključenja glavne rasprave, kao i svih svojih navoda, te predlaže da sud tužitelju dosudi i parnične troškove zajedno sa zateznim kamatama tekućima od presuđenja pa do isplate.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužitelj tužbom zahtijeva od suda donošenje presude kojom se tuženiku nalaže isplatiti iznos od 1.100,70 EUR zbog navodno ništetne odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj 016-1269/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), te tuženik prvenstveno ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 30.05.2006. godine u iznosu od 7.992,19 HRK. Prema navedenom, tuženik ističe kako je tužitelj suviše visoko naznačio vrijednost predmeta spora.

9. Tuženik ističe prigovor zastare, navodeći da je Ugovor o kreditu sklopljen u svibnju 2006. godine. Imajući na umu da je korisnik kredita njime dobio na raspolaganje 137.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu u iznosu od 1.100,70 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list NN 35/2005: dalje u tekstu: ZOO 05). Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

10. Tuženik ističe kako tužitelju osporava status potrošača.

11. U odnosu na članak 5. Ugovora o kreditu (troškovi obrade kredita) tuženik navodi da u članku 5. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, pa je time činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Tuženik smatra da onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada.

12. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a 05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita, a to je kasnije potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Također, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Tuženik ističe da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni.

13. Tuženik ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti, a u čl. 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio.

14. Tuženik zaključuje da slijedom navedenog, članak 5. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj.

15. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014):

Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.

16. Vezano uz tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba, te to dodatno obrazlaže navodeći da je jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke.

17. Tuženik navodi i da u pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik napominje da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna.

18. Tuženik ističe da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, te je ovaj Ugovor i solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, pa je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima.

19. Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ), te tuženik obrazlaže utvrđenja iz tih odluka, kao i Direktive Vijaća 93/13/EEZ.

20. Tuženik izvodi zaključak da je on jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 5. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Tuženik navodi da je u ovom slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., tuženik postavlja pitanje kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopio. Tuženik ističe da je naknada za obradu troškova kredita standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom.

21. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji, te da je tuženik konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu.

22. Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. test poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe sljedeće.

23. Tuženik u spis dostavlja i dokument – odluku banke o naplati usluga banaka u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, pa tuženik ukazuje na sudsku praksu koja potvrđuje dosadašnje navode.

24. Slijedom svega navedenog, posebice uzimajući u obzir pravni temelj za naplatu naknade te dostavljenu sudsku praksu, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

25. U daljnjem tijeku postupka, tuženik svojim podneskom od 30.07.2025. godine osporava navode tužitelja iz posljednjeg podneska, a koji navodi su u suprotnosti s podneskom - odgovor na tužbu, te ističe kako nije jasno iz posljednjeg podneska tužitelja da li isti smanjuje visinu tužbenog zahtjeva na iznos od 1.060,75 EUR. Ukoliko je to točno, tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

26. Svojim podneskom od 04.09.2025. godine tuženik navodi da ostaje kod odgovora na tužbu, svih dosad iznesenih navoda, prigovora i predloženih dokaznih prijedloga. Glede dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja, tuženik opreza radi dostavlja popis pitanja koja se imaju postaviti tužitelju te mu osporava status potrošača.

27. Tuženik također ističe kako je naknada za obradu kredita naplaćena 30.05.2006. godine u iznosu od 7.992,19 HRK. Ukoliko će sud na sljedećem ročištu zaključiti glavnu raspravu ili će se ostvariti pretpostavke presumiranog povlačenja tužbenog zahtjeva tuženik, zahtijeva naknadu sljedećeg troška zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

28. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, saslušao tužiteljicu osobno kao stranku, pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaza, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

29. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan kao pod toč. I., II. i III. izreke ove presude. Treba napomenuti da je sud po službenoj dužnosti utvrdio VPS ovog spora sa 1.100,70 EUR prema visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, a sve u skladu s postojećom ustaljenom sudskom praksom vezanom uz ovakvu vrstu sporova i tužbenog zahtjeva, a prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a, cijeneći iznos neosnovano plaćene naknade za obradu kredita kao VPS u ovoj pravnoj stvari kao visinu tužbenog zahtjeva, te je sud utvrdio da deklaratorni dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu, služi isključivo za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva na isplatu.

30. Među strankama nije sporno da je prednik sadašnje tužiteljice sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, da isti sadrži spornu odredbu utvrđenje ništetnosti koje traži tužitelj u ovom sporu, da je tužitelj temeljem iste ugovorne odredbe platio tuženiku utuženi iznos od 1,25 % iznosa kredita, da nije sporna visina tako plaćenog iznosa od 7.992,19 kn, tj. sadašnjih 1.060,75 EUR, koji iznos je plaćen 30.05.2006., kako su se stranke očitovale u tijeku postupka, ali je sud odlučivao o tužbenom zahtjevu postavljenom u visini od 1.100,70 EUR, obzirom da tužitelj nije izričito postavio smanjeni tužbeni zahtjev, pa tako nije sporan iznos i datum plaćanja po tužitelju tzv. ulazne naknade, tj. naknade za obradu kredita, ali tuženik osporava da bi tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja predmetnog iznosa koji je predmet ovog spora, te spori osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, kao i zatraženi tijek zatezne kamate zbog toga što tuženik smatra da je bio savjestan u vrijeme stjecanja ovog utuženog iznosa.

31. Sporno je da li je predmetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna, da li je nastupila zastara novčanog potraživanja tužitelja, da li je tuženik bio savjestan u vrijeme stjecanja utuženog iznosa prema navedenim ugovorni odredbama čiju ništetnost tužitelj traži da se utvrdi u ovoj parnici, da li je predmetna odredba iz čl. 5. Ugovora bila jasno vidljiva i uočljiva, da li je predmetna odredba dovela do znatne neravnoteže na teret tužitelja, da li je tužitelj imao utjecaja na sadržaj i ugovorne odredbe predmetnog Ugovora, sporna je savjesnost tuženika, te da li je tužitelj imao status potrošača u predmetnom Ugovoru, kao i da li je solemnizacija Ugovora od značaja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorene odredbe obuhvaćene ovim sporom.

32. Sud je iz iskaza tužiteljice osobno kao stranke, utvrdio da je tužiteljica, rođena 1975. u Njemačkoj, po zanimanju voditelj nabave u građevinskoj firmi, završene srednje ekonomske škole, te da navodi da je klijent banke tuženika postala sklapanjem Ugovora o kreditu koji je digla za kupnju stana na adresi i njezina sadašnjeg stanovanja. I dalje živi u tom stanu, kao i njezin suprug i kćer, te taj stan služi samo njihovom stanovanju i nije nikada služio za nikakve polovne svrhe.

33. Tužiteljica iskazuje da je uvjet za isplatu cjelokupnog kredita, bio je pristanak na odredbe čl. 5. Ugovora po kojoj se tužiteljica obvezala prilikom realizacije kredita od samog iznosa kredita isplatiti i 1,25% od samog iznosa kredita. Tužiteljica je pitala od čega se to sastoji trošak obrade, ali joj nitko nije rekao od kojih bi se to troškova ta naknada sastojala, samo su mu u banci rekli da to mora platiti ako želi kredit i da će banka to odmah oduzeti od ukupnog iznosa kredita, pa je tužiteljica na to pristala, jer joj je trebao kredit. Predmetni kredit tužiteljica još otplaćuje.

34. Sud je iskaz tužiteljice saslušane osobno kao stranke prihvatio u cijelosti kao istinit, jer je dan logično, uvjerljivo, životno i u skladu je sa spisom priležećom dokumentacijom. Sud je iz tog iskaza utvrdio da se radilo o potrošačkom ugovoru o kreditu, a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, da je sadržavao odredbu o obvezi prednika tužiteljice za plaćanje ulazne naknade, tj. naknade za obradu kredita, da je pravni prednik tužiteljice istu naknadu platio, te da nije sporno da je tužiteljica, tj. njezin pravni prednik izvršio tu svoju ugovornu obvezu kao što nije sporan niti datum plaćanja te naknade sada 1.060,75 EUR jednokratno tuženiku, što tuženik čini nespornim još u odgovoru na tužbu, a to je što je činilo 1,25 % od iznosa kredita prema odredbi čl. 5. Ugovora. Visina tako plaćene naknade i datum plaćanja 30.05.2006. godine su učinjeni nesporni između stranaka u ovom sporu.

35. Sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio, da je novac iz kredita služio za kupnju stana za stanovanje njezine obitelji i nje same, tako da je sud utvrdio da je stan služio i služi za osobne potrebe tužiteljice i njezine obitelji, kao što službi i danas, pa je sud utvrdio da je tako tužiteljica dokazala svoj status potrošača, a isto proizlazi i iz činjenice konverzije predmetnog kredita, koju je ponudila sama tuženica u skladu s tada aktualnim zakonskim propisima koji su se odnosili samo na potrošače kao korisnike kredita. Sud je utvrdio da je tužiteljica uvjerljivo iskazala da joj tuženik nije obrazložio od čega bi se točno sastojali troškovi obrade kredita, već je tuženik samo naveo da je tužiteljica u obvezi platiti određeni postotak, a i u ovoj parnici tuženik izražava iskreno čuđenje što bi promijenilo u samoj stvari da je tužiteljica znala koliko iznose pojedini troškovi sadržani u toj naknadi, pa da bi opet tužiteljica morala platiti tu naknadu upravo u tamo propisanom postotku, a ugovor je tipski sačinio sam tuženik.

36. Prema utvrđenju suda tuženik nije dokazao da je tužiteljica imala utjecaja na ovdje sporni sadržaj ovdje sporne odredbe, što tuženik nije dokazao, a teret dokaza je ove činjenice na tuženiku, kao niti da bi tužiteljica imala utjecaja na visinu ove naknade, da je na njezinu visinu mogla utjecati, te da bi se o njoj pojedinačno pregovaralo, kao i da bi tužiteljici, tuženik ili netko treći (iako ne postoji obveza trećih za to, pa niti javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor) objasnio od kojih se točno to troškova i u kojim iznosima nominalnim sastoji sam trošak obrade kredita. Tužiteljica je dokazala, prema utvrđenju ovog suda, svoj status potrošača, aktivnu legitimaciju, pravni interes za podizanje ove tužbe.

37. Sud je utvrdio da niti iz samog teksta Ugovora kao niti iz Općih akata tuženika koji su prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio Ugovora, ne proizlazi za koje točno svrhe i radnje koje treba poduzeti tuženik za sklapanje predmetnog kredita nastaje navodni trošak za koji se naknada naplatila tužitelju za obradu kredita, od čega bi se ta naknada sastojala i u čemu su u kojim iznosima nastali ti troškovi, a tuženik ne navodi niti u odgovoru na tužbu, te nisu navedeni niti u Ugovoru niti u općim aktima tuženika koji nesporno u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a čine sastavni dio Ugovora, a niti u odgovoru na tužbu, kao niti u tijeku ovog parničnog postupka, su nominalno navedeni pojedini iznosi tih troškova. Dakle, tuženik je samoinicijativno, naplatio tužitelju koliko je tuženik sam odredio i htio za obradu kredita, a plaćanje koje je bio uvjet za dobivanje istog kredita. Prema ocjeni suda, ovdje se sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a, koja sva načela je, prema utvrđenju suda tuženik prekršio. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o visini ulazne naknade, niti ju odbiti platiti, ako je želio dobiti kredit, kao i što je tužitelj dokazao da ga tuženik nije upoznao od čega bi se ta naknada nominalno sastojala i to upravo od 1,25 % kredita.

38. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tvz. jednokratni troškovi obrade kredita i njezino plaćanje tuženiku u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita, a treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

39. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredbe čl. 5. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita, koja je predmet ovog spora, sud je uočio da su bile lako uočljive, dakle te odredbe su bile transparentne, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba predniku tužiteljice bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

40. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da mu ta odredba nije pojašnjenja i odgovoreno zašto ju točno mora platiti i od čega se taj trošak nametnut tužitelju u stvari sastoji, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

41. Nadalje, sud je utvrdio da činjenica solemnizacije ugovora nije od utjecaja na uspješnost mogućnosti isticanja ništetnosti dijela ugovorne odredbe, jer na isto ukazuje vrlo bogata sudska praksa, a niti prema jednom propisu, pa niti prema Zakonu o javnom bilježništvu, nije zadatak javnog bilježnika da prilikom solemnizacije ugovora objašnjava i rasčlanjuje korisniku kredita od čega se sastoji tvz. ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita, jer je to bio zadatak tuženika, za koji tuženik nije dokazao da bi ga izvršio.

42. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom Ugovoru navedena samo kao naznačena u postotku od iznosa kredita, te je utvrđeno da je tužitelju naknada naplaćena dana 30.05.2006. u utuženom iznosu od tada 7.992,19 kn, a sadašnjih 1.060,75 EUR. Sud je utvrdio da ta sporna odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita, a rad službenika i stručnih službi tuženika koji su zaposlenici tuženika na obradi kredita, sastavni je dio poslova radi obavljanja kojih su i zaposleni i plaćeni po tuženiku, pa dio obrazloženja tuženika o osnovnosti tako naplaćenih troškova za sud neprihvatljiv kao uvjerljiv i istinit. Dakle, prema utvrđenju ovog suda nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade, tj. postotak iznosa kredita, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru samo kao obvezu tužitelja u postotku od visine kredita, kako tužitelj nije mogao pregovarati o visini predmetne naknade i kako je ista bila uglavljena u tipski ugovor dan tužitelju na potpis, tako i ovaj sud zaključuje da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u ovom parničnom postupku, prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao.

43. Navodi tuženika da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade u utuženom iznosu, te dovodeći visinu naknade u odnos s visinom odobrenog kredita, ovaj sud je stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

44. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i njezine visine određene u postotku od ukupnog iznosa kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

45. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu, te presudio o istoj odredbi kao u presudi pod toč. I. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga. Sud je, treba opetovano navesti, utvrdio da tužiteljica ima pravni interes za isticanje ništetnosti ovog dijela ugovorne odredbe, kao i da bi se radilo o manjoj zabrani u realiziranom ugovoru, pa da tima tužitelj ne bi mogao utužiti za ništetnost.

46. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade, te da je na osnovi već iznesenog, utvrdio da je utuženi dio ugovorne odredbe čl. 5. kao pod toč. I. izreke ove presude nepošten i ništetan, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude. Sud je utvrdio da je osnovan i pretežni dio tužbenog zahtjeva postavljenog na isplatu, kao pod toč. II. izreke ove presude, u iznosu od 1.060,75 EUR u kojem iznosu je sud tužiteljici dosudio zatraženu visinu naknade za obradu kredita, dok je tužitelj odbio s preostalim dijelom zatražene naknade u visini od 39,95 EUR, kao previsoko postavljenim, a i sa zatraženim kamatama na taj iznos počev od dana 31.05.2006. godine pa do isplate. Kako tužitelj nije izričito smanjio svoj tužbeni zahtjev na nesporno utvrđen iznos plaćene naknade, već je ostao kod svog utuženog iznosa potraživanja s istog osnova od 1.100,70 EUR, to je sud odbio tužitelja za previsoko postavljen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 39,95 EUR i na njega zatražene zatezne kamate, sve kao pod toč. IV. izreke ove presude.

47. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115.

– sve ZOO-a.

48. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti, ne gasi, tj. za njega nema zastare, a nema osnova za primjenu odredbi ZOO-a o zabranama manjeg značaja i ispunjenju ugovora, to je sud deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, a sud je utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tj. naknadi za obradu kredita. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude zatraženi iznos plaćene naknade, jer je taj iznos postavljen u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik, a i tuženik je učinio nespornim visinu i datum plaćanja te naknade.

49. Obzirom da visina plaćene naknade po tužitelju tuženiku za obradu kredita, nije sporna, sud je utvrdio da je tužitelj osnovano zatražio tijek zatezne kamate na utuženi iznos plaćene naknade primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, što proizlazi iz dokumentacije, to je sud tako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja usvojio u pretežnom dijelu, a kao pod toč. II. izreke ove presude. Sud je na osnovi provedenog postupka utvrdio da tuženik, suprotno svojim tvrdnjama, nije bio savjestan u vrijeme stjecanje utuženog iznosa bez pravnog osnova od strane tužitelja, zbog čega je tuženik dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od stjecanja (utuženi tijek od dana nakon stjecanja po tuženiku), pa do isplate, a kako je sud presudio pod toč. II. izreke ove presude i dosudio tužitelju iznos od 1.060,75 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom na isti počev od 31.05.2006. tj. od dana nakon dana kada je tuženik tužitelju neosnovano naplatio ovu naknadu pa do isplate, što je nesporno utvrđen iznos po tužitelju tuženiku plaćene naknade za obradu kredita, kao i datum plaćanja naknade (30.05.2006.).

50. Sud je utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja, a cijeneći isto pitanje u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

51. Sud je utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, jer se prema utvrđenju ovog suda tuženik prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem, te je tuženik bio nesavjestan i u vrijeme primanja uplate tog iznosa od tužitelja, pa je sud slijedom iznesenog, prigovor zastare, kao i prigovor tijeka zatezne kamate utvrdio neosnovanim u cijelosti, a kao i sve ostale prigovore osim prigovora vezano uz po tužitelju naznačeni VPS u tužbi, a kako je to sud već sve obrazložio u ovoj presudi.

52. Obzirom da je utuženi dio ugovorne odredbe iz čl. 5. Ugovora ništetan (toč. I. izreke), to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana nakon uplate tužitelja utuženog iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatraženi iznos od 1.060,75 EUR počev od stjecanja istog od strane tuženika, tj. kako su zatražene u petitu tužbenog zahtjeva, a obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove neupitna, a kamate su postavljene od prvog dana nakon što je tužitelj izvršio predmetno plaćanje tuženiku.

53. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je neosnovan u odgovoru na tužbu istaknut prigovor vezano uz savjesnost tuženika. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, a zbog čega je sud isti tužbeni zahtjev tužitelja i usvojio kao pod toč. I., II. i III. izreke ove presude.

54. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31.12.2007. prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II. i III. izreke ove presude.

55. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 5. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu, te je dosuđen u cijelosti tužitelju kao pod toč. III. izreke ove presude, jer tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva zbog čega nisu nastali posebni parnični troškovi, kao i zbog činjenice da tuženik kroz cijeli postupak osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja.

56. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak očitovanja na odgovor na tužbu 21.07.2025., ročište 17.09.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 75 bodova, što čini ukupno 225 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 450,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 112,50 EUR, te čini zbir od 562,50 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 642,14 EUR i dosuđen je tužiteljici u cijelosti kao pod toč. III. izreke ove presude.

57. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 28. listopada 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

58. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 28. listopada 2025.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz rješenje o pozivanju na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR

2. tuženiku po pun.