Posl.br. P-1326/2023-29

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji tog suda Vesni Posavec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Bruni Petrovčiću, odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb,OIB:53056966535, zastupana po pun. Goranu Gložiniću, odvjetniku u OD Mađarić i Lui d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 24. rujna 2025.god. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, a objavljene dana 28. listopada 2025.god.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju JF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno 1.051,20 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:

iznos 1,90 EUR od 9. 12 .2008.

iznos 4,25 EUR od 10. 2. 2009.

iznos 5,94 EUR od 20. 2. 2009.

iznos 6,71 EUR od 11. 3. 2009.

iznos 4,67 EUR od 10. 6. 2009.

iznos 5,08 EUR od 10. 6. 2009.

iznos 1,81 EUR od 20. 7. 2009.

iznos 0,04 EUR od 15. 10. 2009.

iznos 1,31 EUR od 28. 12. 2009.

iznos 1,20 EUR od 28. 12. 2009.

iznos 2,32 EUR od 11. 2. 2010.

iznos 4,25 EUR od 17. 3. 2010.

iznos 6,99 EUR od 3. 5. 2010.

iznos 6,37 EUR od 31. 5. 2010.

iznos 10,09 EUR od 10. 6 2011.

iznos 9,38 EUR od 25. 7. 2011.

iznos 10,76 EUR od 25. 7. 2011.

iznos 22,68 EUR od 25. 7. 2011.

iznos 20,22 EUR od 25. 7. 2011.

iznos 27,72 EUR od 25. 7. 2011.

iznos 25,13 EUR od 25. 7. 2011.

iznos 20,96 EUR od 25. 7. 2011.

iznos 29,75 EUR od 25. 7. 2011.

iznos 40,93 EUR od 25. 7. 2011.

iznos 780,74 EUR od 25. 7. 2011.

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju JF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 1.846,88 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od presuđenja do plaćanja, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi u tužbi da su kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili dana 03.01.2006. godine Ugovor o kreditu broj 528-50-3215972, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Mirjane Borić u Osijeku 5.1.2006.

Člankom 1. Ugovora iznos kredita je utvrđen kao kunska protuvrijednost 17.767,60 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

Člankom 7. Ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

Ugovorom je određeno da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Kredit je otplaćen.

Sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), predmetni Ugovor o kreditu je potrošački ugovor, te je ovdje tužitelj prema odredbama čl. 3. Zakona definiran kao potrošač, a ovdje tuženik je definiran kao trgovac.

Ugovaranje valutne klauzule dopušteno je čl. 22. ZOO-a u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u čl. 21. ZOO-a, a primjena valutne klauzule u Republici Hrvatskoj dopuštena je kao zaštitna vrijednosna klauzula, kojoj je svrha očuvati kupovnu moć novca.

Hrvatska narodna banka je niz godina štitila tečaj kune u odnosu na euro, ali se to nije odnosilo i na CHF valutu, čiji je tečaj ubrzano i znatno rastao. Tužitelj kao potrošač nije imao dovoljno znanja da predvidi takvo kretanje stranog tečaja i posljedice koje su se odrazile na znatno povišenje otplatnih anuiteta, odnosno na financijsku situaciju tužitelja. Stoga je i u kolektivnom sporu protiv banaka sudskom presudom utvrđeno da je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna.

Tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu zaključio na unaprijed formuliranom obrascu standardnog ugovora o kreditu iz ponude tužene, s unaprijed formuliranim standardnim odredbama o svim elementima ugovornog odnosa, uključujući i sporne odredbe o zaštitnoj (valutnoj) klauzuli kojom se glavnica ugovorenog iznosa kredita veže uz tečaj švicarskog franka.

Osim presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule vezane uz CHF (potvrđeno odlukom VSRH broj Rev-2221/18 povodom revizije) postoje i obvezujuće presude Suda EU koje također utvrđuju da je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna i to za sve sudove u RH, kao što o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima postoji i Direktiva EU-93/13 od 5. travnja 1993.g.

Kredit je isplaćen u cijelosti.

Stoga potražuje povrat iznosa nastalog na ime preplate mjesečnog iznosa s osnova ništetne valutne klauzule i po provedenom vještačenju, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 1.051,20 eura, sukladno čl. 190. st.2. Zakona o parničnom postupku zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinačno mjesečno uplaćenog iznosa.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik ne osporava da su ovdje parnične stranke sklopile ugovor o kreditu kako navodi tužitelj. Međutim, tužitelj je slobodno izabrao tuženika kao banku u kojoj će sklopiti ugovor o kreditu. Samostalno je, popunjavajući obrazac

– zahtjev za kredit odabrao kredit u CHF valuti. Promjena tečaja strane valute tuženiku nije bila predvidiva, nije mogao znati kako će se kretati tečaj. Svaki korisnik kredita preuzima rizik promjene tečaja. Otplatna tablica bila je samo informativni izračun otplate kredita. Protivi se pozivanju suda u ovoj parnici na utvrđenja iz tzv. kolektivnog spora, već se nepoštenost i ništetnost valutne klauzule mora i ovdje dokazati. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), tuženiku bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Ne može se tražiti vraćanje temeljem instituta stjecanja bez osnove.

Ističe prigovor zastare, jer tražbine tužitelja zastaruju za tri godine. Osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. Tijekom postupka proveden je uvid u: ugovor o kreditu (list 10-14 spisa), karticu prometa (list 17-20), otplatni plan (21-24) ispitan je tužitelj kao stranka na okolnosti statusa potrošača i sklapanja ugovora i provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 03. siječnja 2006.g. ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti iznos od 17.767,60 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan isplate, za kupnju rabljenog motornog vozila, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, u roku 84 mjeseca, a prema otplatnom planu.

6. Ispitan kao stranka, tužitelj je izjavio da je ugovor o kreditu sklopio nakon što mu je sugerirano u auto salonu gdje je kupovao rabljeni automobil, da ga sklopi kod tuženika. U banci mu je rečeno koliki je mjesečni obrok, ništa drugo nije objašnjavano i rečeno o valutnoj klauzuli i drugim odredbama. Nije mu rečeno da može pregovara i o sadržaju ugovora, niti je čuo za takvu mogućnost. Zaposlenik je Javne vatrogasne postrojbe u Osijeku i za putovanje na posao i s posla mu je trebao osobni automobil koji je kupio kreditnim sredstvima.

7. Ugovor o kreditu sklopio je tužitelj kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine broj, 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima.

8. Prigovor zastare sud je odbio. Dana 31. siječnja 2022. Vrhovni sud donio je objedinjeno pravno shvaćanje pod brojem: Su-Iv-33/2022-2 kojim je odgovoreno na pitanje od kada počinje teći zastarijevanje za restitucijske zahtjeve koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kredita u CHF, i utvrđeno je pod toč. 4.:" Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." Iako zastarni rok za restitucijske zahtjeve u slučaju ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je pravno shvaćanje, od kada počinje teći zastara u slučaju kada je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu. Stoga je u ovome predmetu tužbeni zahtjev za povrat stečenog temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, podnijet u zastarnom roku. Naime, tužba je podnijeta dana 11. lipnja 2023., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, a to je od 14.06.2018.g, dakle, unutar općeg zastarnog roka od pet godina.

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio je presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je i Ustavni sud odlukom br.: U-III-4150/2019, U-III4388/2019, U-4389/2019, U-4390/2019, U-III-4396/19, U-III-4516/19, U-III4532/19 od 2.02.2021., odbio ustavne tužbe banaka protiv revizije VSRH broj Rev- 2221/2018.

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Tuženik je propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, kao i da se o ugovornoj odredbi u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak (cijena) nije pojedinačno pregovaralo.

10. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Stoga je nesporno da predmetni ugovor u CHF valuti sadrži nepoštene i ništetne odredbe vezane uz ugovorenu valutnu klauzulu, a tužitelj nije bio informiran o svim rizicima prilikom sklapanja potrošačkog ugovora o kreditu u CHF valuti.

11. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima, a po postavljenom tužbenom zahtjevu. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF na dan korištenja kredita.

Radi utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan puštanja kredita provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku iz tvrtke Ručević vještačenja d.o.o. Iz Nalaza i mišljenja je utvrđeno da je na dan isplate 10. siječnja 2006. tečaj CHF valute bio 4,791132 kn/CHF. Dospijeće prve obveze bilo je 28. veljače 2006.g., a kredit je otkazan 28. siječnja 2011., a i nakon otkaza ugovora Croatia osiguranje d.d. je uplatila na ime otplate (otkazanog) kredita 25. 7.2011. određeni iznos, a na temelju ugovora o osiguranju kredita koji je tužitelj sklopio s Croatia osiguranjem d.d. Kamatna stopa više puta se povećavala ( od 6,50% do 7,75%), kao i tečaj valute CHF.

Razlika obveza koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate ( na dan plaćanja pojedinog obroka) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 1.051,20 eura. Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, vještak je svoj nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud, te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen, a stranke istome nisu prigovarale.

Tuženik je osporio uplatu "Croatia osiguranje" d.d. kao uplatu tužitelja, ali je uplata učinjena za otplatu predmetnog kredita i tuženik je time temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, i na temelju ove uplate, stekao dio koristi koja mu ne pripada. Tužitelj tvrdi da je "Croatia osiguranje" d.d. uplatila temeljem ugovora o osiguranju, a sud nije ulazio u odnos treće strane i tužitelja, a treća strana u postupku nije sudjelovala. Stoga je ovaj prigovor odbijen.

12. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom, koja je u skladu s čl. 1115. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuiteta) kako je to navedeno pod točkom I. izreke.

Naime, tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnim.

Odluka o visini stope zatezne kamate određena je sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

16. Kako je tužitelj uspio s tužbenim zahtjevom, valjalo je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, tuženiku naložiti da naknadi parnični trošak tužitelju. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 150,00 eura (75 bodova), obrazloženi podnesak od dana 11.04.2024., 21.10.2024., 13.06.2025. svako u iznosu od 150,00 eura ( 75 bodova) po Tbr. 8/1, podnesak od 05.07.2024. po Tbr 8/3 u iznosu od 37,50 eura, zastupanje na ročištima dana 12.06.2024., 08.01.2025., 15.04.2025., i 24.09.2025. po Tbr. 9/1 za svako ročište u iznosu od 150,00 eura (75 bodova), što ukupno iznosi 1.237,50 eura plus 25 %PDV koji iznosi 309,38 eura, te trošak predujma u iznosu od 300,00 eura za vještačenje, tako da ukupni iznos parničnog troška iznosi 1.846,88 eura.

Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja.

17. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 28. listopada 2025.god.

S U D A C:

Vesna Posavec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku iste. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DN-a:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika