Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-171/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, HĆ, izvjestiteljice i članice, JĆ, članice, u pravnoj stvari tužiteljice ŽĆ /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koju zastupa Ivan Ferenc, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. /OIB:92963223473/ sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2678/2021-22 od 22. kolovoza 2023., u sjednici održanoj 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2678/2021-22 od 22. kolovoza 2023. pod stavcima I., II., III., IV., V. izreke i dijelu stavka VII. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 1.166,47 eura sa zateznim kamatama od 22. kolovoza 2023. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2678/2021-22 od 22. kolovoza 2023. pod stavkom VII. izreke za daljnji iznos od 66,26 eura na ime parničnog troška sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu daljnjeg iznosa od 66,26 eura na ime parničnog troška sa zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška predmete žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom su utvrđene ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj [broj kredita], sklopljenog 15. lipnja 2007. između tužiteljice i tuženice - članka 2. stavak 1. i 2. /promjenjiva stopa redovne kamate/, članka 6. stavak 1. i 2. /vezivanje obveze tužiteljice za tečaj CHF na dan dospjelosti svakog anuiteta posebno/ (stavak I. – IV. izreke).

Naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 1.189,18 eura (razlike u tečaju CHF) sa zateznim kamatama navedenim u stavku petom izreke (stavak V. izreke) i naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.232,73 eura sa zateznim kamatama od 22. kolovoza 2023. do isplate (stavak VII. izreke).

Pod stavkom VI. izreke je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 1.947,40 kuna sa zateznim kamatama.

2. Protiv presude pod stavcima I., II., III., IV., V. i VIII. izreke žali se tuženica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a[1] . Predlaže preinaku ili ukidanje pobijanog dijela presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu od 377,43 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj [broj kredita] sklopljenog 15. lipnja 2007. između tužiteljice i tuženice, u dijelu promjenjivu stope redovne kamate i tečaj CHF, restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 1.189,18 eura (razlike u anuitetima između kunske protuvrijednosti prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita), specificiranih po datumima plaćanja sa zateznim kamatama i troškovima postupka sa zateznim kamatama.

6. Nije sporno da su tuženica (kreditor) i tužiteljica (korisnica kredita) sklopili 15. lipnja 2007. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila za iznos od 13.147,04 CHF u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1.) rok otplate kroz 48 mjeseci (članak 3.), namjena kojeg je bila kupnja vozila marke Renault – Clio navedenog broja šasije (članak 5.), da je u članku 2. navedena redovna kamata od 5,20 % godišnje – promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi kreditora, da je u članku 6. /otplata kredita/ ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan dospijeća svakog obroka ponaosob, koje obračunava kreditor, da je tužiteljica vratila tuženici kredit zaključno sa 1. srpnjem 2011. i da razlika plaćenih anuiteta po tužiteljici uzimajući u obzir tečaj na dan dosjeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita iznosi 1.189,18 eura (mjesečne razlike prikazane u Tabeli 2 nalaza i mišljenja Centra za financijsko vještačenje – Petra Blaškovića, dipl. oec. stalni sudski vještak za financije, računovodstvo i poreze /list 179. – 186./).

1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

7. Sporna je po tuženici, primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na predmetni ugovor o kreditu (članka 502. c ZPP- a), izbor i primjena materijalnog prava – ZZP-a/2003[2] , u kontinuitetu ZZP-a/2007 , te tumačenje ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ[4] , zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (je li tužiteljica potrošač, jesu li odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli bile razumljive tužiteljici, jesu li kao takve bile odredive za tužiteljicu, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženica dužan vratiti tužiteljici iznos od 1.189,18 eura sa zateznim kamatama od dana plaćanja anuiteta kredita do isplate i je li se obveza tuženice na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu /takozvanu prirodnu/ zbog zastare na kojoj ustraje tuženik).

8. Ispitivanjem pobijanog dijela prvostupanjske presudu u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje se poziva tuženica, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti sa osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

9. Tumačenjem činjenica po tuženici i zaključcima koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu da je tužiteljica potrošač, izbor i primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora, neosnovanosti prigovora zastare i o tijeku zateznih kamata na dosuđeni iznos pod stavkom V. izreke prvostupanjske presude.

10. Naime, potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

11. Iz neosporavanog iskaza tužiteljice (rođena 1982. po zanimanju ing. zaštite na radu, stalno zaposlena u ...) proizlazi da joj je kredit odobren za kupnju automobila za osobne potrebe, da u vrijem realizacije, a niti tijekom otplate kredita nije imala obrt, niti obavljala samostalnu poduzetničku djelatnost, da joj je kredit u CHF ponuđen kao najpovoljniji, da joj nije objašnjeno pod kojim uvjetima će tuženica mijenjati stopu redovne kamate, a niti da parametri mijenjanja na temelju kojih je eventualno mogla procijeniti rizike promjena vezano za stopu redovne kamate i tečaj CHF.

2 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003) 3 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/),

4 Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ)

12. Iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila proizlazi da su kreditna sredstva odobrena za kupovinu osobnog vozila proizvedenog 2007. sa naznačenom markom i brojem šasije.

13. Dovođenjem u vezu neosporavanog iskaza tužiteljice sa odredbom članka 5. Ugovora o kreditu kao jedini zaključak ostaje da je tužiteljica kreditnim sredstvima kupila vozilo za osobne potrebe (isključivo su osobne potrebe bile namjena kupovine, a ne obavljanje zanimanja, poslovne aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti), odnosno da je potrošač, zbog čega se ne mogu prihvatiti neargumentirani, a time i neosnovani navodi da bi bilo dvojbeno svojstvo tužiteljice kao potrošača.

14. Nadalje, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

15. Prema navedenim odredbama, a vezano za valutu glavnice u CHF i jednostrano mijenjanje stope redovne kamate odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

16. U smislu tih zakonskih odredbi i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

17. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bila i tuženica, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

18. Tuženica tijekom predmetne parnice ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) i promjenjivoj stopi redovne kamate bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti obrazlaže definiranost i praćenje parametra za mijenjanje stope redovne kamate i promjene tečaja u CHF, u odnosu na tečaj CHF u vrijem realizacije kredita, odnosno je li, a ako jest, na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno- posljedičnu veza njihovih kretanja i eventualno nudio tužitelju izmjenu Ugovora o kreditu, a niti je na pravno relevantan način kompromitirala činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da predstavlja standardni ugovor, da tužiteljica na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj u vrijeme sklapanja, a niti tijekom otplate kredita (48 mjeseci) i da je po obraćanju tužiteljice, nakon što su rate kredita znatno porasle, otklonila bilo kakvu mogućnosti izmjene ugovora, odnosno korekcije u dijelu tečaja valute CHF i mijenjanja stope redovne kamate.

19. Prema tome, u situaciji kad tuženica o riziku koji predstavlja promjena stope redovne kamate i tečaja CHF sa tužiteljicom kao potrošačem uopće nije pregovarala, iako je bila svjesna rizika po tužiteljicu, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovorni strana, kad je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i predstavlja standardni ugovor, kada tužiteljica na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj u vrijeme sklapanja, a niti tijekom otplate kredita, kada tuženica na kojoj je teret dokazivanja nije pružila niti jednu uvjerljivu činjenice (dokaz) iz koje bi proizlazilo suprotno, to kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je u biti formirao i prvostupanjski sud, da su odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate po jednostranoj odluci tuženice i vezivanje obveza tužiteljice sa anuitetima u visini tečaja CHF u vrijeme dospijeća svakog pojedinog anuiteta, bez mogućnosti korekcije, nepoštene jer su suprotne dobroj vjeri i kao takve su prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

20. Stoga se ne mogu prihvatiti tvrdnje tuženice pod stavcima II. do IV. obrazloženja žalbe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i s tim u vezi pogrešno utvrdio činjenično stanje jer da i pod pretpostavkom nepoštenosti sporne odredbe nisu uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da se poštenosti / nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzuli uopće ne može ispitivati i da su takve odredbe isključene iz primjene Direktivom Vijeća 93/13/EEZ/ iz razloga što je odraz odredbe članka 22. ZOO-a[5] , pozivajući se na odluku Suda Europske unije u predmetu C-81/19 i 243/20, za koju pogrešno drži da podržava njegovo shvaćanje predmetnog spora, da je tužiteljica bila dovoljno informiran i da je mogla procijeniti rizik ugovaranja kredita u valuti CHF uz promjenjivu stopu redovne kamate, a u prilog neosnovanosti kojih treba imati u vidu da procjena znatnije neravnoteže ne podrazumijeva samo kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, kako to u biti tumači tuženica, već može proizlaziti i proizlazi, kao što je to slučaj u predmetnoj parnici, iz same činjenice dovoljno ozbiljno oštećenog pravnog položaja u koji je stavljena tužiteljica kao potrošač i slabija strana Ugovora o kreditu, s obzirom na oblik ograničenja sadržaja prava koja proizlaze iz odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i tečaju valute CHF i ograničenja u njihovu korištenju.

21. U konačnici, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a. To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP- a/2007) i članka 4. ZOO-a, te izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona

5 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

22. Neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

23. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

24. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

25. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je tužiteljica plaćala po tečaju CHF na dan plaćanja anuiteta iznosi 1.189,18 eura, a koji matematički izračun je nesporan.

26. Budući da tuženica do zaključenja prethodnog postupka nije podnijela protutužbu, a niti do zaključenja glavne rasprave isticala prigovor radi prijeboja, vezano za iznos takozvane negativne razlike u tečaju CHF - 2,71 eura, već je samo u podnesku od 19. prosinca 2022. navela da bi sud trebao uzeti u obzir da je tužiteljica plaćala i manje anuitete jer da je tečaj CHF bio i niži od početnog (list 199.), to prvostupanjski sud nije niti mogao (nije bio ovlašten, niti dužan) umanjivati potraživanje tužiteljice sa takozvanom negativnom razlikom koja iznosi 2,71 euro. Osim toga, tuženica nije prigovarala nalazu i mišljenju vještaka vezano za izračun razlike u anuitetima kredita, tako da se žalbenim navodima u tom dijelu iznose nove činjenice, što prema odredbi članka 352. stavku 1. ZPP-a nije moguće.

27. Suprotno navodima pod točkom V. obrazloženja žalbe, na iznose koje je tuženica dužna platiti, tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženica i prije obraćanja tužiteljice imala razloga vjerovati da je stekla bez osnove predmetne iznose, a time bila i nesavjesna od dana stjecanja.

28. Neosnovano tuženica ustrajava na prigovoru zastare. To iz razloga što je rok zastare od pet godina za novčano potraživanje iz stavka V. izreke počeo teći 14. lipnja 2018. (danom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača) i što je tužba podnesena 8. travnja 2021. (prije isteka roka od pet godina).

28.1. Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i iznos od 1.186,18 eura, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužiteljica kao potrošač nalazila u odnosu na tuženicu kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužiteljica kao potrošač nije znala niti je mogla ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

28.2. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti sa tumačenjem pravila o zastari i prekidu zastare, po tuženici koje ista veže uz mogućnost pokretanja individualnih zahtjeva neovisno o kolektivnoj zaštiti i stav pravne teorije dr. sc. GĆ, dipl. iur. (Stjecanje bez osnove, Aktualnost hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 27, Zagreb, 2020.).

29. Dakle, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je prihvatio tužbeni zahtjev na utvrđenje (stavak I. – IV. izreke) i isplatu iznosa od 1.189,18 sa zateznim kamatama (stavak V. izreke), nije dao važniju prednost tužiteljici, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženica.

30. Pravilna je i odluka o troškovima pod stavkom VII. izreke, koju tuženica posebno niti ne osporava, osim u dijelu u kojem je tužiteljici na teret tuženice dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu (66,26 eura), a na što opravdano ukazuje, pozivom na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 51/2023.), koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., a prema kojem je tužiteljica oslobođen plaćanja sudskih pristojbi (članak 11. točka 20.).

31. Tuženici nije priznat trošak žalbe jer nije uspjela sa žalbom vezano za odluke o glavnim tužbenim zahtjevima (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 35. ZPP-a).

32. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 373. točka 3. ZPP-a za stavak II., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak III.).

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović