REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-9710/19-35

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Velimiri Anibalović, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Kožul i Petrinović, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 23. rujna 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika Marije Vujasin, odvjetnika, dana 28. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnim odredba članka 6. i članka 21. Ugovora o kreditu broj: 016-356/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 16. veljače 2006. godine sklopljenog između tužiteljice FE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i odredba članka 2., članka 3. i članka 4. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici FE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 11.859,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 40,66 eura od 31. listopada 2006. godine do isplate,

- iznos od 40,46 eura od 30. studenog 2006. godine do isplate,

- iznos od 40,09 eura od 02. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 39,83 eura od 31. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 39,82 eura od 28. veljače 2007. godine do isplate,

- iznos od 39,85 eura od 02. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 39,35 eura od 30. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 38,94 eura od 31. svibnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 38,66 eura od 02. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 38,70 eura od 06. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 38,80 eura od 06. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 63,88 eura od 01. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 63,68 eura od 08. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 64,12 eura od 03. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 64,35 eura od 08. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 65,57 eura od 01. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 65,41 eura od 29. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 134,49 eura od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 131,39 eura od 30. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 129,57 eura od 31. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 131,70 eura od 30. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 129,60 eura od 31. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 129,44 eura od 31. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 131,22 eura od 01. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 142,60 eura od 03. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 136,13 eura od 03. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 160,02 eura od 05. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 160,41 eura od 18. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 161,11 eura od 02. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 159,18 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 157,59 eura od 15. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 157,01 eura od 02. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 154,36 eura od 03. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 155,39 eura od 10. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 156,56 eura od 03. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 155,13 eura od 02. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 154,91 eura od 02. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 157,04 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 158,81 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 161,28 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 160,71 eura od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 164,07 eura od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 163,43 eura od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 164,67 eura od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 175,39 eura od 19. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 173,18 eura od 02. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 179,93 eura od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 177,60 eura od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 173,85 eura od 02. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 181,76 eura od 30. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 170,78 eura od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 164,44 eura od 02. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 166,75 eura od 03. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 164,05 eura od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 164,51 eura od 03. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 176,55 eura od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 176,11 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 187,73 eura od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 182,59 eura od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 177,57 eura od 04. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 135,59 eura od 04. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 134,29 eura od 30. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 135,82 eura od 05. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 138,24 eura od 02. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 138,13 eura od 02. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 137,13 eura od 18. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 137,55 eura od 03. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 138,58 eura od 04. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 137,16 eura od 05. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 137,32 eura od 03. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 136,79 eura od 04. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 135,57 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 136,90 eura od 06. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 136,08 eura od 06. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 137,34 eura od 07. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 135,25 eura od 08. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 135,98 eura od 05. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 137,24 eura od 04. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 136,29 eura od 02. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 134,06 eura od 03. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 132,98 eura od 05. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 134,18 eura od 07. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 134,99 eura od 03. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 136,48 eura od 04. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 135,72 eura od 04. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 136,41 eura od 04. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 136,69 eura od 02. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,14 eura od 03. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,24 eura od 05. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,12 eura od 08. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,12 eura od 30. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 24,94 eura od 03. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,05 eura od 08. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,21 eura od 02. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,30 eura od 04. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,32 eura od 11. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,51 eura od 07. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,64 eura od 08. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,64 eura od 29. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 25,64 eura od 09. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 25,64 eura od 18. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 25,64 eura od 09. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 25,64 eura od 12. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 25,64 eura od 18. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 25,64 eura od 07. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 25,64 eura od 03. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 25,64 eura od 09. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 31. listopada 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici FE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 11.254,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 25,34 eura od 03. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 32,96 eura od 05. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 34,37 eura od 18. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 36,93 eura od 02. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 29,88 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 24,03 eura od 15. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 21,90 eura od 02. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 12,19 eura od 03. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,98 eura od 10. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 20,24 eura od 03. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,03 eura od 02. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 14,21 eura od 02. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,02 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 28,51 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 37,56 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 35,49 eura od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 47,78 eura od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 45,44 eura od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 49,98 eura od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 89,31 eura od 19. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 81,21 eura od 02. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 105,94 eura od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 97,40 eura od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 83,65 eura od 02. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 112,65 eura od 30. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 149,54 eura od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 123,42 eura od 02. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 132,95 eura od 03. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 121,81 eura od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 123,73 eura od 03. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 173,30 eura od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 171,48 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 219,35 eura od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 198,16 eura od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 177,52 eura od 04. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 177,71 eura od 04. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 170,70 eura od 30. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 178,97 eura od 05. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 192,02 eura od 02. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 191,40 eura od 02. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 186,02 eura od 18. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 188,30 eura od 03. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 193,83 eura od 04. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 186,20 eura od 05. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 187,02 eura od 03. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 184,16 eura od 04. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 177,62 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 184,80 eura od 06. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 180,34 eura od 06. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 187,15 eura od 07. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 175,87 eura od 08. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 179,83 eura od 05. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 186,59 eura od 04. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 181,51 eura od 02. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 169,48 eura od 03. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 163,64 eura od 05. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 170,12 eura od 07. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 174,47 eura od 03. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 182,53 eura od 04. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 178,43 eura od 04. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 182,12 eura od 04. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 183,65 eura od 02. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 174,85 eura od 03. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 177,69 eura od 05. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 174,19 eura od 08. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 174,19 eura od 30. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 169,40 eura od 03. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 172,34 eura od 08. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 176,67 eura od 02. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 179,36 eura od 04. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 179,79 eura od 11. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 185,02 eura od 07. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 188,46 eura od 08. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 188,48 eura od 29. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 188,48 eura od 09. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 188,48 eura od 18. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 188,48 eura od 09. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 188,48 eura od 12. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 188,48 eura od 18. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 188,48 eura od 07. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 188,48 eura od 03. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 188,48 eura od 09. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 03. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici FE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 11.408,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. rujna 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici FE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 10.792,12 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. listopada 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 11.408,66 eura od 01. listopada 2015. godine do 14. rujna 2025. godine kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka

preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći učinjena podneskom od 15. rujna 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je tužiteljica kao korisnica kredita s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditorom dana 16. veljače 2006. godine sklopila Ugovor o kreditu broj: 016-356/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s time da su naknadno sklopili Aneks Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euru te je temeljem izračuna tuženika od 05. studenog 2015. godine utvrđen iznos manjka od 628,24 eura. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužiteljici odobren stambeni kredit u iznosu od 187.070,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, na rok otplate 30 godina te je ujedno ugovorena kamatna stopa od 3,99%, koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima, što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Isto tako punomoćnik tužiteljice je istaknuo kako se provedenom konverzijom tužiteljica nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje Aneksa Ugovoru o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, koje stajalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine i poslovni broj Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. godine, s time da je isto stajalište zauzeo i Sud EU u predmetu poslovni broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine i poslovni broj C-118/17. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 6. i članka 21. Ugovora o kreditu broj: 016- 356/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 16. veljače 2006. godine u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i odredba članka 2. i članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 11.859,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 11.254,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 11.408,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, s time da je prvenstveno naglasio da tužiteljica kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu kojeg je sklopila s tuženikom i vraćanje stečenog bez osnove, iako su strane Ugovora o kreditu navedene odredbe zamijenile drugim i to s retroaktivnim učinkom, pa stoga sporne odredbe više ne egzistiraju, kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužiteljica potražuje u ovom postupku. Naime tužiteljica i tuženik su sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit i to sukladno prisilnim propisima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena je ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Dakle sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, što se osporava, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se sa iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo njegovim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio predmet ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom RH, koji je rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine potvrdio sukladnost istog s Ustavom RH, s time da se ujedno u tom rješenju navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koji su ili će pokrenuti potrošači. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da predmetom postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući ujedno i prigovor zastare potraživanja te navodeći da je tužbenim zahtjevom od 15. rujna 2025. godine tužba preinačena, a kojoj preinaci se protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 016-356/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 16. veljače 2006. godine (list 11-18 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] (list 19 spisa), u presliku uvjerenja o prebivalištu (list 20-21 spisa), u presliku izračuna konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (list 29- 30 spisa), u presliku izjave o prihvaćanju izračuna konverzije (list 31 spisa), u presliku izjave o odabiru načina podmirenja manjka od 16. prosinca 2015. godine (list 32 spisa), u presliku otplatnog plana za kredit (list 33-34 spisa), u presliku obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 35 spisa), u presliku specifikacija uplata (list 36-38; stranica 273-280 i 382-389 spisa), u presliku pregleda prometa za klijenta (list 39-45 spisa), u presliku izračuna preplate (list 46-48 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-356/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. siječnja 2016. godine (list 59-65 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 87-109, 120-121, 145-202, 222-234, 242-272, 314-344 i 395-399 spisa), u presliku obavijesti o provedenoj konverziji (stranica 110 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 112-115 spisa), u Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (stranica 116-117 spisa), u presliku objavljenih članaka (stranica 118, 122- 136, 218-221 i 282-297 spisa), u podatke o kamatnim stopama banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (stranica 137-143 spisa), u presliku promotivnih materijala (stranica 203-217 spisa), u presliku povijesnog izvatka iz sudskog registra (stranica 390-392 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 407-408 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 414-431 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 472 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, kao korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor, dana 16. veljače 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 187.070,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 30 godina i s početnom ugovorenom kamatnom stopom od 3,99%, koja je promjenjiva sukladno „Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., kreditor, dana 26. siječnja 2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice, s time da je ujedno sporno potrošačko svojstvo tužiteljice, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice tužbenim zahtjevom od 15. rujna 2025. godine uz postojeći tužbeni zahtjev istaknuo drugi tužbeni zahtjev, čime je tužba prema odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, jer osim što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 016-356/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. siječnja 2016. godine (list 59-65 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-356/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. siječnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterije promjene kamatne stope, a niti tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene kamatne stope i tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2017. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kao i odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužiteljice (stranica 407-408 spisa) koja je u bitnom istaknula da je u banci tražila stambeni kredit, ponudili su joj kredit u valuti CHF govoreći da je to „najpovoljniji kredit, da je to ok kredit, da se ništa ne treba brinuti“, znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužiteljice kako je stekla dojam da se vezano uz promjenjivu kamatnu stopu o tome s bankom ne može pregovarati, a nisu joj objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što joj nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužiteljice da je sredstvima ovog kredita kupila stan u kojem i danas živi s izvanbračnim suprugom i djetetom, taj stan nikada nije bio iznajmljivan, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imala je svoje trgovačko društvo registrirano za kozmetičarske usluge, pa je nakon kupnje ovog stana sjedište tog trgovačkog društva bilo na adresi ovog stana, ali kozmetičarske usluge nikada nije obavljala u tom stanu, već isključivo u prostorima klijenata. Nastavno sudu je uvjerljiv i logičan i dio iskaza tužiteljice da je pristala na konverziju, jer joj se time ipak smanjila mjesečna rata kredita, iako joj u banci nisu objasnili na koji način su utvrdili iznose priznate konverzijom. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužiteljica je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počeo teći 13. lipnja 2014. godine, dok je u odnosu na restitucijski zahtjev po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan, a to tim više što je ujedno i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan u odnosu na preinačenu tužbu isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povišenjem postojećeg tužbenog zahtjeva, što mutatis mutandis vrijedi i za preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći iz iste činjenične i pravne osnove.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 414-431 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 16.434,57 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 89.358,35 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 11.859,89 eura, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 84.793,60 kuna za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 11.254,02 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 85.958,58 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 11.408,66 eura, s time da je Aneksom uz Ugovor o kreditu utvrđen manjak tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u euru na dan 30. rujna 2015. godine te iznosi -628,24 eura. Nastavno sudski vještak je utvrdio da ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja do dana 30. rujna 2015. godine iznose 10.486,25 eura.

14. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka na način da punomoćnik tužiteljice nije imao prigovora, za razliku od punomoćnika tuženika koji je istaknuo kako sudski vještak nije utvrdio da li je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15, a niti je uzeo u obzir tzv. negativne razlike po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

15. Sudski vještak Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 23. rujna 2025. godine (stranica 472 spisa) navodeći da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZIDZPK/15, s time da je sukladno dobivenom zadatku vještačenja utvrdio kako preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, tako i tzv. negativne razlike.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita.

17. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-356/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. siječnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te je ujedno napomenuo da je provedenom konverzijom utvrđen manje plaćeni iznos od -628,24 eura. Inače stav je suda da ukoliko je konverzijom priznata preplata istu treba oduzeti od razlike glavnice, a ne eventualno od preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na te preplaćene iznose, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je u konverziji priznata preplata, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom Ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

18. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 11.859,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 11.254,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 11.859,89 eura, dok ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 11.254,02 eura, sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope utuženi iznos od 11.859,89 eura te na ime preplate po osnovi valutne klauzule utuženi iznos od 11.254,02 eura. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Dakle tužiteljica na utužene preplaćene iznose na ime promjenjive kamatne stope i valutne klauzule može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate. Naprotiv u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 11.408,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati iznos od 11.408,66 eura, s obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da razlika glavnice iznosi 11.408,66 eura, ali na taj iznos može sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a osnovano zahtijevati zakonsku zateznom kamatom tekuću od dana kada je podnijela takav zahtjev do isplate, odnosno tekuću od 15. rujna 2025. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

19. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan kako deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 6. i članka 21. Ugovora o kreditu broj: 016-356/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 16. veljače 2006. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i odredba članka 2., članka 3. i članka 4. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, tako i kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 11.859,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 11.254,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, kao i na ime razlike glavnice u iznosu od 11.408,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. rujna 2025. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 11.408,66 eura od 01. listopada 2015. godine do 14. rujna 2025. godine te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom IV. i točkom VI. izreke presude.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 10.792,12 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 12. lipnja 2019. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 17. veljače 2020. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 26. veljače 2020. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 23. srpnja 2024. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 29. listopada 2024. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 25. veljače 2025. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 15. rujna 2025. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 23. rujna 2025. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 2.000,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 292,12 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 28. listopada 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

21. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 20. svibnja 2020. godine i podneska od 21. listopada 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik tužiteljice u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na povećanje troškova postupka, pa tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka, nego je dužna sama snositi trošak sastava tih podnesaka. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 17. veljače 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer se tim podneskom punomoćnik tužiteljice očitovao vezano uz status potrošača ujedno dostavljajući uvjerenje o prebivalištu za izvanbračnog supruga tužiteljice, što je naprotiv mogao i morao učiniti podneskom od 17. veljače 2020. godine, kojim se očitovao na navode odgovora na tužbu, što rezultira time da tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, već je dužna sama snositi trošak sastava tog podneska. Nastavno zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 07. srpnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer se tim podneskom punomoćnik tužiteljice doduše očitovao na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, ali na način da je samo istaknuo kako nema prigovora, da bi tek naknadno, podneskom od 15. rujna 2025. godine sukladno tom nalazu i mišljenju postavio konačni tužbeni zahtjev, s time da je tužiteljici dakako za trošak sastava tog podneska dosuđena naknada po Tbr. 8. točci 1. u svezi s tbr. 7.točci 1., a što ukazuje da je trošak sastava podneska od 07. srpnja 2025. godine bio nepotreban, usmjeren na nepotrebno povećanje troškova postupka, pa tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska. Drugim riječima s obzirom da punomoćnik tužiteljice nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke tada je mogao i morao podneskom od 07. srpnja 2025. godine sukladno tom nalazu i mišljenju postaviti konačni tužbeni zahtjev ili naprotiv konačni tužbeni zahtjev postaviti podneskom od 15. rujna 2025. godine, što je i učinio, ali je tada apsolutno nepotrebno podneskom od 07. srpnja 2025. godine samo izvijestiti sud kako nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

22. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica nije uspjela u postupku samo u razmjeno neznatnom dijelu zahtjeva, točnije samo za dio sporednog potraživanja, za dio zatraženog tijeka zakonske zatezne kamate, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao nikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.

23. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 31. listopada 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 28. listopada 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 28. listopada 2025. godine