Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-17/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Gordane Bošković Majerović kao predsjednice vijeća, Vlaste Mrzljak kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milene Frankić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. FŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćnici Magdaleni Bokanović, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv dijela presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 141/2022 od 16. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-141/2022 od 16. studenog 2022. u t. I, II i III izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Utvrđuje se da je tužitelj FŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik dijela nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Zadru i to dijela koji je na skici sudskog očevida ureda ovlaštenog inženjera geodezije NŽ od svibnja 2022. godine prikazan slovima F-G-H-I-J-K-L-M-N-F površine 752 m2, koja skica čini sastavni dio ove presude, što je tuženica dužna priznati i trpjeti da tužitelj temeljem ove presude, a nakon pravomoćnosti iste, zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva ove nekretnine na svoje ime i u svoju korist u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru uz istodobno brisanje prava vlasništva s imena tuženice, sve u roku od 15 dana.

II Utvrđuje se da je tužitelj AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik dijela nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Zadru i to dijela koji je na skici sudskog očevida ureda ovlaštenog inženjera geodezije NŽ od svibnja 2022. godine prikazan slovima A-B-C-D-E-A površine 750 m2, koja skica čini sastavni dio ove presude, što je tuženica dužna priznati i trpjeti da tužitelj temeljem ove presude, a nakon pravomoćnosti iste, zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva ove nekretnine na svoje ime i u svoju korist u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru uz istodobno brisanje prava vlasništva s imena tuženice, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljima trošak ovog postupka u iznosu od 11.900,00 kuna, u roku od 15 dana. IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 11.900,00 kuna, a do zatraženog iznosa.“

2. Protiv dijela navedene presude u t. I, II i III izreke žali se tuženik iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači sukladno žalbenim razlozima te odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška žalbenog postupka specificiranog kao u žalbi, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Ispitujući pobijani dio presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti te da nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Nadalje, pobijani dio presude je sastavljen sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11.

ZPP, na koju posebno ukazuje tuženik.

7. Činjenično stanje je također u potpunosti i pravilno utvrđeno, a svi izvedeni dokazi su ocijenjeni savjesno i brižljivo, sukladno odredbi čl. 8. ZPP.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su vlasnici nekretnina pobliže opisanih u pobijanim t. I i II izreke, zahtjev za upis prava vlasništva navedenih nekretnina u zemljišnoj knjizi te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

9. U postupku koji je prethodio donošenju presude, sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio slijedeće:

- da je uvidom u rješenje o nasljeđivanju iza pok. IŽ utvrđeno kako su njenim nasljednicima proglašeni sinovi FŽ, AŽ, CŽ, F i ŠŽ (između ostalog i na dijelu čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]),

- da uvidom u rješenje o nasljeđivanju iza pok. ČŽ proizlazi kako su njegovim nasljednicima proglašeni sin PŽ, nevjesta JŽ i unuci A, N i I, dok je iza smrti UŽ ostavinski postupak obustavljen zbog nedostatka imovine,

- da uvidom u rješenje o nasljeđivanju iza pok. BŽ pok. ČŽ, proizlazi kako su njegovim nasljednicima proglašeni supruga SŽ te sinovi FŽ, CŽ, F i ŠŽ,

- da iz iskaza svjedoka CŽ, ZŽ i VŽ proizlazi kako se predmetna zemlja uvijek zvala „[adresa], nitko treći da nije svojatao istu, svi da su uvijek smatrali da je to zemlja tužitelja, nitko ju nije osporavao tužiteljima,

- da je uvidom u potvrdu o uključenosti kat. čest. u šumsko gospodarski plan, od 6. rujna 2021. utvrđeno kako je kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], s površinom od 2535498 m[2] , obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima zadarskog užeg područja krša za razdoblje 1982.-1991. godine (odnosno na dan 16. listopada 1990. kad je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama),

- da je dio kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 1518812 m[2] , obuhvaćen Programima gospodarenja gospodarske jedinice „[adresa]“ za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2024.,

- da je uvidom u povijesi promjena na katastarkoj čestic [katastarska općina] utvrđeno kako se pregledom najstarijih podataka kojima se raspolaže za k. o. [katastarska općina], koji datiraju iz 1936. godine, predmetna čestica do I. revizije 1955. godine, nalazi evidentirana u posjedu tadašnje Općine Suhovare,

- da je spomenutom revizijom upisan je veći broj suposjednika te čestice, između ostalih i UŽ, ud. ČŽ, rođ. C,

- da 1960. godine dolazi do promjene temeljem diobenog ugovora ov. br. 4384/60 i prijavnog lista UP/I 1941/60 te se evidentira kao posjednik BŽ,

- da 1987. godine dolazi do promjene temeljem rješenja o nasljeđivanju O-623/85 i rješenja katastra UP/I 1486/87 te se evidentira kao posjednik BŽ Š. BŽ.

10. Temeljem provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Ocjenom izvedenih dokaza, posebno iskaza saslušanih svjedoka koji su vlasnici odnosno posjednici susjednih nekretnina u odnosu na predmetnu ili su se rodili i odrasli u susjedstvu, CŽ, ZŽ i VŽ kojima je sud prvog stupnja u cijelosti poklonio vjeru, utvrđen je dugogodišnji (mirni posjed prednika tužitelja i samih tužitelja najmanje u trajanju od 100 godina.

12. Prema odredbi članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZV), dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, steći će dosjelošću vlasništvo stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od navedenog.

13. Sukladno odredbi članka 160. st. 1. ZV, vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost. Prema st. 2. istog čl. u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici, a prema st. 3. istog čl. nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati.

14. Prema pravnim pravilima OGZ-a bilo dopušteno dosjelošću steći pravo vlasništva i na šumskom zemljištu, dok je pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu izvršena 16. listopada 1990., stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“, broj 41/90), te su od toga dana šume i šumsko zemljište koje su do tada bile u društvenom vlasništvu, postale vlasništvo Republike Hrvatske, s time da se prema odredbi čl. 4. ZOŠ, šumom prema tom Zakonu smatralo zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari, a da se šumom nisu smatrale odvojene skupine šumskog drveća na površini do 10 ari, šumski rasadnici, vjetrobrani, pojasevi, drvoredi, ni parkovi u naseljenim mjestima, dok se šumskim zemljištem, prema tom Zakonu, smatralo zemljište na kojem se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih osobina i uvjeta gospodarenja predviđeno kao najpovoljnije za uzgajanje šuma.

15. U tom smislu potrebno je ukazati i na odluku Ustavnog suda RH od 12. siječnja 2000. broj U-I-374/1998, kojom je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe čl. 55. st. 2. Zakona o šumama („Narodne novine“, broj: 52/90 - pročišćeni tekst, 5/91, 9/91, 61/91, 26/93 i 76/93), kojom odlukom je ista odredba i ukinuta. Ustavni sud je imao u vidu „da je odredbom čl. 159. st. 4. ZV propisano dvostruko vrijeme trajanja posjeda za stjecanje vlasništva dosjelošću na stvari (između ostalih) u vlasništvu Republike Hrvatske te da je institut dosjelosti vezan uz potrebu da se određena faktična stanja, faktična vlast, nakon izvjesnog vremena uskladi s pravom, pretvori u subjektivno pravo (što nalaže kako načelo pravičnosti tako i načelo sigurnosti u pravnom prometu jer treba omogućiti onom tko je neku stvar ili pravo stekao u posjed na način koji zaslužuje zaštitu, da nakon proteka određenog vremena postane i pravno nositeljem stečenog prava)“, temeljem čega je Ustavni sud utvrdio, „imajući u vidu da je gospodarenje šumama od interesa za Republiku Hrvatsku (zbog čega su propisana faktična ograničenja vlasništva, koja se realiziraju kroz uvjete i načine gospodarenja šumama i šumskim zemljištem), da je protivno temeljnim ustavnim načelima demokratske države, apsolutno isključivanje mogućnosti stjecanja prava vlasništva dosjelošću, posjedniku propisane kakvoće koji šumom, odnosno šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, gospodari na način uređen zakonom i kroz zakonom propisano vremensko razdoblje.“

16. Stoga je Ustavni sud utvrdio da „osporena odredba nije u suglasju s načelom ustavnosti i zakonitosti, koje je utvrđeno odredbom članka 5. Ustava, a također i s odredbom članka 3. Ustava, koja nepovredivost vlasništva, a time i mogućnost stjecanja vlasništva, svrstava u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske“. Ustavni sud je također utvrdio da „osporena odredba nije u suglasju s odredbom članka 48. Ustava, napose odredbom stavka 2. tog članka, koja propisuje da vlasništvo obvezuje, iz razloga što se štiti vlasništvo države u slučaju kada je očigledno da država kao vlasnik šumom, odnosno šumskim zemljištem ne gospodari kroz značajno vremensko razdoblje, unatoč izričitim odredbama Zakona o šumama.“

17. S obzirom da je čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u zemljišnoj knjizi označena kao pašnjak, ona ni u naravi ne predstavlja šumu, to se u konkretnom slučaju nedvojbeno radi o istinitom i poštenom posjedu tužitelja i njegovih prednika od najmanje 100 godina, tijekom kojih ni tužiteljima niti njihovim prednicima nikada nitko nije osporavao pravo na posjed predmetnih nekretnina.

18. Pri tome je važno imati u vidu praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj se, ako su za to ispunjeni uvjeti, razdoblje prije 8. listopada 1991. uračunava u vrijeme dosjelosti glede nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu, ukoliko se sporne nekretnine mogu okarakterizirati kao imovina zaštićena čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10), i ako nitko treći na istim nekretninama nema nikakvih prava niti je to na bilo koji način iskazano (praksa Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), u predmetu Č protiv Republike Hrvatske, u kojem je izraženo shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od četrdeset godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, stupanjem na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997., postao vlasnik posjedovane nekretnine), koji sud je upravo imao u vidu praksu sudova u Republici Hrvatskoj između 1. siječnja 1997., kao dana stupanja na snagu ZV-a i 17. studenog 1999., kao dana ukidanja čl. 388. st. 4. ZV (od strane Ustavnog suda), da bi novim odlukama iz 2016. i dalje (u predmetima P i drugi protiv [adresa] i J protiv Republike Hrvatske), zauzeo stav da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZV, za primjenu stajališta iz presude Trgo protiv Republike Hrvatske, nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe.

19. O ovom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio u odluci broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018. i Rev-1711/2016-2 od 8. rujna 2020 pri čemu je navedeno shvaćanje:

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.“ (dana 17. studenog 1999., Ustavni sud RH je ukinuo članak 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke broj U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I- 237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., „Narodne novine“ broj 137/99 od 4. prosinca 1999.), a od 1. siječnja 1997. nitko treći osim države nije stekao bilo kakvo pravo na predmetnom realnom dijelu (spornoj čestici).

20. Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava u presudama (Č protiv H., J protiv H., P i drugi protiv H. i U. protiv H.) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, a to je:

„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

21. Slijedom izloženog, a suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo kada je presudio kao u izreci pobijane presude pod stavkom I.

22. Suprotno žalbenom prigovoru tuženika da sud prvog stupnja nije smio cijeniti kao dokaz Izjavu ŠŽ predanu na ročištu 24. kolovoza 2022. (nakon zaključenja prethodnog postupka), sud prvog stupnja se pravilno pozvao na odredbu čl. 299. st. 2. ZPP koja propisuje da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja glavne rasprave.

23. Konkretno, obzirom da svjedok ŠŽ živi u [adresa], dostavu predmetne izjave nije bilo moguće pribaviti i dostaviti u spis do zaključenja prethodnog postupka, slijedom čega je sud prvog stupnja pravilno primijenio citiranu odredbu čl. 299. st. 2. ZPP.

24. Odluka o troškovima postupka zakonita je kako po osnovu (čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP) i visini troškova.

25. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te odlučiti kao u t. I izreke ove presude.

26. Odluka u t. II izreke ove presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP. Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan jer nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Gordana Bošković Majerović