REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: P-325/2022-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ljubomiru Mirkoviću, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice ĐI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po opunomoćeniku Ivanu Opačku, odvjetniku u Slavonskom Brodu, Augusta Cesarca 12, 35000 Slavonski Brod, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po opunomoćenicima iz OD Mađarić & Lui, Zagreb, Zelinska 4, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 513,55 EUR, nakon glavne javne rasprave zaključene 30. rujna 2025. u nazočnosti tužiteljice, opunomoćenika tužiteljice i zamjenika opunomoćenika tuženika Luke Kvesića, odvjetnika u Požegi, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 28. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnima odredbe članka čl. 2. i 7. Ugovor o kreditu br. 918-50- 2762054 od 12. travnja 2005. zaključenog između tužiteljice ĐI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici ĐI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 513,55 EUR (petstotrinaesteurapedesetpetcenti) po osnovi valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, od 1. siječnja 2023. do 296. prosinca 2023. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnu kamatnu stopu proizašlu iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), na iznose od:
- 0,52 EUR od 30. kolovoza 2005. do isplate;
- 0,09 EUR od 31. kolovoza 2008. do isplate;
- 1,52 EUR od 30. rujna 2008. do isplate;
- 1,52 EUR od 31. listopada 2008. do isplate;
- 4,08 EUR od 30. studenog 2008. do isplate;
- 4,86 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate;
- 3,70 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate;
- 2,00 EUR od 28. veljače 2009. do isplate;
- 1,81 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate;
- 0,51 EUR od 30. travnja 2009. do isplate;
- 0,99 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate;
- 0,46 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate;
- 0,63 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate;
- 0,23 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate;
- 1,05 EUR od 30. rujna 2009. do isplate;
- 1,34 EUR od 31. listopada 2009. do isplate;
- 2,59 EUR od 30. studenog 2009. do isplate;
- 3,71 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate;
- 5,03 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate;
- 4,98 EUR od 28. veljače 2010. do isplate;
- 4,98 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate;
- 6,10 EUR od 30. travnja 2010. do isplate;
- 10,22 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate;
- 10,18 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate;
- 8,21 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate;
- 13,72 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate;
- 9,57 EUR od 30. rujna 2010. do isplate;
- 9,57 EUR od 31. listopada 2010. do isplate;
- 19,65 EUR od 30. studenog 2010. do isplate;
- 15,47 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate;
- 17,09 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate;
- 17,09 EUR od 28. veljače 2011. do isplate;
- 14,37 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate;
- 22,80 EUR od 30. travnja 2011. do isplate;
- 22,64 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate;
- 29,86 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate;
- 23,71 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate;
- 23,15 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate;
- 23,58 EUR od 30. rujna 2011. do isplate;
- 23,01 EUR od 31. listopada 2011. do isplate;
- 22,60 EUR od 30. studenog 2011. do isplate;
- 23,99 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate;
- 25,48 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate;
- 25,52 EUR od 28. veljače 2012. do isplate;
- 24,57 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate;
- 24,75 EUR od 30. travnja 2012. do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici ĐI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 911,44 EUR devetstojedanaesteuračetrdesetčetiricenta) sa zateznom kamatom od 28. listopada 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.
IV U preostalom dijelu zahtjev za isplatom troška parničnog postupka u iznosu od 50,01 EUR (pedeseteurajedancent) sa zateznom kamatom od 28. listopada 2025. pa do isplate, odbija se kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe u ovoj građansko-pravnoj stvari.
Obrazloženje
1. Između tužiteljice ĐI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535 Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535 (u daljnjem tekstu: tužiteljica i tuženik) nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu br. 918-50-2762054 od 12. travnja 2005. za kupnju rabljenog vozila kojim je tužiteljici odobren kreditu u visini od 8.250 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s promjenjivim kamatnim stopama, a na dan zaključenja ugovora iznosila je 7,45%. Rok otplate kredita je 84 mjeseca i kredit je otplaćen u travnju 2012.
Člankom 2. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, člankom 7. ugovoreno je da su anuiteti vezani uz valutu CHF odnosno uz promjenjivi tečaj . Tuženik prilikom zaključenja samog ugovora nije tužitelja upoznao sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivi tečaj i time je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, tuženik nije upoznao tužitelja sa mogućim promjenama anuiteta, niti rizicima koji nosi ugovaranje kredita u CHF. Tužiteljica je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan na zaključenje kredita u CHF kao povoljniji za njega. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužitelja sa: općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan, na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog prednjeg tužiteljica je došla u situaciju povećavanja anuiteta kredita koji je plaćala na mjesečnoj razini.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Odredbom čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Presudom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijena je žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sve presude javno su objavljene na stranicama Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH , a sadrže više od 100 stranica, stoga tužitelj predlaže sudu izvršiti uvid u označene presude na stranici Visokog trgovačkog suda u RH i Vrhovnog suda RH. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), ugovorna odredba nepoštena je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja.
Tužiteljica tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe članka čl. 2. i 7. Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te se obveže tuženik po osnovi razlike preplate zbog primjene valutne klauzule tužiteljici isplatiti razlike preplaćenih novčanih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli iznos od dana dospijeća do isplate, a za vremensko razdoblje u kojem je tužiteljica podmirivala anuitete kredita, u ukupnom iznosu od 3.666,60 HRK, kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporavao u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da su tuženik i tužiteljica 12. travnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 918-50-2762054 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 8.250,00 s redovnom kamatom u iznosu od 7,45 %, godišnjom, promjenjivom i kamatom po dospijeću u iznosu od 15,00% godišnje, također promjenjivom.
Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno je da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, a da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz Zahtjeva za kredit u kojem je tužitelj vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) predstavlja pojedinačno pregovaranje.
Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Iz otplatnih planova koje je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je tužitelj sve informacije o tečaju CHF na dan mogla dobiti korištenjem usluge RBA DIREKT, a koju uslugu nije nikada koristila. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužba je podnesena 4.7.2022.
Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su korisnici kredita uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je i način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenjiva. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da tužitelj prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003.
Tuženik ističe i prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. postala pravomoćna danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu na koju se tužiteljica poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve koji se odnose na kamatnu stopu počeo teći dana 13. lipnja 2014. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 4. srpnja 2022., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice. Tužiteljica se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude, već je dužan dokazati ništetnost. Tuženik se protivi visini tužbenog zahtjeva i provođenju financijskog vještačenja jer je potraživanje tužitelja prije svega u zastari.
3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužiteljica je istakla da je tužba u ovoj građansko- pravnoj stvari podnesena 4. srpnja 2022. i u odnosu na kondemnatorni zahtjev za isplatom samo po osnovi tečajnih razlika tj. valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, zastara potraživanja nije nastupila jer se zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i ima izravni učinak na ovaj postupak jer se ta presuda odnosi na sve potrošače koji su ugovarali kredite od rujna 2023. pa do prosinca 2008. U odnosu na zastaru potraživanja po osnovi tečajnih razlika tužiteljica ističe da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu gdje je utvrđeno da je tuženik također povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tj. korisnike kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a slijedom čega je tužena banka postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, navedenom odlukom je pravomoćno utvrđeno da je ugovorima o kreditu ništetnom utvrđena ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Budući da tužiteljica predmetnim Ugovorom o kreditu i to kao potrošač, u trenutku sklapanja Ugovora nije bila valjano informirana o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, a ništetna je odredba Ugovora o kreditu kojim se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF, tužiteljica je kao posljedicu ništetnosti odredbe o valuti CHF zahtijevala od tuženika restitucijskim zahtjevom isplatu novčanih iznosa koji će biti utvrđeni vještačenjem. Obrazložila je da utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valuti CHF ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se ona kao potrošač nalazila da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule pošteno ugovorene. To za nju znači da se tečaj vraća na početno ugovoreni tečaj jer je to jedini parametar koji je u Ugovoru o kreditu naveden i njoj kao korisniku kredita je taj jedini tečaj bio poznat, a svi iznosi koje je platila iznad početnog otplatnog plana predstavljaju stjecanje bez osnove te joj je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti zajedno sa zateznom kamatom od stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Pozvala se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravni stav kako je ugovaranje CHF valutne klauzule nepoštena ugovorna odredba i time posljedično ništetna.
4. Sporno je je li ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 918-50-2762054 od 12. travnja 2005. sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditora i tužiteljice ĐI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 8.250,00 po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu) te je sporno da li je zbog povećanja tečaja tužiteljica oštećena zbog činjenice da je na dan isplate kredita tečaj bio manji u odnosu na tečaj koji je kasnije povećavan i onda tužiteljica od tuženika po osnovi razloga ništetnosti uslijed promjene tečaja CHF-a potražuje tužbom 3.666,60 HRK, zbog više plaćene glavnice s obzirom na promjenu tečaja CHF-a, a kasnije, nakon što je vještak dostavio pisani nalaz i mišljenje tužitelj od tuženika po osnovi promjene tečaja CHF potražuje pojedinačno utvrđene novčane iznose kako stoji u izreci, sa z. z. kamatom od dospijeća pa sve do isplate, ili ukupno 513,55 EUR, zajedno s troškom parničnog postupka.
5. Dakle, tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći da pozivanje tužitelja na presudu Trgovačkog suda i Visokog Trgovačkog suda RH jest u cijelosti promašeno i to zbog toga što su navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a takva zaštita se pruža na općenitoj razini. Tuženik je ustvrdio da je navedenim presudama priznato pravo potrošačima, ali da svaki pojedini potrošač u zasebno pokrenutom postupku treba dokazati da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno trebao bi dokazati da su pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Tuženik je ustvrdio da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Štoviše potpisom predmetnog ugovora, da je izjavio da je upoznat ne samo sa općim aktima tuženika nego i sa svim uvjetima kredita tj. i onima koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF te kada se uzme da je taj Ugovor o kreditu potvrdio javni bilježnik Ante Brekalo, 19. travnja 2025. pod OU-276/05, te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razumljivo i razvidno, tvrdi tuženik, da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, da je u cijelosti potpuno razumjela sadržaj ugovora, te i posljedice i onda je i na sve što u ugovoru stoji i pristala.
6. Tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice u cijelosti te istakao opreza radi i prigovor zastare potraživanja.
7. Dakle, istakla je tužiteljica kako bi postupanje tuženika moglo biti proglašeno kao nezakonito i samo na temelju povrede osnovnih načela Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu ZOO/05), obrazlažući da u nekim situacijama, tipičnim za potrošače i njihove ugovore tužene banke nisu u dobroj vjeri od samog početka, a jer uporno odbijaju izmijeniti sklopljene ugovore na temelju klauzule "rebus sic stantibus" iako i same tvrde da je došlo do izvanredne situacije nastale zbog opisane aprecijacije švicarskog franka.
8. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužiteljica je istakla kako je na sjednici Građansko odjela Vrhovnog suda RH održanoj 30. siječnja 2020. najviši sud RH zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
9. Očitujući se na sve navode iz podneska tužiteljice, tuženik je ponovno u podnescima isticao da su svi navodi tužiteljice izneseni tijekom postupka, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika neosnovani, a što potvrđuju izdvojena mišljenja suca Ustavnog suda Republike Hrvatske AI od 5. veljače 2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. (o ništetnosti valutne klauzule u CHF), a jer taj sudac navodi da je sporna odluka Ustavnog suda RH o ništetnosti valutne klauzule u CHF u kontradikciji s odlukom istog suda u predmetu U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016., a kojim je institut valutne klauzule ocijenjen sukladnim Ustavu RH te da u vremenu na koji se odnosi utvrđena ništetnost ugovora o kreditu (2004. do 2008.) valuta CHF je bila u padu prema kuni (2004. 4,9 kn, a 2006. 4,7 kn dok je 2008. iznosila 4,5 kn), a rast tečaja je počeo poslije 2010. pa zbog svega toga tuženik zaključuje da se prema odluci većine ništetnost valutne klauzule kao ugovorne odredbe može procjenjivati prema okolnostima koje su nastupile nakon zaključenja ugovora. Tuženi i dalje ocjenjuje da krediti s valutnom klauzulom u CHF u Republici Hrvatskoj nisu bili zabranjeni jer postoji regulator koji je mogao zabranu provesti i onda se dolazi do apsurdne situacije da država kroz ovlaštenog regulatora nešto smatra zakonitim, a sudovi određene odredbe utvrđuju nepoštenim i ništetnim. Zbog tih razloga tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti i od tužitelja zahtijevao trošak parničnog postupka.
Na sve te okolnosti tuženik je predložio saslušanje svog zaposlenika MI, a naknadno, na pripremnom ročištu od 27. svibnja 2024. tuženik je odustao od toga dokaznog prijedloga.
10. Kako bi sud mogao utvrditi visinu potraživanja tužiteljice, rješenjem poslovni broj P-325/2022-7 od 28. siječnja 2025. određeno je izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđenja eventualne razlike između anuiteta koji su utvrđeni na dan sklapanja Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 918- 50-2762054 od 12. travnja 2005., a koji su sklopili kreditor – tuženik i korisnik kredita – tužiteljica i anuiteta koji je tužiteljica isplaćivala do konačne otplate kredita, po mjesecima uz uvažavanje činjenice povećanja tečaja CHF prilikom otplate kredita u odnosu na tečaj iz početnog otplatnog plana.
11. Vještakom je imenovan mr.sc. Mitar Obradović, stalni sudski vještak iz područja računovodstva i financija iz Požege, Antuna Kanižlića 10, a kako je isti dopisom od 12. veljače 2025. javio sudu da bi ga se trebalo izuzeti od vještačenja, budući je u postupku produženja svoje licence, a važenje postojeće licence mu je isteklo, ovaj sud je prihvatio izuzeće vještaka rješenjem od 20. ožujka 2025. poslovni broj P- 325/2022-11 i vještakom imenovao stalnog sudskog vještaka pri Županijskom sudu u Slavonskom Brodu, Sandu Marinac, dipl. oec. iz Požege, Kralja Krešimira IV 53.
12. Vještak Sanda Marinac bila je pozvana dostaviti sudu pisani nalaz i mišljenje na iste okolnosti kako je to bio pozvan i raniji vještak mr. sc. Mitar Obradović.
13. U pisanom nalazu i mišljenju koji je vještak dostavila sudu, a sud strankama putem opunomoćenika, imenovani vještak je istakla da je na temelju pregledane dokumentacije i to Ugovora o kreditu broj 918-50-2762054 od 12. travnja 2005., otplatnog plana u CHF, početni, Prilog 2 nalaza i mišljenja i knjigovodstvene kartice kredita, Prilog broj 1 nalaza i mišljenja, stvarno utvrdila da su parnične stranke kao ugovorne i to ĐI kao korisnik kredita i kreditor Raiffeisebnbank Austria d.d., sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 8.250,00 CHF na rok otplate 7 godina, uz mjesečnu otplatu na 84 anuiteta, sve obračunato prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan isplate kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 7,45 % godišnje i iznos anuiteta od 126,34 CHF u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Srednji tečaj banke za CHF na dan isplate kredita 21. travnja 2005. da je iznosio 4,769689 HRK, a tijekom otplate kredita značajno se povećao srednji tečaj CHF u odnosu na srednji tečaj na dan isplate kredita, što je vještak utvrdila u Tablici 1 stupac 5. Tužiteljica je otplatila kredit 4. lipnja 2012.
14. Vještak je temeljem utvrđenih činjenica iznijela mišljenje da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike) tužiteljica više platila tuženiku iznos od 3.869,36 HRK, a što je vještak prikazala u Tablici 1 stupac 9 i što po konverzijskom tečaju HRK / EUR 7,53450 iznosi 513,55 EUR (Tablica 1 stupac 11). Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike) tužiteljica je manje platila iznos od 899,80 HRK (Tablica 1 stupac 10), što po konverzijskom tečaju iznosi 119,42 EUR (Tablica 1 stupac 12). U privitku nalaza i mišljenja vještak je dostavila prikazani izračun više / manje plaćenih tečajnih razlika za svaku ratu kredita, a svaku ratu kredita, istakla je vještak, utvrđena je razlika između umnoška naplaćene rate kredita po stvarno otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan isplate kredita.
15. Nalazu i mišljenju tužiteljica nije prigovorila već je specificirala tužbeni zahtjev u podnesku od 5. rujna 2025., a na način da je predložila sudu da utvrdi ništetnom odredbe članka 2. i 7. rečenog Ugovora o kreditu od 12. travnja 2005., a koji su zaključili kreditor tj. tuženik i korisnik kredita tj. tužitelj, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a i postavila restitucijski zahtjev za isplatom 513,55 EUR, kako stoji u izreci presude, a to znači da je zahtijevala na pojedinačne novčane iznose zateznu kamatu od dana uplate svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate i trošak parničnog postupka na koji je zahtijevala zateznu kamatu.
16. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje tako da je istakao kako i dalje ostaje kod svojih pravnih stavova, da se protivi povećanju tužbenog zahtjeva, tj. protivi se preinaci tužbe, a ako bi sud dopustio preinaku tada tuženik smatra da je zastarni rok trebalo računati prema danu podnošenja preinačene tužbe, a da se ranija tužba smatra povučenom. Ocijenio je da je neosnovan zahtjev tužitelja da zahtijeva kamatu kako ju je zahtijevao jer da nije dokazao da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj.
17. Tuženik je u bitnom isticao da je vještaku dano u zadatak utvrditi eventualnu razliku između anuiteta koji su utvrđeni na dan sklapanja Ugovora i anuiteta koje je tužiteljica otplaćivala do konačne otplate kredita, po mjesecima, uz uvažavanje činjenice povećanja tečaja CHF prilikom otplate kredita u odnosu na tečaj iz početnog otplatnog plana. Međutim, utvrđenje vještaka da je za svaku ratu kredita utvrđena razlika između umnoška naplate rate po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke na dan isplate kredita, tuženik osporava i ističe kako je vještak ovakvu razliku tj. način izračuna razlike po anuitetima pojednostavnio do te razine da je matematički netočan. Obrazložio je da svaki anuitet u sebi sadrži kako kamatu tako i tečajnu razliku (pozitivnu ili negativnu), ovisno o tečaju određene valutne na određeni dan kao i visini kamate. Običnim zbrajanjem svih uplata, a koje u sebi sadrže i kamatu i valutne razlike te odbijanjem od ukupnog iznosa uplate onog iznosa koji je tužitelj dobio u početnom otplatnom planu, dobiven je iznos koji u sebi sadrži razlike nastale kako promjenom tečaja tako i promjenama kamatne stope koju vještak uopće nije utvrđivao niti računao. Prigovarajući nalazu vještaka u smislu matematičkog izračuna tuženik tvrdi da je dobivenim iznosom utvrđena razlika nastala kako promjenom tečaja tako i promjenom kamate, a koja kamata nije zasebno iskazana na način da se dade razlučiti koji se iznos odnosi na koji osnov. Također je tuženik ocijenio da je vještak trebao, uzimajući u obzir odredbe Ugovora o kreditu, a iz kojih je vidljivo da nije ugovoren fiksni tečaj, izračun raditi primjenom isključivo srednjeg tečaja na dan dospijeća, odnosno plaćanja pojedinog anuiteta u usporedbi s podacima iz dostavljene knjigovodstvene kartice, a slijedom čega, uzimajući u obzir da ugovorne strane nisu ugovorile fiksni tečaj CHF te da je iz uručenih otplatnih planova jasno vidljivo da je tužitelj mogao informacije o kretanju tečaja na dan dobiti korištenjem usluge RBA Direkt, razvidno je da se tužiteljica ne može pozivati na činjenicu da nije znao niti mogao znati da se tečaj svake valute pa tako i valute CHF mijenja.
18. Ponovno ističući da je restitucijski zahtjev koji se odnosi na kamatnu stopu počeo teći 13. lipnja 2014. i da se na konkretnu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO/05, a kraj činjenice da je tužitelj tužbu podnio 4. srpnja 2022. tada je od pravomoćnosti navedene sudske odluke protekao opći zastarni rok od 5 godina i da tužiteljica potraživanje s osnova isplate promjenjive redovne kamatne stope ne može zahtijevati jer je njeno potraživanje u zastari.
19. Tužiteljica je u obrazloženom podnesku isticala da je pravno pitanje mogu li se utvrđeni iznosi više plaćenih anuiteta po osnovi ništetne odredbe koja se odnosi na ništetnu odredbu o tzv. valutnoj klauzuli, umanjiti za tzv. negativne razlike. Tužiteljica je obrazložila da je nastupila zastara potraživanja u odnosu na prigovor radi prebijanja u odnosu na tzv. negativne razlike, a kako se radi o prigovoru radi prebijanja koji je isključivo procesno - pravne naravi, na što ukazuje i odredba članka 288.a stavak 6. ZPP-a koji propisuje da se takav prigovor može istaknuti isključivo do zaključenja prethodnog postupka, a takav prigovor tuženik nije istakao kao procesno
– pravni prigovor, tužiteljica je istakla da sud o istom ne može odlučivati jer ga nema.
20. Na ročištu za glavnu raspravu od 30. rujna 2025. sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 918-50-2762054 koji su zaključili kreditor Raiffeisen bank Austria d.d. i korisnik kredita ĐI, **.**.2025., pročitan je pisani nalaz s mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka Sande Marinac (stranice 76 – 77 spisa), izvršen je uvid u priloge tj. Tablice (stranice 81 – 92 spisa), neposredno je saslušana vještak Sanda Marinac i u svrhu dokazivanja je saslušana tužiteljica ĐI.
21. Na temelju ovako izvedenih dokaza, savjesno analizirajući svaki dokaz zasebno, sve dokaze zajedno, a i rezultat čitavog dokaznog postupka, ovaj sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan, a bilo ga je nužno uskladiti nakon što je pisani nalaz s mišljenjem dostavio financijsko-knjigovodstveni vještak.
22. Naime, sud je dopustio preinaku tužbe zbog djelomičnog povećanja tužbenog zahtjeva tužiteljice u smislu odredbe članka 190. stavak 2. i članka 191. stavak 1. i 2. ZPP-a jer je sud ocijenio da tužiteljica nije mogla bez svoje krivnje preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Dakle, iz iste činjenične osnove tužiteljica je zahtijevala nešto veći novčani iznos negoli je isti utvrdila u tužbenom zahtjevu prilikom podnošenja tužbe, a o tome da li je tužiteljica preplatila određene novčane iznose tuženiku moglo je biti poznato sudu i strankama tek nakon što je pisani nalaz s mišljenjem dostavio vještak financijsko-knjigovodstvene struke. To su razlozi zbog kojih sud ocjenjuje da je dopuštena preinaka tužbe u ovoj građansko-pravnoj stvari, a to tim više što je preinaka dopuštena i radi toga što je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
23. Naime, opće je poznato da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženika, a predmet kolektivne tužbe je bio, između ostaloga, da se utvrdi ništetnost valutne klauzule.
24. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima i to na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovorih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama, te važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.
25. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII tuženih banaka i potvrđena je odluka VTS RH posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, tj. u ugovorima o kreditima, a to tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora I-VIII banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
26. Rečene presude donesene su na temelju odredbe članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 - dalje ZZP/07), a temeljem odredbe članka 138.a ovog Propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
27. Kako je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača tada treba prihvatiti ispravni stav tužiteljice da su odredbe članka 2. i 7. Ugovora o kreditu broj: 918-50-2762054 od 12. travnja 2005., ništetne ugovorne odredbe.
28. Tužiteljica se u ovom sporu svakako može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. brojem P-1401/12, a u kojem sporu je sudjelovao i tuženik, a pozivajući se na odredbu članka 502.c ZPP-a u vezi sa člankom 502.a stavak 1. ZPP-a, dakle, u smislu odredbe članka 138.a ZZP-a pravomoćna presuda Trgovačkog suda u predmetu posl. broj P-1401/12 obvezuje sve sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
29. Naime, ocjena je ovog suda da, posebno nakon što je sud u svrhu dokazivanja saslušao tužiteljicu, tužiteljica ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti i one odredbe Ugovora o kreditu od 12. travnja 2005. u kojoj je propisano da je redovna kamata od 7,45 % godišnje promjenjiva kamata u skladu s kamatnim stopama kreditora (članak 2. Ugovora). Tužiteljica također ima pravni interes da sud utvrdi da je ništetna i odredba članak 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je utvrđeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dakle, vezano za valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
30. Ovaj sud ocjenjuje da su navedene odredbe iz Ugovora o kreditu od 12. travnja 2005. ništetne odredbe jer se o tim odredbama između stranaka nije pregovaralo, tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj istih, a zbog čega joj je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznih prava nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora. Takve odredbe su nepoštene sukladno odredbama članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, a kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac i u tom slučaju potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
31. Saslušana u svrhu dokazivanja na glavnoj raspravi održanoj 30. rujna 2025. tužiteljica je iskazala da je sada u bivšoj Auto kući, a koja se nalazila u Požegi u Industrijskoj ulici, namjeravala kupiti automobil marke Citroen, tip Saxo i nakon što je službenoj osobi Auto kuće priopćila da bi automobil kupila kreditom, službena osoba Auto kuće joj je priopćila da određenog dana dođe potpisati Ugovor. Ugovor o kreditu od 12. travnja 2005. potpisala je stvarno u toj Auto kući, a u banci tj. kod tuženika uopće nije bila. Priznala je da je pročitala Ugovor o kreditu ali pojmove kao što su promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nije uopće razumjela jer joj te odredbe nisu bile jasne, a nitko joj nije te odredbe pojašnjavao. Tužiteljica je naglasila da je automobil kupila za svoje osobne potrebe a ne za bilo koje druge.
32. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužiteljice i upravo utvrđuje da se o navedenim odredbama o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi i valuti uz koju je vezana glavnica kredita između tužiteljice i služben osobe banke nije uopće pregovaralo jer je te odredbe unaprijed sastavio tuženik. Radi toga je ocjena suda da su navedene odredbe nepoštene i suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu o pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, a u konkretnom slučaju nepoštena i ništetna odredba Ugovora o kreditu u pogledu otplate kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća ima za posljedicu osnovani restitucijski zahtjev tužiteljice da je tuženik po osnovi eventualne razlike preplate zbog primjene valutne klauzule isplati one novčane iznose zajedno sa zateznom kamatom, a koja teče na svaki dospjeli iznos od dana dospijeća do isplate, a to u vremenskom razdoblju u kojem je tužiteljica podmirivala tuženiku anuitete kredita. Svakako da je tužiteljica potrošač jer je automobil kupila za svoje osobne potrebe i kako nikada nije imala u vlasništvu Obrt ili eventualno Društvo ograničene odgovornosti tada se sve naprijed navedeno odnosi na tužiteljicu kao potrošača.
33. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05 propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
Stavkom 2. ovog članka je propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
Kako je tužena banka ugovorila valutu u CHF, a koja je tijekom otplate kredita odlukom banke mijenjana, a utvrđeno je da je takva odredba ništetna u smislu članka 323. ZOO/05 tada tužena banka ima obvezu vratiti tužiteljici sve što je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe i to sa zateznom kamatom od dana plaćanja pa sve do isplate.
34. Naime, vještak Sanda Marinac je u svom pisanom nalazu i mišljenju utvrdila kako je tužiteljica zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita, a u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike) tužiteljici više platila iznos od 3.869,36 HRK, a što po konverzijskom tečaju HRK / EUR 7,53450 iznosi 513,55 EUR. Ove novčane iznose prikazala je u Tablici 1 stupac 9 i 11. Na istaknuti prigovor tuženika vještak je dala pisano očitovanje 11. rujna 2025. kada je istakla da je za svaku ratu kredita utvrdila razliku između umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan isplate kredita, a srednji tečaj banke za CHF na dan isplate kredita 21. travnja 2005. iznosio je 4,769689 HRK. Saslušana neposredno na glavnoj raspravi održanoj 30. rujna 2025. vještak Sanda Marinac je ponovila sve što je ranije utvrdila u pisanom nalazu i mišljenju te je ponovila da je za davanje pisanog nalaza i mišljenja koristila otplatni plan u CHF, knjigovodstvenu karticu kredita te i pregledala tj. pročitala Ugovor o kreditu od 12. travnja 2005., a što se sve nalazi u spisu i to Ugovor o kreditu (stranica 7 – 11 spisa), a otplatni plan i knjigovodstvena kartica nalaze se u Prilogu broj 1 i Prilogu broj 2 nalaza i mišljenja.
35. Sud prihvaća u cijelosti pisani nalaz i mišljenje vještaka jer ga smatra stručnim, argumentiranim i objektivno iznesenim, a u Tablici 1 stupac 12 vještak je utvrdila i iznos od 899,80 HRK / 119,42 EUR kao iznose kada je tužiteljica zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike) tuženiku manje platila negoli je to bilo predviđeno u odnosu na tečaj na dan isplate kredita.
36. Dakle, sud na temelju pisanog nalaza i mišljenja i neposrednog obrazloženja vještaka utvrđuje da je vještak Sanda Marinac u svom matematičkom izračunu točno utvrdila svaki pojedinačni preplaćeni novčani iznos po osnovi tečajnih razlika. Naime, ocjena je ovog suda da je vještak stručna osoba kojoj je znano da svaki anuitet u sebi sadrži kako kamatu tako i tečajnu razliku, pozitivnu ili negativnu, a upravo ovu činjenicu je vještak imala u vidu i prilikom izračuna je utvrdila samo razliku koja je nastala zbog promjene tečaja tj. tečajnih razlika, a ne i promjenom kamate. Zbog tih utvrđenja sud nije prihvatio prigovor tuženika u pogledu navodno nepravilnog matematičkog izračuna vještaka.
37. Ocjena je ovog suda da tuženik nije na nesumnjiv način istakao koju navodno tražbinu stavlja u prijeboj s tražbinom tužiteljice, zbog toga sud o istoj nije ni odlučivao na način kako je to predviđeno odredbom članka 288.a stavak 6. ZPP-a. Sud prihvaća stav tužiteljice da u ovom sporu nije bilo razloga umanjiti njeno potraživanje za iznos od 119,42 EUR zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), a jer plaćanje manjih anuiteta od onih na dan isplate kredita tužiteljica nije ništa neosnovano primila i zbog toga ne postoje niti njena obveza vraćanja. U odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošače jer su potrošači osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu dok su banke nesavjesne od samog početka, te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se može pripisati samo bankama kao profesionalcima, a ne i potrošačima. To je razlog zbog kojeg sud utvrđuje da je došlo zbog ništetne ugovorne odredbe do očite neravnoteže u pravima stranaka i onda se banka ne može pozivati na prigovor radi prijeboja odnosno nema osnovanog razloga da bi se uzele u obzir i tzv. negativne tečajne razlike.
38. Dakle, kako je odredbama članka 323. stavak 1. i 2. ZOO/05 propisano da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka stranka Ugovora ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog Ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti Ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti tada je osnovano tužiteljica zaključila da je tuženik bez pravne osnove stekao u izreci navedene novčane iznose.
39. Odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO/05 propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom postu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
Stavkom 3. članka 1111. ZOO/05 je propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Sasvim je sigurno da se tuženik okoristio novčanim iznosima kojeg je određenog dana tužiteljica uplaćivala, a vještačenjem je utvrđeno da su to iznosi pojedinačno utvrđeni u Tabeli pod brojem 1 kolona 9 i kolona 11 kao tečajna razlika u HRK i EUR, onda tuženik u smislu članka 1115. ZOO/05, tužiteljici treba vratiti sve ove novčane iznose jer ih je stekao bez osnove, te i platiti z.z. kamate od prvog dana poslije stjecanja svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate jer je tuženik kao stjecatelj bio nepošten, a odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a tj. Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 78/15, 114/22 i 155/23) te Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/22).
40. Prigovor zastare novčane tražbine istaknut od strane tuženika nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020.zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je predmet ovog postupka, osim utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenih novčanih iznosa zbog primjene valutne klauzule, potraživanje tužiteljice iz tužbe koju je podnijela 4. srpnja 2022., nije zastarjelo, a jer je tužba podnijeta u roku propisanom odredbom članka 225. ZOO/05. Naime, odluka Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu "Franak" postala pravomoćna 14. lipnja 2018. pa zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više isplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti ove odluke tj. zastara prava je nastupila 14. lipnja 2023., a kako je tužbu tužiteljica podnijela prije isteka petogodišnjeg roka tada potraživanje tužiteljice zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari.
41. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici, kako u pogledu osnove tako i visine, a kako njene troškove u smislu članka 151. stavak 1. i 2. čine izdaci učinjeni u tijeku postupka, a te izdatke čini i nagrada koju je tužiteljica platila svom opunomoćeniku – odvjetniku, obračun troškova vezanih za zastupanje sud je trebao pravilno utvrditi na temelju temeljem Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 – od 17. studenog 2023.). Naime, prema Tbr. 52. ove Tarife odvjetnik primjenjuje Tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, vrijednost boda se obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, a kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, tada primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Prema Tbr. 54. OT vrijednost boda iznosi 2,00 eura, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora odvjetnik kao opunomoćenik tužitelja ima pravo zahtijevati za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. OT) 50 bodova ili 100,00 eura. Za sastav obrazloženih podnesaka od 6. svibnja 2024. i 5. rujna 2025., a u kojem podnesku je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev, odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. točka 1., a to znači također po 50 bodova ili za svaki podnesak po 100,00 eura, temeljem Tbr. 8. točka 1. OT. Za zastupanje na ročištima na kojim se raspravljalo o glavnoj stvari, izvodili dokazi ili bi bila sklopljena sudska nagodba, odvjetniku također pripada po 50 bodova ili 100,00 eura.
42. Utvrđujući da je opunomoćenik tužiteljice tužiteljici sastavio tužbu i dva obrazložena podneska, onaj od 6. svibnja 2024. u kojem se tužiteljica očitovala na zaprimljeni odgovor na tužbu i onaj u kojem je 5. rujna 2025. uredila tužbeni zahtjev nakon dostavljanja pisanog nalaza i mišljenja vještaka, opunomoćeniku tužiteljice pripada nagrada u iznosu od 300,00 EUR, a za zastupanje na pripremnom ročištu od 27. svibnja 2024. i ročištu za glavnu raspravu od 30. rujna 2025. pripada mu nagrada u iznosu od po 100,00 EUR ili ukupno radi zastupanja odvjetniku pripada nagrada u iznosu od 500,00 EUR. Ovo su izdaci koje je sud utvrdio sukladno navedenoj Tarifi, a kako je tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe bila obveznik plaćanja sudske pristojbe na tužbu i to sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 53/19 i 92/21), a pristojbu je platila u iznosu od 13,27 EUR, kao i trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tada je ukupan izdatak tužiteljice kao trošak parničnog postupka utvrđen iznosom od 911,44 EUR i taj novčani iznos je tužiteljici sud dosudio sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a, a jer je zateznu kamatu tužiteljica zahtijevala i na trošak parničnog postupka.
43. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.
U Požegi, 28. listopada 2025.
Sudac:
Ljubomir Mirković
Pouka o pravu na žalbu:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dna:
1. Odvjetnik Ivan Opačak, Augusta Cesarca 12, [adresa] Slavonski Brod
2. OD Mađarić & Lui, Zagreb, Zelinska 4, [adresa] Zagreb
