REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, 34000 Požega

Poslovni broj: P-136/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Davoru Lovriću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupan po opunomoćeniku Hrvoju Škaliću odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 koga zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti 14.listopada 2025. nakon održane i dovršene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika opunomoćenika tužitelja Dominika Brekalo odvjetnika u Požegi i odstutnosti tuženika, 28.listopada 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim članak 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103279637 od 29.11.2006. sklopljenog između tužitelja NG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka OIB:23057039320 kao banke i glasi „10. NAKNADA:

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000 % (dva posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“ II Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka OIB:23057039320 naknaditi tužitelju NG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 928,10 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je protiv tuženika dana 6.lipnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti, koju obrazlaže navodeći da je dana 29.11.2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103279637 (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“) između tužitelja i tuženika. Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane ugovorile su kako će Tuženik staviti na raspolaganje Tužitelju iznos od 31.860,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, citiranim Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,99 % godišnje, a koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom Tuženika. Tužitelj prvenstveno napominje kako se ovdje radi o tipskom ugovoru o kreditu. U tom istom tipskom Ugovoru o kreditu ugovorena je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita. Predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva je nepoštena i ništetna. Tužitelj se, na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorene naknade za obradu kredita, poziva na presude suda EU, koje su obvezujuće za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama suda EU u predmetu C-84/19 i u predmetu C-224/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalan sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U citiranim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (sud koristi termin „naknade za otvaranje“) utvrđeno je da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

1.1. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4. stavka 2. te direktive u pravni poredak te države članice. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod "ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene" te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

Test nepoštenosti preuzet je iz članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale.

1.2. U ovom konkretnom slučaju Tuženik nije Tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste Tužitelj morao nadoknaditi. Nije mu niti objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Tužitelj ističe kako je člankom 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) propisano (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. dok je stavkom 2. istog članka propisano 2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi ista se smatrala nepoštenom treba suprotno načeli savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača

2. U odgovoru na tužbu od dana 16.srpnja 2025. tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te ističe prigovor mjesne nenadležnosti jer su ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 dalje u tekstu: ZPP). Prigovara da tužitelj nema status potrošača. Ističe da citirana odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

2.1. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koja je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, g. DG, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku Stambeni krediti bilo navedeno da se plaća naknada za obradu kredita u visini od 2,00 % od odobrenog iznosa kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj.

2.2. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,00 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

2.3. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnosti da li isti ima svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornoj odredbi Ugovora, te je li od tuženika dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, izvršio uvid i pročitao svu dokumentaciju koja prileži spisu. Tuženik je podneskom od 11.rujna 2025. odustao od saslušanja predloženog svjedoka DG.

4. Kako je u odgovoru na tužbu tuženik učinio nespornom visinu naplaćene naknade za obradu kredita, Sud nije provodio knjigovodstveno-financijsko vještačenje na navedenu okolnost.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba kojom je ugovoreno da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,000% ( dva posto ) naknade na iznos kredita iz čl. 10. Ugovora.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj platio tuženiku naknadu na ime troška za obradu kredita u iznosu od 2,000% dana 29.studenog 2006., te da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103279637.

7. Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba kojom je ugovoreno da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,000% ( dva posto ) naknade na iznos kredita, ima li tužitelj status potrošača. Također je sporna mjesna nadležnosti ovog suda.

8. Iz iskaza tužitelja sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 14.listopada 2025. proizlazi da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu isti nije podignut u poslovne svrhe već za adaptaciju stana u iznosu od 31.860, 00 CHF odnosnu u potrošačke svrhe. Prilikom podizanja navedenog kredita, djelatnik banke ga nije upoznao s ulaznom naknadom, koja je iznosila 2% tog kredita, naglasak je bila brza realizacija, s tim da se ugovor solemnizira kod javnog bilježnika. Kredit je otplatio 2012. godine.

9. Iskaz tužitelja Sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je isti iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem, a sadržaj iskaza je u skladu sa sadržajem Ugovora o namjenskom kreditu.

10. Nadalje, iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj u odnosu na spornu odredbu o naknadama nije imao mogućnost utjecati, kao niti na mjesnu nadležnosti u slučaju spora.

11. Odredbom čl. 70.st.1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je st.3. propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, a st.5. propisuje da isprave o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

12. Člankom 14. predmetnog Ugovora za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora stranke su ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu Banke. U navedenom slučaju, tužitelj ima status potrošača, u smislu čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj(„Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 52/16), stoga dolazi do primjene mjerodavnog potrošačkog prava.

13. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2).

14. Istovjetne odredbe sadrži i čl. 49. ZZP („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19), koji je na snazi u ovom trenutku, a navedeni Zakoni usklađeni su s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva).

15. Člankom 1.st.3. Direktive reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima, te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije mogla pregovarati niti utjecati na sadržaj. Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke jedna drugoj uvjetuju bez posebnog pregovaranja nadležnost suda, čime tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

16. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 55.st.1. ZZP-a, kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, kao što određuje i odredba članka 87.st.1. ZZP/03.

17. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

18. Takav stav suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C- 244/98, prema kojem prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

19.Konkretno, odredba čanka 14. Ugovora kao odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca (u smislu odredbi ZZP-a) nije bila posebno pregovarana i tužitelj nije mogao utjecati na njihov sadržaj, a uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, kao osoba čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio primoran snositi dodatne troškove dolaska na sud, što se ne odnosi jednako i na tuženika, a cestovna udaljenost između [adresa] i [adresa] iznosi preko 330 kilometara dok udaljenost dolaska na ročišta opunomoćenika tuženika jednako približno odgovara Općinskom sudu u Rijeci i Općinskom sudu u Požegi. Ovaj sud smatra da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

20. Iz svega navedenog proizlazi da među strankama nije bila ugovorena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. ZPP-a, stoga je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda, u cijelosti neosnovan.

21.Mjesna nadležnost se u ovom slučaju određuje prema pravilima o izberivoj nadležnosti iz čl. 59. ZPP-a, stoga je Općinski sud u Požegi kao sud mjesta u kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika kao pravne osobe budući je spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer je u toj jedinici sklopljen ugovor i tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u pogledu kojeg se vodi ovaj spor.

22.Nadalje, iz čl. 19. l. st.1. tog ZPK, a koji članak uređuje nadležnost sudova, u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Općinski sud u Požegi nadležan je i kao sud mjesta gdje tužitelj kao potrošač ima prebivalište, sve sukladno citiranoj čl. 19.st.1. ZPK-a.

23.Radi svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

24. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.dalje: ZPP), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

25. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a.

26. U smislu odredbe čl. 220. st. 1. Zakona o parničnom postupku, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su odlučne za donošenje odluke, a prema st. 2. citiranog propisa, sud je taj koji odlučuje o tome koji će od predloženih dokaza izvesti, radi utvrđenja odlučnih činjenica.

27.Prije svega, cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 29.studenog 2006., na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, 46/2007., 79/2007.). Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti . Iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. toga Zakona, proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, sukladno odredbi čl. 84. toga Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom. Odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava; te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Također, odredbom čl. 59. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

28. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

29. Sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženiku je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Štoviše, tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužiteljici pri sklapanju Ugovora, tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o namjenskom kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužitelj utrošio na kupnju stana, koji je koristio za vlastite (osobne) potrebe, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta. S druge strane, tuženik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti, pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački, te se radi o pravnom poslu na tržištu, koji je sklopljen u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljičinom zanimanju, niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

30. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu nitko od djelatnika tuženika nije rekao da će od njega naplatiti bilo kakvu naknadu vezano za ishođenje kredita, kada se interesirao o uvjetima kredita, a ne može se sjetiti na koji su način naplaćeni ti troškovi, ali se sjeća da je u Ugovoru pročitao da će ti troškovi biti naplaćeni, a Ugovor mu je ponuđen kako je unaprijed sastavljen od strane tuženika i o kojim uvjetima, pravima i obvezama, nije mogao pregovarati, već ili prihvatiti takav ugovor ili odbiti takav ugovor i ne dobiti kredit. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke, kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelj takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio, jer je prema izjavi tužitelja, istom predao na potpis unaprijed sastavljen Ugovor, koji da je tužitelj odbio potpisati, tada moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način, tuženik je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva, nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu, važeće odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 10. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

31. Dakle, kako je tuženik nepošten, jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna, te je temeljem te ništetne ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom, naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelj ima pravo da se utvrdi ništetnost čl. 10 Ugovora.

32. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove on plaća plaćanjem navedene naknade, od čega se sastoje, te da je odredba bila nerazumljiva, jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe, jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i što znači u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, te je ili mogla prihvatiti unaprijed sastavljen Ugovor ili ne dobiti kredit. Osim toga, tuženik nije dokazao da je tužitelju obrazložio, niti što točno plaća, niti koja je svrha plaćanja naknada i troškova za obradu kredita, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva, jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti). Također, nemogućnost pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi, dovelo je tužitelja u neravnopravan položaj koji je imao za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog Ugovora o namjenskom kreditu, na štetu tužitelja.

33. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

34. Međutim, da bi bilo moguće provesti test poštenosti, mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, a što u konkretnom slučaju nije moguće provjeriti, jer iako je tuženik tijekom postupka naveo na što se naplaćena ulazna naknada odnosi (troškovi rada-troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi, administrativni troškovi i amortizacija-materijalni troškovi i troškovi za ne bankovne usluge, troškovi provizija i naknada i sl.), nije naveo visinu troškova za svaki od pojedino opisno navedenih troškova i usluga. Osim toga, u navedenoj je presudi Suda Europske unije, izraženo pravno shvaćanje da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, a iz sadržaja samog ugovora takvo što nije razvidno.

35. Nadalje, Zakonom o dopunama i izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/2013.) u čl. 1. i čl. 14. dano je ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže defnira naknade i druga pitanja u vezi s tim, koji je Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 14/2024) donesen dana 31. siječnja 2014., ali taj Pravilnik ne sadrži odredbe prisilne naravi, tako da sukladno čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača, ne postoji zakonska odredba, niti propis koji bi bili prisilne naravi, zbog kojih se nepoštenost, a time i ništetnost sporne ugovorne odredbe na bi prosuđivala primjenom Zakona o zaštiti potrošača.

36. Također, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.

37. Pored navedenog, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi, kako bi se uvjerio da je tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, ovaj sud zaključuje da je tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača.

38 . Slijedom navedenog, kako je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, jer stranke o toj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, jer tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer se radi o ugovornoj odredbi kojom je uzrokovana znatnija neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, jer tužitelju nisu bile poznate ni usluge i troškovi na koje se odnosi tzv. ulazna naknada, niti njihova visina (tuženik je tijekom postupka naveo o kojim se uslugama i troškovima radi, ali ne i visinu pojedine usluge i troška), zbog čega nije moguće provesti test poštenosti, a što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to je odlučeno kao pod I. izreke presude.

39 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. a u vezi s čl.155 ZPP-a. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 1.330,00 EUR i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

40. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr.7.1 Tarife) , dolazak na pripremno ročište u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr.9.1 Tarife) , dolazak na glavnu raspravu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife) , ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR ( Tbr.9.3 Tarife ), PDV od 25 % ( Tbr.46 Tarife ). Tužitelju je priznata i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i na presudu u iznosu od 26,55 EUR. Sveukupni troškovi koji su priznati tužitelju iznose 928,10 EUR te je odlučeno kao u u točki II izreke ove presude

U Požegi, 28.listopada 2025.

Sudac

Davor Lovrić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Hrvoje Škalić, Zagreb

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri, Zagreb