REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-541/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ u pravnoj stvari tužiteljice DV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u OD Šavorić & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 24. rujna 2025. u prisutnosti z. punomoćnika tužiteljice – Marka Kraljevića, odvjetnika u Zagrebu i z. punomoćnice tuženika – Maji Marti Martonja, odvjetnici u OD Šavorić & Partneri iz Zagreba, 27. listopada 2025., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 046- 04/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 5.1.2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita..."

II Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj Ugovora o kreditu broj 046-04/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 5.1.2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća..."

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da isplati tužiteljici DV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 14.986,25 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

-1,48 EUR od 5.3.2007.

-0,54 EUR od 3.4.2007.

-4,50 EUR od 3.3.2008.

-14,66 EUR od 1.4.2008.

-47,39 EUR od 4.11.2008.

-20,28 EUR od 2.12.2008.

-67,05 EUR od 2.1.2009.

-72,68 EUR od 2.2.2009.

-76,44 EUR od 2.3.2009.

-61,65 EUR od 3.4.2009.

-68,05 EUR od 30.4.2009.

-52,19 EUR od 1.6.2009.

-39,71 EUR od 1.7.2009.

-44,76 EUR od 3.8.2009.

-52,68 EUR od 1.9.2009.

-47,02 EUR od 1.10.2009.

-43,02 EUR od 2.11.2009.

-54,51 EUR od 1.12.2009.

-65,83 EUR od 4.1.2010.

-77,37 EUR od 1.2.2010.

-74,32 EUR od 1.3.2010.

-95,79 EUR od 1.4.2010.

-90,21 EUR od 4.5.2010.

-98,40 EUR od 1.6.2010.

-45,71 EUR od 1.7.2010.

-125,57 EUR od 4.8.2010.

-185,48 EUR od 2.9.2010.

-163,71 EUR od 1.10.2010.

-137,59 EUR od 4.11.2010.

-202,90 EUR od 1.12.2010.

-226,05 EUR od 7.1.2011.

-186,79 EUR od 11.2.2011

-207,19 EUR od 2.3.2011.

-179,43 EUR od 12.4.2011.

-216,78 EUR od 12.5.2011.

-260,70 EUR od 7.6.2011.

-256,19 EUR od 6.7.2011.

-450,45 EUR od 11.8.2011.

-285,06 EUR od 15.9.2011.

-276,43 EUR od 4.10.2011.

-246,09 EUR od 23.11.2011.

-255,58 EUR od 2.12.2011.

-276,30 EUR od 19.1.2012.

-283,44 EUR od 27.2.2012.

-271,41 EUR od 16.3.2012.

-271,09 EUR od 18.4.2012.

-280,61 EUR od 18.5.2012.

-281,28 EUR od 21.6.2012.

-280,07 EUR od 31.12.2012.

-256,74 EUR od 31.1.2013.

-276,56 EUR od 28.2.2013.

-278,29 EUR od 2.4.2013.

-270,52 EUR od 30.4.2013.

-246,36 EUR od 31.5.2013.

-245,74 EUR od 1.7.2013.

-252,49 EUR od 14.8.2013.

-258,62 EUR od 12.9.2013.

-264,91 EUR od 15.10.2013.

-266,33 EUR od 18.11.2013.

-278,76 EUR od 16.12.2013.

-267,84 EUR od 15.1.2014.

-226,57 EUR od 14.2.2014.

-230,95 EUR od 14.3.2014.

-223,62 EUR od 30.4.2014.

-223,62 EUR od 30.4.2014.

-219,96 EUR od 10.6.2014.

-222,71 EUR od 9.7.2014.

-228,60 EUR od 8.8.2014.

-233,57 EUR od 10.9.2014.

-233,38 EUR od 6.10.2014.

-238,25 EUR od 5.11.2014.

-241,88 EUR od 8.12.2014.

-242,27 EUR od 9.1.2015.

-241,91 EUR od 9.2.2015.

-241,91 EUR od 6.3.2015.

-241,91 EUR od 9.4.2015.

-241,91 EUR od 8.5.2015.

-241,91 EUR od 8.6.2015.

-241,91 EUR od 7.7.2015.

-241,91 EUR od 4.8.2015.

-241,91 EUR od 4.9.2015.

s time da zakonska zatezna kamata od dospijeća do 31.prosinca 2007. teče po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1.siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. teče po eskontnoj stopi HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.siječnja 2023. pa do 29.prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana..

IV O d b i j a s e tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 87,65 € kao neosnovanim.

V O d b i j a s e kao neosnovanim tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da isplati tužiteljici DV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 11.474,28 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30.9.2015. do 1.1.2023. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1.siječnja 2023. pa do 29.prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana."

VI Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici DV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.015,45 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 27. listopada 2025., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

VII O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je 5.1.2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 046-04/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit za kupovinu stana, u iznosu od 215.350,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važeće na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom u članku 3. određena je kamatna stopa u visini od 3,88 % godišnje, dok je u članku 6. istog Ugovora određeno kako je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.

1.1. Predmetni kredit otplaćivan je u mjesečnim ratama. Tužiteljica je podnijela tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 (Visoki trgovački sud RH - Pž- 7129/13) od 4.7.2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Što se pitanja zastare tiče, o tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo Pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022., dakle nema govora o tome da bi zastara u ovome slučaju nastupila jer po tome pravnom shvaćanju zastara nastupa tek 14. lipnja 2023. Navedeno pravno shvaćanje glasi: "Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Što se pak pitanja nedopuštenosti i nepoštenosti odredbe o ugovorenoj valuti CHF tiče, tužiteljica uvodno napominje da je o takvim ugovornim odredbama svoje odluke u korist potrošača donio i Sud Europske unije, i to u predmetima C-26/13 (presuda od 30.4.2014.) i C-51/17 (Presuda od 20.9.2018). Tužiteljica ukazuje i na Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač, a čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF, te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti (pitanje promjenjive kamatne stope je riješeno već ranije).

1.2. U odnosu na nedopuštenu i nepoštenu primjenu valutne klauzule izražene u CHF tužiteljica ističe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21., a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužiteljica se poziva na odredbe čl. 81- 87. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 2. Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca – kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca – kune - kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štitila je tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina i više nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je također bila neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužiteljici, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužiteljici pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njezinim potrebama, i njezinoj financijskoj situaciji i pojasniti joj bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužiteljicu. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela razboritu i informiranu odluku. Nadalje, tužiteljica smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužiteljica nije bila unaprijed upozoren, a što joj direktno uzrokuje štetu (zajedno s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužiteljica je bila obvezna vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužiteljice stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. O svemu tome je, kao što je već ranije navedeno, stav zauzeo i Sud Europske unije koji je u Presudi C-26/13 od 30.4.2014. izričito naveo: Članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na sljedeći način: -izraz "glavni predmet ugovora" odnosi se na odredbu ugovora o kreditu u stranoj valuti, sklopljenog između poslovnog subjekta i potrošača, poput odredbe u glavnom postupku, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita samo ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, što je sud koji je uputio zahtjev dužan provjeriti s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe; -ne može se smatrati da takva odredba, zbog toga što sadrži novčanu obvezu potrošača za plaćanje iznosa koji proizlaze iz razlike između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute u sklopu otplate kredita, sadrži "naknadu" koja kao protučinidba za činidbu davatelja kredita ne bi podlijegala procjeni nepoštenosti na temelju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13. Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Također, isti je sud u Presudi C-51/17 od 20. 9. 2018. izričito naveo:

-Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je zajam denominiran već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. -Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo. -Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti, umjesto potrošača kao tužitelja, istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu. Također, Sud Europske unije je u Presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. izričito naveo:

Članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da: -mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i -mu se protivi nacionalni zakon koji sprečava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe. Članak 6. stavak 1. iste direktive glasi: „Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.” Iz spomenute Presude valja izdvojiti još i sljedeća utvrđenja Suda: U tom pogledu, valja podsjetiti da navedeni članak 6. stavak 1. zahtijeva da države članice predvide da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, i da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Iako je mađarski zakonodavac ispravio probleme povezane s praksom kreditnih ustanova, koja se sastoji od sklapanja ugovora o zajmu s odredbama o tečajnoj razlici, mijenjajući te odredbe zakonskim putem i održavajući istovremeno valjanost ugovora o zajmu, takav pristup odgovara cilju zakonodavca Unije u okviru Direktive 93/13, a osobito njezina članka 6. stavka 1. Naime, taj cilj se sastoji od uspostavljanja ravnoteže između strana održavajući u načelu valjanost ugovora kao cjeline, a ne u utvrđenju nevaljanim ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe (vidjeti, u tom smislu, presudu od **.**.2012. D i Ć, C-453/10, EU:C:2012:144, t. 31.). Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točki 40. ove presude. U ovom slučaju, iako tužba K potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se K nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu, na temelju navedene nepoštene odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2018., N, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 53.). Što se tiče, kao peto, pitanja treba li ugovor o zajmu poput onog u glavnom postupku poništiti u cijelosti kada je utvrđeno da je jedna njegova odredba nepoštena, valja reći, s jedne strane, kao što je to već navedeno u točki 40. ove presude, da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. S druge strane, taj ugovor u načelu mora nastaviti vrijediti bez bilo koje druge izmjene osim one koja proizlazi iz otklanjanja nepoštenih uvjeta, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava (presuda od 26. siječnja 2017., Banco Primus, C-421/14, EU:C:2017:60, t. 71. i navedena sudska praksa), što treba provjeriti na objektivan način (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2012., D i Ć, C-453/10, EU:C:2012:144, t. 32.). Tuženik je na taj način stekao bez osnove iznos od 15.073,90 EUR / 113.574,28 HRK. Također, tužiteljica je dodatno oštećena time što je tuženik, prilikom konverzije, preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, umjesto da je zatvarao pravu glavnicu, a to je glavnica po početnom otplatnom planu. Naime, nakon utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, učinci takve odluke djeluju ex tunc, što znači da tuženik nije smio i ne smije konvertirati glavnicu po tečaju CHF koji je vrijedio na dan konverzije, nego se mora (i morao se) držati glavnice koja u sebi sadrži početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu. Konvertirana glavnica je naravno značajno viša od glavnice po početnom otplatnom planu (koja je bez rasta tečaja), i to iz jednostavnog razloga što konvertirana glavnica sadrži u sebi tečajne razlike koje su nastajale u odnosu na početno ugovoreni tečaj, uslijed općepoznatog rasta tečaja švicarskog franka u predmetnom razdoblju. Retroaktivno djelovanje ništetnosti očituje se u poništavanju tečajnih razlika koje su nastale za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa i otplate kredita u razdoblju do provođenja konverzije, te uspostavom početno ugovorenog tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita potrošaču. Upravo zato konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama već se ima zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast tečaja CHF nije utjecao. A to je glavnica po početnom otplatnom planu. Za tako utvrđenu preostalu neotplaćenu glavnicu, prema početnom tečaju i kamati, potrošač je bio dužan platiti samo iznose onih anuiteta koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu, odnosno bez tečajnih razlika i rasta početno ugovorene kamatne stope. Dakle, razliku koju su potrošači uplaćivali po mjesečnim anuitetima povrh anuiteta po početnom otplatnom planu, banke nisu mogle koristiti za zatvaranje konvertirane glavnice jer za namirenje stvarne glavnice bili su dovoljni već mjesečni anuiteti koje je potrošač platio po početnom otplatnom planu. Stoga je tužiteljica oštećena i za iznos razlike između glavnice po početnom otplatnom planu i konvertirane glavnice.

1.3. Stranke su sklopile Dodatak citiranom Ugovoru o kreditu, kojim je na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužiteljice provedena konverzija njezinog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s datumom valute 30.9.2015., a u skladu s čl. 19.a. do 19.i. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). S obzirom na to da je u konkretnom slučaju provedena konverzija, valja reći kako konverzija na temelju zakona nije novacija ugovora, a obnova je u svakom slučaju bez učinka ukoliko je prijašnja obveza bila ništetna. Osim toga, samim "Zakonom o konverziji" nije propisana konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi, pa stoga konverzija nema snagu konvalidacije ugovora odnosno ništetnih ugovornih odredaba. Stoga, tužiteljica smatra da je njezin tužbeni zahtjev osnovan unatoč provedenoj konvalidaciji predmetnog ugovora na temelju tzv. Zakona o konverziji i to već zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. U prilog navoda tužiteljice govori i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2868/2018, iz obrazloženja: „Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju:“ Tužiteljica još jednom upućuje na Presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izričito navedeno kako činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Tužiteljica smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer predmetnim Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom na činjenicu da je tužiteljica preplatila značajno veći iznos od onoga koji joj je prilikom konverzije priznat. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužiteljica je preplatila iznos koji je ranije naveden, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos.

1.4. Konačno, tužiteljica u ovom parničnom postupku usklađenim tužbenim zahtjevom od 21. svibnja 2025. (list 319-322 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja i očitovanja vještaka, predlaže da sud utvrdi da je ništetan dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, dio odredbe čl.3. Ugovora o kreditu kao i da se naloži tuženiku isplata iznosa od 14.986,25 €, a na ime ništetne valutne klauzule zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od svakog pojedinačnog iznosa te iznos od 11.474,28 € sa zakonskom zateznom kamatom na ime razlike glavnice iz konverzije zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 30.9.2015., kao i da tužiteljici naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 47-76 spisa) tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti, te ističe prigovor zastare utuženog iznosa; da se tužiteljica ne može u ovoj parnici pozivati na presude iz parnice Potrošač ni zbog razloga propisanog iz čl. 502. ZPP-a, čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14); da je tužiteljica prije podnošenja tužbe pristala na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te da stoga nema pravni interes za vođenje ovog postupka; osporava da bi valutna klauzula bila ništetna; da bi se radilo o stjecanju bez osnove iz čl. 1115. ZOO-a na strani tuženika; da se tužba temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava odnosno prava EU; da su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojom je izvršena konverzija kredita te zaključno predlaže odbaciti tužbu i obvezati tužiteljicu na naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude, podredno odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz obvezu tužiteljice na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o kreditu broj: 046-04/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 15-20 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 21), otplatni plan (list 22-24), pregled prometa za klijenta (list 25-35), obavijest od 12. ožujka 2015. (list 36), obavijest o provedenoj konverziji (list 37-38), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.9.2015. (list 39-42), Aneks uz ugovor o kreditu broj 046-04/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 255-259), saslušan je svjedok ĆV, u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica DV osobno, te je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl.oec. iz DARFIN d.o.o. (list 279-291) koji se očitovao na podneske tuženika od 17. veljače 2025. i 18. ožujka 2025. (list 316-318).

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim.

5. Između stranaka nije bilo sporno: -da su stranke 5. siječnja 2007. sklopile predmetni Ugovor o kreditu 046-04/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine; -da je tuženik tužiteljici odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 215.350,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važeće na dan korištenja kredita koji kredit je odobren za kupovinu stana; -da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 3,88 %; -da rok otplate kredita iznosi 30 godina; -da se kamatna stopa nakon 1.7.2007. mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke; -da su stranke 27. veljače 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj 046-04/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita ; -da je utvrđeno da preplata na dan 30.9.2015. iznosi 22.830,33 HRK.

6. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara predmetnog potraživanja, status potrošača tužiteljice, te činjenica mogu li se u ovom postupku primjenjivati odluke donesene u sporu Potrošač.

7. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljicom sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužiteljica više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

8. Svjedok ĆV iskazala je da je zaposlenik tuženika 22 godine i do 2010. radila je kao kreditni referent s klijentima. Za prisutnu tužiteljicu DV, ne može reći da je se sjeća. Generalno može reći u vezi postupka obrade kredita od odobravanja do realizacije. Klijenti su mogli birati između kredita s valutnom klauzulom u CHF i u eurima. 2007. nisu imali u ponudi kunskih stambenih kredita. Klijenti su se u to vrijeme značajno odlučivali za kredit u CHF-u, jer je tada tečaj CHF bio oko 4,5 kuna i kamata je bila značajno niža, a postojali su i akcijski uvjeti. Samim time bila je i značajno niža rata i tom prilikom radili su kalkulacije u CHF i eurima, i rata u CHF-u je bila značajno niža te su se klijenti značajno odlučivali za kredit u CHF- u. Ugovori su bili "šprancirani", standardizirani i njezini klijenti nisu mogli pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora. Klijenti su bili upozoravani odnosno objašnjeno im je što je valutna klauzula kao i o promjenjivosti kamatne stope. Ukoliko je kamata bila fiksna, znači da se radilo o nekim akcijskim ponudama koje su se vezale uz neki period i nakon toga je kamata bila promjenjiva. Nije bila politika banke da se klijentima sugerira da prihvaćaju kredit u CHF-u, a ukoliko klijenti nisu bili kreditno sposobni za kredite u eurima, odlučivali su se za kredit u CHF-u koji je bio povoljniji.

9. Saslušana u svrhu dokazivanja, tužiteljica DV iskazala je da je 2006. odlučila kupiti stan za što joj je trebao kredit. U to doba čak su se i u medijima reklamirali krediti u CHF kao najpovoljniji za građane. S obzirom na njezina tadašnja primanja, nije uopće bila u mogućnosti uzeti kredit u bilo kojoj drugoj valuti osim u CHF-u, niti joj je bilo nuđeno bilo što drugo. Sam postupak do realizacije kredita bio je vrlo jednostavan i brz. Dobila je ugovor kojeg je pročitala sukladno svom financijskom znanju, bilo joj je bitno koliko će biti rata i koji je rok otplate, uz kredit dobila je i otplatni plan. Prilikom sklapanja ugovora, nije uopće bila u poziciji da pregovara o bilo kojoj odredbi kredita, kredit je bio tipski, sve je već bilo ispunjeno. Slušala je i iskaz svjedoka i ne može osporavati da joj je bilo objašnjeno što je valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, ali na rizik da bi rata mogla porasti duplo, nije bila upozorena jer bi ju to sigurno odvratilo od sklapanja takvog kredita. Početna rata bila je negdje oko 4.500,00 kn, da bi narasla na 8.900,00 kn u 2012. Kredit je konvertirala jer je bila u lošem financijskom stanju zbog otplate kredita i imala je osjećaj da drugog izbora niti nema. Niti prilikom sklapanja Dodatka Ugovoru nije bila u poziciji pregovaranja o bilo kojim odredbama. Tim Dodatkom rata otplate kredita se ustabilila, bila je manja i bilo joj je lakše otplaćivati. 2012. je čak željela prodati stan. 2012. glavnica je bila 212.000,00 eura, a kredit koji je digla 2006. bio je oko 160.000,00 eura. U međuvremenu stan je prodala i otplatila kredit. Stan je upotrebljavala za osobne potrebe, nije u njemu obavljala nikakvu trgovačku djelatnost, nije ga iznajmljivala.

10. Iskaz tužiteljice sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim, dok iz iskaza saslušanog svjedoka ĆV, u bitnome proizlazi da je točno da su klijentima ugovori u CHF davani na potpis šprancirani, standardizirani, te da klijenti nisu mogli pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora, a niti da su bili upozoreni na rizik da bi rata mogla značajno rasti obzirom da HNB ne štiti tečaj CHF kao što štiti tečaj EURA.

11. U konkretnom predmetu uvidom u Ugovor o kreditu tužiteljica je navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

12. Iz iskaza tužiteljice također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužiteljici nisu dane nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njezine novčane obveze, o rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tako da tužiteljica, kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez, nije imala mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe.

13. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

16. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužiteljice, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

17. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod I i II izreke.

18. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećena izvršenom konverzijom.

19. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužiteljice na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

20. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti €. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužiteljica niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od devet godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

21. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

22. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., KV protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

23. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

24. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu O protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

25. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

26. Dakle, tužiteljica kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što joj je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

28. Navedeno pravo tužiteljice kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužiteljica mogla odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogla odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužiteljica odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

29. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužiteljica kao potrošač mogla saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužiteljica tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnijela 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).

30. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije iz DARFIN d.o.o. iz Zagreba.

31. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka (list 279-291 spisa) u bitnome proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koju je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 112.913,79 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 14.986,25 €; ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koji je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 1.928,89 kn, odnosno eurska protuvrijednosti iznosi 256,02 €, a u pisanom očitovanju (list 316-318 spisa) u kojem je vještak ispravio pogrešku prilikom izračuna razlike po nedospjeloj glavnici u nalazu i mišljenju, proizlazi da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom promjene kamatnih stopa i promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu banke primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 86.437,93 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 11.472,82 €.

32. Sud nalaz i mišljenje kao i pisano očitovanje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađeno u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a tuženik ističe da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka.

33. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužiteljica nije obeštećena, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu.

34. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

35. Tužiteljica je tužbeni zahtjev za isplatu uskladila s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka te je sud tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim kao u izreci pod III. Naime, tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu više plaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule u iznosu od 14.986,25 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos.

36. Usklađenim tužbenim zahtjevom tužiteljica je snizila tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu na ime ništetne valutne klauzule, a prema važećoj sudskoj praksi sniženje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik usprotivio na ročištu od 24. rujna 2025.

36.1. S obzirom na sniženje tužbenog zahtjeva, sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 87,65 € kao u izreci pod IV.

37. Nedospjela glavnica utvrđena je Aneksom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15, pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanog zakonom. Tužiteljica je sklapanjem navedenog Aneksa prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Tužiteljica ne tvrdi da je odredbom kojom je u Aneksu o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15.

37.1. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnosti odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Aneksa Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojeg je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odbijena kao u izreci pod V.

38. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.

39. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

40. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora.

41. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, iako je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod IV i V izreke, s obzirom da je uspjela dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva s kojim je odbijena nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)

42. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe i sastava podneska od 4.7.2024. i 21.5.2025., za zastupanje na ročištu 28.8.2024., 6.11.2024. i 24.9.2025. za svaku radnju po 250 bodova, odnosno po 500,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25 % PDV-a, u iznosu od 750,00 €. Tužiteljici je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €, odnosno tužiteljici je sveukupno priznat trošak u iznosu od 4.015,45 €, zajedno s zateznom kamatom u skladu s čl. 151.st.3. ZPP-a tekućom od presuđenja do isplate.

43. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 27. listopada 2025

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.Odvjetnica Nicole Kwiatkowski

2.OD Šavorić & Partneri