Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

P-220/2022-145

(ranije P-33/2021, P-157/2018, P-1665/2015)

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tamari Lakoseljac Benčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EURO AGRO-BISTRA d.o.o., Strmec, Tina Ujevića 16, OIB: 12756808765 (ranije ČETVRTA GENERACIJA d.o.o., FUTURUM KOMUNIKACIJE d.o.o., MIRNA RIBOLOV d.o.o.), kojeg zastupa punomoćnik Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, Užarska 28, protiv tuženika MIRNA d.d. Rovinj, G. Paliaga 8, OIB: 15761637292, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dvojković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Batarelo Dvojković Vuchetich d.o.o. Zagreb, Ulica kralja Držislava 8, radi povrata i naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu odluke održanom 27. listopada 2025.,

r i j e š i o j e

I. Stavlja se izvan snage ovosudsno raspravno rješenje posl. broj P-220/2022- 139 od 11. rujna 2025., kojim je odbijena preinaka tužbenog zahtjeva tužitelja kako je ista specificirana u podnesku tužitelja od 1. rujna 2025.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku MIRNA d.d., Rovinj, G. Paliaga 8, OIB: 15761637292 da tužitelju MIRNA RIBOLOV d.o.o. Zagreb, Hektorovićeva 2, OIB: 75327807611 u roku od 8 dana preda slijedeće stvari i poslovnu dokumentaciju :

- RASHLADNI UREĐAJ "MITSUBISHI ELECTRIC"

- SLIKARSKO DJELO SVIJET-INFO 2007.

- PRINTER HP LI P 2014 BC 450 A

- POCKET COLOR1METAR II

- ORMAR 400X800X1150

- MOBITEL NOKIA 6288 BIJELI ,

(ranije P-33/2021,

- INK JET PISAČ, MODEL 4900 104

- POSLOVNO RAČUNALO 2007 4 KOMADA

- PRINTER EPSON LQ 590 ,

- KLIMA UREĐAJ, URED DIREKTORA

- APARAT ZA KAVU, URED DIREKTORA

- POSLOVNO RAČUNALO 2008 ,

- PRINTER HP LASERJET 1022 ,

- NOTEBOOK 2008 ,

- TELEFAX CANON L-140 ,

- FOTOKOPIRNI STROJ MINOLTA 163 ,

- MONITOR LG LCD ,

- RAČUNALO HP DX 2300 ,

- KLIMA UREĐAJ LG ES-H096 JLAO, 3 KOMADA,

- KLIMA UREĐAJ LG-H126 LLAO ,

- KLIMA UREĐAJ LG ES-H126 LLAO ,

- POSLOVNO RAČUNALO HP DX2400M ,

- PRINTER HP MLJ P1005 ,

- PRINTER HP J4580 CB780A OFFICE JET

- PRIJENOSNO RAČUNALO HP PAVILION, WK574EA

- PRINTER EPSON STYLUS BX300F, MULTIFUNKCIJSKI

- LASERSKI PRINTER EPSON, M1200 A4 MONO C11 CA71001

- MONITOR LG LCD, W 1946S-BF 19"5ms CRNI

- PRIJENOSNO RAČUNALO DELL INSP ,N 5030 DC 2.3 2GB DOS

- UNIŠTAVA. DOKUMENATA ,FELLOWES P-48 C

- PRINTER LEXMARK E260dn ,USB+paralel Laser

- PRINTER LEXMARK C540n USB Eth ,S9453DFF

- SCANNER HP SCAN JET G2410 ,

- PISAČ EPSON LQ-300 ,+A4 C11063800

- PRIJENOSNO RAČUNALO DELL INSP ,N5030 DC 2.3 2GB DOS

- MOBILNI UREĐAJ iPhone ,4 BLACK 16 GB

- MOBILNI UREĐAJ SAMSUNG ,GALAXY MINI WHITE

- MOBILNI UREĐAJ NOKIA C1-01

- RAČUNALO DELL VOST.260MT P2.6 2GB DVD ,MONITOR BR.15A-3FCM

- RAČUNALO DELL VOST.260MT P2.6 2GB DVD ,MONITOR BR.15A-3FUM

- RAČUNALO DELL VOST.260MT P2.6 2GB DVD ,MONITOR BR.18G- 01MU

- PRINTER HP LASER JET P 1102 ,

- PRINTER HP LASER JET P 1102

- PRINTER HP LASER JET P 1102 ,

- SOTFWARE - W7 ,

(ranije P-33/2021,

- PISAČ EPSON M1400 A4 C11CB7 2 KOMADA

- LENOVO TP EDGE E430 INTEL CORE i 3 2350 M,

- HP ProBook- PRIJENOSNO RAČUNALO

- POS PRINTER STAR TSP143 MREŽA. USB 2 KOMADA

- PRIJENOSNO RAČUNALO TOSHIBA SAT.U840

- FISKAL -POKRETNA MALOPRODAJA ,FISKAL1 7" BT 3G

- PRIJENOSNO RAČUNAO TOSHIBA PORTEGE

- LENOVO PRIJENOSNO RAČUNALO

- FOTOKOPIRNI STROJ ,MARKETING

- UNIŠTAVAČ PAPIRA /SIGMA

- SISTEM ZA ČIŠČENJE PRAZNIH LIMENKI

- POMOĆNE GARDEROBE Ž-M U PROIZVODNJI

- UREDAJ ZA EVIDENCIJU PRISUTNOSTI NA POSLU

- ŠIVAČA MAŠINA RUČNA-ŠIVANOL

- VENTILATOR SALDA KF-T120 250-4 L1

- VAGA -OHAUS DEFENDER 3000, PROIZVODNJA 5 KOMADA

- KLIMA VIVAX ,-SKLADIŠTE REPROMATERIJALA

- BRUSILICA KUTNA GA 9050 MAKITA

- POTPONA BUNARSKA EL.PUMPA CAPRARI ,

- KAERCHER VT APARAT HLADNOVODNI HD 9/19 M PLUS

- CRPKA VCV 250-7 7,5 kW

- STALAK MIRNA RIBOLOV 6 KOMADA

- TACNA INOX 316 1200X1000 4 KOMADA

- KLIMA UREĐAJ VIVAX ACP-12CH35AEG 3 KOMADA

- KLIMA UREĐAJ LG KO9AH

- BUŠOTINA - VODOCRPILIŠTE

- HIDROFOR - VODOCRPILIŠTE

- KANALIZACIJSKI SUSTAV

- INTERIJER PROIZVODNOG POGONA

- IZOTERMIČKA PL.BOX PALETA S POKLOPCOM 10 KOMADA

- NAPA INOX 6000X1400 MM ,PROIZVODNJA

- INOX STOL ORMAR ZA PRIJEM ROBE U HLADNJAČI

- INOX ORMAR ZA PROIZVODNJU KONZERVI ,

- NAPA 2000 X 2300 X 600 mm

- NAPA 3000 X 1000 X 600 mm

- ORMAR 400X800X1150 St 2, PREGLED KONZERVI

- RASHLADNI UREĐAJ, MITSUBICHI ELECTRIC

- IZOTERMIČKA PL.BOX PALETA S POKLOPCOM 10 KOMADA,

- PREDKOMORA U HLADNJAČI

- KLIMA UREĐAJ DAIKIN ATYN60/ARYN60

- MOTORNI VILIČAR-JURHEINRICH ,TFG16 G115 ZT330

- AUDI A3 OSOBNO VOZILO, [registarska oznaka]

- FORD FIESTA COURIER VOZILO, [registarska oznaka]

- VW CADY FURGON 1,9 SDI, [registarska oznaka]

- VW CADY FRUGON [registarska oznaka]

- PEUGEOT 405 SRDT OSOBNO VOZILO, [registarska oznaka]

- VILIČAR RUČNI PTF 2500

- VILIČAR HYSTER H2.5FT

(ranije P-33/2021,

- VILIČAR HYSTER H2.00XMS

- RABLJENI ELEKTRO VILIČAR-ŽUTI

- CRPKA VCV 250-7 7,5 kW

- POTPONA BUNARSKA EL.PUMPA CAPRARI

- VILIČAR RUČNI BT-PT 2500, PAKIRNICA 2 KOM

- MOTORNA PILA HUSA 359

- TRIMER MOTORNI -KAWASAKI,

- isplatne liste i analitičke evidencije o plaćama za koje se plaćaju obvezni doprinosi, dnevnik i glavna knjiga za razdoblje 2002-2014., isprave na temelju kojih su podaci uneseni u dnevnik, glavnu knjigu i pomoćne knjige, knjiga ulaznih i izlaznih računa i registratora sa ulaznim i izlaznim računima za razdoblje 2002-2014.g., bilance i računi dobiti i gubitaka za razdoblje 2002-2014.g., popisi dugotrajne imovine s odlukama o amortizaciji za razdoblje 2002-2014.g., izvodi o prometima po računima kod banaka i FINA-e za razdoblje 2002-2014., popis zaliha za razdoblja 2002-2014., popis repromaterijala za razdoblje 2002-2014., popis robe na skladištu za razdoblje 2002-2014.g., popis nematerijalne i financijske imovine za razdoblje 2002-2014.g., spisi o poslovnoj pisanoj i e-mail korespondenciji s poslovnim partnerima, spisi sudskih sporova i postupaka pred upravnim i drugim državnim tijelima za razdoblje 2002-2014., odobrenja i rješenja državnih tijela za obavljanje djelatnosti i dodjeli veterinarskog broj za razdoblje 2002-2014., porezne evidencije i obračuni za razdoblje 2002-2014., prijave poreza na dobit i poreza na dodanu vrijednost za razdoblje 2002-2014.g., spisi o sklopljenim ugovorima i drugim poslovnim odnosima s poslovnim partnerima, državnim tijelima i radnicima za razdoblje 2002-2014., skladišnice, otpremnice, međuskladišnice, konto kartice poslovnih partnera za razdoblje 2002-2014., financijska izvješća za razdoblje 2002-2014., godišnja izvješća za razdoblje 2002-2014."

II. Odbija se alternativno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "I. Nalaže se tuženiku MIRNA d.d. Rovinj, G. Paliaga 8, OIB: 15761637292 da tužitelju ČETVRTA GENERACIJA d.o.o., Strmec, Tina Ujevića 16, OIB: 92574163452 u roku od 8 dana isplati iznos od 4.206.363,60 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obeznim odnosima a tekućoj od 21. studenog 2014. god. pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku MIRNA d.d. Rovinj, G. Paliaga 8, OIB: 15761637292 da tužitelju ČETVRTA GENERACIJA d.o.o., Strmec, Tina Ujevića 16. OIB: 92574163452 u roku od 8 dana isplati iznos od 4.012.124,84 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obeznim odnosima tekućoj na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća pa sve do isplate i to kako slijedi:

- na iznos od 61.082,15 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.11.2015. god. - na iznos od 61.082,15 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.12.2015. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.01.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.02.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.03.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.04.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.05.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.06.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.07.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.08.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.09.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.10.2016. god

- na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.11.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.12.2016. god. - na iznos od 55.807,89 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.01.2017. god. - na iznos od 55.807,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.02.2017. god. - na iznos od 55.807,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.03.2017. god. - na iznos od 55.807,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.04.2017. god. - na iznos od 55.807,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.05.2017. god. - na iznos od 55.807,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.06.2017. god. - na iznos od 55.807,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.07.2017. god. - na iznos od 55.807,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.08.2017. god. - na iznos od 55.807,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.09.2017. god. - na iznos od 55.807,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.10.2017. god. - na iznos od 55.807,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.11.2017. god. - na iznos od 55.807,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.12.2017. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.01.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.02.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.03.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.04.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.05.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.06.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.07.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.08.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.09.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.10.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.11.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.12.2018. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.01.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.02.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.03.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.04.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.05.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.06.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.07.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.08.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.09.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.10.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.11.2019. god. (ranije P-33/2021,

- na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.12.2019. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.01.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.02.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.03.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.04.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.05.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.06.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.07.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.08.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.09.2020. god. - na iznos od 22.198,44 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.10.2020. god., te da mu nadalje mjesečno najkasnije do 05. u mjesecu za tekući mjesec isplaćuje iznos od- 45.876,78 kn počev od studenog 2020. god. pa do trenutka isplate iznosa iz točke I. eventualnog zahtjeva, s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svake pojedine mjesečne obveze pa do isplate, po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima."

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 126.840,00 eur, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška postupka u iznosu od 23.218,00 eur.

Obrazloženje

1. Tužitelj MIRNA RIBOLOV d.o.o. je protiv tuženika 27. listopada 2015. podnio tužbu protiv tuženika u radi povrata i naknade štete. U tužbi navodi da je u periodu od 2002. pa do 21. studenog 2014. u pogonima tvornice MIRNA u Rovinju, G. Paliaga 8, obavljao djelatnost proizvodnje ribljih proizvoda (konzervi) i plasman istih na tržište, sve temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji od 01. studenog 2002. Za cijelo to vrijeme poslovanja tužitelj je nabavio opremu i osnovna sredstva potrebnu za obavljanje djelatnosti proizvodnje i plasmana proizvoda (uredska oprema, proizvodna oprema, prijevozna sredstva i alati....), koju je cijelo to vrijeme neposredno i koristio za potrebe obavljanja djelatnosti. Krajem 2014. trgovačko društvo PODRAVKA d.d. da je ušla u vlasničku strukturu društva tuženika, postala njegov većinski dioničar, te da je na održanoj glavnoj skupštini društva 21. studenog 2014. promjenila nadzorni odbor i upravu, na način da je u nadzorni odbor društva tuženika imenovao nove članove, koji da su za novog člana uprave tuženika imenovali ŠB. Odmah istog dana, a bez izvršene primopredaje funkcija i posjeda stvari i prava, novi predsjednik uprave tuženika da je obustavio proizvodnju, zabranio tužitelju i njegovim ovlaštenim osobama pristup u krug tvornice, obustavio isporuku ugovorenih proizvoda tužitelju i kupcima, te konačno svojim dopisom od 1. prosinca 2014., otkazao Ugovor o poslovnoj suradnji od 1. studenog 2002. Zbog svega navedeng tužitelj da je bio prisiljen promjeniti i sjedište u [adresa] kako bi mogao nastaviti poslovno funkcionirati, te da se nakon nekoliko zahtjeva za predaju stvari i poslovne dokumentacije, konačno 1. travnja 2015. obratio pisanim putem tuženiku sa zahtjevom za predajom stvari i opreme, no tuženik da je odbio predati tužitelju njegovu opremu, poslovnu dokumentaciju i druge njegove stvari, čak štoviše, cijelo vrijeme od preuzimanja stvari da ih koristi za vlastite potrebe bez ovlaštenja tužitelja i bez da tužitelju plaća ikakvu naknadu za korištenje tih stvari i (ranije P-33/2021,

opreme. Na dan oduzimanja sredstava i opreme 21. studenog 2014., u popisu imovine da je utvrđena vrijednost tih sredstava u iznosu od ukupno 4.206.363,60 kuna, te da iznos koji bi tužitelj realno mogao očekivati od naknade za korištenje svih tih stvari da iznosi najmanje 76.000,00 kuna mjesečno, što znači da bi tužitelju od 21. studenog 2014. pripada naknada za korištenje njegovih stvari od cca 912.000,00 kuna, koja da će se i dalje povećavati protekom vremena u kojem će tuženik koristiti tužiteljeve stvari, pa da će tužitelj konačno precizirati tužbeni zahtjev u pogledu visine naknade za korištenje tuđe stvari, sukladno čl. 186.b ZPP po provedenom vještačenju.

2. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da se u skladu s čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu, čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima, te čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima, donese presudu kojom će se naložiti tuženiku MIRNA d.d., Rovinj, G. Paliaga 8, OIB: 15761637292 da tužitelju MIRNA RIBOLOV d.o.o. Zagreb, Hektorovićeva 2, OIB: 75327807611 u roku od 8 dana preda slijedeće stvari i poslovnu dokumentaciju :

- RASHLADNI UREĐAJ "MITSUBISHI ELECTRIC"

- SLIKARSKO DJELO SVIJET-INFO 2007.

- PRINTER HP LI P 2014 BC 450 A

- POCKET COLOR1METAR II

- ORMAR 400X800X1150

- MOBITEL NOKIA 6288 BIJELI ,

- INK JET PISAČ ,MODEL 4900 104

- POSLOVNO RAČUNALO 2007 4 KOMADA

- PRINTER EPSON LQ 590 ,

- KLIMA UREĐAJ ,URED DIREKTORA

- APARAT ZA KAVU ,URED DIREKTORA

- POSLOVNO RAČUNALO 2008 ,

- PRINTER HP LASERJET 1022 ,

- NOTEBOOK 2008 ,

- TELEFAX CANON L-140 ,

- FOTOKOPIRNI STROJ MINOLTA 163 ,

- MONITOR LG LCD ,

- RAČUNALO HP DX 2300 ,

- KLIMA UREĐAJ LG ES-H096 JLAO , 3 KOMADA,

- KLIMA UREĐAJ LG-H126 LLAO ,

- KLIMA UREĐAJ LG ES-H126 LLAO ,

- POSLOVNO RAČUNALO HP DX2400M ,

- PRINTER HP MLJ P1005 ,

- PRINTER HP J4580 CB780A OFFICE JET

- PRIJENOSNO RAČUNALO HP PAVILION ,WK574EA

- PRINTER EPSON STYLUS BX300F ,MULTIFUNKCIJSKI

- LASERSKI PRINTER EPSON ,M1200 A4 MONO C11 CA71001

- MONITOR LG LCD ,W 1946S-BF 19"5ms CRNI

- PRIJENOSNO RAČUNALO DELL INSP ,N 5030 DC 2.3 2GB DOS

- UNIŠTAVA. DOKUMENATA ,FELLOWES P-48 C

- PRINTER LEXMARK E260dn ,USB+paralel Laser

- PRINTER LEXMARK C540n USB Eth ,S9453DFF

(ranije P-33/2021,

- SCANNER HP SCAN JET G2410 ,

- PISAČ EPSON LQ-300 ,+A4 C11063800

- PRIJENOSNO RAČUNALO DELL INSP ,N5030 DC 2.3 2GB DOS

- MOBILNI UREĐAJ iPhone ,4 BLACK 16 GB

- MOBILNI UREĐAJ SAMSUNG ,GALAXY MINI WHITE

- MOBILNI UREĐAJ NOKIA C1-01

- RAČUNAO DELL VOST.260MT P2.6 2GB DVD ,MONITOR BR.15A-3FCM

- RAČUNALO DELL VOST.260MT P2.6 2GB DVD ,MONITOR BR.15A-3FUM

- RAČUNALO DELL VOST.260MT P2.6 2GB DVD ,MONITOR BR.18G- 01MU

- PRINTER HP LASER JET P 1102 ,

- PRINTER HP LASER JET P 1102

- PRINTER HP LASER JET P 1102 ,

- SOTFWARE - W7 ,

- PISAČ EPSON M1400 A4 C11CB7 2 KOMADA

- LENOVO TP EDGE E430 INTEL CORE i 3 2350 M,

- HP ProBook- PRIJENOSNO RAČUNALO

- POS PRINTER STAR TSP143 MREŽA. USB 2 KOMADA

- PRIJENOSNO RAČUNALO TOSHIBA SAT.U840

- FISKAL -POKRETNA MALOPRODAJA ,FISKAL1 7" BT 3G

- PRIJENOSNO RAČUNALO TOSHIBA PORTEGE

- LENOVO PRIJENOSNO RAČUNALO

- FOTOKOPIRNI STROJ ,MARKETING

- UNIŠTAVAČ PAPIRA /SIGMA

- SISTEM ZA ČIŠČENJE PRAZNIH LIMENKI

- POMOĆNE GARDEROBE Ž-M U PROIZVODNJI

- UREDAJ ZA EVIDENCIJU PRISUTNOSTI NA POSLU

- ŠIVAČA MAŠINA RUČNA-ŠIVANOL

- VENTILATOR SALDA KF-T120 250-4 L1

- VAGA -OHAUS DEFENDER 3000, PROIZVODNJA 5 KOMADA

- KLIMA VIVAX ,-SKLADIŠTE REPROMATERIJALA

- BRUSILICA KUTNA GA 9050 MAKITA

- POTPONA BUNARSKA EL.PUMPA CAPRARI ,

- KAERCHER VT APARAT HLADNOVODNI HD 9/19 M PLUS

- CRPKA VCV 250-7 7,5 kW

- STALAK MIRNA RIBOLOV 6 KOMADA

- TACNA INOX 316 1200X1000 4 KOMADA

- KLIMA UREĐAJ VIVAX ACP-12CH35AEG 3 KOMADA

- KLIMA UREĐAJ LG KO9AH

- BUŠOTINA - VODOCRPILIŠTE

- HIDROFOR - VODOCRPILIŠTE

- KANALIZACIJSKI SUSTAV

- INTERIJER PROIZVODNOG POGONA

(ranije P-33/2021,

- IZOTERMIČKA PL.BOX PALETA S POKLOPCOM 10 KOMADA

- NAPA INOX 6000X1400 MM ,PROIZVODNJA

- INOX STOL ORMAR ZA PRIJEM ROBE U HLADNJAČI

- INOX ORMAR ZA PROIZVODNJU KONZERVI ,

- NAPA 2000 X 2300 X 600 mm

- NAPA 3000 X 1000 X 600 mm

- ORMAR 400X800X1150 St 2, PREGLED KONZERVI

- RASHLADNI UREĐAJ, MITSUBICHI ELECTRIC

- IZOTERMIČKA PL.BOX PALETA S POKLOPCOM 10 KOMADA,

- PREDKOMORA U HLADNJAČI

- KLIMA UREĐAJ DAIKIN ATYN60/ARYN60

- MOTORNI VILIČAR-JURHEINRICH ,TFG16 G115 ZT330

- AUDI A3 OSOBNO VOZILO, [registarska oznaka]

- FORD FIESTA COURIER VOZILO, [registarska oznaka]

- VW CADY FURGON 1,9 SDI, [registarska oznaka]

- VW CADY FRUGON [registarska oznaka]

- PEUGEOT 405 SRDT OSOBNO VOZILO, [registarska oznaka]

- VILIČAR RUČNI PTF 2500

- VILIČAR HYSTER H2.5FT

- VILIČAR HYSTER H2.00XMS

- RABLJENI ELEKTRO VILIČAR-ŽUTI

- CRPKA VCV 250-7 7,5 kW

- POTPONA BUNARSKA EL.PUMPA CAPRARI VILIČAR RUČNI BT-PT 2500, PAKIRNICA 2 KOM MOTORNA PILA HUSA 359

- TRIMER MOTORNI -KAWASAKI,

- isplatne liste i analitičke evidencije o plaćama za koje se plaćaju obvezni doprinosi, dnevnik i glavna knjiga za razdoblje 2002-2014., isprave na temelju kojih su podaci uneseni u dnevnik, glavnu knjigu i pomoćne knjige, knjiga ulaznih i izlaznih računa i registratora sa ulaznim i izlaznim računaima za razdoblje 2002-2014.g., bilance i računi dobiti i gubitaka za razdoblje 2002-2014.g., popisi dugotrajne imovine s odlukama o amortizaciji za razdoblje 2002-2014.g., izvodi o prometima po računima kod banaka i FINA-e za razdoblje 2002-2014., popis zaliha za razdoblja 2002-2014., popis repromaterijala za razdoblje 2002-2014., popis robe na skladištu za razdoblje 2002-2014.g., popis nematerijalne i financijske imovine za razdoblje 2002-2014.g., spisi o poslovnoj pisanoj i e-mail korespodenciji s poslovnim partnerima, spisi sudskih sporova i postupaka pred upravnim i drugim državnim tijelima za razdoblje 2002-2014., odobrenja i rješenja državnih tijela za obavljanje djelatnosti i dodjeli veterinarskog broj za razdoblje 2002-2014., porezne eviđencije i obračuni za razdoblje 2002-2014., prijave poreza na dobit i poreza na dodanu vrijednost za razdoblje 2002-2014.g., spisi o sklopljenim ugovorima i drugim poslovnim odnosima s poslovnim partnerima, državnim tijelima i radnicima za razdoblje 2002-2014., skladišnice, otpremnice, međuskladišnice, konto kartice poslovnih partnera za razdoblje 2002-2014., financijska izvješća za razdoblje 2002-2014., godišnja izvješća za razdoblje 2002-2014.

- ili alternativno, umjesto predaje stvari

da se naloži tuženiku MIRNA d.d., Rovinj, G. Paliaga 8, OIB: 15761637292 da tužitelju MIRNA RIBOLOV d.o.o. Zagreb, Hektorovićeva 2, OIB: 75327807611 u roku od 8 dana isplati iznos od 4.206.363,60 kuna s pripadajućom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućoj od 21.11.2014. pa do isplate, (ranije P-33/2021,

kao i da se naloži tuženiku MIRNA d.d., Rovinj, G. Paliaga 8, OIB: 15761637292 da tužitelju MIRNA RIBOLOV d.o.o. Zagreb, Hektorovićeva 2, OIB: 75327807611 u roku od 8 dana isplati iznos od 912.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućoj od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu nadalje mjesečno najkasnije do 05. u mjesecu za tekući mjesec isplaćuje iznos od 76.000,00 kuna, počev od 05.12.2015. pa do trenutka povrata stvari, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućoj od dospijeća svake mjesečne obveze pa do isplate, uz troškove postupka.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, da čini nespornim da je između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovor o poslovnoj suradnji 01. studenog 2002., te Aneks Ugovora o poslovnoj suradnji 01. kolovoza 2004., ali da tužitelj pogrešno navodi u točki I. da je obavljao djelatnost proizvodnje ribljih proizvoda, jer da to nije niti faktično točno, niti to proizlazi iz Ugovora o poslovnoj suradnji. Tužitelj da je bio isključivo naručitelj usluge prerade i pakiranja ribe. Pored toga, sve do kraja 2014., tužitelj da je bio u 100%-tnom vlasništvu tuženika. Stoga da je Ugovor o poslovnoj suradnji sklopljen isključivo radi toga što je račun tuženika u tom trenutku bio blokiran, zbog čega se prodaja robe faktično vršila preko društva kćeri - tužitelja. Tuženik dalje ističe kako je nesporno da je tuženik na temelju članka 212. Zakona o obveznim odnosima otkazao Ugovor o poslovnoj suradnji dopisom od 01. prosinca 2014., iz razloga što tužitelj nije podmirio prema tuženiku novčane ugovorne obveze na ime izvršene prerade i pakiranja ribe, jer da je tužitelj u trenutku otkaza Ugovora o poslovnoj suradnji imao nepodmirenih obveza prema tuženiku u iznosu od 14.259.882,12 kn. Dana 22. listopada 2015. tuženik da je tužitelju dostavio Obavijest o pravu zadržanja sukladno članku 72. Zakona o obveznim odnosima ("Obavijest"), u kojoj da je tuženik specificirao svoja potraživanja prema tužitelju i obavijestio o korištenju prava zadržanja na tužiteljevim pokretninama, čiji popis da čini prilog Obavijesti. Sukladno Obavijesti, ukupna potraživanja tuženika prema tužitelju da iznose 13.439.797,49 kn. Potraživanja u iznosu od 7.119.079,48 kn da proizlaze iz poslovnog odnosa, koji se temelji na Ugovoru o poslovnoj suradnji i njegovim Aneksima. Potraživanja u iznosu od 6.320.718,01 kn da proizlaze iz Ugovora o cesiji, koje je tuženik sklopio s dobavljačima i rađnicima tužitelja. Predmetnim ugovorima da su, dobavljači i radnici tužitelja, ustupili tuženiku sva svoja dospjela i nepodmirena potraživanja prema tužitelju, koja da je tuženik na temelju predmetnih ugovora u cijelosti podmirio. U predmetnoj Obavijesti tuženik da je također naveo sljedeće: "Prema odredbi članka 72. st. 1. važećeg Zakona o obveznim odnosima („ZOO") vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena tražbina. Sukladno članku 75. ZOO-a vjerovnik koji drži dužnikovu stvar na temelju prava zadržanja ima pravo naplatiti se iz njezine vrijednosti na isti način kao založni vjerovnik, ali je dužan prije nego što pristupi ostvarenju naplate o svojoj namjeri pravodobno obavijestiti dužnika. Ovime Mirna d.d. obavještava Mirnu ribolov da sukladno članku 72. st. 1. ZOO Mirna d.d. kao vjerovnik dospjelih tražbina prema Mirni ribolov, u čijem se posjedu nalaze Pokretnine zadržava sve Pokretnine u vlasništvu Mirne ribolov dok tražbine Mirne ribolov prema Mirni d.d. ne budu ispunjene; s obzirom da na strani Mirne ribolov postoji nesposobnost za plaćanje, Mirna d.d. koristi svoje pravo zadržanja i za eventualne nedospjele tražbine, iako su prema našoj evidenciji sve tražbine Mirne d.d. prema Mirni ribolov dospjele; da će sukladno članku 75. ZOO-a Mirna d.d. kao vjerovnik Mirne ribolov koji drži dužnikove Pokretnine na temelju prava zadržanja pristupiti naplati svojih Potraživanja (ranije P-33/2021,

iz vrijednosti tih Pokretnina na isti način kao založni vjerovnik, te ovime obavještava Mirnu ribolov kao dužnika o svojoj namjeri da pristupi ostvarenju naplate svojih Tražbina iz vrijednosti Pokretnina."

4. Slijedom navedenog, da je jasno da je tuženik zakonito otkazao Ugovor o poslovnoj suradnji i zadržao pokretnine tužitelja, na kojima je stekao založno pravo korištenjem prava zadržanja, sukladno Zakonu o obveznim odnosima. Budući da tužitelj ni do danas nije podmirio svoje dospjele neplaćene obveze prema tuženiku, tuženik ističe kako pretpostavke za povrat tužiteljevih pokretnina nisu ispunjene. Takoder, tuženik izričito osporava navod tužitelja da bi bilo kakve pokretnine u vlasništvu tužitelja koje se nalaze u posjedu tuženika, bile korištene od strane tuženika. Slijedom toga, ne postoji niti osnova za plaćanje bilo kakve naknade za korištenje tužiteljevih pokretnina od strane tuženika. U odnosu na poslovnu dokumentaciju tužitelja, tuženik izričito osporava navod tužitelja da se poslovna dokumentacija u posjedu tuženika nalazi neovlašteno te da tuženik istu odbija predati tužitelju. Naime tužitelj, zastupan od strane osobe za koju se uvidom u sudski registar može utvrditi da je ovlaštena zastupati tužitelja, je od tuženika predaju poslovne dokumentacije prvi put zatražio u veljači, tuženik da je kao treća osoba mogao utvrditi ovlaštenje za zastupanje tužitelja tek 10. listopada 2015., nakon što je u sudskom registru izvršen upis promjene člana uprave tužitelja, iz kojeg da je vidljivo da je SB osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja. Dopisom od 08. veljače 2016. tuženik da je obavijestio tužitelja da primopredaju dokumentacije može izvršiti u prostorijama tuženika te da je pozvao tužitelja da tuženika obavijesti o tome tko bi u njegovo ime preuzeo dokumentaciju u poslovnim prostorima tuženika i u koje vrijeme. Na ovaj dopis tuženik da nikada nije zaprimio odgovor. Stoga tuženik ističe kako razlog zbog kojeg se poslovna dokumentacija tužitelja još uvijek nalazi u poslovnim prostorima tuženika leži upravo na tužitelju. Tuženik također ističe da se niti dokumentacija koju tužitelj navodi, niti "stvari" koje nabraja, u tom opsegu nikada nisu nalazile kod tuženika te smatra da je u tom smislu tužiteljev zahtjev takoder neosnovan. S obzirom na sve navedeno, tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka.

5. Tužitelj se u svom podnesku od 20. studenog 2016. očitovao navodeći kako je tuženik u svom odgovoru na tužbu učinio nespornim činjenice: - da su stranke bile u ugovornom odnosu temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. studenog 2002. koji ugovorni odnos da se izvršavao sve do 21. studenog 2014., - da je tuženik svojim dopisom od 01. prosinca 2014. otkazao taj Ugovor o poslovnoj suradnji, - da se od 21. studenog 2014. nalazi u posjedu opreme i pokretnina tužitelja, te da je na njima tužitelju izjavio pravo zadržanja svojim dopisom od 22. listopada 2015., što da znači da niti činjenica vlasništva i posjeda predmetnih pokretnina nije sporna, pa da se stoga navedene činjenice imaju smatrati utvrđenim i nepotrebnim dokazivati. Već same nesporne činjenice da dovoljno čine osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, jer da je nesporno da je tužitelj vlasnik predmetnih stvari, da su se iste u trenutku podnošenja tužbe nalaze u posjedu tuženika, čime da su ispunjene pretpostavke tužiteljeve zaštite određene čl. 162. St. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZV), te je dodatno nesporno da ih tuženik odbija vratiti tužitelju pozivanjem na pravo zadržanja. Stoga da je u ovoj parnici potrebno, u cilju osnovanosti tužbenog zahtjeva ocijeniti da li je osnovano tuženikovo pozivanje na pravo zadržanja tužiteljevih stvari, sukladno odredbi čl. 164. st. 2. ZV, u svezi čl. 73. Zakona o obveznim odnosima (u daljem tekstu: ZOO), odnosno da li su na strani tuženika bile ispunjene zakonske pretpostavke za zasnivanje prava zadržanja na predmetnim stvarima.

(ranije P-33/2021,

6. Naime, odredbom čl. 73. st. 1. ZOO da je vrlo jasno određeno da "vjerovnik nema pravo zadržanja kad dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je izašla iz njegova posjeda protiv njegove volje." Odredbom st. 2. istog članka pak da je određeno da "Vjerovnik ne može zadržati ni druge dužnikove isprave, iskaznice, dopise i slične svari kao ni druge stvari koje se ne mogu izložiti prodaji." Dakle, za ocjenu da li se tuženik osnovano poziva na pravo zadržanja predmetnih stvari, da je potrebno utvrditi činjenicu da li je tuženik stekao posjed predmetnih stvari od tužitelja sukladno njegovoj volji ili protivno njegovoj volji. O toj činjenici, da je tuženik stekao posjed predmetnih stvari protivno volji tužitelja, da se tuženik u odgovoru na tužbu uopće nije očitovao, pa da se može zaključiti da ju je prešutno i učinio nespornom. lz tužbenog zahtjeva da je vidljivo da se radi o stvarima tužitelja koje čine opremu (proizvodnu, uredsku, trnasportnu..), te dodatno pisanu dokumentaciju i isprave, koja ionako ne može biti izložena prodaji, pa da tuženik na njoj ne može zasnivati pravo zadržanja, jer se iz te dokumentacije ne može niti namirivati. S druge strane, da bi se tuženik mogao pozivati na pravo zadržanja, da mora imati dospjelu novčanu tražbinu spram tužitelja u trenutku stjecanja posjeda predmetnih stvari, kao prve i osnovne pretpostavke. No međutim, tužitelj da na dan 21. studenog 2014., kada je protivno volji tužitelja preuzeo posjed predmetnih stvari, nije imao spram tužitelja nikakvu dospjelu novčanu tražbinu, pa da se utoliko osporavaju navodi tuženika u odgovoru na tužbu da bi spram tužitelja imao dospjelu novčanu tražbinu u iznosu od 14.259.882,12 kuna. Tuženik da u trenutku neovlaštenog preuzimanja posjeda predmetnih stvari, dana 21. studenog 2014., nije imao dospjelih potraživanja spram tužitelja, što da priznaje i sam tuženik, kada navodi da je od dobavljača i radnika tužitelja cesijama tek kasnije stekao tražbine. No, tužitelj osporava i te činjenice da bi tuženik cesijama stekao tražbine od radnika i dobavljača tužitelja, jer da tuženik u prilog tom navodu ne dostavlja nikakve dokaze, iz čega da se zaključuje da nikakve tražbine s osnova cesija nisu postojale. Na koncu, da i jesu postojale, tuženik da kao cesionar nije mogao steći od cedenata više prava nego li su to imali sami cedenti, pa tako niti posjed predmetnih stvari, obzirom da cedenti nisu imali nikakvo pravo posjeda na stvarima tužitelja. Nadalje, iz odgovora na tužbu se da zaključiti, a za što postoji i priznanje tuženika na str. 2. odgovora na tužbu i u dopisima tuženika od 01. prosinca 2014. i 22. listopada 2015., da su stvari, koje su predmetom tužbenog zahtjeva, u međuvremenu od strane tuženika prodane pozivanjem na pravo iz čl. 75. ZOO. Ukoliko je to tako, a obzirom da tužitelj za to nema isprave, tuženik ukazuje da bi onda bilo mjesta raspravljanju i donošenju odluke samo u odnosu na alternativni tužbeni zahtjev radi isplate tržišne vrijednosti oduzetih i prodanih stvari tužitelja, a u odnosu na pisane isprave i poslovnu dokumentaciju tužitelja, i odlučivanje o tužbenom zahtjevu na povrat dokumentacije.

7. Na ročištu održanom 21. ožujka 2017. stranke su učinile nespornim da su stvari u odnosu na koje je tuženik izjavio pravo Zdržanja bile vlaništvo tužitelja u trenutku davanja izjave o pravu zadržanja.

8. Podneskom od 17. ožujka 2017. tuženik se očitovao navodeći kako smatra korisnim sudu ukazati na okolnosti koje parnične stranke spominju u svojim pismenima, a s kojima su njima dobro upoznate, i to da je Mirna d.d. od ranih 2000-tih godina poslovala pod stalnom blokadom pretežno radi poreznog dugovanja kojeg nikako nije mogla podmiriti i koje je konstantno rapidno raslo radi tijeka zateznih kamata. Iz navedenog razloga da je Mirna d.d. osmislila način na koji će poslovati i vršiti platni promet s kooperantima putem društva kćeri Mirne ribolov d.o.o. (ovdje tužitelja), a koje društvo nije bilo u blokadi. Cilj strukture da je bio da Mirna d.d. nikada (ranije P-33/2021,

ne primi plaćanje za isporučenu robu, jer bi svako plaćanje na račun bilo "pojedeno" od strane Porezne uprave i to uglavnom na otplatu rastućih kamata.

9. Osmišljena struktura da je bila sljedeća: Mirna ribolov d.o.o. naručuje robu od Mirne d.d. kao što to primjerice čini distributer od proizvođača, Mirna d.d. proizvodi i isporučuje konzerve Mirni ribolov d.o.o., te u tom procesu ima trošak plaća i doprinosa zaposlenika, PDV-a i ostaloga, Mirna ribolov d.o.o. prodaje konzerve koje je primila trećim stranama (krajnjim kupcima) i prima za to novac, Mirna ribolov d.o.o. ne plaća Mirni d.d. izravno kupoprodajnu cijenu za konzerve koje je od Mirne d.d. kupila i u međuvremenu prodala već podmiruje obveze koje Mirna d.d. ima prema radnicima kao najznačajniji trošak, ali i obveze za PDV i ostale račune i to izravno prema tim vjerovnicima, izbjegavajući uplate na račun Mirne d.d.

10. Ovakav princip rada da je uređen Ugovorom o poslovnoj suradnji između Mirne d.d. i Mirne ribolov d.o.o. od 1. studenog 2002. U konačnici bi Mirna d.d. i Mirna ribolov d.o.o. pazili da trošak proizvodnje koji Mirna d.d. treba naplatiti Mirni ribolov d.o.o. uvijek bude otprilike jednak kao i trošak plaća radnika, a kako bi ta dva društva svoje međusobne obveze mogle svesti na nulu na kraju svakog mjeseca. Međutim, sva zarada koja ostane nakon plaćanja preko troška radnika akumulirala bi se kod društva Mirna ribolov d.o.o. Princip je tako funkcionirao sve do pojavljivanja društva Geneza d.o.o. u 2012. Osobe koje su bile u upravi Geneze d.o.o. da su u 2012. preuzele kontrolu nad nadzornim odborom Mirne d.d. (bez odluke dioničara, putem izravnog imenovanja od strane suda), nakon čega da su preuzele i kontrolu nad upravom, smjenjujući odmah prethodnu upravu. Novi predsjednik uprave Mirne d.d., JB (bivši član uprave Geneze d.o.o.) da je sklopio ugovore s Genezom d.o.o. putem kojih se Geneza d.o.o., "ubacila" u gore opisani lanac. Geneza d.o.o. se u gore prikazanom lancu pozicionirala između Mirne ribolov d.o.o. i krajnjih kupaca kao novi distributer. Međutim, Geneza d.o.o., nakon što bi prodala robu na tržištu krajnjim kupcima, novac koji bi za robu primila ne bi proslijedila Mirni ribolov d.o.o., koja novac ne bi mogla proslijediti radnicima Mirne d.d., odnosno Mirna ribolov d.o.o. nije mogla plaćati Mirnu d.d. jer nije primila novac koji je trebala primiti od Geneze d.o.o.

11. Upravo ova okolnost da je dovela do toga da Mirni d.d. rastu potraživanja za troškove proizvodnje prema Mirni ribolov d.o.o.. Mirna d.d. je isporučivala robu Mirni ribolov d.o.o., ali da za to nije dobivala naknadu od Mirne ribolov d.o.o.

12. Paralelno da su rasla i potraživanja Mirne ribolov d.o.o. prema Genezi d.o.o. jer da joj Geneza d.o.o. nije plaćala primljene konzerve. Geneza d.o.o. da bi zapravo prodavala robu koju nikada nije platila i ujedno bi zadržala sav primljeni novac za sebe. Niti Mirna d.d. niti Mirna ribolov d.o.o. da naravno nisu ništa poduzimale po tom pitanju jer su sva ta društva bila pod kontrolom osoba povezanih s Genezom d.o.o.

13. U konačnici da je Genezin najveći problem bio to što je imala ogromno dugovanje prema Mirni ribolov d.o.o. i da je postojala opasnost da onoga trenutka kada Podravka d.d. preuzme kontrolu nad Mirnom d.d. i povezanim društvima, da će krenuti u naplatu tog potraživanja. Stoga da je Geneza d.o.o. morala taj problem nekako riješiti, a način na koji se taj problem mogao riješiti jest da Mirna d.d. izgubi kontrolu nad Mirnom ribolov d.o.o. Srećom za Genezu, upravo je jedno društvo čiji su vlasnici uža obitelj kolege punomoćnika tužitelja u ovom predmetu vodilo ovrhu protiv Mirne d.d. na poslovnim udjelima u Mirni ribolov d.o.o. Ubrzo da je predsjednik uprave Mirne d.d., JB počeo požurivati tu ovrhu pod posl br. Ovr-231/02 na Općinskom sudu u Rovinju, te da je, kako je naveo u požurnici, najbolje da se vlasništvo Mirne ribolov d.o.o. otuđi u ovrsi radi namirenja potraživanja od 73 tisuće kuna.

(ranije P-33/2021,

14. Takvo razmišljanje da je osobito zanimljivo s obzirom da je Mirna ribolov d.o.o. u tom trenutku imala preko 9 milijuna kuna potraživanja prema Genezi d.o.o., a što da je zasigurno bitnije od podmirenja obveze od 73 tisuće kuna. I tako da je u tom ovršnom predmetu uz pomoć IB, Geneze d.o.o. i kolege punomoćnika tužitelja u ovom predmetu otuđeno društvo Mirna ribolov d.o.o. i Mirna d.d. da je izgubila kontrolu nad tim društvom, a društvo da je završilo u posrednom vlasništvu gosp. SB, tadašnjeg predsjednika nadzornog odbora Mirne d.d., inače bivšeg direktora u Genezi d.o.o.

15. I danas da u ovom predmetu Mirna ribolov d.o.o. tuži Mirnu d.d., a predmet izgleda kao komedija apsurda dok kolega postavlja činjenični opis na način kao da se radi o nikada povezanom subjektu koji je nastradao postupanjima Mirne d.d. i Podravke d.d. i koji sada više ne može normalno poslovati na tržištu.

16. Nakon ovog uvodnog opisa potrebno je vratiti se na meritum spora obrazložiti zašto je ovaj uvodni opis za njega bitan.

17. Obrazlažući potraživanja Mirne d.d. prema Mirni ribolov d.o.o. i Mirne ribolov d.o.o. prema Genezi d.o.o., tuženik je naveo kako su obveze Mirne ribolov d.o.o. prema Mirni d.d. rapidno rasle s obzirom da Geneza d.o.o. nije podmirivala svoje obveze prema Mirni ribolov d.o.o., pa ih niti Mirna ribolov d.o.o. nije mogla podmirivati prema Genezi d.o.o. Tuženik da je u svom odgovoru na tužbu prikazao koliko je iznosilo potraživanje Mirne d.d. prema Mirni ribolov d.o.o., a tuženik da ovdje prilaže i potvrdu koju je sama Mirna ribolov d.o.o. dala u postupku predstečajne nagodbe gdje da je na dan 20. listopada 2014. prikazala da ima obveze u visini od 10.823.701,31 kn, da iste proizlaze iz Ugovora o poslovnoj suradnji iz 2012. i uz to da je priložila i pojedinačne račune, a sve da je potvrdio i predsjednik uprave Mirne ribolov - tužitelja.

18. U obrazloženju od 20. listopada 2014. tužitelj da vrlo lijepo i jasno obrazlaže nekoliko stvari u točki 5.: Mirna ribolov dužna je Mirni d.d. 10.823.701,31 kn, Potraživanje proizlazi iz Ugovora o poslovnoj suradnji iz 2012. god., Potraživanja se odnose na uslugu proizvodnje, odnosno Mirna d.d. je proizvođač.

19. Iz priloženog da je jasno da nema nikakvog smisla niti osnova ono što tužitelj u svom posljednjem podnesku navodi u točki 1.2. Tuženik da također prilaže i salda konti potraživanja Mirne ribolov d.o.o. prema Genezi d.o.o. iz koje se vidi da je na dan 24. siječnja 2015. Mirna ribolov d.o.o. imala 8.375.342,44 kn potraživanja prema Genezi d.o.o. To da se radi o novcu kojeg je Geneza d.o.o. bila dužna platiti kao cijenu za kupljene konzerve, a kojeg nikada nije podmirila, odnosno koji je doslovno opljačkan iz Mirna grupe, na način da je iz Mirna grupe otuđeno društvo Mirna ribolov d.o.o. koje da je to potraživanje trebalo utjerivati od Geneze d.o.o.

20. U pogledu otkaza Ugovora o poslovnoj suradnji, tuženik navodi da se radi o vrlo jednostavnom odnosima gdje je Mirna d.d. predmetni ugovor punopravno otkazala iz razloga što Minra ribolov d.o.o nije prema njoj podmirivala svoje financijske obveze.

21. Što se tiče prava zadržavanja da ustraje pri navodima iz odgovora na tužbu, te samog teksta obavijesti o pravu zadržanja.

22. U pogledu stjecanja posjeda sukladno volji tužitelja, tuženik se u odnosu na navode tužitelja u podnesku u točki 1.1 očitovao da je uistinu nelogično za zaključiti da od 2002. pa do kraja 2014., u kojem razdoblju je Ugovor o poslovnoj suradnji bio na snazi, a Mirna d.d. je bila jedini član društva Mirna ribolov d.o.o., da bi imovina Mirne ribolov d.o.o. dolazila u posjed Mirne d.d. protivno volji Mirne ribolov d.o.o. Ovo štoviše iz razloga što koliko god da se uprava mijenjalo na čelu Mirna grupe, uvijek bi ista osoba imala ulogu predsjednika uprave i Mirne d.d. i Mirne ribolov d.o.o. Dakle čak da je i nemoguće za zaključiti da bi se jedna osoba sukobila sama sa sobom, odnosno sa (ranije P-33/2021,

svojom drugom funkcijom. Tužitelj da je svjestan da to nije točno, ali da svejedno pokušava iskonstruirati da je za utvrđenje predmetne volje bitan trenutak nakon otkaza ugovora, ali takva konstrukcija da nema smisla. Naravno da svaki dužnik nakon što mu se izjavi pravo zadržanja od strane vjerovnika želi stvari natrag, ali da je za utvrđenje volje u smislu čl. 73. st.1. ZOO-a bitan trenutak kada je stvar napustila posjed dužnika i prešla u posjed vjerovnika. Mirna ribolov d.o.o. da je nabavljala određenu opremu i stvari tijekom godina naprosto iz razloga što njezin bankovni račun nije bio blokiran. Međutim, kako je Mirna d.d. ona koja je pružala uslugu proizvodnje i bila je vlasnik svih proizvodnih pogona, tako da je i sva oprema koju bi Mirna ribolov d.o.o. eventualno kupila bila u posjedu Mirne d.d.

23. Što se dokumentacije tiče, tuženik skreće pažnju na ono što je već navedeno u odgovoru na tužbu i napominje da se tužitelj do današnjeg dana još uvijek oglušio na poziv tuženika da dođe i preuzme dokumentaciju.

24. U pogledu prodaje stvari radi namirenja, tužitelj da nema pravo potraživati nikakvu naknadu od tuženika iz razloga što za to nema osnove, a u svakom slučaju i iz razloga što su tuženikova potraživanja prema tužitelju znatno veća od svega što se tužitelju ovdje priviđa da ima uopće kao potraživanje. Tuženik ponavlja da se niti dokumentacija koju tužitelj navodi, niti "stvari" koje nabraja, u tom opsegu nikada nisu nalazile kod tuženika te smatra da je u tom smislu tužiteljev zahtjev također neosnovan.

25. Što se tiče Ugovora o cesiji, tuženik navodi da su potraživanja koja je tuženik stekao od kada je Podravka d.d. preuzela kontrolu na Mirnom d.d., obveze koje je Mirna ribolov d.o.o. imala prema radnicima, ribarima, dobavljačima, malim poduzetnicima itd. Dakle sve osobama čija egzistencija je ovisila o tome da im Mirna ribolov d.o.o. podmiri potraživanja, a koje ljude da je Geneza d.o.o. beskrupulozno ostavila na cjedilu kada je sav novac zadržala i Mirni ribolov d.o.o. nije proslijedila niti minimum sredstava da pokrije dobavljače i radnike. Mirna d.d. da je uz pomoć Podravke d.d. podmirila potraživanja koja su ti pojedinci imali prema Mirni ribolov d.o.o. i njihova potraživanja da su ex lege prešla na Mirnu d.d.. Međutim, već i izvorna potraživanja koja je Mirna ribolov d.o.o. imala iz Ugovora o poslovnoj suradnji iz 2002. da su dovoljno velika da opravdavaju pravo zadržanja na cjelokupnoj imovini koja je iskazana u izjavi o pravu zadržanja od 22. listopada 2015., s obzirom da je visina preostalog neosiguranog potraživanja i bez novostečenih tražbina bila 7.119.079,48 kn, a vrijednost cjelokupne novozadržane imovine 698.408,31 kn.

26. U svom podnesku od 5. svibnja 2017. tužitelj se očitovao navodeći kako ga tuženik pokušava ocrniti prikazati kao "bad boy", vjerojatno s ciljem da se dodvori sudu kako bi sud donosio odluku o tužbenom zahtjevu priklanjajući se tuženiku, a da zapravo u pogledu relevantnih okolnosti za ovu parnicu ništa važno ne navodi. Ono što je važno za ovu parnicu u pretežitom dijelu da je postalo nesporno, priznanjem činjenica od strane tuženika samog, a koje činjenice proizlaze i iz dostavljenih isprava. Tako da je postalo nesporno da su stvari, specificirane tužbenim zahtjevom, vlasništvo tužitelja, što tuženik čini nespornim, a što proizlazi iz popisa dugotrajne imovine tužitelja, plana operativnog restrukturirnja, u kojem se nalazi popis opreme imovine tužitelja, te podneska tuženika u kojem isti priznaje da je sve te stvari tijekom godina nabavljao tužitelj. Također da je postalo nesporno da je tuženik te stvari prisvojio i na njima izjavio pravo zadržanja radi naplate tražbine koju ističe da je imao prema tužitelju. Dakle, činjenice da su stvari vlasništvo tužitelja i da ih je tuženik u trenutku podnošenja tužbe držao u neposrednom posjedu, da nisu sporne. Ono što je sporno da se svodi na pitanje, da li je tuženik imao zakonsko pravo izjaviti pravo zadržanja (ranije P-33/2021,

predmetnih stvari i dokumentacije. Zakonom o obveznim odnosima (čl. 72. i 73.) da su određene pretpostavke za pravo zadržanja, a koje da u ovom slučaju ne postoje, što znači da tuženik nije mogao izjaviti pravo zadržanja. Odredbom čl. 73. st. 1. ZOO da je jasno određeno da vjerovnik nema pravo zadržanja kad dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je izašla iz njegova posjeda protiv njegove volje. U čijem su se posjedu nalazile predmetne stvari prije preuzimanja od strane tuženika, te da li je tuženik posjed predmetnih stvari stekao protivno volji tužitelja kao vlasnika, da je potrebno utvrditi provođenjem dokaza, ali ne saslušanjem osoba koje ni na koji način nisu ovlaštene iskazivati o posjedu stvari, kao što su članovi radničkog vijeća koje tuženik predlaže. Nesporna da je činjenica da su stranke bile u ugovornom odnosu od 2002., te da je isto tako nesporna činjenica da je JB bio predsjednik uprave tuženika i član uprave tužitelja od 2012. pa do konca 2014. kada je Podravka d.d. preuzela društvo tuženika. Zbog toga da je jedino JB ovlašten iskazivati u čijem su se posjedu nalazile predmetne stvari, tko je vršio posjed stvari i na koji način prije preuzimanja tuženika od strane Podravke d.d., te da li su stvari prešle u posjed tuženika voljom tužitelja ili protivno volji tužitelja. Naime, odredbom čl. 12. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV) da je jasno određeno da osoba koja je u radnom ili sličnom odnosu pokoravajući se tuđim nalozima glede neke stvari, ona nema posjed, nego je samo posjednikov pomoćnik u posjedovanju, što znači da radnici, niti članovi radničkog vijeća nisu vršili posjed, niti su ovlašteni iskazivati tko je bio posjednikom stvari. Isto tako, iz čl. 18. st. 6. ZV da je vrlo jasno određeno da se posjed stvari pravne osobe prosuđuje prema postupanju fizičke osobe koja je za tu pravnu osobu ovlaštena poduzimati čine stjecanja ili izvršavanja posjeda, a poštenje i istinitost posjeda pravnih osoba da se prosuđuje prema postupanju njihovih zakonskih zastupnika. Dakle, da je vrlo jasno da se o posjedu predmetnih stvari može izjasniti samo zakonski zastupnik stranaka, a to da je JB. Prema odredbi čl. 73. st. 2. ZV, poslovnu dokumentaciju tužitelja, koja je specificirana tužbenim zahtjevom, tužitelj da ionako po sili zakona ne može zadržati, iz jednostavnog razloga što su to stvari extra commercium i ne mogu niti izložene prodaji. Svaki put kad je tužitelj pozvao tuženika na predaju dokumentacije, i kada je pokušao doći u tvornicu preuzeti dokumentaciju, ovlaštenim osobama tužitelja da je tuženik onemogućio ulazak na adresu tuženika i odbio primopredaju. Tužitelj u cijelosti osporava navode tuženika u pogledu vrijednosti zadržanih stvari, kojima navodi da bi te stvari vrijedile svega 698.408,31 kunu. Predmetne stvari da imaju bitno veću vrijednost, koja pak proizlazi iz poslovne dokumentacije tužitelja, popisa dugotrajne imovine, bilance tužitelja, podataka o amortizaciji i dr., ali da za svaki slučaj predlaže se provesti vještačenje na okolnost utvrđivanja vrijednosti tih svih stvari na dan 21.11.2014., a pogotovno na dan kada je tuženik predmetne stvari prodao. Iz držanja tuženika, iz njegovih očitovanja, te isprava koje dostavlja, da se jasno ukazuje da je tuženik predmetne stvari, ne samo zadržao, nego ih i prodao trećoj osobi za cijenu od 698.408,31 kuna, dakle, po daleko podcijenjenoj vrijednosti. Time da je tuženik nanio tužitelju veliku štetu, jer je prodao tuđu stvar na kojoj nije imao zakonsko pravo zadržanja, i to po daleko nižoj vrijednosti od tržišne. Zbog toga se predlaže pozvati tuženika na dostavu dokumentacije o prodaji predmetnih stvari (računa, popisa prodanih stvari i načina naplate prodajne cijene), kako bi se mogla utvrditi visina štete s osnova razlike u vrijednosti, ali i datum prodaje stvari, kako bi se utvrdio period u kojem je tuženik koristio stvari tužitelja za svoje potrebe, odnosno kako bi se utvrdilo stjecanje bez osnove, neplaćanjem naknade tužitelju za korištenje njegovih stvari u smislu čl. 1120. ZOO, odnosno kako bi sud mogao ocjeniti da li donositi odluku po glavnom zahtjevu ili eventualnom tužbenom (ranije P-33/2021,

zahtjevu. Iz dostavlenih isprava Ministarstva poljoprivrede da se jasno ukazuje činjenica da je zapravo cijelo vrijeme do 03. prosinca 2014. (do preuzimanja tuženika od strane Podravke d.d.) nositelj proizvodnje i odobrenog broja "187" bio tužitelj, pa da utoliko padaju u vodu svi navodi tuženika u kojima navodi suprotno. Također, tuženik da u trenutku preuzimanja tužiteljevih stvari nije imao nikavih tražbina spram tužitelja, niti to dokazuje relevantnim ispravama, pa se i ti navodi tuženika osporavaju u cijelosti, čime da se ujedno otklanja i druga zakonska pretpostavka za izjavljivanje prava zadržanja.

27. Tuženik se u svom podnesku od 13. ožujka 2019. očitovao navodeći da tužitelj paušalno tvrdi da je imovina na kojoj tuženik ima pravo zadržanja izašla iz posjeda Mirne ribolov d.o.o. protiv njezine volje, pri čemu takav svoj navod tužitelj nije dokazao. Nesporno da je, da su se tužiteljeve stvari nalazile u nekretninama u vlasništvu tuženika, odnosno u tuženikovu posjedu. Nadalje, nedvojbeno da je, da su se tužiteljeve stvari nalazile u tuženikovu posjedu sukladno tužiteljevoj volji, a na činjenicu da je tuženik bio u posjedu tužiteljevih stvari sukladno tužiteljevoj volji da posebno ukazuje okolnost da je ista osoba, JB, bila predsjednik uprave obaju društava (i tuženika i tužitelja). Dakle, ista osoba da je iskazala volju da stvari jednog društva (kojem je na čelu) budu u posjedu drugog društva (kojem je na čelu). Nadalje, u situaciji kada jedna ugovorna strana ne ispunjava svoje obveze prema drugoj ugovornoj strani i time joj nanosi štetu, da je životno logično i opravdano da druga ugovorna strana iskoristi sve zakonske mogućnosti kako bi osigurala ispunjenje svoje tražbine, štoviše, i zakonodavac, prepoznajući vjerovnikovu potrebu za osiguranjem naplate tražbine, uređuje različite mogućnosti osiguranja ispunjenja pa tako i pravo zadržanja. Činjenica da se dužnik naknadno, nakon što je ostvareno pravo zadržanja, protivi vjerovnikovu posjedu stvari da je irelevantna. Za valjanost prava zadržanja da je bitno da je posjed stvari valjano stečen, a valjanost tuženikova posjeda da nedvojbeno proizlazi iz svih činjeničnih okolnosti što je obrazloženo u odgovoru na tužbu i u tuženikovu podnesku od 17. ožujka 2017. Tužitelj da pogrešno citira i obrazlaže čl. 18. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("NN 91/1996, ..., 152/2014; ZV") kada navodi da se posjed pravne osobe prosuđuje prema postupanju fizičke osobe koja je za tu pravnu osobu ovlaštena poduzimati čine stjecanja ili izvršavanja njezina posjeda, jer da nepotpuno citira odredbu ZV-a te na temelju toga pogrešno zaključuje da se činjenica posjeda pravne osobe prosuđuje prema postupanju fizičke osobe. Tužitelj da propušta navesti ključne dijelove zakonske odredbe, a to je da se poštenje i istinitost posjeda pravne osobe prosuđuje prema poštenju i postupanju one fizičke osobe koja je za tu pravnu osobu ovlaštena poduzimati čine stjecanja ili izvršavanja njezina posjeda. Dakle, da se samo kakvoća posjeda pravne osobe prosuđuje prema postupanju fizičke osobe, ali ne i činjenica posjeda. Drugim riječima, da je nedvojbeno da je tuženik bio u posjedu tužiteljevih stvari te da su te stvari došle u njegov posjed upravo voljom tužitelja. Ovo da je očigledno tim više što je u vrijeme očitovanja tužiteljeve volje i stjecanja posjeda od strane tuženika ista fizička osoba, JB bila na čelu uprave i tuženika i tužitelja. Dakle, ista fizička osoba da je očitovala volju obiju stranaka te da je logički neodrživo tvrditi da je ta osoba bila u konfliktu sa samim sobom. Pogrešan da je tužiteljev stav da radnici tuženika nisu ovlašteni iskazivati tko je bio posjednikom stvari jer da oni nisu posjednici. Prema Zakonu o parničnom postupku svjedok može biti svaka osoba koja je sposobna dati obavijesti o činjenicama koje se dokazuju. Radnici možda nisu mogli biti posjednici stvari, ali ih to ne priječi da iskazuju o činjenicama koje su im poznate, a koje su relevantne za utvrđivanje posjeda stvari. Budući da su radnici tuženika koristili (ranije P-33/2021,

opremu i robu, tuženik da je upravo putem radnika kao pomoćnika u posjedovanju vršio posjed te imovine sukladno članku 10. stavak. 2. ZV-a. Stoga da je ispitivanje radnika ključno za utvrđivanje stanja posjeda. Iz iskaza saslušanih svjedoka da nedvojbeno proizlazi: - da je tužitelj (ranije Mirna ribolov d.o.o.) imao znatna dugovanja prema tuženiku; - da je imovina tužitelja (ranije Mime ribolov d.o.o.) ušla u posjed tuženika sukladno tužiteljevoj volji; - da je tuženik imao valjan i miran posjed tužiteljeve imovine; te da su tužiteljevi navodi protivni iskazima svjedoka. U nastavku da će se analizirati iskazi svjedoka iz kojih proizlaze gore navedene činjenice. Preciznosti radi, tuženik navodi da je Mirna ribolov d.o.o. bila izvorno tužitelj u ovom prcdmetu, ali da je u međuvremenu pripojena sadašnjem tužitelju društvu Futurum komunikacije d.o.o., pa da se sve ono što se odnosi na Mirnu ribolov d.o.o. odnosi ujedno i na tužitelja kao pravnog slijednika. U tom kontekstu, kada se u tekstu spominje izraz tužitelj, pritom se misli i na društvo Mirnu ribolov d.o.o. kao pravnog prednika tužitelja. Iz iskaza IB da proizlazi da je u vrijeme preuzimanja Mirne d.d. (tuženika) od strane društva Podravka d.d., zakonski zastupnik Mirne d.d. bio JB, i to u svojstvu predsjednika uprave. U tom trenutku JB da je ujedno bio i zakonski zastupnik tužitelja (ranije Mirna ribolov d.o.o.), i to također u svojstvu predsjednika uprave. Dakle, da se radi o svjedoku koji je bio zakonski zastupnik obaju društava te da je zbog toga njegov iskaz od iznimne važnosti za utvrđenje činjeničnog stanja. JB da je izjavio da za vrijeme dok je bio u upravi i jednog i drugog društva „ništa nije protupravno oduzeto ni jednom ni drugom društvu", odnosno ni tuženiku ni tužitelju. Također, JB da je izjavio da „tuženik nije koristio tužiteljevu imovinu mimo njegove volje". Dakle, iz iskaza svjedoka kojeg je predložio tužitelj da nedvojbeno proizlazi da tužiteljeva imovina nije izišla iz tužiteljeva posjeda protiv njegove volje. Za vrijeme trajanja Ugovora o poslovnoj suradnji od 01. studenog 2002. i aneksa tom ugovoru, robu za proizvodnju i preradu nabavljala bi Mirna ribolov d.o.o., potom da bi se roba dopremala u proizvodne pogone tuženika gdje bi je tuženikovi radnici prerađivali i pakirali u konzerve, a zatim bi Mirna ribolov d.o.o. konačni proizvod distribuirala i prodavala krajnjim kupcima. Ovo da je potvrdio i svjedok JB koji je izjavio da je „sirovinu za proizvodnju nabavljala Mirna ribolov d.o.o.", a da su „proizvodnju obavljali radnici Mirne d.d. (...), u pogonima u vlasništvu Mirne d.d.", te da je „sve što se nabavljalo za potrebe poslovanja nabavljala Mirna ribolov d. o. o. jer Mirna d.d. nije mogla poslovati zbog blokade", a da je „Mirna d.d. imala radnike i nekretnine, odnosno pogone u kojima se obavljala djelatnost". Drugim riječima, sva roba i oprema koju je kupovala Mirna ribolov d.o.o. da je bila namijenjena za korištenje od strane tuženika odnosno za proizvodnju i preradu u tvornici tuženika. Upravo zbog toga da se imovina Mirne ribolov d.o.o. nalazila u pogonima tuženika. Nadalje, budući da je jedini osnivač i član Mirne ribolov d.o.o. bio tuženik, da je evidentno da je Mirna ribolov d.o.o. izvršavala volju svog jedinog člana koji je uostalom i imenovao upravu Mirne ribolov d.o.o. Pritom, da su u upravi tužitelja (Mirne ribolov d.o.o.) bile iste osobe koje su bile u upravi tuženika, pa da je nesporno da je imovina Mirne ribolov d.o.o. bila u posjedu tuženika suglasno volji članova uprave Mirne ribolov d.o.o. Stoga, da bi bilo posve apsurdno tvrditi da su iste osobe (koje su na čelu obaju društava) donosile odluke koje ne bi bile u skladu s njihovom voljom. JB da je izričito potvrdio da je u vrijeme korištenja pravom zadržanja Mirna ribolov d.o.o. imala dugovanja prema Mirni d.d., pri čemu da se prema riječima svjedoka radilo o „znatnorn iznosu". Nadalje, JB da je iskazao da je Mirna d.d. „imala radnike i nekretnine, odnosno pogone u kojima se obavljala djelatnost", da su „svi odnosi između stranaka definirani ugovorom o poslovnoj suradnji iz 2002." te da je u trenutku svog dolaska u društvo „zatekao takvo (ranije P-33/2021,

stanje i nastavio poslovati pa istom principu". Dakle, svjedok da izjavljuje da je on zatekao određeno stanje, odnosno princip poslovanja te da je nastavio poslovati po tom istom principu. Stoga, da bi se valjano utvrdilo činjenično stanje nužno da je analizirati razdoblje koje je prethodilo dolasku svjedoka IB u upravu društava, odnosno Ugovor o poslovnoj suradnji iz 2002. te zatečeni princip poslovanja. Za analizu principa poslovanja između tuženika i tužitelja u razdoblju koje je prethodilo dolasku IB bitno da je znanje osoba koje su do dolaska IB bile u upravi Mirne ribolov d.o.o. U tom pogledu da su relevantni iskazi ŠBF - članice uprave Mirne ribolov d.o.o. u razdoblju od 1999. do 2011. te RB - članice uprave Mirne d.d. i Mirne ribolov d.o.o. Iz iskaza ŠBF da proizlazi da je svrha Ugovora o poslovnoj suradnji iz 2002. bila „da se premosti blokada" Mirne d.d. (tuženika). Nadalje, svjedokinja da navodi da je Mirna d.d. „bila u blokadi te se preko nje nije moglo poslovati" te da je zbog toga „prodaja i nabava išla preko Mirne ribolov d.o.o." odnosno da je „Mirna ribolov d.o.o. nabavljala sirovinu i prodavala ribu za Mirnu d.d.". Međutim, svjedokinja da izričito navodi da su „radnici bili zaposleni u Mirni d.d.", te da „Mirna ribolov d.o.o. nije imala vlastitu proizvodnju" nego da je prodavala proizvode koje je proizvodila Mirna d.d.". Uz to, svjedokinja da navodi da „Mirna ribolov d.o.o. nije imala zasebno skladište" nego da je materijal koji je ona nabavljala „išao direktno u Mirnu d.d." te da se „sve odvijalo unutar prostora Mirne d.d.". Dakle, svjedokinja kao dugogodišnja članica uprave Mirne ribolov d.o.o. da izričito potvrđuje da je Ugovorom o poslovnoj suradnji iz 2002. uređen princip poslovanja koji je služio tome da se putem Mirne ribolov d.o.o. zaobiđe blokada Mirne d.d. Pritom, svjedokinja potvrđuje da je Mirna d.d. vlasnik proizvodnih pogona, posjednik imovine i proizvođač ribljih proizvoda, dok je Mirna ribolov d.o.o. služila isključivo kao društvo za distribuciju i poslovanje. Navedeni princip poslovanja da je zatekao i JB koji je prema vlastitom iskazu „nastavio poslovati po istom principu". Također, svjedokinja da je izričito potvrdila da „imovina Mirne ribolov d.o.o. nikad nije prešla u Mirnu d.d. protivno volji odgovornih osoba u navedenim društvima", a tu da je tvrdnju dodatno potkrijepila argumentom da su „iste osobe bile u upravi jednog i drugog društva". Dakle, iz iskaza svjedokinje da nedvojbeno proizlazi da se tužiteljeva imovina nalazila u posjedu tuženika, te da tuženik nije stekao imovinu tužitelja protivno njegovoj volji. Ovo da je potvrdio i svjedok JB koji da je također potvrdio da „tuženik nije koristio tužiteljevu imovinu mimo njegove volje". Svjedokinja RB, koja je bila članica uprave tuženika (Mirne d.d.) i član uprave tužitelja (Mirne ribolov d.o.o.) te je potpisala Ugovor o poslovnoj suradnji iz 2002. da navodi da je Mirna d.d. „bila u blokadi (...), pa se stoga nije moglo poslovati na redovit način" te da se sklapanjem ugovora o poslovnoj suradnji „odlučio premosiiti problem blokade". Prema iskazu svjedokinje, suradnja da je uspostavljena na način da je Mirna ribolov d.o.o. „bila kupac robe Mirne d.d., odnosno posrednik u prodaji proizvoda Mirne d.d.". Novac dobiven od prodaje proizvoda Mirne d.d., da je završio na njezinim računima, da bi bio zaplijenjen i ne bi se mogli namiriti ključni vjerovnici Mirne d.d. (radnici i dobavljači). Zbog toga da je, prema riječima svjedokinje, Mirna d.d. „poslovala preko Mirne ribolov d.o.o." koja je bila „ovisno društvo" Mirne d.d. Nadalje, svjedokinja da navodi da je „Mirna d.d. imala svoje nekretnine, opremu, strojeve, ljude" te da je „oprema (pogoni, strojevi, alati, tehnološke linije) koju je imala Mirna d.d. kupljena ranije i to od strane Mirne d.d." i da je „bila u vlasništvu Mirne d.d." . Nadalje da navodi: „radnici koji su proizvodili robu za Mirnu ribolov d.o.o. bili zaposleni u Mirni d.d." te da su navedeni radnici Mirne d.d. „vršili uslugu proizvodnje i pakiranja za Mirnu ribolov d.o.o.", kao i da je „Mirna d.d. fakturirala Mirni ribolov d.o.o. fakturu za usluge (ranije P-33/2021,

obavljanja proizvodnog procesa", pri čemu „nikakav ugovor o zakupu pogona nije postojao između Mirne d.d. i Mirne ribolov d.o.o.", te da se proizvodnja uvijek odvijala u prostorima Mirne d.d." te da su „sve nekretnine bile u vlasništvu Mirne d.d". Konačno, svjedokinja da navodi da „ništa protivno volji uprave Mirne ribolov d.o.o. nije izišlo iz njezina posjeda" te da „Mirna d.d. nije postala posjednikom bilo kakve robe, opreme ili drugoga mimo volje Mirna ribolov d. o. o." Dakle, iz iskaza svjedokinje RB da nedvojbeno proizlazi da je Mirna d.d. bila u posjedu tužiteljevih stvari te da takav posjed nije bio protivan tužiteljevoj volji. Iskaz svjedokinje da je u suglasan iskazu ostalih ispitanih svjedoka, a poseban značaj da mu daje činjenica što je RB bila članica uprave Mirne ribolov d.o.o. (tužitelja) i Mirne d.d. (tuženika) te da je potpisala ugovor o poslovnoj suradnji iz 2002. kojim je uspostavljen princip poslovanja.

28. Iz iskaza ĆB, dugogodišnjeg zaposlenika Mirne d.d. (poslovođa proizvodnje), glavnog sindikalnog povjerenika i člana radničkog vijeća, a od 2009. i predstavnika radnika u Nadzornom odboru Mirne d.d., da proizlazi da je Mirna d.d. „od 1999. bila "blokirano društvo" te da je „ugovor o poslovnoj suradnji zaključen iz razloga jer je Mirna d.d. bila u blokadi" i to „da se mogu radnicima Mirne d.d. isplaćivati plaće". Naveden iskaz da je podudaran s iskazima ostalih svjedoka. Drugim riječima, ĆB, kao i ostali svjedoci, da izričito potvrđuje da je Ugovorom o poslovnoj suradnji iz 2002. uređen princip poslovanja koji je služio tome da se putem Mirne ribolov d.o.o. zaobiđe blokada Mirne d.d. Također, svjedok da navodi da je u vrijeme zaključenja Ugovora o poslovnoj suradnji bilo 300 zaposlenih te da su „svi bili radnici Mirne d.d.". Navodi da su proizvodni pogoni bili u vlasništvu Mirne d.d. te da je „proizvodnja uvijek obavljana od strane Mirne d.d.". Nadalje, svjedok da navodi da su „tekuće održavanje strojeva obavljali radnici Mirne d.d". Dakle, iz iskaza g. ĆB da nedvojbeno proizlazi da su proizvodnju obavljali radnici Mirne d.d., a činjenica da je g. ĆB bio poslovođa proizvodnje da daje ovim navodima posebnu težinu. Svjedok da je naveo i da tužiteljeva imovina nije korištena od strane tuženika suprotno tužiteljevoj volji, što da je podudarno s navodima ostalih svjedoka. Shodno svemu ranije navedenom da je nedvojbeno da je tužbeni zahtjev neosnovan te tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja naknaditi tuženiku trošak postupka.

29. U podnesku od 29. listopada 2020. tužitelj je ukazao kako su stranke na ročištu održanom 21. ožujka 2017. učinile nespornim da su stvari koje su predmet ove parnice i u odnosu na koje je tuženik izjavio pravo zadržanja bile vlasništvo tužitelja u trenutku davanja izjave o pravu zadržanja. Osim što u tijeku postupka tuženik nije dokazao da bi spram tužitelja imao bilo kakvu dospjelu tražbinu na kojoj bi temeljio svoje pravo zadržanja, da nisu ispunjene niti zakonske pretpostavke iz čl. 72. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) kojima su regulirane pretpostavke za pravo zadržanja. Osim toga, u tijeku postupka, iz iskaza saslušanih stranaka i svjedoka, da je jasno utvrđeno kako su pokretnine na kojima je tuženik izjavo pravo zadržanja izišle iz posjeda tužitelja protiv njegove volje, a ujedno da se radi i o stvarima iz čl. 73. ZOO koje se ne mogu izložiti javnoj prodaji, pa da se tužbeni zahtjev kojim zahtjeva predaju svojih stvari, odnosno isplatu vrijednosti stvari koje je tuženik neosnovano zadržao i prodao, kao i naknadu za korištenje istih stvari ukazuje osnovanim u cijelosti. Tužitelj da je 27. listopada 2020. primio nalaz i mišljenje vještaka PB, na koji da nema prigovora obzirom da je isti izrađen potpuno, jasno i u skladu s pravilima struke.

30. Slijedom navedenoga tužitelj usklađuje svoj alternativni tužbeni zahtjev sukladno izrađenom vještačkom nalazu tako da sada isti glasi:

"I. Nalaže se tuženiku MIRNA d.d. Rovinj, G. Paliaga 8, OIB: 15761637292 da tužitelju ČETVRTA GENERACIJA d.o.o., Strmec, Tina Ujevića 16. OIB: 92574163452 (ranije P-33/2021,

u roku od 8 dana isplati iznos od 4.206.363,60 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obeznim odnosima a tekućoj od 21. studenog 2014. god. pa do isplate.

- na iznos od 25.333,33 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.11.2014. god. - na iznos od 76.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.12.2014. god. - na iznos od 76.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.01.2015. god. - na iznos od 76.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.02.2015. god. - na iznos od 76.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.03.2015. god. - na iznos od 76.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.04.2015. god. - na iznos od 76.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.05.2015. god. - na iznos od 76.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.06.2015. god. - na iznos od 76.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.07.2015. god. - na iznos od 76.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.08.2015. god. - na iznos od 76.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.09.2015. god. - na iznos od 63.741,94 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.10.2015. god. - na iznos od 61.082,15 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.11.2015. god. - na iznos od 61.082,15 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.12.2015. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.01.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.02.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.03.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.04.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.05.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.06.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.07.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.08.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.09.2016. god. - na iznos od 60.669,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.10.2016. god

- na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.04.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.05.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.06.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.07.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.08.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.09.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.10.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.11.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.12.2018. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.01.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.02.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.03.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.04.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.05.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.06.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.07.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.08.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.09.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.10.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.11.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.12.2019. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.01.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.02.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.03.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.04.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.05.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.06.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.07.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.08.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.09.2020. god. - na iznos od 22.198,44 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.10.2020. god., te da mu nadalje mjesečno najkasnije do 05. u mjesecu za tekući mjesec isplaćuje iznos od- 45.876,78 kn počev od studenog 2020. god. pa do trenutka isplate iznosa iz točke I. eventualnog zahtjeva, s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svake pojedine mjesečne obveze pa do isplate, po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

III. Nalaže se tuženiku MIRNA d.d. Rovinj, G. Paliaga 8, OIB: 15761637292 da tužitelju ČETVRTA GENERACIJA d.o.o., Strmec, Tina Ujevića 16, OIB: 92574163452 u roku od 8 dana isplati parnične troškove s pripadajućom zateznom kamatom određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a tekućoj od presuđenja pa do isplate."

31. Podneskom od 5. ožujka 2021. tuženik se očitovao na provedeno vještačenje od strane vještakinje PB te je istome prigovorio u cijelosti navodeći kako vještakinja nije izvršila zadatak određen rješenjem suda te da je zbog toga njezin nalaz neupotrebljiv. Naveo je kako vještakinja nije utvrdila i provjerila polazne činjenice čije je prethodno utvrđenje nužno radi provođenja zadanog vještačenja, a to su stvarno postojanje, stanje i vlasništvo imovine navedene u tužiteljevu popisu. Vještakinja PB da nije provjerila je li uopće postojala sva imovina navedena u tužiteljevu popisu, a ni kakvo je bilo stanje navodne imovine na (ranije P-33/2021,

relevantne datume, je li popisana imovina uopće bila u vlasništvu tužitelja, nalazi li se odnosno je li se na relevantne datume ta imovina uopće nalazila u posjedu tuženika, te može li sporna imovina uopće biti predmet pravnog prometa. Vještakinja PB da je uvodno pogriješila jer da je temeljila svoje zaključke isključivo na popisu imovine koji je sastavio tužitelj, bez da je vještačenjem provjerila je li taj popis sadržajno točan i vjerodostojan. Uz to, popis imovine da je sporan i zbog same činjenice što ga je sastavila ona parnična stranka koja ima izravan interes da popis bude što opsežniji. Glavni problem u nalazu glede utvrđivanja tržišne vrijednosti imovine da se sastoji u tome što vještakinja PB uopće nije utvrđivala tržišnu vrijednost imovine, već da je samo prepisala tužiteljeve brojke, a da je trebala sama izvršiti procjenu vrijednosti. Š to se tiče kanalizacijskog sustava i vodocrpilišta (koji su navedeni u popisu), te stavke da nikada nisu bile dio tužiteljeve imovine jer da uopće nisu i ne mogu biti privatno vlasništvo. Glavni problem u nalazu PB glede utvrđivanja tržišne vrijednosti naknade za korištenje da se sastoji u tome što vještakinja PB uopće nije utvrđivala tržišnu vrijednost te naknade, već da je samo prepisala iznos naknade naznačen u tužbi (76.000kn/mjesečno) bez bilo kakvog obrazloženja takvog svog postupka (a čak ni u tužbi nije obrazloženo kako je tužitelj došao do naznačene vrijednosti). Imajući u vidu sve ranije navedeno, da je očito da vještakinja PB nije izvršila zadatak jer nije sama (kao vještak) primjenom stručnih metoda provjerila i utvrdila je li tužiteljev popis opreme sadržajno točan (odnosno je li pojedina imovina bila u posjedu tuženika), koja je stvarna tržišna vrijednost cjelokupne opreme, te koja je stvarna tržišna vrijednost naknade za korištenje onog dijela opreme koji nije prodan. Nalaz PB da je nejasan i nepotpun te da sadrži očite nedostatke koji se ne mogu otkloniti čak ni saslušanjem vještakinje PB. Slijedom navedenoga, da je evidentno da tužiteljev dokazni prijedlog nije polučio nikakve rezultate odnosno da provedenim vještačenjem tužitelj nije dokazao svoje navode. Tužitelj je trebao dokazivati svoje navode prikladnim dokazima, a to nije učinio (a niti ima takve dokaze jer da su njegovi navodi netočni), pa iz tog razloga tuženik predlaže sudu da poduzme potrebne procesne radnje, zaključi postupak i odbije tužbeni zahtjev.

32. Tužitelj se na navode tuženik očitovao navodeći kako su stranke još ne ročištu održanom 21. ožujka 2017. učinile nespornim da su stvari koje su predmet ove parnice i u odnosu na koje je tuženik izjavio pravo zadržanja bile vlasništvo tužitelja u trenutku davanja izjave o pravu zadržanja, pa da osim što je vlasništvo nesporno, da je nesporno i postojanje te imovine, jer da nije jasno na čemu bi to tuženik izjavio pravo zadržanja da imovina nije postojala. Iz izjave tuženika o pravu zadržanja dostavljene tužitelju da je vrlo jasno vidljiv popis imovine na kojoj je izjavljeno pravo zadržanja, pa da se jasno ukazuje da je ta cjelokupna imovina vlasništvo tužitelja. Iz ugovora o prodaji dijela imovine sklopljenim 26. listopada 2015., kojeg je tuženik dostavio sudskom vještaku, da je vidljivo je da je predmetom ugovora ukupno 129 komada pokretnina navedenih u čl. 2. Ugovora, u kojem da je ujedno za tu imovinu utvrđena tržišna cijena od 698.408,31 kuna neto, na koju se obračunava PDV, što znači da je ugovorena cijena u iznosu od 873.010,39 kuna, po kojoj da je tužena to i prodala, slijedom čega da se ima smatrati da je upravo to tržišna cijena što vještak vrlo objektivno i utvrđuje. Ujedno iz ugovora o kupoprodaji pokretnina od 9. prosinca 2014. temeljem kojeg da je tužena prodala Podravci d.d. i drugu imovinu tužitelja, i to za cijenu od 6.986.842,36 kuna, da se također vidi tržišna vrijednost prodane imovine, i to prema specifikaciji koja čini sadržaj ugovora i sadržaj priloga koji su sastavni dio ugovora, a koji ugovor da tužena očito svjesno nije dostavila sudskom vještaku. U (ranije P-33/2021,

odnosu na iznos naknade za korištenje tužiteljeve imovine (najamnina) iz nalaza na str. 4. da je vrlo jasno navedeno da se iznos najmanine utvrđen kao tržišna vrijednost, koja se iz godine u godinu smanjuje zbog obračuna amortizacije za ta obrtna sredstva, što znači da je neosnovan prigovor tuženika da bi sudski vještak neosnovano utvrđivao iznos najamnine za svaku godinu u iznosu od 76.000,00 kuna mjesečno, a što da je vrlo jasno vidljivo i iz tabele br. 6. ujedno navedene na str. 5. nalaza i mišljenja. Dakle, tuženikovi prigovori da su u cijelosti neosnovani, slijedom čega se predlaže naslovnom sudu da usvoji precizirani tužbeni zahtjev i naloži tuženiku snošenje parničnog troška.

33. Podneskom od 1. rujna 2025. tužitelj se očitovao na dosadašnji tijek postupka, navodeći kako je među strankama nesporna činjenica da su stvari (pokretnine), koje su predmetom spora, bile vlasništvo prednika tužitelja, te da je utvrđena nesporna činjenica da je tuženik u tijeku spora pozivajući se na pravo zadržanja, otuđio predmetne pokretnine, a što da je dodatno utvrđeno i uvidom u ugovor o prodaji i račun tuženika. Isto tako, u ovosudnom postupku da je provedeno vještačenje kojim je utvrđena vrijednost oduzetih pokretnina te iznos naknade za korištenje oduzetnih pokretnina za utuženo razdoblje, s kojim nalazom i mišljenjem da je tužitelj u cijelosti suglasan i prihvaća ga, te da je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva preostalo ocijeniti osnovanost i zakonitost prava zadržanja izjavljenog po tuženiku. Tužitelj da je u tijeku postupka iznio razloge zbog kojih je pravo zadržanja, izjavljeno po tuženiku, neosnovano, prije svega jer su predmetne pokretnine izišle iz posjeda prednika tužitelja protiv njegove volje, a što da je tuženik čak i priznao, a što da proizlazi iz provedenih dokaza (preuzimanje tuženiika od strane Podravke, promjena uprave i zabrana predniku tužitelja i njegovim ovlaštenim osobama da pristupi svojim pokretninama. No u svakom slučaju tužitelj dodatno ukazuje na razloge neosnovanosti prava zadržanja budući da pravo zadržanja, da bi moglo nastati, potrebno je da budu ispunjene sljedeće pretpostavke: - mora postojati odgovarajuća (dospjela) tražbina, - vjerovnik mora biti u posjedu stvari, - potrebno je da je i stvar (predmet) posjeda odgovarajući za pravo zadržanja, - mora postojati pravna veza između tražbine i predmeta prava zadržanja. Tuženik u tijeku postupka da osim što nije dokazao da su se nalazile u njegovom zakonitom i poštenom posjedu, da nije dokazao niti postojanje tražbine, niti je dokazao da su stvari bile odgovarajuće za pravo zadržanja, a niti da je dokazao vezu između tražbine i predmeta zadržanja. U Obavijesti o pravu zadržanja tuženika od 22. listopada 2015. (dalje u tekstu: Obavijest o pravu zadržanja) tuženik da je kao osnovu zadržanja naveo „Potraživanja temeljem ugovora o cesiji“ opisanu u prilogu 1. Specifikacije potraživanja temeljem ugovora o cesiji. Tuženik da ni na koji način nije dokazao postojanje utupljene tražbine, niti da je ustupljenu tražbinu doveo u svezu tražbinu s predmetom zadržanja, a posebno da nije dokazao da ugovori o cesiji imaju učinke prema dužniku. Odredbom čl. 80. st. 2. ZOO- a da je određeno da ugovor nema učinka prema dužniku ako su se on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikovog pristanka. Budući da tuženik nije dostavio isprave na temelju kojih je stekao tražbinu ondnosno isprave na temelju kojih je zaključio ugovore o otkupu odnosno ustupu tražbine, tuženik da nije dokazao valjanost i postojanje ugovora o cesiji, a posljedično niti zakonitosti i valjanosti prava zadržanja. Identično shvaćanje da je naslovni sud zauzeo u presudi Trgovačkog suda u Pazinu posl. br. Povrv – 68/2025-142 od 12. lipnja 2025. (u kojoj je na tuženoj strani također bio tuženik) pa da se očekuje da naslovni sud identično sudi i u ovom postupku o pitanju učinka cesije. Među strankama da je također nesporno da se predmetne pokretnine predstavljaju uredsku opremu, proizvodnu opremu, prijevozna sredstva alate i dr. koje su služile (ranije P-33/2021,

predniku tužitelja za obavljanje poslovne djelatnosti. Odredbom čl. 73. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) da su određene iznimke prava zadržanja, pa da je tako istom odredbom izričito određeno kako vjerovnik nema pravo zadržati stvari koje se ne mogu izložiti prodaji. Odredbom čl. 135. st. 1. toč. 4. Ovršnog zakona (dalje u tekstu: OZ) da je određeno kako ne mogu biti predmet ovrhe alati, strojevi i drugi predmeti koji su ovršeniku obrtniku ili trgovcu nužni za obavljanje njegove djelatnosti. Sve pokretnine na kojima je tuženik neosnovano izjavio pravo zadržanja i iste potom izložio prodaji da predstavljaju stvari koje su nesporno služite predniku tužitelja za obavljanje njegove djelatnosti – proizvodnje i prerade ribe, pa je jasno da je pravo zadržanja tuženika neosnovanom, nezakonito i bez ikakvog učinka. Obzirom na to da su pokretnine prodane, kao i činjenicu da je od trenutka ponošenja predmetne tužbe pa do današnjeg dana proteklo gotovo punih deset godina, to tužitelj precizira tužbeni zahtjev na način ostaje kod tužbenog zahtjeva na povrat samo u odnosu na poslovnu dokumentaciju, dok od zahtjeva za povrat prodanih specificiranih pokretnina (elektroničke opreme, uređaja , radnih strojeva i vozila) odustaje - jer su iste obzirom na protek vremena u potpunosti izgubile na vrijednosti i postale su bezvrijedne, dok alternativni tužbeni zahtjevi, koji se odnosi na isplatu naknade za prodane stvari i na isplatu naknade za korištenje pokretnina za utuženo razdoblje, usklađen podneskom od 29.listopada 2020. postaje glavni tužbeni zahtjev, pa tako tužbeni zahtjev glasi: "I. Nalaže se tuženiku MIRNA d.d., Rovinj, G. Paliaga 8, OIB: 15761637292 da tužitelju EURO AGRO-BISTRA d.o.o., Strmec, Tina Ujevića 16. OIB: 12756808765 u roku od 8 dana preda slijedeće stvari i poslovnu dokumentaciju

- isplatne liste i analitičke evidencije o plaćama za koje se plaćaju obvezni doprinosi, dnevnik i glavna knjiga za razdoblje 2002-2014., isprave na temelju kojih su podaci uneseni u dnevnik, glavnu knjigu i pomoćne knjige, knjiga ulaznih i izlaznih računa i registratora sa ulaznim i izlaznim računaima za razdoblje 2002-2014.g., bilance i računi dobiti i gubitaka za razdoblje 2002-2014.g., popisi dugotrajne imovine s odlukama o amortizaciji za razdoblje 2002-2014.g., izvodi o prometima po računima kod banaka i FINA-e za razdoblje 2002-2014., popis zaliha za razdoblja 2002-2014., popis repromaterijala za razdoblje 2002-2014., popis robe na skladištu za razdoblje 2002-2014.g., popis nematerijalne i financijske imovine za razdoblje 2002-2014.g., spisi o poslovnoj pisanoj i e-mail korespodenciji s poslovnim partnerima, spisi sudskih sporova i postupaka pred upravnim i drugim državnim tijelima za razdoblje 2002-2014., odobrenja i rješenja državnih tijela za obavljanje djelatnosti i dodjeli veterinarskog broj za razdoblje 2002-2014., porezne evidencije i obračuni za razdoblje 2002-2014., prijave poreza na dobit i poreza na dodanu vrijednost za razdoblje 2002-2014.g., spisi o sklopljenim ugovorima i drugim poslovnim odnosima s poslovnim partnerima, državnim tijelima i radnicima za razdoblje 2002-2014., skladišnice, otpremnice, međuskladišnice, konto kartice poslovnih partnera za razdoblje 2002-2014., financijska izvješća za razdoblje 2002-2014., godišnja izvješća za razdoblje 2002-2014.

II. Nalaže se tuženiku MIRNA d.d. Rovinj, G. Paliaga 8, OIB: 15761637292 da tužitelju EURO AGRO-BISTRA d.o.o., Strmec, Tina Ujevića 16. OIB: 12756808765 u roku od 8 dana isplati iznos od 4.206.363,60 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obeznim odnosima a tekućoj od 21. studenog 2014. god. pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku MIRNA d.d. Rovinj, G. Paliaga 8, OIB: 15761637292 da tužitelju EURO AGRO-BISTRA d.o.o., Strmec, Tina Ujevića 16. OIB: 12756808765 u roku od 8 dana isplati iznos od 4.012.124,84 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom (ranije P-33/2021,

kamatom po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obeznim odnosima tekućoj na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća pa sve do isplate i to kako slijedi:

- na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.10.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.11.2018. god. - na iznos od 51.995,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.12.2018. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.01.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.02.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.03.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.04.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.05.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.06.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.07.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.08.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.09.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.10.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.11.2019. god. - na iznos od 48.716,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.12.2019. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.01.2020. god

- na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.02.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.03.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.04.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.05.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.06.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.07.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.08.2020. god. - na iznos od 45.876,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.09.2020. god. - na iznos od 22.198,44 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 06.10.2020. god., te da mu nadalje mjesečno najkasnije do 05. u mjesecu za tekući mjesec isplaćuje iznos od 45.876,78 kn počev od studenog 2020. god. pa do trenutka isplate iznosa iz točke I. eventualnog zahtjeva, s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svake pojedine mjesečne obveze pa do isplate, po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

III. Nalaže se tuženiku MIRNA d.d. Rovinj, G. Paliaga 8, OIB: 15761637292 da tužitelju EURO AGRO-BISTRA d.o.o., Strmec, Tina Ujevića 16. OIB: 12756808765 u roku od 8 dana isplati parnične troškove s pripadajućom zateznom kamatom određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a tekućoj od presuđenja pa do isplate."

34. Tuženik ja podneskom od 10. rujna 2025. u cijelosti osporio navode iz podneska tužitelja od 1. rujna 2025. u kojem je tužitelj izmijenio tužbeni zahtjev te se takvim izmjenama usprotivio. Unatoč modificiranju svog zahtjeva odustajanjem od povrata pokretnina i usmjeravanjem na novčanu tražbinu, tužitelj da nije otklonio ključne nedostatke i pravnu neutemeljenost svojeg zahtjeva. Tuženik da ustraje na svim svojim ranijim navodima te smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Tijekom postupka da je nedvojbeno dokazano da je u trenutku izjavljivanja prava zadržanja tuženik imao nepodmireno potraživanje prema tužitelju temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji. Dokazi dostavljeni tijekom postupka o postojanju tražbine tuženika prema tužitelju da su: a) Potvrda koju je sama Š dala u postupku vlastite predstečajne nagodbe gdje je 20. listopada 2014. prikazala da ima obveze u visini od 10.823.701,31 kn prema Mirni d.d., da iste proizlaze iz Ugovora o poslovnoj suradnji iz 2012. i uz to je priložila i pojedinačne račune, a sve potpisano i potvrđeno od predsjednika uprave Mirne ribolov – tužitelja, b) Izvadak iz otvorenih stavki i saldo konti dugovanja tužitelja - tužitelj da je u trenutku otkaza Ugovora o poslovnoj suradnji dana (ranije P-33/2021,

1. prosinca 2014. imao nepodmirenih obveza prema tuženiku u iznosu od 14.259.882,12 kn, a što da proizlazi iz Izvatka iz otvorenih stavki i salda konti dugovanja tužitelja koji su priloženi uz Otkaz ugovora o poslovnoj suradnji i u ovom predmetu dostavljeni zajedno s predmetnim otkazom uz odgovor na tužbu od 30. ožujka 2016., c) Uz prvu Obavijest o pravu zadržanja tuženik da je tužitelju dostavio i izvadak otvorenih stavaka, iz kojega da je jasno vidljivo da je obveza tužitelja prema tuženiku iznosila gotovo 15.000.000,00 kn, d) Porezno rješenje – tuženik da je u ovom predmetu dostavio i rješenje Porezne uprave od 30. siječnja 2017. u kojem je u provedenom nadzoru također potvrđeno gore navedeno i utvrđeno na stranici 6 „dug Mirne ribolov d.o.o. prema Mirni d.d. po osnovu ulaznih računa raste od iznosa 4.990.532,92 kn u 2013. godine na iznos od 14.900.831,27 kn sa 31.12.2014. g.“ Dakle, nesporno da je – prema ispravama tužitelja, tuženika i Porezne uprave – da je tražbina postojala u iznosima kako ih je tuženik specificirao. Tuženik da je tužitelju uredno 1. prosinca 2014. i 22. listopada 2015. dostavio Obavijesti o pravu zadržanja sukladno članku 72. Zakona o obveznim odnosima, u kojima da je tuženik specificirao svoja potraživanja prema tužitelju i obavijestio ga o korištenju prava zadržanja na tužiteljevim pokretninama, čiji popis da čini prilog Obavijesti. U Obavijesti o pravu zadržanja od 1. prosinca 2014., tuženik da je tužitelja obavijestio da koristi svoje pravo zadržanja na sljedećim pokretninama: - proizvodnja u toku 3.044.434,95 kn, gotovi proizvodi u skladištu 972.766,19 kn, roba u prodavaonici 27.958,16 kn, zalihe sirovine, ambalaže, rezervnih dijelova 6.058.699,14 kn od čega se na zalihu plave ribe odnosi 3.530.0442,64 kn. Iz vrijednosti tih pokretnina tuženik da je njihovom prodajom djelomično namirio svoje potraživanje koje je imao prema tužitelju. U Obavijesti o pravu zadržanja od 22. listopada 2015. tuženik da je iskazao stoga djelomično umanjeni iznos potraživanja i na ime njega izjavio pravo zadržanja i na drugim pokretninama. Tužitelj da nikada nije osporavao pravo zadržanja izjavljeno u Obavijesti o pravu zadržanja od 1. prosinca 2014. U okviru Obavijesti o pravu zadržanja od 22. listopada 2015. tuženik da je obavijestio tužitelja o tražbinama koje je stekao cesijom gdje je specificirao točno od kojih vjerovnika tužitelja je stekao koje tražbine i u kojem iznosu, te da se radi o obvezama prema dobavljačima u lokalnoj zajednici i zaposlenicima kojima je tužitelj ostao dužan, a koji da su u punom iznosu svojih potraživanja primili od tuženika naknadu za ustup tih potraživanja, sveukupno u iznosu od 6.320.718,0 kn. Stoga da je tuženik uredno obavijestio tužitelja da je novi vjerovnik tih obveza. Dakle, da je nesporno, da je tuženik imao potraživanje prema tužitelju kako po osnovi nepodmirenih obveza iz Ugovora o poslovnoj suradnji, tako i po osnovi tražbina stečenih cesijom. Samo potraživanja koja je Mirna ribolov imala iz Ugovora o poslovnoj suradnji iz 2002., bez novostečenih cesijom, da su dovoljno velika da opravdavaju pravo zadržanja na cjelokupnoj imovini koja je iskazana u izjavi o pravu zadržanja od 22. listopada 2015., s obzirom da je visina tog potraživanja bez novostečenih tražbina bila 7.119.079,48 kn, a vrijednost cjelokupne imovine na kojoj da je izjavljeno pravo zadržanja da jest 698.408,31 kn. U svom podnesku od 29. srpnja 2025. tužitelj da pokušava osporiti valjanost prava zadržanja tvrdeći da tuženik nije dokazao dopuštenost prijenosa tražbina (čl. 80. st. 2. ZOO). Takav navod da je neosnovan jer teret dokazivanja konkretne zapreke za prijenos da nije na tuženiku, već na tužitelju. Ako tužitelj tvrdi da je neki ustupitelj bio ograničen u raspolaganju, ili da je bio nužan pristanak dužnika, da je dužan to i dokazati. To da do danas nije učinio, niti da je ikada konkretizirao da bi ustupljene obveze prema dobavljačima i zaposlenicima bile nedopuštene. Umjesto toga da se poziva na paušalne tvrdnje bez ijednog dokumenta. Stoga da je jasno da se radi o neosnovanom pokušaju osporavanja prava zadržanja (ranije P-33/2021,

bez ikakvih konkretnih dokaza. Tužitelj da također u podnesku tvrdi da je pravo zadržanja tuženika bilo neosnovano jer da su predmeti na kojima je izjavljeno pravo zadržanja navodno služili tužitelju za obavljanje njegove djelatnosti (proizvodnja i prerada ribe), te da takve stvari – prema čl. 73. st. 2. ZOO-a i čl. 135. st. 1. t. 4. OZ-a ne bi mogle biti predmet zadržanja ni prodaje. Takav navod da je neosnovan iz više razloga. Tužitelj da brka dvije potpuno različite pravne situacije. Čl. 135. OZ-a da se odnosi na izuzetke od ovrhe kod obrtnika ili trgovca pojedinca (Tužitelj je izostavio riječ pojedinac iz teksta u svojem podnesku), dakle fizičke osobe, a ne na trgovačko društvo poput tužitelja. Tužitelj da je trgovačko društvo, pravna osoba, kod kojeg nema izuzetaka od ovrhe vezanih uz „alat ili strojeve potrebne za rad“. Takvi izuzeci da su predviđeni radi zaštite egzistencije fizičkih osoba koje samostalno obavljaju djelatnost, a ne za pravne osobe koje posluju u tržišnom prometu. Predmet prava zadržanja da može biti imovina iz pravnog prometa Čl. 73. st. 2. ZOO-a da propisuje da se ne može zadržati stvar koja se ne može izložiti prodaji. Međutim, u konkretnom slučaju da je riječ o imovini koja se po svojoj naravi može izložiti prodaji i koja je nesporno u pravnom prometu. Tvrdnja tužitelja da su to predmeti „nužni za obavljanje djelatnosti“ ne znači da ti predmeti nisu podobni za prodaju. Upravo suprotno, tuženik ističe da se radi o tipičnoj imovini koja se u pravnom prometu redovito kupuje i prodaje. Tužitelj da pokušava retroaktivno zaštititi imovinu pozivajući se na izuzetke koji se na njega ne primjenjuju. Da je uistinu riječ o imovini koja nije mogla biti predmet pravnog prometa, ona da ne bi mogla biti ni predmet prijenosa, otuđenja ili prodaje, a tužitelj da je sam takvom imovinom redovno raspolagao u svom poslovanju. Tuženik ističe da tužitelj previđa osnovnu činjenicu da je pravo zadržanja tuženika izvršeno radi višemilijunskih dugovanja tužitelja, te da je tuženik postupao sukladno čl. 72. i 75. ZOO-a te da je i time uspio samo manji dio svoje tražbine valjano namiriti prodajom zadržane imovine, dok da je većina potraživanja i dalje otvorena. Činjenica da je ta imovina korištena u poslovanju tužitelja da ne isključuje njezinu podobnost za zadržanje i prodaju, već samo potvrđuje da se radilo o tipičnoj poslovnoj imovini trgovačkog društva koja jest u pravnom prometu. Tvrdnja tužitelja da je imovina na kojoj tuženik ostvaruje pravo zadržanja izišla iz njegovog posjeda protiv njegove volje da je potpuno neutemeljena i nedokazana. Tuženik ističe da nema spora da su se stvari tužitelja nalazile u posjedu tuženika u nekretninama u njegovom vlasništvu (tužitelj da nije bio vlasnik niti jedne nekretnine), a to da je bilo sukladno volji samog tužitelja. To da je već detaljno pojašnjeno i dokazano tijekom postupka i potvrđeno od strane više svjedoka. Način na koji je tuženik stekao posjed stvari da je neupitno valjan, a najbolje da ga ilustrira činjenica da su JB, a prije njega i svi ostali članovi uprave, istovremeno bili predsjednici uprave i tuženika i tužitelja. Budući da je ista osoba vodila oba društva, da se ne može govoriti o postupanju protiv volje tužitelja. Iz iskaza saslušanih svjedoka da nedvojbeno proizlazi da je imovina tužitelja (ranije Mirne ribolov d.o.o.) ušla u posjed tuženika (Mirne d.d.) sukladno tužiteljevoj volji. Zato da su navodi tužitelja u potpunosti protivni izjavama svjedoka. Svi svjedoci da su potvrdili da je tuženik imao valjan i miran posjed tužiteljeve imovine, a valjanost stjecanja posjeda da proizlazi iz svih činjeničnih okolnosti, a činjenica da je tuženik bio u posjedu tužiteljevih stvari sukladno njegovoj volji da je posebno naglašena u iskazima svjedoka: a) JB da je izjavio da za vrijeme dok je bio u upravi Mirne d.d. i Mirne ribolov d.o.o. „ništa nije protupravno oduzeto ni jednom ni drugom društvu“. Također da je naveo da „tuženik nije koristio tužiteljevu imovinu mimo njegove volje“. Iz iskaza svjedoka kojeg je predložio sam tužitelj da nedvojbeno proizlazi da imovina tužitelja nije izašla iz njegovog posjeda protiv njegove volje. JB da je potvrdio da je Mirna d.d. imala radnike i pogone u (ranije P-33/2021,

kojima se obavljala djelatnost, dok je Mirna ribolov d.o.o. nabavljala sirovinu za proizvodnju. Sva oprema koju je kupovala Mirna ribolov d.o.o. da je bila namijenjena za korištenje u tvornici tuženika, što da objašnjava zašto se imovina tužitelja nalazila u pogonima tuženika. Apsurdno da je tvrditi da su osobe na čelu obaju društava donosile odluke protivno vlastitoj volji; b) ŠBF, članica uprave Mirne ribolov d.o.o. u razdoblju od 1999. do 2011., da je potvrdila da je Ugovorom o poslovnoj suradnji iz 2002. uređen princip poslovanja za zaobilaženje blokade Mirne d.d. Izričito da je potvrdila da „imovina Mirne ribolov d.o.o. nikad nije prešla u Mirnu d.d. protivno volji odgovornih osoba“, a dodatno da je tu tvrdnju potkrijepila činjenicom da su „iste osobe bile u upravi jednog i drugog društva“; c) RB, članica uprave obaju društava i potpisnica Ugovora o poslovnoj suradnji iz 2002. da je izjavila da se suradnjom „odlučio premostiti problem blokade“ Mirne d.d.. Navela da je da „ništa protivno volji uprave Mirne ribolov d.o.o. nije izišlo iz njezina posjeda“ te da „Mirna d.d. nije postala posjednikom bilo kakve robe, opreme ili drugoga mimo volje Mirna ribolov d.o.o.“; d) ĆB, dugogodišnji zaposlenik Mirne d.d., Evelino Marić, da je potvrdio da je Ugovor o poslovnoj suradnji iz 2002. zaključen zbog blokade Mirne d.d. kako bi se osigurale plaće radnicima, te da je iskazao da proizvodnja „uvijek obavljana od strane Mirne d.d.“ i da „tužiteljeva imovina nije korištena od strane tuženika suprotno tužiteljevoj volji“, što da je podudarno s navodima ostalih svjedoka. Tužitelj da u ovom postupku kontinuirano pokušava imputirati da je tuženik učinio nespornim da je tužitelj vlasnik svih pokretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva. Takva tvrdnja da ne odgovara istini, jer da je tuženik nesporno priznao vlasništvo tužitelja isključivo u odnosu na predmete koji su bili obuhvaćeni Obavijestima o pravu zadržanja. Suprotno tome, glede predmeta koji nisu bili obuhvaćeni Obavijestima o pravu zadržanja, a koje da tužitelj uključuje u svoj tužbeni zahtjev, tuženik da nikada nije potvrdio da se radi o vlasništvu tužitelja, niti to može potvrditi. Tuženik da nema saznanja u čijem se posjedu navedene stvari eventualno nalaze, osim što sa sigurnošću može potvrditi da one nisu u njegovom posjedu. Jedine pokretnine za koje je tuženik imao saznanja da se nalaze kod osoba povezanih s tužiteljem da su već navedene u odgovoru na tužbu u donjem popisu, a isto da je u svom iskazu potvrdio i svjedok ĆB. U samom popisu iz tužbe da se nalaze stavke (koje nisu obuhvaćene obavijestima o pravu zadržanja) čiji opis da je u tolikoj mjeri paušalan i neodređen da ih je nemoguće individualizirati ili dovesti u vezu s konkretnom imovinom. Takvi opisi da nisu podobni da čine predmet prava vlasništva, niti da je moguće provesti bilo kakvo vještačenje njihove vrijednosti. Tuženik da nema nikakvih saznanja o tim stavkama u čijem su vlasništvu i posjedu. Primjeri: „Interijer proizvodnog pogona“ – radi se o krajnje općenitom pojmu koji ne označava nijednu pojedinu stvar. Pojmom „interijer“ mogu se obuhvatiti zidovi, instalacije, strojevi, namještaj, pa čak i potrošni materijal, a da pritom nije jasno na što tužitelj konkretno misli, „Kanalizacijski sustav“ – po svojoj naravi predstavlja javno dobro i ne može biti predmet privatnog vlasništva. Osim toga, da nije jasno na koji se sustav misli, gdje se on nalazi niti kako bi uopće mogao biti predan ili procijenjen, „Bušotina – vodo crpilište“ i „Hidrofor – vodo crpilište“ – također da su objekti javne infrastrukture, koji se ne mogu tretirati kao privatna pokretnina niti su ikada mogli biti u posjedu tuženika u smislu predmeta zadržanja, „Software W7“ – da se radi o računalnom programu, koji ne predstavlja pokretnu stvar u smislu ZOO-a. Osim toga, softver da je po svojoj prirodi licenciran, a da je nevlasnički pripadajući predmet, pa da ga se ne može tretirati kao individualiziranu imovinu, „Uređaj za evidenciju prisutnosti na poslu“ – opisan bez ikakve oznake proizvođača, tipa ili serijskog broja, pa da nije moguće utvrditi radi li se uopće o imovini tužitelja niti koji bi konkretni uređaj bio (ranije P-33/2021,

predmet zahtjeva. Štoviše, tuženik da s pravom pretpostavlja da ni sam tužitelj ne raspolaže stvarnim saznanjima o tome koje su to stvari, u kakvom se stanju nalaze ni u čijem su posjedu. Upravo iz tog razloga da tuženik od početka ovog postupka ističe da tužitelj nema nikakav stvarni ni pravni interes za povrat tih stvari, što je na kraju i sam tužitelj potvrdio povlačenjem tužbenog zahtjeva u tom dijelu te zadržavanjem samo novčanog zahtjeva. Da je tužitelj raspolagao iole konkretnim saznanjima, da bi predočio bi dokaze kojima bi pojedine stvari precizirao i dokazao njihov eventualni posjed tuženika. Tuženik da jest ostvarivao pravo zadržanja na određenoj imovini tužitelja, no ta imovina da nije identična onoj koju tužitelj navodi u tužbenom zahtjevu. U odgovoru na tužbu (toč. 7.) tuženik da je izričito naveo da se sve stvari na koje se tužitelj poziva nisu nalazile u posjedu tuženika. Primjerice, na str. 7. tužbe tužitelj da zahtijeva povrat „bušotine vodocrpilišta“ i „kanalizacijskog sustava“. Navedeni objekti da nikada nisu mogli biti dio imovine tužitelja jer da po svojoj pravnoj naravi predstavljaju javno dobro, nesposobno biti predmet privatnog vlasništva. Štoviše, prema opisu tužitelja da nije jasno ni o kakvim se konkretnim predmetima radi, budući da nikada nisu specificirani niti identificirani izvan paušalnih i nepreciznih opisa. Nadalje, tijekom čitavog ovog postupka tužitelj da nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi potvrdio svoje vlasništvo nad predmetnim stvarima, a isto tako da nije dokazao niti da se one nalaze, ili su se ikada nalazile, u posjedu tuženika. Posljedično, zahtjev tužitelja da tuženik vrati navedene stavke da je u cijelosti neosnovan, jer da se radi o stvarima koje je nemoguće individualizirati. Nijedna od tih stavki da nije identificirana niti specificirana na način potreban za njihovu individualizaciju kao objekta prava vlasništva. Stoga da se radi o paušalnim i nedokazanim tvrdnjama koje ne mogu predstavljati valjanu osnovu za usvajanje tužbenog zahtjeva. U pogledu dokaznog prijedloga za provođenjem vještačenja procjene vrijednosti da se ne može pridonijeti odlučnim činjenicama jer da sporne stavke nisu ni individualizirane ni dokazano postojeće, niti da je dokazano vlasništvo tužitelja ili posjed tuženika u relevantnim razdobljima. Tužbeni zahtjev da počiva na paušalno opisanim predmetima bez ikakve dodatne specifikacije, poput opisa „interijer pogona“, „kanalizacijski sustav“ ili „bušotina vodocrpilišta“. Pritom da pojedine stavke po svojoj naravi predstavljaju javno dobro i da ne mogu biti u privatnom vlasništvu. Tužitelj da nije priložio nijedan dokaz o postojanju, individualizaciji, stanju ili vlasništvu tih stvari, niti da je dokazao da su se one ikada nalazile u posjedu tuženika. Čak i kada bi postojale, da bi se radilo o opremi koja je u trenutku 2015. već bila stara desetak godina, a danas i dvadesetak, tehnički zastarjeloj i bez ikakve stvarne tržišne vrijednosti, što da dodatno potvrđuje neprimjerenost i neprovedivost vještačenja bez prethodne identifikacije svakog pojedinog komada. Već dostavljeni osvrti sudskih vještaka da jasno pokazuju da vještačenje ne može započeti bez prethodnog dokazivanja vlasništva, stvarnog postojanja i identiteta svake stavke te posjeda u relevantno vrijeme, što da je bio zadatak tužitelja da dokaže. U takvim okolnostima da je evidentno da se niti vještaci ne mogu realno baviti provođenjem takvih dokaza. Zadatak da je objektivno nemoguć sve dok tužitelj ne učini nužne korake individualizacije – poput navođenja oznaka, serijskih brojeva, lokacija, fotografija ili tehničke dokumentacije. Tužitelj da nije poduzeo ništa da olakša zadatak ni sudu ni vještaku, a razlog za to je što niti sam ne zna kakve su to stvari (osim laptopa i automobila koje su odnijeli sa sobom). Čak i kada bi bilo moguće utvrditi tržišnu vrijednost, takav dokaz da ne bi bio odlučan jer da je tužbeni zahtjev neodrživ po samoj pravnoj osnovi. Nesporno da je postojanje višemilijunskih dugova tužitelja prema tuženiku i da je na temelju tih dugovanja tuženik, sukladno članku 72. ZOO-a, valjano ostvario pravo zadržanja na imovini koja je bila u (ranije P-33/2021,

njegovu posjedu po osnovi Ugovora o poslovnoj suradnji, a potom da je, sukladno članku 75. ZOO-a, dio svoje tražbine namirio prodajom zadržane imovine Podravci temeljem ugovora iz prosinca 2014. i listopada 2015. Iz toga slijedi da tužitelj nema pravo na povrat stvari, niti na plaćanje njihove vrijednosti, niti na naknadu za korištenje. Stvari da su bile u valjanom posjedu tuženika temeljem prava zadržanja, a potom da su otuđene radi namirenja. Dodatno, zahtjev za naknadu korištenja od 5. prosinca 2015. nadalje da je očigledno neosnovan, budući da tuženik tada više nije bio posjednik tih stvari. Slijedom navedenog, predlaže se da sud odbije dokazni prijedlog tužitelja za vještačenje procjene vrijednosti stvari kao nepotreban i neprovediv. Vještačenje PB tuženik smatra krajnje nepouzdanim, neupotrebljivim i izrađenim protivno zadatku suda, na što da je iscrpno ukazivao u ranijim podnescima,a a na ročištu od 16. lipnja 2021. sama vještakinja PB da je potvrdila je osnovanost prigovora tuženika, kada je navela da nije samostalno izračunavala tržišnu vrijednost imovine niti naknade za korištenje, nego da je sve brojke preuzela iz tablica koje je sastavio tužitelj, da nije izašla na teren niti je vidjela ijedan predmet s popisa koji je trebala procjenjivati, da u odnosu na ključne stavke (kanalizacijski sustav, vodocrpilište, predkomora hladnjače) sama priznaje da nema stručna znanja potrebna za procjenu i da bi za to bila potrebna suradnja vještaka druge specijalnosti, da je polazila od pretpostavke da je cjelokupna sporna imovina vlasništvo tužitelja iako da to nikada nije dokazano, niti da se radi o stavkama koje je moguće individualizirati, niti koje su po naravi mogle biti predmet privatnog vlasništva (npr. javno dobro). Drugim riječima, vještakinja da je vlastitim iskazom potvrdila da je njezin nalaz samo prepisivanje tužiteljevih proizvoljnih tablica, bez ikakve provjere, metodologije ili stručne analize. Sama da je priznala da nije u mogućnosti izvršiti zadatak u onom dijelu koji se odnosi na imovinu većih vrijednosti. Tuženik ističe da nije neobično da tužitelj navodi da nema prigovora na takav nalaz, ali da oslanjanje na taj nalaz nije svrhovito u kontekstu utvrđivanja odlučnih činjenica u ovom predmetu. S obzirom na ovakve okolnosti, da je bespredmetno na bilo kakav način oslanjati se na nalaz vještakinje PB, jer da je on već ranije osporen detaljnim podnescima i mišljenjima drugih vještaka, a čak da je i sama vještakinja svojim iskazom potvrdila da nije izvršila zadatak. Takav nalaz da ne može poslužiti kao dokaz niti da ga sud može koristiti za utvrđenje odlučnih činjenica, iako da bi tužitelju to odgovaralo. Tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na predaju poslovne dokumentacije da je u cijelosti neosnovan, jer da je tuženik dokazao da je pisano pozvao tužitelja da dođe i preuzme dokumentaciju. O toj činjenici da je više puta raspravljano u ovom postupku, a sud da je upoznat da tužitelj nikada nije pristupio preuzimanju niti je poduzeo ikakve radnje da to realizira. Umjesto toga, da i dalje u podnescima samo „traži“ da mu se dokumentacija preda. U takvim okolnostima tuženik da ne može biti u zakašnjenju s činom predaje, jer zakašnjenje pretpostavlja aktivnu suradnju vjerovnika, a ta suradnja da u potpunosti izostaje. Tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na predaju poslovne dokumentacije da treba odbiti i iz razloga što je isti u trenutku podnošenja bio preuranjen, jer da je tužba podnesena 28. listopada 2015., a tuženik da do tog trenutka nikada nije zaprimio nikakav zahtjev ili upit za predaju poslovne dokumentacije. Tek da je dopisom od 8. veljače 2016. tuženik prvi put zaprimio zahtjev kojim se od njega traži predaja poslovne dokumentacije. U odgovoru na taj zahtjev od istoga dana Mirna d.d. da je izričito navela da nikada ranije nije zaprimila nikakav poziv niti upit za dostavu poslovne dokumentacije te da istoga dana, čim je zahtjev zaprimljen, poziva tužitelja da dođe i preuzme dokumentaciju te da obavijesti tuženika koja će osoba biti ovlaštena za preuzimanje. Takvo postupanje da jasno pokazuje da tuženik nije odugovlačio niti (ranije P-33/2021,

onemogućavao predaju, nego da je odmah bio spreman omogućiti preuzimanje. Slijedom toga da je jasno da u trenutku podnošenja tužbe tuženik nije mogao biti u zakašnjenju s predajom dokumentacije, jer da tužitelj nikada ranije nije niti zatražio njezinu predaju. Prema odredbama čl. 183. i 184. ZOO-a vjerovnik da dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi. Kako u trenutku podnošenja tužbe nije postojao ni jedan valjani zahtjev za predaju dokumentacije, da je jasno da tražbina predaje dokumentacije nije ni dospjela, a ujedno da je tužitelj svojim ponašanjem (nepreuzimanjem dokumentacije i izostankom suradnje) sam pao u zakašnjenje vjerovnika. Budući da se prema temeljnim pravilima obveznog prava ne mogu sudskim putem utuživati nedospjele tražbine, to znači da je tužba u ovom dijelu bila procesno preuranjena i neosnovana, te da ju valja odbiti. Tužitelj da nije dokazao postojanje tako specifične dokumentacije kakvu navodi u svojim zahtjevima i da nema nikakvog dokaza da fizički primjerci određenih isprava – primjerice veterinarskih rješenja od 2002. godine nadalje – uopće postoje. Tuženik da je tužitelja pozvao da preuzme nespecificirane registratore, ali da sam tuženik ne može znati što se u njima nalazi: možda nešto od onoga što tužitelj spominje, a možda i potpuno druge stvari. Neindividualizirani i neprovedivi zahtjevi Tužitelja glede dokumentacije da su: - „Spisi o poslovnoj pisanoj i e-mail korespondenciji s poslovnim partnerima“ – takav zahtjev da je potpuno nerealno ispuniti jer da nije specificirano o kojim se partnerima radi niti o kojoj vrsti korespondencije. Posebno da je apsurdno očekivati da se arhivira e-mail komunikacija iz razdoblja 2002–2014., - „Spisi sudskih sporova i postupaka pred upravnim i drugim državnim tijelima za razdoblje 2002–2014.“ – zahtjev da nije individualiziran jer da se ne navodi o kojim je postupcima riječ, niti je realno da bi tuženik imao sve preslike ili spise postupaka koji su vođeni pred drugim tijelima,- „Odobrenja i rješenja državnih tijela za obavljanje djelatnosti i dodjeli veterinarskog broja za razdoblje 2002–2014.“ – tužitelj da nije dokazao da su takva rješenja ikada postojala, niti da je jasno na koja konkretna rješenja misli, - „Spisi o sklopljenim ugovorima i drugim poslovnim odnosima s poslovnim partnerima, državnim tijelima i radnicima za razdoblje 2002–2014.“ – da se radi o posve općenitom zahtjevu koji obuhvaća praktički sve moguće ugovore, a da se ni na koji način ne specificira o kojim se ugovorima radi, - „Skladišnice, otpremnice, međuskladišnice“ za razdoblje 2002–2014. – da se radi o pomoćnim ispravama svakodnevnog poslovanja koje se redovito arhiviraju samo određeno vrijeme, ali da je nerealno očekivati da fizički primjerci postoje nakon 10–20 godina, - „Evidencija pisane i e-mail korespondencije“ – osim što nije moguće identificirati o kojim se dokumentima radi, takav zahtjev da bi u praksi bio neizvršiv jer nije moguće dokazati potpunost pretrage i predaje. U svakom slučaju, da je očigledno da se radi o zahtjevu koji nije postavljen s ciljem da bude ispunjen, nego da se eventualno zlouporabi u financijsku korist tužitelja. Kada bi se takav zahtjev u doslovnom obliku usvojio, da bi faktično bio neprovediv – jer da tuženik ne može predati dokumentaciju koja nikada nije postojala ili čije postojanje nije dokazano – a tužitelj da bi takvo nemoguće ispunjenje mogao koristiti isključivo kao podlogu za daljnja potraživanja u vidu naknade štete ili druge financijske koristi. Stoga da se zahtjev tužitelja za predaju poslovne dokumentacije mora odbiti kao neosnovan, budući da tužitelj nije dokazao niti postojanje konkretne dokumentacije, niti spremnost da ju preuzme, a da je tuženik uredno ispunio svoju obvezu time što je pozvao tužitelja na preuzimanje dostupnih registratora. Zaključno, tuženik predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan te tužitelju naloži naknadu parničnog troška tuženiku.

(ranije P-33/2021,

35. Proveden je dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu i to dokumentaciju priloženu uz tužbu (str. 7-20 spisa), dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (str. 30-52 spisa), dokumentaciju pribavljenu od Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Rovinju (str. 63-72 spisa), dokumentaciju Porezne uprave (str. 73-79 spisa), dokumentaciju priloženu uz podnesak od 21. ožujka 2017. (str. 89-122 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra priložen spisu (str. 123-140 spisa), dokumentaciju Ministarstva poljoprivrede (str. 153-174 spisa), povijesne izvatke iz sudskog registra, te izvatke iz sudskog registra (str. 199-211 spisa), dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 10. studenog 2017. (str. 215 spisa), nalaz i mišljenje vještaka PB (str. 255-276 spisa), povijesne izvatke iz sudskog registra (str. 288-301 spisa), dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 5. ožujka 2021. (str. 322-330 spisa), dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 31. ožujka 2021. (str. 341-343 spisa), dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 26. travnja 2021. (str. 347-387 spisa), dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 28. rujna 2021. (str. 399-405 spisa), izvadak iz sudskog registra (str. 407-413 spisa), dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 25. studenog 2021. (str. 417-418 spisa), dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 1. rujna 2025. (str. 478-487 spisa).

36. Tužitelj je podneskom od 1. rujna 2025. precizirao tužbeni zahtjev na način da je ustrajao kod tužbenog zahtjeva na povrat samo u odnosu na poslovnu dokumentaciju, dok je od zahtjeva za povrat prodanih specificiranih pokretnina (elektroničke opreme, uređaja , radnih strojeva i vozila) odustao - jer da su iste obzirom na protek vremena u potpunosti izgubile na vrijednosti i postale bezvrijedne, te da alternativni tužbeni zahtjevi, koji se odnosi na isplatu naknade za prodane stvari i na isplatu naknade za korištenje pokretnina za utuženo razdoblje, usklađen podneskom od 29. listopada 2020. postaje glavni tužbeni zahtjev. Tuženik se usprotivio tako postavljenim tužbenim zahtjevom. Sud je raspravnim rješenjem posl. broj P-220/2022- 139 od 11. rujna 2025. odbio preinaku tužben tužitelja sadržane u podnesku od 1. rujna 2025., no ustvari se ne radi o preinaci, već se radi o smanjenju tužbenog zahtjeva, pa kako se tuženik usprotivo preciziranom tužbenom zahtjevu tužitelja odnosno smanjenju tužbenog zahtjeva, na temelju čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje ZPP), odluka u ovome postupku će biti donijeta u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja. Radi navedenog je i izmijenjena odluka o odbijanju preinake, a sve kako to naprijed obrazloženo.

37. Tužitelj od tuženika traži povrat pokretnina i poslovne dokumentacije, te alternativno traži isplatu vrijednosti sredstava čiji povrat traži, kao i naknadu štete za nemogućnost korištenja tih stvari.

38. Između stranaka je nesporno da su bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o poslovnoj suradnji između Mirne d.d. i Mirne ribolov d.o.o. od 1. studenog 2002., prema kojemu je Mirna ribolov d.o.o. naručivala robu od Mirne d.d., Mirna d.d. je proizvodila i isporučivala konzerve Mirni ribolov d.o.o., Mirna ribolov d.o.o. je prodavala konzerve krajnjim kupcima i za to primala novac. Mirna ribolov d.o.o. nije izravno plaćala Mirni d.d. kupoprodajnu cijenu za konzerve koje je od Mirne d.d. kupila, već je podmirivala obveze koje je Mirna d.d. imala prema radnicima, kao i obveze za PDV i ostale račune izravno prema vjerovnicima, izbjegavajući uplate na račun Mirne d.d. Nesporno je da je takav sustav osmišljen, jer je Mirna d.d. bila u blokadi računa, te bi bilo kakva doznaka na račun Mirne d.d. bila usmjerena na uplatu obveza prema (ranije P-33/2021,

Poreznoj upravi, radi čijih obveza je Mirni d.d. bio blokiran račun. Nesporno je također da su stranke na ročištu održanom 21. ožujka 2017. učinile nespornim da su stvari koje su predmet ove parnice i u odnosu na koje je tuženik izjavio pravo zadržanja bile vlasništvo tužitelja u trenutku davanja izjave o pravu zadržanja, dakle nije nesporno da su sve stvari koje su predmetom tužbenog zahtjeva bile vlasništvo tužitelja, već one u odnosu na koje je tuženik izjavio pravo zadržanja. Sporno je, je li tužitelj bio vlasnik pokretnina čiji povrat traži, jesu li se pokretnine nalazile u posjedu tuženika, je li tuženik imao zakonsko pravo izjaviti pravo zadržanja, te ima li tužitelj pravo isplatu tražišne vrijednosti pokretnina čiji povrat traži, kao i naknadu štete za nemogućnost korištenja tih pokretnina.

39. Tužitelj od tuženika traži povrat pokretnina i poslovne dokumentacije, te alternativno traži isplatu tražišne vrijednosti pokretnina čiji povrat traži, kao i naknadu štete za nemogućnost korištenja tih pokretnina.

40. Odredbom čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 129/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012 i 152/2014, dalje: ZVDSP) propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari pri čemu je vlasnik dužan dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu (čl. 162. st. 1. ZVDSP). Vlasnik mora stvar koju zahtijeva opisati po njezinim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari, dakle dužan je dokazati identitet stvari (čl. 162. st. 2. ZVDSP).

41. Tužitelj je kao dokaz vlasništva dostavio Pregled osnovnih sredstava TD Mirna ribolov d.o.o. Rovinj iz kojega proizlazi da su kao njegova osnovna sredstva zavedene pokretnine čiji povrat traži od tuženika. Iz ovoga proizlazi da je tužitelj dokazao da je vlasnik pokretnina čiji povrat traži. Tužitelj je bio nadalje dužan dokazati da se pokretnine čiji povrat traži, nalaze u posjedu tuženika.

42. Na ročištu održanom 21. ožujka 2017. tuženik je učinio nespornim da su stvari u odnosu na koje je on izjavio pravo zadržanja bile u vlasništvu tužitelja u trenutku davanja izjave o pravu zadržanja. Dakle, tuženik nije učinio nespornim da su pokretnine koje se tužbenim zahtjevom od njega traže kod njega u posjedu, ali je priznao da su pokretnine u odnosu na koje je izjavio pravo zadržanja bile kod njega u posjedu i da su te pokretnine bile vlasništvo tužitelja. To znači da je u postupku trebalo identificirati pokretnine koje su predmetom tužbenog zahtjeva, te utvrditi nalaze li se ili jesu li se nalazile u posjedu tuženika, odnosno identificirati pokretnine u odnosu na koje je tuženik izjavio pravo zadržanja, pa kasnije utvrđivati pravo tuženika da se naplati iz zadržanih stvari. To sve iz razloga što vlasnik mora stvar koju zahtijeva opisati po njezinim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari, dakle dužan je dokazati identitet stvari (čl. 162. st. 2. ZVDSP). Tužitelj u tom smislu nije preložio odgovarajuće dokaze. Naime, tužitelj je tijekom cijelog postupka smatrao da je tuženik priznao da se sve pokretnine koje su predmetom tužbnog zahtjeva kod tuženika u posjedu. Međutim, tuženik to nije priznao, a tužitelj nije predložio dokaze na temelju kojih bi se to utvrdilo. Iz opisa poslovanja između tužitelja i tuženika se može poretpostaviti da su pokretnine – strojevi i oprema na kojima se odvijala proizvodnja ribljih proizvoda doista i bile u posjedu tuženika, no, kako tužitelj nije predložio dokaze na ove okolnosti, proizlazi da nisu identificirane pokretnine koje su predmetom tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik je priznao da su pokretnine u odnosu na koje je izjavio pravo zadržanja bile kod njega u posjedu i da su te pokretnine bile vlasništvo tužitelja, ali su one također navedene općenito odnosno navedene su kao proizvodnja (ranije P-33/2021,

u toku 3.044.434,95 kn, gotovi proizvodi u skladištu 972.766,19 kn, roba u prodavaonici 27.958,16 kn, zalihe sirovine, ambalaže, rezervnih dijelova 6.058.699,14 kn od čega se na zalihu plave ribe odnosi 3.530.0442,64 kn. Na temelju toga nije moguće jasno utvrditi o kojim se pokretninama radi. Tuženik je nadalje tijekom postuka naveo da nema spora da su se stvari tužitelja nalazile u posjedu tuženika u nekretninama u njegovom vlasništvu, jer da tužitelj nije bio vlasnik niti jedne nekretnine, te da je to bilo sukladno volji samog tužitelja. Međutim, tužitel nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi dokazao da se pokretnine koje su predmetom tužbenom zahtjeva nalaze ili su se nalazile, u posjedu tuženika. Također iz iskaza saslušanih svjedoka IB, ŠBF, RB i ĆB nije moguće utvrditi da su pokretnine koje su predmetom tužbenog zahtjeva bile pokretnine koje su bile u posjedu tuženika.

43. U postupku je provedeno financijsko vještačenje radi utvrđenja tržišne vrijednosti opreme iz tužbenog zahtjeva, koje vještačenje je provedeno po vještaku PB, no vještakinja je vještačenje sačinila uzimajući kao temelj da su sve pokretnine iz tužbenog zahtjeva ujedno bile i u posjedu tuženika. S obzirom da to u postupku nije utvrđeno, radi ocjene tržišne vrijednosti pokretnina koje su predmetom ovoga postupka bilo je potrebno provesti vještačenje na okolnosti utvrđenja jesu li pokretnine koje su predmetom tužbenog zahtjeva u posjedu tuženika, te nakon toga ocijeniti ostale prigovore. Sud je odredio provođenje dokaza kombiniranim vještačenjem po vještacima elektrotehničke i strojarske struke (koje rješenje je izmijenjeno na način da je za oba vještačenja imenovan jedan vještak) čiji zadatak je bio utvrđenje tržišne vrijednosti naknade za korištenje te opreme u periodu koji je određen tužbenim zahtjevom, i to u periodu od 21. studenog 2014. pa do dana izrade nalaza, a sve prema prijedlogu tužitelja. No, navedeno vještačenje nije provedeno, te je donijeta odlukada se isto neće provesti, jer tužitelj, vještačenje nije predložio na okolnost identifikacije pokretnina koje su predmetom tužbenog zahtjeva odnosno radi utvrđenja da se iste nalaz u posjedu tuženika, već samo na okolnost utvrđenja tržišne vrijednosti naknade za korištenje opreme koja je obuhvaćena tužbenim zahtjevom u periodu koji je određen tužbenim zahtjevom, i to u periodu od 21. studenog 2014. pa do dana izrade nalaza, što znači da tužitelj nije predložio dokaz radi utvrđenja da se pokretnine koje su predmetom tužbenog zahtjeva nalaze u tuženikovu posjedu, što je jedna od pretpostavki iz čl. 162. ZVDSP.

44. Budući iz iskaza saslušanih svjedoka IB, član uprave obaju društava u utuženom razdoblju, SBF, članice uprave tužitelja u razdoblju od 1999. do 2011., RB, članice uprava obaju društava i potpisnice Ugovora o poslovnoj suradnji iz 2002. i ĆB, zaposlenika tuženika, nije utvrđeno da su pokretnine koje su predmetom tužbenog zahtjeva bile pokretnine koje su bile u posjedu tuženika, to je sud odbio dokazne prijedloge za saslušanjem daljnih svjedoka, jer je ocijenjeno da, s obzirom na činjenicu da tužitelj smatra da je nesporno da su pokretnine čija se predaja u posjed traži, bile u posjedu tuženika, niti daljnji svjedoci nisu predloženi radi utvrđenja navedene okolnosti.

45. U tijeku postupka je, pored obrazloženih primjedbi, bilo istaknuto više primjedbi od strane stranaka, no sud iste nije pojedinačno obrazlagao, već su obrazložene odlučne činjenice za donošenje odluke. Također je sud razmatrao sve isprave dostavljene u spis, no nije ih pojedinačno obrazlagao, već samo one na kojima je temeljio odluku. Radi navedenog nije obrazlagao ni pravo zadržanja istaknuto od strane tuženika.

(ranije P-33/2021,

46. Kako je ocijenen neosnovanim tužiteljev tužbeni zahtjev za povrat pokretnina i poslovne dokumentacije, odbijen je i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev, budući je isti upravljen na isplatu tržišne vrijednosti sredstava čiji se povrat traži, kao i naknada štete za nemogućnost korištenja tih stvari, što bi bilo osnovano u situraciji da je usvojen tužbeni zahtjev na povrat uz uvjet da su te stvari – pokretnine neosnovano prodane.

47. Tijekom postupka je došlo do promjena na strani tužitelja na način da je prvotno tužitelj bio MIRNA RIBOLOV d.o.o. da bi kasnije zbog statusnih promjena pripajanja kao tužitelj bio označen FUTURUM KOMUNIKACIJE d.o.o., nakon toga ČETVRTA GENERACIJA d.o.o. i naposljetku EURO AGRO-BISTRA d.o.o.

48. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, pa je tužitelj, čiji je tužbeni zahtjev odbijen, dužan tuženiku naknaditi troškove postupka.

49. Tuženiku je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu od 30.03.2016., za sastav podnesaka od 18.03.2019., 08.03.2021., 29.09.2021. i 09.09.2025., za zastupanje na ročištima 29.11.2016., 21.03.2017., 29.06.2017., 14.11.2018., 16.06.2021., 25.06.2025. i 11.09.2025. u iznosu od po 8.356,00 eur, na temelju Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/2023, dalje Tarifa) i Tbr. 9. t. 1. Tarife, za sastav podnesaka od 09.05.2017., 13.11.2020., 26.11.2021., 02.01.2022., 27.03.2023., 20.06.2025., u iznosu od po 200,00 eur, na temelju Tbr. 8. t. 3. Tarife, te PDV 25% u iznosu od 25.368,00 eur, odnosno ukupno 126.840,00 eur.

50. Trošak sastava podneska od 17.03.2017. u iznosu od 8.356,00 eur tuženiku nije priznat jer je predan na ročištu 21.3.2017., te je tuženik mogao navode iz podneska iznijeti na ročištu, podnesak od 31.03.2021. također nije priznat jer se radilo o dopuni podneska na očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka koji podnesak je priznat, te je tuženik mogao u jednom podnesku iznijeti sve primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka. Radi navedenog nije priznat ni PDV 25% na odbijeni trošak podnesaka u iznosu od 4.178,00 eur, kao ni zatraženi trošak predujma za vještačenje u iznosu od 1.000,00 eur jer određeno vještačenje po vještaku elektrotehničke i strojarske struke nije provedeno. Trošak pristojbe na odgovor na tužbu i presudu u iznosu od po 664,00 eur, također nije priznat jer navedeni trošak nije nastao.

U Pazinu 27. listopada 2025.

Sutkinja

Tamara Lakoseljac Benčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana računajući od dana objave presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

- Pun. tužitelja,

- Pun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte