Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Pr-69/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužitelja SO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Ludbregu, protiv tuženika Autobusni prijevoz d.o.o., OIB: 15263066301, Varaždin, Gospodarska ulica 56, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka 12. rujna 2025., dana 27. listopada 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku AUTOBUSNI PRIJEVOZ d.o.o. za prijevoz, usluge, trgovinu i putničku agenciju, OIB: 15263066301, Gospodarska 56, 42000 Varaždin da tužitelju SO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], sa osnova razlike plaće isplati ukupan bruto iznos od 2.445,83 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče;

- na iznos od 349, 85 EUR od 22.04.2020. pa do isplate,

- na iznos od 225,41 EUR od 22.05.2020. pa do isplate,

- na iznos od 225,41 EUR od 22.06.2020. pa do isplate,

- na iznos od 225,41 EUR od 22.07.2020. pa do isplate,

- na iznos od 225,41 EUR od 22.08.2020. pa do isplate,

- na iznos od 225,41 EUR od 22.09.2020. pa do isplate,

- na iznos od 225,41 EUR od 22.10.2020. pa do isplate,

- na iznos od 180,33 EUR od 22.11.2020. pa do isplate,

- na iznos od 180,33 EUR od 22.12.2020. pa do isplate,

- na iznos od 42,54 EUR od 22.01.2021. pa do isplate,

- na iznos od 42,54 EUR od 22.02.2021. pa do isplate,

- na iznos od 42,54 EUR od 22.03.2021. pa do isplate,

- na iznos od 42,54 EUR od 22.04.2021. pa do isplate,

- na iznos od 42,54 EUR od 22.05.2021. pa do isplate,

- na iznos od 42,54 EUR od 22.06.2021. pa do isplate,

- na iznos od 42,54 EUR od 22.07.2021. pa do isplate,

- na iznos od 42,54 EUR od 22.08.2021. pa do isplate,

- na iznos od 42,54 EUR od 22.09.2021. pa do isplate,

izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, po stopama propisanim čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. listopada 2025. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s preostalim dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 55,26 EUR bruto, sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, ako i sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđene bruto iznose razlike plaće prije 22. u mjesecu za prethodni mjesec.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 24. srpnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika Autobusni prijevoz d.o.o. radi isplate. U tužbi je naveo da je kod tuženika bio u radnom odnosu temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme broj 432/2013 od 13.06.2013. do 31.12.2013, na radnom mjestu tehnolog održavanja-pripravnik, a potom temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj 432-2/2014 od 16.12.2013. i Aneksa Ugovora o radu broj 483/00 od 18.06.2015., na radnom mjestu tehnolog održavanja. Dana 23.03.2023. mu je prestao radni odnos temeljem Otkaza ugovora o radu ur. broj 49/2023 od 24.02.2023. od strane njega, kao radnika. Tvrdi da je sukladno čl. 1. Aneksa Ugovora o radu broj 483/00 od 18.06.2015. izmijenjen članak 11. Ugovora o radu broj 432 - 2/2014 od 16.12.2013. te mu je mjesečna plaća bila ugovorena u neto iznosu od 5.000,00 kuna/ 663,61 EUR. Tvrdi da iz dostavljenih obračuna isplaćenih plaća proizlazi da mu je tuženik u razdoblju od 01.03.2020. pa do 31.09.2021. isplaćivao plaću manju od ugovorene. Naime, prema čl. 15. Zakona o radu, ugovor o radu mora biti sklopljen u pisanom obliku, a podatak o plaći je bitan sastojak Ugovora o radu. S obzirom da je ugovor o radu dvostranoobvezni pravni posao (čl. 7. Zakona o radu), za promjenu bitnih sastojaka ugovora potrebna je suglasnost obje ugovorne strane, dakle i radnika i poslodavca. Tvrdi da je poslodavac bez pristanka radnika, izmijenio bitan sastojak ugovora o radu, odnosno isplaćivao je radniku manju plaću od ugovorene, a da o tome nije postojao konsenzus stranaka u vidu sklopljenog Aneksa ugovora o radu. Naveo je da je tuženik neosnovano Odlukom direktora od 14. travnja 2020. umanjio plaću i odredio je u visini potpora koje je tuženik dobio od Republike Hrvatske u svrhu očuvanja radnih mjesta, a kojom odlukom tuženik nikako nije mogao izmijeniti Ugovor o radu, kao dvostrano obvezni ugovor. Tvrdi da navedeno proizlazi iz tumačenja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike RH od 4. siječnja 2023. koje govori da potpora služi poslodavcima za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima za koje je isplaćena potpora te da je poslodavac u obvezi isplatiti ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću sukladno ugovoru o radu, te da je stav Ministarstva da sama činjenica korištenja potpore od strane poslodavca ne zahtjeva izmjenu ugovora o radu, u smislu da visina plaće bude ista kao i visina potpore . Naveo je i da u okolnostima epidemije Covid-19 za poslodavca i dalje postoji dužnost ispunjavanja obveza prema radnicima u skladu sa Zakonom o radu, odnosno dužnost primjene svih zakona i propisa, kao i u redovnim uvjetima, a to se odnosi i na način utvrđivanja i isplate plaća. Naveo je da prema dostavljenim obračunima isplaćene plaće proizlazi da je u razdoblju od ožujka 2020. pa do rujna 2021. razlika između ugovorene i stvarno isplaćene bruto plaće iznosila 18.844,49 kn/ 2.501,09 EUR . Predložio je da sud temeljem odredbe čl.90, čl.92.st.3. i čl.91.st.3. Zakona o radu prihvati tužbeni zahtjev i naloži tuženiku da mu nadoknadi trošak parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je nesporno da je tužitelj bio u radnom odnosu i na radnim mjestima temeljem svih Ugovora o radu koje navodi u tužbi i da mu je 23. ožujka 2023. prestao radni odnos temeljem njegovog pisanog otkaza Ugovora o radu od 24. veljače 2023. Naveo je i da je točno da je mjesečna plaća bila ugovorena „u neto“ iznosu od 5.000,00 kuna/ 663,61 EUR, no da osporava osnovu i visinu tražbine postavljene i pravno označene u tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik ustraje na argumentaciji iz Prijedloga za dopuštenje revizije koji je podnio protiv drugostupanjske presude Županijskog suda u Puli broj Gž R-149/2023-2 i navodi da izraženi stav u toj presudi nije usklađen s (semantički gledano) stavom ministarstva - da sama činjenica korištenja potpore od strane poslodavca, ne zahtjeva izmjenu ugovora o radu, u smislu da visina plaće bude ista kao i visina potpore. Naveo je da tom stavu ministarstva koincidira činjenica je da u uvjetima poremećaja poslovnog sustava i poduzimanju mjera i aktivnosti na sprječavanju i saniranju posljedica pandemije Covid-19, ediktalno objavljenom odlukom od 14. travnja 2020., bez izmjene ugovora o radu umanjio plaće svim zaposlenicima, tako i plaću tužitelja, utvrđujući je u istom iznosu kao i svim drugim zaposlenicima - u visini iznosa potpora te da tuženik objektivno nije mogao provesti postupke sklapanja aneksa ugovora o radu sa svim zaposlenicima. S tim u vezi, Stožer civilne zaštite RH donio je 20. ožujka 2020. Odluku o privremenoj obustavi javnog prometa, a 22. prosinca 2020. donio je Odluku o načinu organizacije javnog prijevoza putnika kojom je obvezao prijevoznike da u prijevoznim sredstvima bude popunjeno najviše 40% raspoloživih mjesta. Naveo je da je riječ je o tome da je tuženik kao poslodavac uslijed „više sile“ u smislu čl. 373. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, pravno-jednostranom odlukom utvrdio visinu plaće svim radnicima, pa tako i tužitelju, svima u istom iznosu, a da ne optereti spis dostavio je listu zarade za travanj mjesec 2020. iz koje je, između ostalog, vidljiv broj zaposlenika. Naveo je da tužitelj „tek u tužbi“ tvrdi da mu je bez njegovog pristanka poslodavac isplaćivao plaću manju od ugovorene, ipso facto da mu je povrijedio pravo iz radnog odnosa, iako za vrijeme trajanja radnog odnosa u svezi te povrede nije podnio zahtjev za zaštitu prava te da je propuštanjem podnošenja zahtjeva za zaštitu prava protiv odluke o promjeni iznosa plaće tužitelj došao u poziciju prekludiranosti traženja plaće iz ugovora o radu pred nadležnim sudom u smislu čl. 133. st. 3. Zakona o radu. Naveo je da treba sagledati u kontekstu da dok je tužitelj bio u radnom odnosu - da je u podužem utuženom periodu primao obračunske liste plaće (što je potvrđivao svojim potpisom na potpisnim listama), iz kojih je razvidno da mu je plaća isplaćivana sukladno spornoj odluci te da je izvjesno da tužitelj nije osporavao pravni značaj te odluke kojom mu je umanjena plaća, iako se u tužbi fokusira upravo na osporavanje njenog pravnog značaja kad tvrdi da mu je „neosnovano“ odlukom od 14. travnja 2020. umanjena plaća. S obzirom da su u utuženom razdoblju „istovremeno“ egzistirali ranije sklopljeni Ugovor o radu i kasnije donesena sporna Odluka te da njen pravni značaj tužitelj nije osporavao, naveo je da se može formirati izvjesno uvjerenje da je postojao konsenzus stranaka o isplati manje plaće od ugovorene. Tuženik navodi da se prihvat može manifestirati de facto i konkludentnom radnjom (faktičnim pristankom), naročito i opetovano, ako tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu prava. Nadalje je naveo da ostajući primarno kod prigovora kojim osporava osnovu tražbine tužitelja, podredno osporava i njenu visinu, navodeći da prema obračunima isplaćene plaće koje je tužitelj priložio uz tužbu, ne proizlazi da bi u utuženom razdoblju razlika između ugovorene i stvarno isplaćene bruto plaće iznosila 18.844,49 kn/ 2.501,09 EUR. Naveo je da tužitelj nije dostavio obračun isplaćene plaće za rujan 2020. i za rujan 2021., stoga formalno nema činjeničnu podlogu kojom dokazuje (onus proferendi ) da je ostvario razliku plaće za te mjesece. Skrenuo je pažnju na mišljenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike objavljeno dana 21. veljače 2023. na njegovoj Internet stranici prema kojem je Zakonom o radu (NN broj 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22) p laća je definirana kao primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu. (…). Plaća se može sastojati od osnovne odnosno ugovorene plaće, dodataka te ostalih primitaka. Dodatkom na plaću, između ostalog, može se smatrati i primitak koji ovisi o radnoj uspješnosti radnika (tzv. stimulacija), pri čemu takav dodatak mora odgovarati gore navedenoj definiciji plaće koja zahtijeva kumulativno ispunjenje oba kriterija, tj. i da se radi o primitku za obavljeni rad, i da se radi o primitku za određeni mjesec. Prema istom mišljenju ostali primici isplaćeni radniku za obavljeni rad, kojima nedostaje ispunjenje kriterija redovitosti isplate, se ne smatraju plaćom. Slijedom navedenog, nagrada za radne rezultate će se smatrati plaćom, i to dodatkom definiranim odredbom članka 90. stavka 4. Zakona o radu ako je ispunjen kriterij redovitosti isplate takvog materijalnog prava, odnosno, ako nagrada za radne rezultate ispunjava kriterij redovitosti, odnosno ako se isplaćuje jednako kako se isplaćuje plaća, odgovarat će definiciji plaće (…). Naveo je i da u tom mišljenju stoji

- da kriterij oporezivosti odnosno neoporezivosti nekog primitka nije relevantan u kontekstu definicija Zakona o radu. Zakonom o radu je konkretizirana struktura plaće koju je i u utuženom razdoblju poslodavac bio dužan radniku obračunati i isplatiti, a koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Ukazao je da je na obračunima isplaćene plaće za 2020., koje je tužitelj priložio uz tužbu, pod rednim brojem 011 obrasca obračuna, vidljivo da su tužitelju isplaćeni neoporezivi primici, tj. dodaci uz plaću kao nagrada za rad, za ožujak 2020. u iznosu od 400 kn/53,09 EUR, za listopad 2020. u iznosu od 1.400,00 kn/185,81 EUR, za prosinac 2020. godine u iznosu od 400,00 kn/53,09 EUR, te da je iz obračunskih lista za 2021., pod rednim broj 011 obrasca obračuna, razvidno da su tužitelju za sve mjesece u toj godini isplaćivani neoporezivi primici tj. dodaci uz plaću kao nagrada za rad u iznosu od 400 kn/53,09 EUR, s tim da mu je za srpanj mjesec isplaćen dodatak uz plaću u iznosu od 900,00 kn/119,45 EUR. Naveo je i da neovisno o tome da li se pod plaćom smatraju i neoporezivi primici se iz tužbe se vidi da tužitelj traži razliku plaće od ožujka 2020. do rujna 2021., a priloženi su obračuni plaća od veljače 2020. do kolovoza 2021., što se ne poklapa s tužbenim zahtjevom. Naveo je i da je kod plaće za 12. mjesec 2020. krivo obračunati porez i u konačnici je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. Na pripremnom ročištu održanom 22. studenoga 2023. tužitelj je predložio da vještak u nalazu prikaže koliko iznosi bruto iznos plaće u odnosu na neto iznos plaće prikazan u ugovoru o radu, pa da temeljem toga utvrdi razliku manje isplaćene plaće u utuženom razdoblju. Predložio je da sud službenim putem od tuženika pribavi platne liste za rujan 2020. i 2021., jer navedene platne liste ne posjeduje. Tuženik je isticao da je tužitelj u prekluziji u podnošenju ove tužbe, jer nije podnio zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o umanjenju plaće. Ponovio je navode iz odgovora na tužbu te u odnosu na predloženi dokaz tužitelja da se od njega pribavi dokumentacija koju traži, naglasio je da između stranaka u ovom postupku ne postoji zajednička dokumentacija pa da bi tuženik u smislu čl.186.b. Zakona o parničnom postupku položio račun tužitelju. Naveo je da je tužitelj već dopisom zatražio obračun plaće za rujan 2020. a tuženik mu je odgovorio dopisom od 12. svibnja 2023. Predložio je da se sasluša RO na okolnost da tužitelj nije podnosio nikakve zahtjeve za zaštitu prava i usprotivio se predloženom vještačenju. Sud je naložio tuženiku da dostavi obračunsku listu plaće za rujan 2020. s obzirom da je iz predane dokumentacije od strane tuženika proizlazilo da se tuženik prije pokretanja ovog postupka obratio tuženiku sa zahtjevom da mu izda obračunsku listu plaće za rujan 2020., a tuženik tom zahtjevu tužitelju zapravo nije udovoljio već je tražio da mu tužitelj dostavi točan razlog zbog kojeg traži dostavu te obračunske liste plaće za rujan 2020.

4. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje na način da je isti smanjio. Naime, prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj je tražio isplatu razlike plaće u bruto iznosu od 2.501,09 EUR, sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose razlike plaće, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima razlike plaće, a konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio je isplatu razlike plaće u bruto iznosu od 2.445,83 EUR, sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose razlike plaće, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima razlike plaće. Navedeno smanjenje tužbenog zahtjeva smatra se djelomičnim povlačenjem tužbe. Tuženik je naveo da se protivi tom djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, pa je s obzirom na sadržaj odredbe čl.193.st.2. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno odlučio kao pod točkom III. izreke presude.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to: Anex ugovora o radu broj 483/00 od 18.6.2015. (stranica 6 spisa), Očitovanje na namjeravanu odluku o isplatama plaće od 1.3.2020. od 10.4.2020. (stranica 7 spisa), očitovanje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područni ured Varaždin Klasa: 102-05/22-01/32, Urbroj. 2186-18-96/1-22-02 od 6.12.2022. (stranice 8-11 spisa), Odluku o isplati umanjene plaće odnosno naknade plaće radi očuvanja radnih mjesta broj: 131/2020 od 14.4.2020. (stranica 12 spisa), otkaz ugovora o radu od 24.2.2023. (stranica 13 spisa), Ugovor o radu broj: 432/2013 od 12.6.2013. (stranice 21-22 spisa), obračune isplaćene plaće/naknade plaće za veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, listopad, studeni prosinac 2020., za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2021. (stranice 23-40 spisa), Ugovor o radu broj: 432-2/2014 od 16.12.2013. (stranice 41-42 spisa), Prijedlog za dopuštenje revizije (stranica 52-57 spisa), odluku o privremenoj obustavi javnog prometa Klasa: 810-06/20-01/7, Urbroj:

511-01-300-20-8 od 21. ožujka 2020. (stranica 62 spisa), Odluku o načinu organizacije javnog prijevoza putnika radi sprječavanja širenja bolesti Covid-19 Klasa: 810-06/20- 01/7, Urbroj: 511-01-300-20-255 od 22. prosinca 2020. (stranice 63-64 spisa), Obavijest o razvrstavanju poslovnog subjekta prema NKD-u 2007. od 23. siječnja 2015. (strana 65 spisa), Listu zarada IV po jedinicama – ukupno od 18.5.2020. (stranice 66-72 spisa), Potpisnu listu – po jedinicama (stranice 73-92 spisa), obračun isplaćene plaće/naknade plaće za rujan 2021. (stranica 93 spisa), obračun isplaćene plaće/naknade plaće za rujan 2021. (stranica 103 spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 4104/2023-2 od 13. prosinca 2023. (stranica 107-109 spisa), dopis Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Uprava za rad i zaštitu na radu, Definicija plaće od 14.2.2024. (stranice 113-114 spisa). Isto tako u dokaznom postupku saslušani su svjedoci BO i UO, te tužitelj kao stranka, a izveden je i dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa.

6. Iz Ugovora o radu broj: 432-2/2014 (stranica 41-42 spisa) sklopljenog između stranaka 16.12.2013. proizlazi da je isti bio sklopljen na neodređeno vrijeme te da je tužitelj na temelju istog obavljao poslove tehnologa održavanja, kao i sve potrebite poslove po nalogu Stečajnog upravitelja od 1.1.2014. Nadalje, proizlazi da je čl. 11. tog ugovora o radu bilo ugovoreno da će se radniku isplaćivati mjesečna plaća u neto iznosu od 6.500,00 kuna. Iz čl. 12. Ugovora o radu proizlazi da je poslodavac dužan isplatiti plaću na način da prvi dio plaće koji ne može iznositi manje od 50% pripadajuće mjesečne osnovne plaće radnika, najkasnije prvog dana u mjesecu za prethodni mjesec, a drugi dio najkasnije 22. u mjesecu za prethodni mjesec, kada se ujedno radi i konačni mjesečni obračun. Iz Anexa Ugovora o radu broj: 483/00 od 18. lipnja 2015. (stranica 6 spisa)proizlazi da je tim Anexom izmijenjen čl. 11. Ugovora o radu i glasi: "Za obavljanje poslova iz članka 2. Ugovora o radu radniku će se isplaćivati mjesečna plaća u iznosu od 5.000,00 kn neto". Nadalje proizlazi da se preostali sadržaj Ugovora o radu nije mijenjao te da se taj Anex Ugovora o radu primjenjuje od 1.7.2015. Nadalje, iz otkaza ugovora o radu (stranica 13 spisa) proizlazi da je tužitelj 24.2.2023. obavijestio tuženika da raskida ugovor o radu s danom 23.3.2023. Iz očitovanja UO i NO, sindikalnih povjerenika za Regionalni industrijski sindikat i Sindikat prometa i veza Republike Hrvatske ( stranica 7 spisa) od 10.4.2020. na namjeravanu odluku o isplatama plaća od 1.3.2020. proizlazi da su se sindikalni povjerenici protivili namjeravanoj odluci Autobusnog prijevoza d.o.o. na temelju koje kani od 1.3.2020. isplaćivati naknadu plaće radnicima samo u visini utvrđenih iznosa potpore za očuvanje radnih mjesta u sektorima pogođenim koronavirusom. Iz obrazloženja proizlazi da je poslodavac, odnosno tuženik obavijestio sindikalne povjerenika na sastanku održanom 3.4.2020.u Krapini o svojoj namjeri te da je namjeravana odluka tuženika protivna odredbama čl. 95. Zakona o radu kojom je određeno da radnik ima pravo na naknadu plaće za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga i okolnosti za koje radnik i poslodavac nisu odgovorni. Naveli su i da namjera poslodavca nije sukladna ni odlukama Vlade Republike Hrvatske o mjerama za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima Koronavirusom te da poslodavac ima zakonsku obvezu radnicima isplaćivati punu plaću prema izjavi ministra rada i mirovinskog sustava MO, a Vladine mjere služe kao pomoć pri ispunjavanju te obveze. Iz Odluke o isplati umanjene plaće, odnosno naknade plaće radi očuvanja radnih mjesta broj 131/2020 ( stranica 12 spisa) proizlazi da je tuženik 14.4.2020. donio tu odluku kojom je odlučeno da će se radnicima tuženika isplaćivati umanjena plaća, odnosno naknada plaće u visini utvrđenih potpora za očuvanje radnih mjesta u sektorima pogođenim korona virusom, sukladno mjerama Vlade RH čija je provedba u nadležnosti Ministarstva financija i Ministarstva rada i mirovinskog sustava. Navedeno je i da će se plaća, odnosno naknada plaće u iznosu novčane potpore isplaćivati počevši od isplate plaće za ožujak 2020. Iz dostavne naredbe proizlazi da je ta odluka dostavljena radnicima, sindikalnim povjerenicima i pismohrani. Iz dopisa Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (stranica 8-11 spisa) u bitnom proizlazi da su tuženik i Hrvatski zavod za zapošljavanje sklopili više ugovora za dodjelu potpora za očuvanje radnih mjesta, te da je iz sadržaja ugovora razvidno da se radi isključivo o ugovorima za dodjelu potpora za očuvanje radnih mjesta, a u kojima se ne navode imena i prezimena radnika na koje se potpora odnosi već se samo navodi broj radnika obuhvaćenih potporom i razdoblje za koje se potpora dodjeljuje. Pojašnjeno je da je poslodavac podnosio zahtjev za dodjelu potpore za određeni broj radnika i za taj broj koji je bio naveden u zahtjevu se potpora i dodijelila. U dopisu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje je navedeno da su isplaćeni iznosi potpore predstavljali pomoć poslodavcima u prevladavanju poteškoća koje su uzrokovane pandemijom, međutim da je svaki poslodavac bio u obvezi isplatiti radniku ugovoreni iznos plaće. Iz obračuna isplaćene plaće/naknade plaće (stranica 23-40 spisa, 93 i 103 spisa) proizlazi da je tužitelju 20.3.2020. isplaćena neto plaća u iznosu 3.934,35 kn, za veljaču 2020. Proizlazi i da mu je isplaćen dodatak plaći u iznosu od 450,00 kn i stimulacija za kvalitetu rada u iznosu od 1.080,00 kn. Zatim da mu je u 17.4.2020. za ožujak 2020. isplaćena neto plaća u iznosu od 3.250,00 kn, te da mu je isplaćen dodatak na plaću u iznosu od 400,00 kn. Zatim da mu je 15.5.2020.,15.6.2020., 15.7.2020., 14.8.2020., 15.9.2020., plaća za travanj, svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2020. isplaćena u neto iznosu od 4.000,00 kn, te da mu nisu isplaćivani nikakvi dodaci uz plaću. Zatim proizlazi da je tužitelju 15.10.2020. isplaćena plaća za rujan 2020. u neto iznosu od 4.000,00 kn i dodatak uz plaću u iznosu od 1.600,00 kn. Zatim da je 13.11.2020. za listopad 2020. tužitelju isplaćena neto plaća u iznosu od 4.200,00 kn i dodatak uz plaću u iznosu od 1.400,00 kn , zatim da je 15.12.2020. za studeni 2020. tužitelju isplaćena neto plaća u iznosu od 4.415,33 kn. Zatim da je tužitelju 15.1.2021., 15.2.2021., 15.3.2021., 15.4.2021., 14.5.2021., 15.6.2021., 15.7.2021., 13.8.2021., 15.9.2021. isplaćena plaća za prosinac 2020., siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2021. u neto iznosima od po 4.800,00 kn i dodaci uz plaću u iznosu od 400,00 kn. Zatim je utvrđeno da je tužitelju 15.10.2021. za rujan 2021. isplaćena neto plaća u iznosu od 5.100,00 kn i dodatak uz plaću u iznosu od 400,00 kn. Iz Odluke o privremenoj obustavi javnog prometa (stranica 62 spisa) proizlazi da je Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske 20. ožujka 2020., s obzirom na znatno povećani rizik prijenosa bolesti COVID-19 prilikom korištenja javnog prijevoza, privremeno obustavio javni promet u trajanju od 30 dana od dana donošenja te odluke. Proizlazi da se ta odluka primjenjivala od 22. ožujka 2020. Iz Odluke o načinu organizacije javnog prijevoza putnika radi sprečavanja širenja bolesti COVID-19 od 22.12.2020. ( stranica 63-64 spisa) proizlazi su pružatelji usluga javnog prijevoza putnika obvezani, radi sprječavanja širenja bolesti COVID-19, javni prijevoz organizirati sukladno toj odluci te općim i posebnim preporukama i uputama koje Hrvatski zavod za javno zdravstvo objavljuje na svojim mrežnim stranicama, odnosno da su pružatelji usluga u javnom prijevozu putnika obvezni prijevoz obavljati na način da u prijevoznim sredstvima bude popunjeno najviše 40% raspoloživih mjesta. Nadalje proizlazi da je ta Odluka stupila na snagu 23. prosinca 2020. Iz Obavijesti o razvrstavanju poslovnog subjekata prema NKD-u 2007. proizlazi da tuženik obavlja djelatnost ostalog kopnenog prijevoza putnika. Iz liste zarada IV po jedinicama (stranica 66-72 spisa) u bitnom proizlazi da je tuženik svima osim direktorima JO i ĆO u četvrtom mjesecu 2020. isplatio neto plaću u iznosu od 4.000,00 kn. Iz Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 4104/2023-2 (stranica 107-109 spisa) proizlazi da je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije, podnesen u predmetu Općinskog suda u Varaždinu broj Pr - 69/2022, podnesen protiv presude Županijskog suda u Puli broj Gž R -149/2023-2 od 15. svibnja 2023. odbijen u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja, a odbačen u dijelu koji se odnosi na povredu temeljenog ljudskog prava zajamčenog Ustavnom Republike Hrvatske i Europskom konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iz dopisa, odnosno mišljenja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike od 14. veljače 2024. (stran ica 113-114 spisa) proizlazi da je izmjenama i dopunama Zakona o radu (NN broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23-Odluka Ustavnog suda RH) redefiniran institut plaće na način da je plaća definirana kao primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu te da je detaljno uređenje pojma plaće i njene strukture objavljeno u mišljenju obavljenom na stranicama Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike iz kojeg u bitnom proizlazi da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću, koju radnik ostvaruje, prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu ili Ugovorom o radu te da se plaća može sastojati od osnovne odnosno ugovorene plaće, dodataka te ostalih primitaka. Nadalje proizlazi da se primici radnika na temelju radnog odnosa ne smatraju plaćom , da kriteriji oporezivosti odnosno neoporezivosti nekog primitka nije relevantan u kontekstu definicija Zakona o radu, da se dodatkom na plaću može smatrati i primitak koji ovisi o radnoj uspješnosti radnika (tzv. stimulacija) pri čemu takav dodatak mora odgovarati definiciji plaće koja zahtijeva kumulativno ispunjenje oba kriterija, tj. i da se radi o primitku za obavljeni rad i da se radi o primitku za određeni mjesec, odnosno da li će se određeno pravo koje radnik ostvaruje smatrati ostalim primitkom koji je dio plaće radnika ili će se smatrati primitkom kojeg radnik ostvaruje temeljem radnog odnosa ovisi o karakteru isplate takvog prava, odnosno o činjenici da li se radniku isplaćuje za obavljeni rad u određenom mjesecu te ovisi o tome na koji način je definirano nekim od Zakonom navedenih izvora prava.

7. Iz iskaza svjedokinje BO, zaposlenice tuženika, proizlazi da tužitelj nije podnosio je zahtjev za zaštitu prava tuženiku. Koliko se sjeća za vrijeme Covida je plaća radnicima bila isplaćena u visini primljenih potpora, odnosno vjerojatno je plaća bila isplaćena svima u istom iznosu. Nema saznanja o tome da bi u vrijeme Covida radnicima bili uručivani aneksi ugovora o radu. Nadalje, iz njenog iskaza proizlazi da svi radnici vjerojatno nisu dolazili na posao za vrijeme pandemije, a o tome postoji evidencija za svakog radnika. Sudjelovala je u komunikaciji uprave sa sindikatom, savjetovanje je provedeno i sindikat se protivio odluci uprave. Vidjela je ugovore o dodjeli potpora od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, te je po ugovoru poslodavac bio dužan isplatiti punu plaću, a nakon pandemijskog razdoblja joj je nuđen novi ugovor prema kojem bi se odrekla svojeg potraživanja na ime razlike plaće za vrijeme Covida.

8. Iz iskaza svjedoka UO, djelatnika tuženika, proizlazi da ima saznanja o pregovorima između uprave tuženika i sindikata vezano uz odluku tuženika da se za vrijeme pandemije radnicima isplati plaća u visini potpore te da su odbili odluku poslodavca i da su se očitovali da se protive toj odluci, no zbog proteka vremena se više ne sjeća razloga radi kojeg su se negativno očitovali na tu odluku . Odgovorio je da je obujam poslovanja u vrijeme pandemije bio manji, no ne može točno reći je li to bilo znatno, odnosno u kojem obujmu, da se javni linijski prijevoz nije obavljao prvih mjesec dana,, a nakon toga se počeo obavljati, no ne u punom intenzitetu. Bio je na sastanku s upravom u kojem je najavljena odluka o umanjenju plaća.

9.Analizirajući iskaze svjedoka BO i UO sud iste prihvaća kao vjerodostojne i istinite posebno u pravcu da su se sindikalni povjerenici negativno očitovali na namjeravanu odluku tuženika kojom bi isplaćivao plaću radnicima u visini primljenih potpora za vrijeme Covid-19 pandemije, te iskaz svjedokinje BO u pravcu da je tuženik po ugovoru sklopljenom s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje bio dužan isplatiti radnicima punu plaću.

10.U dokaznom postupku izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost koliko iznosi bruto plaća tužitelja SO u odnosu na neto iznos plaće ugovoren Anexom Ugovora o radu broj: 480/00 te na okolnost visine razlike isplaćene plaće tužitelju i ugovorene plaće za razdoblje od ožujka 2020. do uključujući rujan 2021. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo -Olđa proizlazi da je isti izrađen na temelju dokumentacije u spisu. Vještakinja je u nalazu analizirala zaključene Ugovore o radu i Anex Ugovoru o radu broj: 483/00 te je kao zakonodavni okvir navela Zakon o radu, Zakon o porezu na dohodak, Zakon o doprinosima i odgovarajuće pravilnike. Izračunala je bruto plaću za neto 5.000,00 kn i razlike između isplaćene plaće tužitelju i ugovorene plaće za razdoblje od ožujka 2020. do kolovoza 2021., s obzirom da je za rujan 2021. tužitelju isplaćena neto plaća u iznosu od 5.100,00 kn, odnosno u većem neto iznosu od 5.000,00 kn. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da razlika između isplaćene plaće tužitelju i ugovorene plaće za razdoblje od ožujka 2020. do kolovoza 2021. iznos i 18.428,07 kuna bruto, odnosno po tečaju konverzije 1 EUR = 7,5345 kuna ta razlika iznosi 2.445,83 EUR bruto, te je prikazala razlike plaće po mjesecima u bruto iznosu i navela je datum isplate plaće.

11.Tužitelj je bio suglasan u cijelosti s nalazom i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa i uskladio je tužbeni zahtjev s istim podneskom od 25. ožujka 2025. (stranica 140-142 spisa). Tuženik je u podnesku od 6. svibnja 2025. naveo da je nalaz vještakinje izrađen savjesno i stručno, no da je isti limitiran zadatkom suda i da sukladno zadatku suda vještakinja prilikom izračuna nije uzela u obzir iznos od 7.500,00 kn dodataka uz plaću, za koje tvrdi da se smatraju redovitim primicima koje poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad. Naveo je da se protivi sređivanju tužbenog zahtjeva od 25.3.2025. te da se protivi povlačenju tužbe od 25.3.2025.

12.Vještakinja Vlasta Santo-Olđa je usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 12. rujna 2025. i navela je da nije analizirala koliko i jesu li tužitelju isplaćeni dodaci na plaću jer dodaci na plaću nisu dio plaće nego neoporezive isplate prema važećim propisima. U cijelosti je ostala kod svog nalaza i mišljenja.

13.Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo - Olđa, ocjenjujući da je isti objektivan, stručan, argumentiran. Vezano za prigovor tuženika valja reći da tuženik prvenstveno prigovara zadatku vještačenja, a zadatak vještakinji je odredio sud i sud je ocijenio da je vještakinja u cijelosti postupila po zadatku koji joj je odredio sud. Vezano za navode tuženika da su dodaci na plaću koje je tuženik isplaćivao tuženiku dio plaće odnosno plaća, valja reći da prema stajalištu suda iz dostavljenih platnih listi proizlazi da je tuženik tužitelju u pojedinim mjesecima isplatio dodatke uz plaću, ali da ti dodaci uz plaću nisu isplaćivali tužitelju redovito, za svaki mjesec, odnosno nedostaje im ispunjenje kriterija redovitosti isplate, zbog čega se prema stajalištu suda ne smatraju plaćom, nego dodatkom uz plaću, a i iz definicije plaće sukladno Zakonu o radu i Ugovora o radu sklopljenog između stranaka, odnosno Anexa Ugovora o radu broj 483/00 proizlazi da je tuženik bio dužan tužitelju za obavljanje poslova iz čl.2. Ugovora o radu isplaćivati mjesečnu plaću u iznosu od 5.000,00 kn neto.

14. Iz iskaza tužitelja SO proizlazi da mu nikad nije ponuđen aneks ugovora o radu, a u utuženom razdoblju mu je isplaćivana plaća manja od ugovorene ugovorom o radu. Primao je obračunske liste plaće mjesečno, primao je ugovorenu plaću prije pandemije i nakon pandemije do raskida ugovora o radu s tuženikom.

15. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit u pravcu da mu tuženik u utuženom razdoblju nije isplaćivao ugovorenu plaću Ugovorom o radu, s obzirom da navedeno proizlazi iz dostavljenog Anexa Ugovora u radu broj:483/00 i obračuna isplaćene plaće/ naknade plaće za razdoblje od ožujka 2020. do uključujući kolovoz 2021. , te nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa.

16. Dakle, analizom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, osim u dijelu kojim je tužitelj zatražio isplatu zakonskih zateznih kamata na zatražene iznose bruto razlike plaće prije 22. u mjesecu za prethodni mjesec, s obzirom na sadržaj čl. 12. Ugovora o radu broj 432-2/2014, sklopljenog između stranaka 16.12.2013.

17. U konkretnom slučaju tužba je podnesena radi isplate razlike plaće koju tuženik tužitelju nije isplatio u skladu sa sklopljenim Ugovorom o radu, odnosno u konkretnom slučaju Anexom Ugovora o radu broj: 483/00 i ne radi se o zahtjevu kojim se traži zaštita povrijeđenog prava radnika iz rada u smislu čl.133. Zakona o radu. Stoga nisu osnovani navodi tuženika da je tužitelj propuštanjem podnošenja zahtjeva za zaštitu prava protiv odluke tuženika o promjeni iznosa plaće (Odluke o isplati umanjene plaće, odnosno naknade plaće radi očuvanja radnih mjesta od 14.4.2020.) došao u poziciju prekludiranosti traženja plaće iz Ugovora o radu pred sudom u smislu čl.133.st.3. Zakona o radu. Nadalje, ukazuje se na odredbu čl. 433.a ZPP-a propisano je da kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik je dužan utužiti u tom iznosu. Sukladno čl. 7. st. 1. Zakona o radu poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama, koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Iz čl. 15. st. 1. točka 8. Zakona o radu proizlazi da ugovor o radu sklopljen u pisanom obliku mora sadržavati podatke o osnovnoj plaći, dodacima na plaću te razdobljima isplate primanja na koja radnik ima pravo, odnosno iz čl. 15. Zakona o radu proizlazi da je plaća jedan od bitnih sastojaka ugovora o radu. Člankom 90. st. 1. Zakona o radu je propisano da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu, a čl. 92. Zakona o radu je propisano da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada( st. 1.), da se plaća i naknade plaće isplaćuju u novcu ( st. 2. ), da ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknade plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do 15-tog dana u idućem mjesecu ( st. 3. ), te da su plaća i naknade plaće u smislu tog zakona, plaća i naknada plaće u bruto iznosu (st. 4.). Nadalje, valja reći da nije bilo sporno da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme u utuženom razdoblju, pa sve do 23.3.2023. i to na radnom mjestu tehnologa održavanja. Nadalje, je u postupku utvrđeno da je ugovorom o radu, odnosno Anexom Ugovora o radu broj: 483/00 sklopljenim između stranaka 18.6.2015. bilo ugovoreno da je tuženik dužan tužitelju od 1.7.2015. isplaćivati mjesečnu plaću u iznosu od 5.000,00 neto. U postupku je utvrđeno i da je tuženik 14.4.2020. donio Odluku o isplati umanjene plaće odnosno naknade plaće radi očuvanja radnih mjesta broj:131/2020 i to počevši od isplate plaće za mjesec ožujak 2020. Iz navedene Odluke proizlazi da je tuženik, odnosno poslodavac tužitelja u utuženom razdoblju 14.4.2020. donio jednostranu odluku prema kojoj će se radnicima isplaćivati umanjena plaća, odnosno naknada plaće u visini utvrđenih potpora za očuvanje radnih mjesta u sektorima pogođenim koronavirusom, sukladno mjerama Vlade Republike Hrvatske čija je provedba u nadležnosti Ministarstva financija i Ministarstva rada i mirovinskog sustava. U dokaznom postupku, na temelju dostavljene dokumentacije, iskaza saslušanih svjedoka, tužitelja, te na temelju provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja utvrđeno je da tuženik tužitelju za razdoblje od ožujka 2020. do zaključno s kolovozom 2021. nije isplatio mjesečnu plaću u iznosu od 5.000,00 kn neto, nego manje, odnosno na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa utvrđeno je da bruto razlika između isplaćene plaće tužitelju i ugovorene plaće za razdoblje od ožujka 2020. do kolovoza 2021. iznosi 18.428,07 kuna, odnosno po tečaju konverzije 1 EUR = 7,5345 kuna ta razlika iznosi 2.445,83 EUR. Na temelju cjelokupnog provedenog dokaznog postupka i naprijed citiranih zakonskih odredbi sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa razlike plaće od 2.445,83 EUR osnovanim, s obzirom da je prema stajalištu suda tuženik bio tužitelju i u utuženom razdoblju isplaćivati ugovorenu plaću, odnosno mjesečnu plaću u neto iznosu od 5.000,00 kn, sukladno čl. 11. Ugovora o radu sklopljenog između stranaka, odnosno sukladno čl. 1. Anexa Ugovora o radu broj: 483/00 sklopljenog između stranaka 18.6.2015., kojim je izmijenjen članak 11. Ugovora o radu i ugovoreno je da je za obavljanje poslova tuženik dužan tužitelju isplaćivati mjesečnu plaću u iznosu od 5.000,00 kn neto (s primjenom od 1.7.2015.). Naime, ugovor o radu po svojem sadržaju i formi odgovara dvostranoobveznom ugovoru u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23) i sama visina plaće u smislu odredbe čl. 15. st. 1. točka 8. Zakona o radu je obvezni dio ugovora o radu. Ugovor o radu je naplatni ugovor i kod realizacije ugovora o radu radnik radi određene poslove za koje mu poslodavac isplaćuje plaću, a kako je to naznačeno u čl. 7. st. 1. Zakona o radu. Tuženiku valja reći da zbog okolnosti u kojima se našao uslijed proglašenja pandemije COVID-19 ne može biti oslobođen isplate plaće tužitelju u utuženom razdoblju u ugovorenom iznosu ugovorom o radu i sud nije ocijenio osnovanim njegovo pozivanje na odredbu čl. 373. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Valja reći da i iz samog očitovanja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike i Hrvatskog zavoda za zapošljavanje proizlazi da tuženiku isplaćene potpore služe za očuvanje radnih mjesta te da je poslodavac u obvezi isplatiti ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću sukladno ugovoru o radu. Naime, iz provedenog postupka proizlazi da u konkretnom slučaju stranke nisu nakon sklapanja Anexa Ugovora o radu broj :483/00 18.lipnja 2015. potpisale nikakav drugi dodatak (anex) ugovoru o radu kojim bi ponovno bila izmijenjena ugovorena visina plaće tužitelja, niti iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj pristao da mu tuženik u utuženom razdoblju isplaćuje plaću u umanjenom iznosu od ugovorene. Glede zakonske zatezne kamate valja reći da tužitelj ima pravo i na isplatu zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos razlike bruto plaće i to od 22. u mjesecu za prethodni mjesec, s obzirom na sadržaj čl. 12. Ugovora o radu broj 432- 2/2014, sklopljenog između stranaka 16.12.2013. Dakle, ne i prije 22. u mjesecu za prethodni mjesec, pa se u dijelu u kojem je tužitelj zatražio isplatu zakonskih zateznih kamata na zatražene bruto iznose razlike plaće prije 22. u mjesecu za prethodni mjesec tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim, s obzirom na sadržaj čl. 93. st. 3. Zakona o radu. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22, 155/23), koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je čl. 29. st. 2. ZOO-a, u vezi s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN broj 156/22). Iz dosuđenih iznosa razlike plaće izuzete su i zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće s obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1855/2019-2 od 7. svibnja 2019. na postavljeno revizijsko pitanje odgovorio da tužitelju ne pripada zatezna kamata na dio dosuđene bruto plaće. Slijedom svega navedenoga, valjalo je odlučiti kao pod točkama I. i III. izreke.

18.Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 5. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP- a i čl.158. ZPP-a. Naime, tužitelj je s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom za isplatu bruto iznosa od 2.445,83 EUR uspio u cijelosti, te djelomično sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na zatražene bruto iznose razlike plaće, a razmatrajući prvo postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.501,09 EUR , sud je ocijenio da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu tog svog zahtjeva. Naime, tužitelj je djelomično povukao tužbu za isplatu iznosa od 55,26 EUR podneskom od 25. ožujka 2025. kada se očitovao na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa i kada je uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljen jem stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa. S obzirom na to proizlazi da je tužitelj uspio u parnici sa oko 97,79% svog prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva , pa je sud odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, uzimajući u obzir odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 200,00 EUR, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 54. Tarife, te za sastav podneska od 25.3.2025. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještakinje. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištima održanim 22.11.2023., 8.2.2024. i 12.9.2025., u iznosu od 200,00 EUR, za svako, sukladno tbr. 9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 54. Tarife. Tužitelju nije kao potreban za vođenje parnice priznat trošak sastava podneska od 6.11.2024., uz koji tužitelj dostavlja dokaz o uplati iznosa od 200,00 EUR na ime predujma za vještačenje. Naime, prema stajalištu suda bilo je dovoljno dostaviti samo dokaz o uplati predujma, a ne radi toga i sastavljati podnesak. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 1.000,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak plaćenog predujma u iznosu od 200,00 EUR za financijsko-knjigovodstveno vještačenje, tako da je tužitelju na ime troškova postupka koje mu je dužan naknaditi tuženik priznato ukupno 1.200,00 EUR. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana, i tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka (čl.151.st.2. ZPP -a).

U Varaždinu 27. listopada 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se odluka objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa odluke, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje. Žalba se podnosi pisano u 3 primjerka putem ovog suda, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Ludbregu

2. Tuženiku AUTOBUSNOM PRIJEVOZU d.o.o. Varaždin, Gospodarska 56, po punomoćniku