REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Trg pobjede 13
35000 SLAVONSKI BROD
Poslovni broj: P-606/2019-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić- Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Opačak, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi novčanog potraživanja, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 30. rujna 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja, odvjetnice Alme Opačak i za tuženika zamjenice punomoćnika ŠN, odvjetničke vježbenice u uredu odvjetnika Krešimira Pencinger iz Slavonskog Broda, 27. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2., čl. 3 st.2. i 3. , čl. 4 st.1. i 2. Ugovora o kreditu br. 5140030250-26000066680/2007 od 12.travnja 2007. zaključenog između tužitelja PN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i Addiko bank d.d. Zagreb, OIB14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb (kao pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod, Kralja Petra Krešimira IV 32 i Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6) kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju PN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati s osnove razlike plaćene kamate iznos od 702,62 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje u razdoblju od dospijeća do 31. srpnja 2015. teku u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1.srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose kako slijedi:
- 8,40 EUR od 17.09.2007. do isplate
- 8,46 EUR od 18.10.2007. do isplate
- 8,33 EUR od 20.11.2007. do isplate
- 8,34 EUR od 17.12.2007. do isplate
- 8,62 EUR od 22.01.2008. do isplate
- 7,92 EUR od 13.02.2008. do isplate
- 8,60 EUR od 19.03.2008. do isplate
- 7,86 EUR od 08.05.2008. do isplate
- 8,05 EUR od 31.05.2008. do isplate
- 7,76 EUR od 26.06.2008. do isplate
- 7,83 EUR od 01.08.2008. do isplate
- 7,77 EUR od 01.09.2008. do isplate
- 7,55 EUR od 01.10.2008. do isplate
- 8,39 EUR od 01.11.2008. do isplate
- 7,56 EUR od 01.12.2008. do isplate
- 15,89 EUR od 01.01.2009. do isplate
- 15,90 EUR od 01.02.2009. do isplate
- 14,26 EUR od 01.03.2009. do isplate
- 15,43 EUR od 01.04.2009. do isplate
- 14,74 EUR od 01.05.2009. do isplate
- 14,80 EUR od 01.06.2009. do isplate
- 13,94 EUR od 01.07.2009. do isplate
- 14,29 EUR od 01.08.2009. do isplate
- 14,17 EUR od 23.09.2009. do isplate
- 13,43 EUR od 24.10.2009. do isplate
- 13,91 EUR od 02.12.2009. do isplate
- 13,27 EUR od 02.12.2009. do isplate
- 13,84 EUR od 27.02.2010. do isplate
- 13,64 EUR od 27.02.2010. do isplate
- 12,13 EUR od 05.03.2010. do isplate
- 13,45 EUR od 30.04.2010. do isplate
- 12,91 EUR od 31.05.2010. do isplate
- 13,98 EUR od 30.06.2010. do isplate
- 13,14 EUR od 31.07.2010. do isplate
- 13,86 EUR od 31.08.2010. do isplate
- 13,44 EUR od 30.09.2010. do isplate
- 12,51 EUR od 30.10.2010. do isplate
- 13,18 EUR od 29.11.2010. do isplate
- 13,21 EUR od 29.12.2010. do isplate
- 11,40 EUR od 29.01.2011. do isplate
- 11,31 EUR od 28.02.2011. do isplate
- 9,81 EUR od 01.04.2011. do isplate
- 10,63 EUR od 01.04.2011. do isplate
- 10,85 EUR od 31.05.2011. do isplate
- 10,94 EUR od 01.07.2011. do isplate
- 10,35 EUR od 01.07.2011. do isplate
- 10,79 EUR od 31.08.2011. do isplate
- 10,20 EUR od 30.09.2011. do isplate
- 9,58 EUR od 31.10.2011. do isplate
- 8,50 EUR od 21.11.2011. do isplate
- 8,12 EUR od 28.12.2011. do isplate
- 8,31 EUR od 31.01.2012. do isplate
- 8,03 EUR od 11.02.2012. do isplate
- 7,27 EUR od 07.03.2012. do isplate
- 7,47 EUR od 01.04.2012. do isplate
- 7,01 EUR od 01.05.2012. do isplate
- 7,02 EUR od 01.06.2012. do isplate
- 6,50 EUR od 01.07.2012. do isplate
- 6,45 EUR od 01.08.2012. do isplate
- 6,15 EUR od 01.09.2012. do isplate
- 5,71 EUR od 20.10.2012. do isplate
- 5,62 EUR od 08.11.2012. do isplate
- 5,19 EUR od 04.12.2012. do isplate
- 5,08 EUR od 01.01.2013. do isplate
- 4,73 EUR od 01.02.2013. do isplate
- 4,08 EUR od 01.03.2013. do isplate
- 4,24 EUR od 02.04.2013. do isplate
- 3,81 EUR od 01.05.2013. do isplate
- 3,59 EUR od 01.06.2013. do isplate
- 3,16 EUR od 01.07.2013. do isplate
- 3,01 EUR od 01.08.2013. do isplate
- 2,73 EUR od 01.09.2013. do isplate
- 2,40 EUR od 01.10.2013. do isplate
- 2,16 EUR od 01.11.2013. do isplate
- 1,81 EUR od 01.12.2013. do isplate
- 1,57 EUR od 01.01.2014. do isplate
- 2,28 EUR od 01.05.2014. do isplate
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju PN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati s osnove razlike valutne klauzule iznos od 2.853,77 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje u razdoblju od dospijeća do 31. srpnja 2015. teku u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1.srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose kako slijedi:
- 0,16 EUR od 20.08.2007. do isplate
- 2,04 EUR od 19.03.2008. do isplate
- 9,83 EUR od 01.11.2008. do isplate
- 0,80 EUR od 01.12.2008. do isplate
- 7,65 EUR od 01.01.2009. do isplate
- 9,16 EUR od 01.02.2009. do isplate
- 11,57 EUR od 01.03.2009. do isplate
- 8,57 EUR od 01.04.2009. do isplate
- 9,00 EUR od 01.05.2009. do isplate
- 6,08 EUR od 01.06.2009. do isplate
- 4,43 EUR od 01.07.2009. do isplate
- 4,95 EUR od 01.08.2009. do isplate
- 5,68 EUR od 23.09.2009. do isplate
- 5,23 EUR od 24.10.2009. do isplate
- 7,44 EUR od 02.12.2009. do isplate
- 8,07 EUR od 02.12.2009. do isplate
- 11,55 EUR od 27.02.2010. do isplate
- 11,76 EUR od 27.02.2010. do isplate
- 13,07 EUR od 05.03.2010. do isplate
- 14,93 EUR od 30.04.2010. do isplate
- 16,83 EUR od 31.05.2010. do isplate
- 27,55 EUR od 30.06.2010. do isplate
- 25,96 EUR od 31.07.2010. do isplate
- 32,66 EUR od 31.08.2010. do isplate
- 30,51 EUR od 30.09.2010. do isplate
- 27,32 EUR od 30.10.2010. do isplate
- 34,10 EUR od 29.11.2010. do isplate
- 45,08 EUR od 29.12.2010. do isplate
- 39,49 EUR od 29.01.2011. do isplate
- 42,31 EUR od 28.02.2011. do isplate
- 39,81 EUR od 01.04.2011. do isplate
- 38,99 EUR od 01.04.2011. do isplate
- 54,68 EUR od 31.05.2011. do isplate
- 54,31 EUR od 01.07.2011. do isplate
- 54,90 EUR od 01.07.2011. do isplate
- 62,18 EUR od 31.08.2011. do isplate
- 55,83 EUR od 30.09.2011. do isplate
- 55,71 EUR od 31.10.2011. do isplate
- 54,14 EUR od 21.11.2011. do isplate
- 57,80 EUR od 28.12.2011. do isplate
- 62,05 EUR od 31.01.2012. do isplate
- 62,04 EUR od 11.02.2012. do isplate
- 62,93 EUR od 07.03.2012. do isplate
- 61,29 EUR od 01.04.2012. do isplate
- 62,56 EUR od 01.05.2012. do isplate
- 63,74 EUR od 01.06.2012. do isplate
- 62,98 EUR od 01.07.2012. do isplate
- 63,14 EUR od 01.08.2012. do isplate
- 62,25 EUR od 01.09.2012. do isplate
- 63,18 EUR od 20.10.2012. do isplate
- 63,09 EUR od 08.11.2012. do isplate
- 64,24 EUR od 04.12.2012. do isplate
- 64,38 EUR od 01.01.2013. do isplate
- 60,84 EUR od 01.02.2013. do isplate
- 64,19 EUR od 01.03.2013. do isplate
- 64,65 EUR od 02.04.2013. do isplate
- 63,87 EUR od 01.05.2013. do isplate
- 60,50 EUR od 01.06.2013. do isplate
- 58,70 EUR od 01.07.2013. do isplate
- 60,83 EUR od 01.08.2013. do isplate
- 62,46 EUR od 01.09.2013. do isplate
- 66,27 EUR od 01.10.2013. do isplate
- 64,59 EUR od 01.11.2013. do isplate
- 65,80 EUR od 01.12.2013. do isplate
- 66,75 EUR od 01.01.2014. do isplate
- 69,28 EUR od 01.02.2014. do isplate
- 70,36 EUR od 01.03.2014. do isplate
- 69,47 EUR od 01.04.2014. do isplate
- 65,21 EUR od 01.05.2014. do isplate
sve u roku od 15 dana
IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju PN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.151,26 EUR sa zateznim kamatama počev od presuđenja pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1.srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom troška u iznosu od 200,91 EUR kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj LN je 6.lipnja 2019. podnio ovom sudu tužbu u kojoj u bitnome navodi da je 12. travnja 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 5140030250-26000066680/2007 na iznos od 18.000,00 CHF, s promjenjivom kamatnom stopom i rokom otplate kredita od 7 godina. Ističe da je kredit u cijelosti otplatio.
1.1. Navodi da je člankom 2., čl.3. st.2. i čl. 4. ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana uz određenu valutu.
1.2. Tužitelj ističe da tuženik prilikom zaključenja samog ugovora nije tužitelja upoznao sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivi tečaj i time je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, tuženik nije upoznao tužitelja sa mogućim promjenama anuiteta, niti rizicima koji nosi ugovaranje kredita u CHF, posebno općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog navedenog tužitelj je došao u situaciju povećavanja anuiteta kredita koji je plaćao na mjesečnoj razini.
1.3. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima.
1.4. Poziva se i na odredbu čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je predviđeno da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015. sve vezano uz povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
1.5. Vezano uz ništetnost ugovorene valutne klauzule, poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je utvrđeno da je i tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
1.6. Zaključno, tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe članka čl. 2, čl. 3. st. 2. i 3. i čl. 4. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i traži da se obveže tuženik po osnovi razlike isplaćene zbog jednostrane promjene kamatne stope i razlike preplate zbog primjene valutne klauzule tužitelju isplatiti razlike preplaćenih novčanih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli iznos od dana dospijeća do isplate.
2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjev. Smatra da je tužitelj cijelu tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, i ako je isti u cijelosti zatvoren. Protivi se postavljanju tužbenog zahtjeva temeljem odredbe 186.b ZPP-a. Ističe prigovor zastare potraživanja pozivanjem na čl. 226. st. 2. u svezi sa st.1. Zakona o obveznim odnosima.
Osporava da bi se tužitelj u ovom postupku mogao pozivati na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/17. u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga: nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu; temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno prejudicijelno utvrđenje suda da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Ugovor o kreditu. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP'03 nije uopće predviđao institut kolektivne tužbe. Navedeni institut uveden je u hrvatski pravni sustav tek Zakonom o zaštiti potrošača iz 2007. godine, a mjerodavne odredbe tog zakona u pogledu kolektivne tužbe stupile su na snagu tek 16.7.2009. i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora. Navodi da obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka.
Nadalje, činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Poziva se na sudsku praksu Presudu trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine, Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od dana 03.09.2018. godine, Odluku Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20.09.2018. godine te Odluku Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine, kao i Odluku Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20.09.2018. godine: U navedenoj odluci sud je utvrdio da članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo." Odluka Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine: U navedenoj odluci sud je utvrdio da ".....nacionalni sud mora provjeriti je li pružatelj usluga predmetnim potrošačima priopćio sve relevantne informacije koje im omogućuju da ocijene ekonomske posljedice ugovorne odredbe, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, po njihove financijske obveze." ".....članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. (...) Na nacionalnom sudu je da izvrši potrebne provjere u tom pogledu." Iz naprijed navedene argumentacije jasno i nedvojbeno proizlazi kako bi slijepo citiranje presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pojedinačnim sporovima - bez kritičkog promišljanja i stavljanja u kontekst konkretne činjenične situacije i svih okolnosti pojedinačnog slučaja - zasigurno bilo pravno pogrešno obzirom da bi se time ne samo dovelo u pitanje ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom, već i prekršilo načeo poštenog suđenja zajamčeno u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iz navedenog razloga tuženik smatra kako isti ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne i predlaže sudu provesti detaljan dokazni postupak po ovom pitanju odnosno usvojiti sve dokazne prijedloge tuženika.
Tuženik ističe kako niti u odnosu na odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope (članak 4.) također nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 84. ZZP'03 niti uvjeti iz članka 81. ZZP'03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Tuženik u prvom redu ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna naprosto iz razloga što ista nije zabranjena odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. O ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. ZOO, a što ovdje nije slučaj. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušeno načelo jednake vrijednosti činidbi. To načelo nije povrijeđeno ni porastom tečaja valute u kojoj je ugovorena obveza, jer se radi o dopuštenoj valutnoj obvezi iz članka 22. ZOO." "Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana je uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke).
Ističe da spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušeno načelo jednake vrijednosti činidbi. To načelo nije povrijeđeno ni porastom tečaja valute u kojoj je ugovorena obveza, jer se radi o dopuštenoj valutnoj obvezi iz članka 22. ZOO U konačnici, nije uopće jasno što tužitelj traži odnosno koji novčani iznos. Zaključno predlaže odbaciti tužbeni zahtjev zbog neispunjenja uvjeta iz čl. 186.b. st. 3. ZPP-a, podredno obiti tužbeni zahtjev zbog zastare tražbine, zbog gubitka prava potraživanja uslijed prestanka obvezno pravnog odnosa stranka i zbog toga što odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije nepoštena prema ZZP/03.
3. Naknadno, na pripremnom ročištu tuženik je istakao da se utvrđenja iz presuda na koje se poziva tužitelj odnose na Slavonsku banku d.d. Osijek koja je u to vrijeme bila samostalni pravni subjekt tako da tužena nije bila stranka u kolektivnom sporu tzv. Slučaja Franak. Svoje navode s ročišta tuženik je pojasnio i u podnesku od 8. travnja 2022
4. Stranke su tijekom postupka u bitnome ostale kod svojih navoda.
5. Među strankama nije sporno da je 12. travnja 2007. tužitelj sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2007 na iznos od 18.000,00 CHF, stambeni kredit za adaptaciju kuće s rokom otplate od 7 godina. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen. Također nije sporno da se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.
6. Sporno je da li je tuženik mogao ustati s traženjem u ovom postupku temeljem članka 186.b Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP). Sporno je da li je u Ugovor o kreditu inkorporirana odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, odnosno da li tužitelj ima pravo na isplatu na ime stečenog bez osnova. Sporno je i da li je nastupila zastara potraživanja. Sporno je da li tužitelj ima pravni interes za podizanje tužbe. Sporno je da li se na tuženika odnose pravna shvaćanja iz odluka po tzv. Kolektivnoj tužbi. Sporna je osnovanost i visina postavljenog tužbenog zahtjeva.
7. U dokaznom postupku, pročitan je Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2007 od 12.4.2007. (list 4-10 spisa), početni otplatni plan (list 11-12 spisa), odgovor na prigovor od 24.5.2019. (list 13 spisa), priloge odgovoru na tužbi (list 37-161 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 167-168 spisa), obavijesti o parametrima kamatne stope od 30.12.2013. (str. 169 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz Slavonskog Broda, pročitan financijsko-knjigovodstveni nalaz i mišljenje (str. 201-229 spisa) s dopunskim očitovanjem (str. 252-258 i str. 278 spisa), kao i sva ostala materijalna dokumentacija koja prileži spisu. Osim toga, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.
8. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik se protivio zadatku vještačenja i pogrešnom pristupu izradi nalaza uz primjenu početne ugovorena kamatne stope i početnog tečaja iz Ugovora o kreditu. Na istaknuti prigovor vještak se očitovala podneskom od 22.7.2025.(str 278 spisa) navodeći da je svoj nalaz izradila sukladno rješenju suda na koji zadatak stranke nisu imale primjedbe.
9. Nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka ČN od kojeg je tuženik odustao na glavnoj raspravi 30.9.2025.
10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. ZPP-a sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev podneskom od
23. svibnja 2025. u cijelosti osnovan.
11. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nema uvjete za podizanje tužbe temeljem čl. 186.b ZPP-a. Iz dokaza priloženih uz tužbu, konkretno odgovora tuženika na prigovor od 24.5.2019. (list 13 spisa), nedvojbeno proizlazi da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženiku s traženjem podataka temeljem kojih bi mogao postaviti kondemnatroni tužbeni zahtjev te da je tuženik odbio dostaviti traženu dokumentaciju koju je bio u obvezi dostaviti. Slijedom navedenog, tužitelj je pravilno i u skladu s odredbom članka 186.b ZPP-a, ustao sa tužbom tražeći od suda da naloži tuženiku dostavu dokumentacije potrebnu za postavljanje tužbenog zahtjeva na isplatu.
12. Iz Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2007 od 12.4.2007. ( dalje: Ugovor o kreditu), utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao bankom sklopio ugovor o kreditu u svrhu adaptacije stambenog objekta (čl. 2.) u iznosu od 18.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 7 godina (čl. 3.).
13. Odredbom čl. 3.2. i čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se tužitelj kao Korisnik kredita obvezao platiti predniku tuženika kao Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odlukama banke o kamatnim stopama, bez posebnog zaključivanja aneksa Ugovoru o kreditu, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,80%.
14. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je kredit realizirao u 2007. za potrebe adaptacije stambenog objekta, u naravi obiteljske kuće u kojoj živi sa obitelji. U banku tuženika je otišao iz razloga što je vidio na reklamama da oni imaju najpovoljniju kamatu. Kada je došao u banku bio mu je odmah ponuđen kredit vezan uz CHF s napomenom da se radi o najstabilnijoj valuti i najnižoj kamatnoj stopi, tako da mu je i rata kredita najmanja. U prodajnom razgovoru nije mu nuđen nikakav drugi kredit, a vezano uz ovaj kredit uručen mu je otplatni plan iz kojeg je bilo jasno vidljivo da će sve rate biti jednake. Nije bilo razloga da ne povjeruje službenici banke, a o samim kreditima nije imao financijskih znanja jer je po zanimanju vodoinstalater. U tijeku otplate kredita rata mu je znano porasla, nije odlazio se raspitivati zbog čega je to tako već je sve doznavao putem medija. Rata kredita mu je porasla što je predstavljao veliki teret za njega. Kredit je u cijelosti otplatio iz svojih sredstava. U vrijeme sklapanja ugovora nije na sebi imao nikakav obrt, niti udjele u trgovačkom društvu. Ugovor ga je čekao unaprijed pripremljen i pročitao ga je u dijelu u kojem ga je zanimao, tako da je vidio i znao koliki iznos kredita realiziram, na koji rok i kolika će mu rata kredita biti. Nitko ga nije upozorio da bi mogla nastupiti posljedica promjene tečaja, a s tim u svezi i visina otplate rate. Nije tražio u tijeku otplate kredita niti izmjenu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti mu je itko rekao da na to ima pravo. Ne zna pojasniti pojmove tečaj, te razliku između fiksne i promjenjive kamatne stope.
15. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, konkretno o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Na točnost i vjerodostojnost iskaza tužitelja govori i materijalna dokumentaciji u spisu, pregled prometa po kreditu i specifikacija uplata, iz koje je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla. Osim toga, iz pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu utvrđeno je da je početna kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u visini od 4,80% tijekom cijelog razdoblja otplate mijenjana te jednom vrijeme iznosila i 6,75% (str. 202 spisa).
16. Iz iskaza tužitelja te Ugovora o kreditu utvrđeno je da je kredit realizirao radi adaptacije stambeno objekta – obiteljske kuće, korištene za privatne svrhe pa je tužitelj u ugovornom odnosu s tuženikom potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Tužitelj je sklopio pravni posao s tuženikom u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (vodoinstalater).
17. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Činjenica da su klijentima slane obavijesti o promjeni kamatne stope tijekom razdoblja otplate nema nikakvog utjecaja na valjanost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
18. Prema mišljenju suda, tužitelj se vezano za utvrđenje nepoštenosti promjenjive kamatne stope, osnovano poziva na presude Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13, Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14, jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i prednik tuženika, Hypo Alpe Adria Bank d.d., u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.
19. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 4,80% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužitelja da mu isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva da bi isključivala ocjenu poštenosti.
20. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud temeljem čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.
21. Slijedom navedenog, odredbe članka 4. st. 1. i 2. su nepoštene a time i ništetne.
22. Jednako tako, pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 2. i čl. 3. st. 2. i 3. Ugovora o kreditu nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008., u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit od strane zaposlenika prednika tuženika prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.
23. Stoga je odredba čl. 2. i čl. 3. st. 2. i 3. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF ponuđen kao najpovoljnijim, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.
24. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
25. Nadalje, odredbama čl. 81. i 82. ZZP/03 propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, pa je čl. 81. st. 1. i 2. tog zakona propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
26. Prema stavu suda u konkretnom su slučaju ispunjeni svi navedeni kriteriji. Naime, odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj kao potrošač nije dobio mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj.
27. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je potrošač, odnosno tužitelj, bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine stručnog znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe.
28. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je kamatna stopa bitan element ugovora o kreditu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen najpovoljnijim, po ocjeni ovoga suda predstavljaju ugovorne odredbe koje su suprotna načelu savjesnosti i poštenja, koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.
29. Valja istaći kako u ovom postupku tuženik nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi.
30. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod I. izreke presude.
31. U odnosu na prigovor tuženika da ugovori u kreditu sklopljeni sa Slavonskom bankom d.d., nisu obuhvaćeni objektivnim granicama pravomoćnosti presude u parnici "Potrošač", ističe se da takav stav tuženika sud smatra neosnovanim.
31.1. Naime, u vrijeme pokretanja kolektivnog spora "Potrošač", 4. travnja 2012., Slavonska banka d.d., više nije postojala kao pravni subjekt jer je 27. veljače 2009. pripojena pravnom predniku tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., koja je sudjelovala kao jedan od tuženika u predmetu "Potrošač". Ugovorni odnosi u kojima je sudjelovala tadašnja Hypo Alpe Adria Bank d.d., što uključuje i ugovore o kreditu Slavonske banke d.d., čiji je pravni slijednik bila Hypo Alpe Adria Bank d.d. i u čije pravne odnose je ta banka stupila kao pravni slijednik u trenutku pripajanja Slavonske banke d.d., razmatrani su u predmetu "Potrošač", kroz test poštenja i to kako ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tako i ugovorne odredbe o kamatnim stopama.
31.2. Hypo Alpe Adria Bank d.d., kao univerzalni pravni sukcesor stupila je u sva prava i obveze pripojenog društva i nije sporno da je pripajanjem temeljem zakona došlo do univerzalne sukcesije koja osim što izaziva prijenos prava i obveza, ujedno dovodi do procesno pravnog sljedništva. Dakle, trgovačko društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d. je stupilo u sve pravne odnose nekadašnje Slavonske banke d.d. kao ugovorna strana, što je i razlogom zašto Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena presudama u postupku kolektivne zaštite (jer nije niti postojala). Postojala je Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao pravni subjekt, pa kada se u izreci presude u predmetu "Potrošač" govori u ugovorima Hypo Alpe Adria Bank d.d., sada Addiko bank d.d., isto podrazumijeva sve ugovore koji su sklopljeni u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., u kojima je pravni slijednik Slavonske banke d.d., Hypo Adria Bank d.d., sudjelovala kao kreditor.
31.3. Osim toga, u dosadašnjoj sudskoj praksi u identičnim predmetima ovo pitanje nije bilo sporno jer se učinak presude iz predmeta "Potrošač" izravno primjenjivao na ugovore o kreditu sklopljene sa Slavonskom bankom d.d., kao kreditorom (Županijski sud u Splitu, Gž-3359/17-2 od 22. ožujka 2018., Gž- 1678/19-4 od 29. travnja 2020.), a napose valja istaći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. ponovio svoje shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
32. Tužitelj ima pravo na isplatu stečenog bez osnova temeljem nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi što i potražuje u ovom postupku.
33. Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz Slavonskog Broda. Vještak je u skladu sa zadatkom izračunala iznose stečenog bez osnove, i to temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 2.853,77 eura i temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 702,62 eura, ukupno 3.556,39 eura.
34. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao nikakvih primjedbi, te je u skladu s nalazom i mišljenjem podneskom od 23. svibnja 2025. postavio specificirani tužbeni zahtjev.
35. Tuženik je prigovorio nalazu iz razloga što je temeljen na premisi da je među strankama ugovoren fiksni tečaj i fiksna kamata, što nije bila ugovorna volja stranaka. Prigovor tuženika o svrsi vještačenja primarno je pravne naravi, to se ponovno upućuje na činjenicu da je sud u ovom predmetu vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sud navedeno nije cijenio osnovanim iz razloga što je odredba ugovora o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, tako da je za izračun tužiteljevog potraživanja opravdana jedino ona kamatna stopa i tečaj koji su važili u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.
36. Tuženik se protivio i preinaci tužbenoj zahtjeva koji je prigovor odbijene kao neosnovan. Dopuštanje preinake svrsishodno je za konačno rješenje spora između stranaka i iz razloga što bi nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99-pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija). Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka. Stoga, odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljeva prava na pristup sudu.
37. Nadalje, nakon provedenog vještačenja, tuženik je istakao i prigovor prijeboja za iznose od ukupno 64,38 na ime razlika u periodu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni tečaj.
38. Sud je odbio navedeni prigovor kao neosnovan iz razloga što tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost odredbi, već upravo tuženik koji je kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a). Plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju tuženik ne bi ostvario pravo na povrat (umanjenje) u smislu čl. 323.st. 1. ZOO-a, jer se odredba čl. 96.st.1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. U konkretnom slučaju za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZPP/03) a potom od Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 97/07., 125/07., dalje: ZZP/09), a cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Sudska praksa je o tome zauzela stajalište u brojnim odlukama, primjerice presude Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-1226/2020-2 od 3. ožujka 2021. i Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-2000/2021-2 od 6. srpnja 2021., a na to upućuje i Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/3581/2021 od 30. lipnja 2022. Nadaje, potrebno je istaknuti i činjenicu da tuženik tek nakon provedenog financijskog vještačenja postavlja svoje traženje iako mu je potraživanje bilo poznato odmah, danom otplate kredita, a svakako danom podnošenja tužbe jer se ne može smatrati osobom koja nije imala dokumentaciju potrebnu za izračun visine potraživanja, niti osobom koja je takvih financijskih znanja od koje se ne očekuje da joj visine tzv. "negativnih tečajnih razlika" budu poznate. Slijedom navedenog, istaknuti prigovor prijeboja je odbijen kao neosnovan.
39. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
40. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. I zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).
41. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove, a čemu tuženik prigovara. Isto bi naime, bili protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.
42. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu u iznosu od 3.556,39 eura što čini zbroj više plaćenih iznosa tijekom cijelog razdoblja otplate, a što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka. Radi navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. Zakona o obveznim odnosima prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. izreke presude u odnosnu na stečenog bez osnove temeljem ništetene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kao pod toč. III. izreke presude u odnosu na stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
43. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim. Zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčana iznosa plaćena po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Navedena odluka je postala pravomoćna s danom
13.lipnja 2014.godine, donošenjem drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/2013.
44. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule ističemo da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.
45. Vezano uz prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva ističemo da rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o glavnici kredita u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sve sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024., „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
46. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate upravo kako je i postavio tužbenim zahtjevom i kako stoji u izreci presude pod točkom I.
47. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP- a. Obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio u parnici, dužan je tužitelju nadoknaditi troškove postupka u cijelosti i uvažavajući propisano člankom 154. st. 2. ZPP-a da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. S obzirom na vrijednosti predmeta spora, priloženi troškovnik te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 -dalje: Tarifa) tužitelju su kao potrebni priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7/1 Tarife ), trošak zastupanja na ročištima 5.4.2022., 10.7.2025. i 30.9.2025. za svako iznosu od 200,00 EUR ili ukupno 600,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu odluke u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 22.3.2022., 14.7.2022. i 23.5.2025. za svako iznosu od 200,00 EUR ili ukupno 600,00 EUR (Tbr.8/1 Tarife), trošak sastava podneska od 22.5.2023. i 26.6.2025. za svako u iznosu od 100,00 EUR ili ukupno 200,00 EUR (Tbr.8/3 Tarife), trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 398,17 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu 53,09 EUR, dakle ukupno 2.151,26 EUR. Slijedom odlučeno je kao pod IV. izreke presude
48. Tužitelju nije priznat trošak u iznosu od 200,91 EUR na ime dijela zatražene sudske pristojbe preko iznosa od plaćenih 53,09 EUR do 254,00 EUR. Radi navedenog, zahtjev za trošak je u preostalom iznosu od 200,91 EUR odbijen kako je to odlučeno pod V. izreke.
49. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022).
U Slavonskom Brodu, 27. listopada 2025.
Sudac
Jadranka Babić-Milberg
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
Dna:
1. Odvj. Ivan Opačak, Slavonski Brod,
2. OD Knezović i partneri, Zagreb.
