- 1 -              Rev 796/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 796/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Jasenka Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik N. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. T. d.d., Z., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i p. d.o.o. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž R-908/19-2 od 16. siječnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-1060/16-19 od 30. rujna 2019., u sjednici održanoj 27. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da odluka tuženika od 31. ožujka 2016. broj H3-311254-105-2016 kojom se otkazuje ugovor o radu tužitelju nije zakonita i dopuštena (toč. I.); sudski je raskinut ugovor o radu sklopljen dana 1. rujna 2014. broj H3-2403713-62-2014 između tuženika i tužitelja te je kao dan prestanka radnog odnosa određen 11. rujna 2019. kao dan zaključenja glavne rasprave (toč. II.); naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 90.000,00 kuna sa zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. III.); odbijen je tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva do utuženog iznosa od 120.000,00 kuna kao neosnovan (toč. IV.); te je naloženo tuženiku platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna sa zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. V.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i pobijanu odluku preinačiti.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tuženika nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj kao magistar elektrotehnike bio u stalnom radnom odnosu kod tuženika neprekidno od 1. listopada 1992.,

 

- da je Ugovorom o radu od 1. rujna 2014. tužitelj raspoređen na poslovima „Stručnjak za upravljanje iskustvom korisnika – Odjel za razvoj korisničkog iskustva i usluga podrške – Odjel za upravljanje korisničkim iskustvom – Područje za korisničko iskustvo“ (Stručnjak za upravljanje, iskustvo korisnika),

 

- da je tužitelju otkazan ugovor o radu dana 31. ožujka 2016. zbog poslovno uvjetovanih razloga tj. tuženik je odlučio izvršiti reorganizaciju smanjenjem broja izvršitelja na radnom mjestu Specijalist za upravljanje, iskustvo korisnika,

 

- da je tužitelj protiv te odluke pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava, a potom i tužbu u ovom predmetu,

 

- da je tuženik putem portala Moj posao dao oglas za zapošljavanje u kojem traži radnike za radno mjesto „Stručnjak za upravljanje i iskustvom korisnika“ prije isteka otkaznog roka tužitelju,

 

- da je tuženik 15. rujna 2016. zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojem je radnicu I. J. zaposlio na radno mjesto Stručnjaka za upravljanje iskustvom korisnika – Odsjek za razvoj korisničkog iskustva i usluge podrške – Odjel za upravljanje korisničkim iskustvom – Područje za korisničko iskustvo,

 

- da se u obrazloženju odluke o otkazu navode dodatni kriteriji kao što su procjena učinka radnika za 2015.,

 

- da je u obrazloženju odluke tuženik propustio na transparentan način navesti podatke o usporednim radnicima (njihova imena i prezimena), primjeni kriterija iz odredbe čl. 115. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR) kao i dodatnih kriterija, tako da nije vidljivo koji kriteriji i u kojem omjeru su imali prednost odnosno koliko bodova ili koliki postotak je donio svaki pojedini kriterij,

 

- da je tuženik namjeravani otkaz dostavio radničkom vijeću radi provođenja savjetovanja, koje je zatražilo od tuženika dostavu dodatnih podataka o usporednim radnicima i primjeni kriterija,

 

- da tuženik tome nije udovoljio odnosno nije dostavio radničkom vijeću listu usporednih radnika i bodovanje po kriterijima za svakog radnika na radnom mjestu tužitelja, pa tako ni obrasce o procjeni učinka za tužitelja i za usporedive radnike za 2015., te se naposljetku radničko vijeće usprotivilo otkazivanju ugovora o radu tužitelju,

 

- da je u postupku utvrđeno da je tuženik izabrao da mu primarni kriterij za utvrđivanje viška radnika bude procjena učinka za 2015.,

 

- da je u takvoj situaciji tuženik bio dužan Radničkom vijeću objasniti na koji način je izvršio komparaciju svih radnika koji obavljaju iste poslove kao i tužitelj i svoju ocjenu učinka objasniti, kako u odnosu na elemente ocjenjivanja, tako i odnosu na sve radnike kojima je dao prednost, odnosno dokazati da je utvrđene dodatne kriterije primijenio na jednak način prema svih radnicima, objektivno i transparentno,

 

- da kako tuženik to nije učinio, savjetovanje tuženika sa Radničkim vijećem nije provedeno na način kako je to propisano čl. 150. st. 4. ZR,

 

- da je iz navedenih razloga postupanje tuženika u donošenju pobijane odluke protivno odredbi čl. 115. st. 2. i čl. 150. ZR,

 

- da je tužitelj zatražio sudski raskid Ugovora o radu s danom donošenja prvostupanjske odluke jer mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos.

 

8. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan budući da tuženik nije proveo postupak savjetovanja kod kolektivnog otpuštanja viška radnika u skladu s odredbama čl. 150. i čl. 127. ZR. Naime, tuženik je bio dužan Radničkom vijeću dostaviti konkretna imena usporednih radnika, sve kako bi se moglo utvrditi jesu li i na koji način primijenjeni zakonski i drugi kriteriji prilikom odabira kojem će se radniku otkazati ugovor o radu.

 

Nadalje nižestupanjski sudovi na temelju odredbe čl. 125. ZR odredili su raskid ugovora o radu s danom zaključenja glavne rasprave te prema ugovoru o radu, kojim je utvrđeno da je plaća tužitelja 15.000,00 kuna, dosudili šest mjesečnih plaća.

 

9. Suprotno navodima revizije tuženika sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava i zapisnika o iskazima svjedoka koji se nalaze u spisu.

 

10. Pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u pogledu propuštanja tuženika na dostavu Radničkom vijeću relevantnih podataka potrebnih za preispitivanje dodatnih kriterija za odlučivanje o poslovno uvjetovanom otkazu pri postupku utvrđenja kolektivnog viška radnika i konkretnog otkazivanja Ugovora o radu.

 

11. Nesporno je pravo poslodavca da, pored onih kriterija u smislu odredbe čl. 115. st. 2. ZR, uspostavi i dodatne kriterije kojima će se voditi pri odlučivanju o poslovno uvjetovanim otkazima, što je tuženik ovdje i učinio u smislu primjene bodovanja koje se temelji na procjeni radnog učinka tužitelja. No, jednom uspostavljeni, ti dodatni kriteriji moraju biti transparentni i dostupni radničkom vijeću, kako bi se tijekom postupka koji prethodi utvrđivanja kolektivnog viška i otkazivanja ugovora o radu o njima moglo Radničko vijeće barem očitovati.

 

12. Taj podatak, jednom konstituiran kao relevantni kriterij za odlučivanje o otkazu ugovora o radu mora biti transparentan i dostupan kao predmet sagledavanja, ne samo na načelnoj razini njegovog postojanja, nego i sagledavanja njegove stvarne (bodovne) vrijednosti u konkretnom slučaju.

 

13. Kako u konkretnom slučaju tuženik nije postupio na taj način, ukazuje se pravilnom ocjena nižestupanjskih sudova u pogledu nezakonitosti tijekom postupka u smislu odredbe čl. 150. ZR, što posljedično izaziva i nedopuštenost Odluke o otkazu Ugovora o radu u konkretnom slučaju.

 

14. Sukladno odredbi čl. 125. st. 1. ZR propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća tog radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

15. ZR ne propisuje s kojim danom prestaje radni odnos u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, pa su stoga moguća različita rješenja u odnosu na dan prestanka ugovora o radu koji određuje sud.

 

16. Dan prestanka radnog odnosa sudskim raskidom ugovora o radu određuje se prema okolnostima konkretnog slučaja, a i revizijski sud nalazi da u okolnostima ovog slučaja prvostupanjski sud nije imao razloga za drugačiju odluku o prijepornom sudskom raskidu ugovora i (time) za utvrđenje da bi u ičemu bilo pravilnije, pa i pravičnije (u postizanju pravične ravnoteže između interesa tužitelja i tuženika).

 

17. U odnosu na dosuđenu naknadu štete navedenu pod toč. III. izreke prvostupanjske presude temeljem sudskog raskida ugovora o radu, tuženik u reviziji ističe da je dosuđeni iznos naknade štete previsoko određen. Revizijski sud nalazi da su sudovi u dostatnoj mjeri vodili računa o kriterijima dosuđene naknade (čl. 125. st. 1. ZR), a posebice da je tužitelj zaposlen kod tuženika od 1. listopada 1992., da je u vrijeme otkaza imao 50 godina i da ima dvoje djece na uzdržavanju.

 

 

 

18. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

 

Zagreb, 27. rujna 2023.