Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-579//2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljica DF iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] i EF iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d.,Radnička cesta 50,Zagreb, OIB:0253567732, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić&Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 26. rujna 2025. u nazočnosti I. i II-tužiteljica osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljica Željke Ivanušić, odvjetnice u Osijeku i zamjenika punomoćnika tuženika Mateja Šokčević, odvjetnika u Osijeku,.dana 27. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 1. Ugovora o kreditu Br. 901183734. sklopljenog dana 29.08.2006. god. između sada pokojnog TF, supruga I-tužiteljice ĐF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] te oca II-tužiteljice EF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika, a koja glasi:“ Korisnik kredita plaća Banci jednokratnu naknadu u visini od 2,50 % od iznosa kredita, koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta.”

Poslovni broj: P-579//2025-9

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d.,Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732, da tužiteljicama ĐF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i EF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos 49,77 EUR (četrdesetdeveteurasedamdesetsedamcenti) na ime troškova obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 30. rujna 2006. prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015..a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 30.prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine do isplate a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb,OIB: 02535697732, da tužiteljicama ĐF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i EF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 214,04 EUR, sa zateznim kamatama počev od dana 27.listopada 2025., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. I i II-tužiteljica su podnijele dana 17.travnja 2025. Tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navode da je dana 29.08.2006.god. pokojni suprug GF I- tužiteljice DF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i otac II- tužiteljice EF, [adresa], oib: [osobni identifikacijski broj]) i tuženik Privredna

Poslovni broj: P-579//2025-9

banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb,OIB 02535697732 sklopili su Ugovor o kreditu br. 9011837342, a prema kojem tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.000,00 HRK. Predmetnim ugovorom dogovoren je rok otplate od 12 mjeseci. Tuženik je u članku 1. ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje, prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50% iznosa kredita. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Nadalje, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, citirano: „to stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“.Tužiteljice navode da je za istaknuti da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati.Iz Ugovora o kreditu i odgovora tuženika koji se prilažu uz tužbu proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio navedenu naknadu, trošak obrade kredita u visini 375,00 HRK odnosno 49,77 EUR prema fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR = 7,53450 HRK. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu

članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, Poslovni broj: P-579//2025-9

te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Tužiteljice ističu da su prethodno od tuženika pribavile potrebnu kreditnu dokumentaciju iz koje se vidi iznos naplaćene naknade (otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope, odgovor tuženika, ugovora o kreditu), no ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ipak pridržava pravo postavljanja točne visine tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko i s kojim datumom je tužitelju naplaćena naknada za troškove obrade kredita s tim da sud vještaka ovlasti da po potrebi pribavi dodatnu kreditnu dokumentaciju od tuženika. I i II-tužiteljice predlažu da sud nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu: I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 1. Ugovora o kreditu Br. 901183734. sklopljenog dana 29.08.2006. god. između pokojnog TF, pokojnog supruga I-tužiteljice ĐF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] te oca II-tužiteljice EF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a koja glasi:“ Korisnik kredita plaća Banci jednokratnu naknadu u visini od 2,50 % od iznosa kredita, koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta.”.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., RADNIČKA CESTA 50, ZAGREB, OIB 02535697732, da tužiteljicama ĐF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i EF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos 49,77 EUR na ime troškova obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 30. rujna 2006. godine pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., RADNIČKA CESTA 50, ZAGREB,OIB: 02535697732, da tužiteljicama ĐF, O. Poslovni broj: P-579//2025-9

[adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i EF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora. Navodi da je tužitelj očito suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora, budući se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, slijedom čega tuženik predlaže sudu, sukladno odredbi čl. 35. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), na brz i prikladan način, najkasnije na pripremnom ročištu, utvrditi vrijednost predmeta spora. S navedenim u vezi, tuženik ističe kako deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Drugim riječima, vrijednost predmeta spora računa se isključivo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu. Tuženik navodi da prije svega ističe prigovor zastare u odnosu na istaknuti regresni zahtjev odnosno potraživanje tužitelja u iznosu od 49,77 EUR. Navodi da nema osnove za fiksiranje dospijeća, a posljedično i početka tijeka zastare, uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe jasno je utvrdio Sud EU presudom u predmetu C-561/21 od dana 25. travnja 2024. godine (GP i BG protiv Banco Santander SA) (dalje u tekstu: „presuda C- 561/21“). Naime, presudom C-561/21 Sud EU jasno iznosi obvezujuće pravno stajalište u pogledu zastare te navodi:

- da nacionalni poredak osigurava zaštitu potrošača uspostavljenu pravom EU poštujući načelo ekvivalentnosti (implementirana rješenja nisu nepovoljnija od sličnih situacija u nacionalnim pravima) te načela djelotvornosti (implementirana rješenja ne onemogućuju ili ne otežavaju korištenje prava potrošača iz prava EU);

- da načelo djelotvornosti u obzir treba uzeti opća načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, uključujući načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka;

- da isticanje prigovora zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer ne onemogućuje niti pretjerano ne otežava ostvarenje prava dodijeljenih pravom EU;

- da se ne protivi pravu EU da pružatelj usluga ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost.

Poslovni broj: P-579//2025-9

S navedenim u vezi, a budući Vrhovni sud Republike Hrvatske u objedinjenom pravnom shvaćanju nije doveo u pitanje petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima te da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva na temelju čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu plaćena dana 30. rujna 2006. godine, a predmetna tužba podnesena dana 17. travnja 2025. godine, očito je kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari. Isti stav, odnosno da nema mjesta računanju početka zastare (tj. datuma dospijeća tražbine) od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, potvrdio je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. br. Pž-2637/2023 od dana 9. travnja 2024. godine.Jednako tako, tuženik u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (dalje u tekstu: naknada za obradu kreditnog zahtjeva / ulazna naknada), kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 49,77 EUR na ime, kako to tužitelj navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prije nego se upusti u detaljno obrazlaganje razloga iz kojih je evidentno kako su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja neosnovani u cijelosti, tuženik kao najbitnije ističe sljedeće:

- ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima;

-ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna:

- ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna; Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopuštena pozitivnim propisima.Prvenstveno, tuženik ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa.Da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, jasno proizlazi iz sljedećeg. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo je naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh navedenog, tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (!). S navedenim u vezi, tuženik naglašava

Poslovni broj: P-579//2025-9

kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Dakle, navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti. Dakle, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna. Jednako tako, potrebno je istaknuti kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Da izostanak pojedinačnih pregovora nije dostatna pretpostavka za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe potvrđuje i VSRH u svojoj presudi posl.br. Rev-673/2023-2 od dana 13. veljače 2024. godine, a kojom presudom VSRH utvrđuje kako sud ocjenu o nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe nikako ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i na tome da tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita. Navedenom presudom, VSRH jasno određuje kako je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a nakon toga utvrditi i druge okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve u smislu odredbe čl. 81. ZPP-a. Argumentirajući tužbeni zahtjev, tužitelj neosnovano problematizira činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu. Prethodno spomenuti Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Pravo kreditne institucije odrediti i naplatiti naknadu u fiksnom iznosu potvrđuje i Sud EU u presudi

Poslovni broj: P-579//2025-9

od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno NE UZROKUJE na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“.Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 15.000,00 kuna, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 375,00 kuna / 49,77 EUR ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Međutim, čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.Isto tako, tuženik napominje kako je i VSRH, u prethodno navedenoj presudi posl.br. Rev-673/2023-2, jasno utvrdio da je sud prilikom ocjene o postojanju značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, dužan provesti kvantitativnu ocjenu odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade. Pritom tuženik naglašava kako tužitelj ne iznosi bilo kakve argumente ili dokaze kojima bi eventualno dokazao da bi se iznos sporne naknade mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, evidentno je kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje predmetne odredbe o obračunu i naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetnom, na temelju odredbe čl. 81. ZZP-a. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a. Obzirom tužitelj u konkretnom slučaju navodi kako tuženik nije naveo koje je usluge naplatio, upire se na stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C- 621/17:„Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE NALAŽE da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“. S navedenim u vezi tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Iz navedenih

Poslovni broj: P-579//2025-9

razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika. Dodatno, tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Nadalje, tuženik naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe se kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navedeno je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-120/2023-2 od dana 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Jednako tako, tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Tuženik navodi da slijedom svega navedenog, predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

3. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u dopis tužiteljica po punomoćniku od 31.01.2025.,dopis tuženika od 13.veljače 2025.,Ugovor o kreditu br.9011837342, Knjigovodstvenu karticu, Rješenje o nasljeđivanju, poslovni broj: O-3660/16-4, UPP/OS-161/16-4 od dana 25.11.2016.g.,Opće uvjete poslovanja s građanima PBZ, te saslušao I i II-tužiteljicu u svojstvu stranke.

4. Dakle predmet spora je tužbeni zahtjev I i II- tužiteljica radi utvrđenja ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu o naknadi koja se prema navedenom ugovoru naplaćuje na dan dospijeća prvog anuiteta,te zahtjev za isplatu po navedenoj osnovi.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 901183734. proizlazi da je sklopljen dana 29. kolovoza 2006. god. između sada pokojnog GF iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora na iznos od 15.000,00kn. Odredbom čl.1.t.C

Poslovni broj: P-579//2025-9

korisnik kredita obvezao se platiti jednokratnu naknadu u visini od 2,50% od iznosa kredita,koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta.

6. Aktivna legitimacija I i II-tužiteljice temelji se na Rješenju o nasljeđivanju, Općinskog suda u Osijeku,po javnobilježničkom prisjedniku ŽF poslovni broj:O-3660/16-4,UPP/OS-161/16-4 od dana 25.11.2016.g, iza pok. ostavitelja GF,umrlog **.**.2016., temeljem kojeg rješenja su nasljednicima iza pok. GF oglašene temeljem zakona i nasljedničkog sporazuma supruga DF i kći EF,obje iz Osijeka.

7. I-tužiteljica DF, saslušana u svojstvu stranke izjavila je da je supruga sada pok. GF koji je preminuo 2016. godine. Sjeća se da je njezin suprug imao podignut kredit kod Privredne banke Zagreb, ali nije sudjelovala u sklapanju tog ugovora. Suprug joj je rekao da onako kako su mu rekli u banci u vezi sklapanja ugovora o kreditu, smatrao je da je to ispravno i da tako mora biti. Nije joj rekao što je točno platio prilikom sklapanja ugovora. Suprug joj je rekao da sve što su mu rekli u banci on je vjerovao i pristao na to. Ona nije sudjelovala u sklapanju tog ugovora, odnosno nema neposrednih saznanja o navedenom. Saznala je da banka nije smjela naplaćivati ulaznu i izlaznu naknadu, pa s obzirom da je njezin suprug to morao platiti podnijela je tužbu. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li se sjeća da li joj je suprug govorio da li je mogao o pojedinim odredbama ugovora pregovarati, I-tužiteljica je izjavila da je rekao da nije, jednostavno je vjerovao banci, te je to bio uvjet da bi dobio kredit. Njezin sada pok. suprug 2006. godine radio u Domu zdravlja Belišće. Kredit je bio podignut za adaptaciju stana. Sredstvima kredita adaptiran je stan u kojem su živjeli i u kojem ona i danas živi. Njezin suprug je kasnije otvorio privatnu ordinaciju, ali je tu djelatnost obavljao u Domu zdravlja Belišće. Suprug je bio obveznik plaćanja tog kredita. Ne sjeća se da li su bile ustege s plaće ili je sam vršio uplate. Sve što se ticalo financija to je obavljao njezin suprug. Kredit je bio podignut u HRK (stranica 45 spisa).

8. II-tužiteljica EF, izjavila je saslušana u svojstvu stranke da je kćer sada pok. GF, te su majka i ona jedini nasljednici iza pokojnog. Nema nikakvih neposrednih saznanja o ugovoru o kreditu koji je sklopio njezin otac. 2006. godine živjela je sa roditeljima u domaćinstvu. S obzirom da su im trebala sredstva za adaptaciju jer se stan u kojem su živjeli nalazi u potkrovlju i krov je curio, otac je govorio da treba podići kredit, te je u tu svrhu podignut kredit i tim sredstvima je obavljena adaptacija. U to vrijeme otac je radio u ordinaciji u Belišću, odnosno bio zaposlen u Domu zdravlja Belišće. Ocu je trebao novac i pristao je na sve uvjete banke za podizanje kredita. Ona nema nikakvih detaljnijih saznanja o tome. S obzirom da je čula da su odredbe u ugovorima o kreditu o ulaznoj i izlaznoj naknadi ništetne, te je u ugovoru koji je otac sklopio vidjela da se navodi i ulazna naknada, odlučila je podnijeti tužbu s napomenom da nije znala koliko je platio na ime naknade (stranica 46 spisa).

9. Sporan je osnov tražbine tužiteljica, dok visina tražbine nije sporna (stranica 44 spisa).

10. Odredbom čl.322 ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva,osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Poslovni broj: P-579//2025-9

11. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe,i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

12. Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

13. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Dakle, u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.1. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita odnosno za obradu kredita, a koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade kredita odnosno prilikom prvog korištenja kredita, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade prilikom prvog korištenja kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta, a što je razvidno i iz čl.3.8. Općih uvjeta poslovanja tuženika u kojoj je samo općenito navedeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima banke i ugovorom o kreditu, te da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima banke, a u konkretnom slučaju nesporno je da je naplaćena naknada u postotku od iznosa kredita kako je to naprijed navedeno (stranica 29 spisa).

15. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade kredita odnosno troškove prilikom korištenja kredita. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu

Poslovni broj: P-579//2025-9

utuženog iznosa koji je prednik I i II- tužiteljica platio na ime naknade pri korištenju kredita u utuženom iznosu, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja tj. od dana 30.rujna 2006. ( e-mail tuženika od 13.02.2025.,knjigovodstvena kartica) do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade pri korištenju kredita ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.).

16. U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

16.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

16.2. Stoga prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP, s napomenom da je u konkretnom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora prema vrijednosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatu, a ne kako je to tužitelj naznačio u tužbi, s obzirom da u konkretnom slučaju deklaratorni tužbeni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu odnosno deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (VSRH Revr-774/ 2005-2 od 13.12.2005;Revr-475/2008 od 27.10.2008., Županijski sud u Puli broj Gž-1313/2023-2 od 27.11.2023.).

17.1. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 214,04 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe po Tbr. 7.t.1 u visini od 25 bodova, sastav pisanog podneska od 19. kolovoza 2025. ( Tbr. 8.t.1.) 25 bodova, te za zastupanje na ročištu kod suda dana 26. rujna 2025. (Tbr.9.t.1.) 25 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, plus PDV, te troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 EUR.

18. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

Poslovni broj: P-579//2025-9

19. S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 27. listopada 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika