Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-71/2025-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UA s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Gregović, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 20. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te objave od 27. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 306-549/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 14. rujna 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao Banke, a kojom je ugovoreno kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,40 % (dvacijelihčetrdeset posto) iznosa kredita.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 1.338,80 eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 22. rujna 2006. po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 30. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.053,10 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno od 27. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 14. rujna 2006. tužitelj je s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj: 306-549/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: ugovor o kreditu) kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu 90.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti dok je u članku 5. navedeno kako se, prije isplate kredita, od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu 2,40 % iznosa kredita (tzv. ulazna naknada).Tužitelj smatra kako je naplaćivanje ulazne naknade nepošteno i ništetno i to iz razloga kako slijedi. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 i 46/07, dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, bilo je propisano kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je st. 2. propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava dok je st. 2. propisano kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje u tekstu: ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bilo je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. Odredbom čl. 4. ZOO propisano je kako su sudionici, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO propisano je kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Iz okolnosti da se, u konkretnom slučaju, radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi nije ni moglo pregovarati kao i da prednik tuženika nije prezentirao tužitelju o kakvim se točno troškovima radi (tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade i o njezinoj krajnjoj svrsi), može se zaključiti da je primjena sporne ugovorne odredbe prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna. Dodatno, u konkretnom slučaju povrijeđeno je i načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Time što prednik tuženika nije dokazao opravdanost ugovaranja sporne ugovorne odredbe u ugovorenom postotku od iznosa kredita proizlazi zaključak da ugovaranjem ulazne naknade nisu pokriveni stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. U odnosu na tijek zatezne kamate, tužitelj ima, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja ulazne naknade budući je tuženik nesavjestan stjecatelj jer je u potrošačkom kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je, samim time, ta ugovorna odredba ništetna. Također, ističe se kako je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja. Prethodno podnošenju tužbe, tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a koju je mogućnost tuženik otklonio slijedom čega je tužitelj prisiljen svoja prava i pravne interese ostvarivati sudskim putem, no tuženik je dostavio potvrdu o visini i datumu plaćanja ulazne naknade slijedom čega njezina visina ne bi trebala biti sporna. Iz dostavljene potvrde proizlazi kako je 22. rujna 2006. tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu 1.338,80 EUR/10.087,20 kn. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu sadržaja kao u izreci.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovu tužbe. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita. Ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 306-549/2006 od 14. rujna 2006.g. (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 2,40%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive. Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,25 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Da tužitelj razumije značaj koji sporna odredba ima u svom uobičajenom shvaćanju proizlazi i iz samih navoda tužbe kojima tužitelj pokušava osporiti tu ugovornu odredbu ističući primjerice da bi troškovi obrade kredita ulazili u opis radnog mjesta kreditnog referenta, odnosno zaposlenika tuženika. Tuženik ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se tene naknade smiju mijenjati.“ Slijedom navedenog, nisu osnovani navodi tužitelja da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva. Konačno se ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog, može se zaključiti da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU (spojeni predmeti C-84/19, C-229/19 i C- 252/19). S obzirom na naprijed navedeno, u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovora odredba mogla utvrditi ništetnom. Tuženik nadalje ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je, u bitnom, odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti. Ugovor o kreditu prema tome nije unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza o suprotnom je na tužitelju. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Zaključno, ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja dijela ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj: 306-549/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 14. rujna 2006., kojom je ugovoreno kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,40 % (dvacijelihčetrdeset posto) iznosa kredita, kao i zahtjev tužitelja radi povrata plaćene naknade za obradu kredita sa zateznim kamatama.
4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu i to Ugovor o kreditu broj: 306-549/2006 od 14. rujna 2006., elektroničku korespondenciju stranaka s priloženim isplatnim nalogom, a saslušan je i tužitelj. Sud nije proveo dokaz uvidom u Odluku o naknadama za usluge banke, jer tuženik, koji je tu ispravu predložio kao dokaz, istu nije dostavio (članak 232. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP-a)
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Na temelju ocjene provedenih dokaza te na temelju nespornih činjenica utvrđeno je u bitnom:
– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita 14. rujna 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 90.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za na dan korištenja,
– da je kao kredit odobren kao namjenski kredit i to stambeni kredit za adaptaciju stana (čl. 2 Ugovora o kreditu),
– da je člankom 5. Ugovora o kreditu, između ostalog, ugovoreno da da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,40 % iznosa kredita kao i da se Korisnik kredita obavezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog,
– da je tužitelju dana 22. rujna 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 10.087,20 kuna (Isplatni nalog sačinjen po tuženiku –list 16 spisa).
7. Tužitelj je iskazao da su mu sredstva bila potrebna za adaptaciju stana, taj stan se isključivo koristio za potrebe stanovanja, nikada se nije iznajmljivao niti koristio u bilo koju drugu poslovnu svrhu. Sadržaj ugovora je u cijelosti pripremila banka, to je bio jedan formular a o odredbama ugovora nije bilo mogućnosti pregovora. Nije bilo pregovora niti o odredbi vezanoj za naknadu za obradu kredita. Nije mu objašnjeno u koju svrhu plaća tu naknadu niti na što će se utrošiti ta sredstva. Tužitelj nije tražio nikakva pojašnjenja jer je bilo jasno da se ne može pregovarati.
8. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju njegovog iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporna odredba Ugovora o kreditu. O toj se odredbi nije pregovaralo, a tužitelju nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade za obradu kredita. Ovo potonje nije navedeno ni u Ugovoru. Također je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je tako navedeno u samom Ugovoru o kreditu, a što je potvrdio i tužitelj u svim iskazu navodeći da su mu sredstva kredita odobrena za adaptaciju stambenog objekta koji se koristio isključivo u privatne svrhe.
9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
10. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Tužitelj je iskazao da se o odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pojedinačno pregovaralo i da je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obveza. Tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (2,40%) koju je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 5. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Sve da se i radi o troškovima koje je tuženik imao vezano za kreditno poslovanje, tuženik nije ničim dokazao da je konkretna naknada utrošena u te svrhe niti to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba u tom smislu nerazumljiva te je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna odnosno ništava u skladu s člankom 324. ZOO-a i 87. stavak 1. ZZP/03.
11. Prema članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik je primitkom naknade za obradu kredita, koju je naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, stekao nepripadnu korist u visini koju je sud utvrdio uvidom u ispravu Isplatni nalog i koja iznosi 10.087,20 kuna, a sada, prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za 1 euro, ustanovljenom Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.), iznosi utuženih 1.338,80 eura. Taj je iznos primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja (22. rujna 2006.) u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Tuženik je, naime, nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.
12. Prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju ništetnost dijela odredbe članka 5. Ugovora o kreditu ustanovljena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.
13. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio uz sporu, tuženik mu je dužan naknaditi sve potrebne troškove, prema vrijednosti predmeta spora u visini kondemnatornog zahtjeva i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).
14. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:
– sastav tužbe 100 bodova Tbr. 7.1
– sastav podneska od 14.4.2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) 100 bodova Tbr. 8.1
– zastupanje na ročištu 15.9.2025. 100 bodova Tbr. 9.1
– zastupanje na ročištu 20.10.2025. 100 bodova Tbr. 9.1.
Prema Tbr 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 800,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.000,00 eura. Uz navedeno tužitelju pripada i naknada troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te na presudu 26,55 eura jer je to minimalni iznos pristojbe koji će biti dužan platiti, sveukupno 1.053,10 eura. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
36. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Opatiji 27. listopada 2025.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
