REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-715/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica ŽČ, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog ureda Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 9. listopada 2025., u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice te punomoćnika tuženika, dana 27. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu br. 045-50-3894740 od 26. siječnja 2007., sklopljenog između tužitelja RČ ŽČ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i solemniziranog 29. siječnja 2007. od strane javnog bilježnika Jadranke Knego-Rogina iz Zagreba, pod poslovnim brojem OU- 98/2007-1, koja odredba je sadržana u č. 3. Ugovora o kreditu koji nosi naziv "NAKNADA", a koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...".

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju RČ iznos od 359,83 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2007. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 388,28 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27. listopada 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom, kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu broj 045-50-3894740 na iznos od 18.068,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, uz promjenjivu kamatnu stopu, koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,20% godišnje, s tim da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora. Kredit je ugovoren s rokom otplate od 72 mjeseca, a tuženik je u Ugovor ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke kreditora, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Osim toga, tužitelj navodi da je, sukladno čl. 3. Ugovora, bio u obvezi isplatiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 3,30% jednokratno od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj, tj. tzv. ulaznu naknadu, kao i da mu je ista naplaćena 30. siječnja 2017. u iznosu od 2.711,17 kn, odnosno sada 359,83 EUR. Navodi i da nije obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju i zašto je ista određena u baš u visini u kojoj je određena, a navodi i da nije imao utjecaj na sadržaj bilo koje odredbe, jer je Ugovor o kreditu tzv. tipski ugovor, koji su stranke sklopile na od strane tuženika unaprijed formuliranom standardnom obrascu, koji je tužitelj mogao potpisati ili ne. Smatra i da se radi o neodređenoj odredbi koja je tužitelja dovela u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, iz razloga što nije mogao ni na koji način utjecati na visinu te naknade, već je tuženik taj koji je o njoj odlučio jednostranom odlukom. Stoga smatra da je navedena odredba ništetna, jer se radi o ugovoru sa standardnim stipulacijama prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata tuženika te tvrdi da je odredba o naknadi za obradu kredita prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a tvrdi i da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje. Dodao je i da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u predmetu poslovni broj P-1401/12, vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke, a koji postupak je pravomoćno okončan u korist potrošača. Pravna shvaćanja i utvrđenja iz navedenih presuda mogu se posredno primijeniti i na meritum ove pravne stvari, smatra tužitelj, a što slijedi i iz presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u kojoj stoji da je pravilan stav prvostupanjskog suda da se taj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača, a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Slijedom navedenog, predložio je da sud utvrdi ništetnom spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, sadržanu u čl. 3. Ugovora, te da naloži tuženiku isplatiti mu iznos naplaćene naknade, odnosno 359,83 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate, odnosno 31. siječnja 2007. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, jer smatra da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu te da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njenu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Smatra i da je obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi određena te da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, pa je tako tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita, mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom predmetnog ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredbe mogle smatrati nepoštenima. Neosnovani su, smatra, navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom Ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istom pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača, za valjanost istih odredbi potrebno je da potrošač može shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz tih odredbi proizlazi, a što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja predmetnih ugovora o kreditu. Ukazao je i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovor, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Nadalje, istaknuo je i prigovor zastare jer smatra da u slučaju ako bi zastara tužiteljeve tražbine počela teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, to bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Tuženik nije prigovorio visini tužbenog zahtjeva, ali je u cijelosti prigovorio osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u potvrdu tuženika od 22. listopada 2024. Ugovor o kreditu broj 045-50-3894740 od 26. siječnja 2007. (dalje: Ugovor), potvrdu o solemnizaciji te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je 26. siječnja 2007. sklopljen Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 18.068,85 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 3. istog ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratne, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

6. Nije sporno niti da je tužitelju prilikom isplate kredita, dana 30. siječnja 2017. naplaćena naknada u iznosu od 2.711,17 kn, odnosno u važećoj valuti iznos od 359,83 EUR, dok je sporno je li sporna ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenog iznosa naplaćenog na ime tzv. ulazne naknade, a sporno je i je li tražbina tužitelja zastarjela, kao i tijek zateznih kamata, jer tuženik osporava da bi bio nepošteni stjecatelj.

7. Iz iskaza tužitelja, koji je sud kao logičan i neposredno uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje osobnog vozila koje mu je bilo potrebno u privatne svrhe, a u to vrijeme nije imao u vlasništvu trgovačko društvo ili obrt. Kada se obratio tuženiku radi podizanja kredita, preporučili su mu kredit s valutnom klauzulom u CHF, kao najbolju opciju i kao kredit koji svi uzimaju, a pri tome nije upozoren na ikakve rizike koji bi pratili takav pravni posao. Nakon što je dogovorio kredit, sljedeći put kada je došao dočekao ga je pripremljen tekst Ugovora da ga potpiše, te mu je pritom rečeno da je to standardan obrazac ugovora i da se ne može ništa drugačije ugovoriti, tako da nije bilo pregovora o pojedinačnim odredbama Ugovora. Rečeno mu je da sve piše u ugovoru, a on je obratio pozornost na visinu kamatne stope i glavnice, dok o spornoj ugovornoj odredbi nije bilo ni riječi, tako da mu nije bilo rečeno zašto mora platiti tu naknadu za obradu kredita.

8. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužitelj prilikom njegova sklapanja imao svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a koja okolnost proizlazi iz činjenice da je tužitelj Ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje vozila koje koristi u privatne svrhe. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed popunjenom obrascu ugovora, da tužitelju prilikom dogovaranja kredita uopće nije spomenuta sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, kao i da ta odredba nije uopće bila određena, već je samo naveden postotak u kojem se naplaćuje i da se plaća od iznosa kredita, da je jednokratna i da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Utvrđeno je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornoj, što tuženik niti ne osporava, a nije od značaja okolnost da su naknade bile propisane općim aktima tuženika koje on spominje u čl. 9. Ugovora.

9. Nadalje, nije sporno da se utvrđenja suda iz postupka povodom kolektivne tužbe potrošača korisnika kredita, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pod poslovnim brojem P-1401/2012 izravno ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, stoga je u ovom postupku trebalo utvrđivati radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi.

10. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

11. Glede pak osnovanosti ovog dijela zahtjeva, za istaknuti je da je u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, u kreiranju sadržaja kojeg tužitelj nije sudjelovao, niti je bilo pregovaranja o njegovim pojedinačnim odredbama, a niti mu je objašnjeno na što se sporna naknada odnosi i zašto se naplaćuje baš u toj visini.

12. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.

13. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, manje je jasna u dijelu visine te naknade, jer je navedeno samo u postotku koliko ista iznosi, a pritom nije naveden tečaj po kojem se vrši naplata naknade, niti na koji dan se vrši konverzija tog iznosa u kune, s obzirom da je glavnica vezana za CHF, a naknada ugovorena u postotku od iznosa kredita. Nadalje, u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno na što se, odnosno koje troškove, ta naknada odnosi, a niti je to tužitelju objasnio djelatnik tuženika prilikom potpisivanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 359,83 EUR, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak i da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., koji, po ocjeni suda, ne korespondiraju, a niti tuženik drugačije dokazuje, s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

14. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju, kao potrošaču, plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa je ista, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi i odlučio kao pod točkom I izreke.

15. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj tek u ovom postupku zatražio da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, utvrdi ništetnom, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke, što pak ne čini preuranjenom tužbu u dijelu restitucijskog zahtjeva, kako to pogrešno smatra tuženik.

16. Slijedom navedenog, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 359,83 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana kada je tužitelju ista naplaćena tj. prvog sljedećeg dana do dana isplate, kako je to i zatraženo. Ovo stoga što je tuženik bio nepošten, jer je znao i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi i da je zbog izostanka mogućnosti pregovaranja o toj odredbi, kao i izostanka potpunog informiranja tužitelja o njoj, ta odredba ništetna.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

18. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (50 bodova), trošak sastava podneska od 31. ožujka 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (50 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištu od 9. listopada 2025. po Tbr. 9. toč. 1. (50 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 75,00 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i presudu u iznosu od 6,64 EUR.

19. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 388,28 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

20. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 27. listopada 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika