Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Stjepana Radića 81

Poslovni broj: P-1453/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku (OIB: 29399232217), po sutkinji Martini Miletić Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja PEKAS NEVEN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], Gradina, Šibenik, zastupan po punomoćniku Ivan Rude, odvjetniku OD Rude i partneri d.o.o. Šibenik, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d (OIB: 53056966535) Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po punomoćniku Goran Gložinić, odvjetniku u OD Mađarić & Lui, Zagreb, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave u prisutnosti tužitelja SV zajedno sa zamjenikom punomoćnika Danijelom Rude, odvjetnikom u Šibeniku i punomoćnicom tuženika Tadijana Čulav odvjetnicom u OD Mađarić & Lui, Zagreb, po objavi dana 27. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535 Magazinska cesta 69, Zagreb da u roku od 15 dana tužitelju ĐV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 4.581,38 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene uplate i to kako slijedi:

- na iznos od 9,88 EUR od dana 31. srpnja 2008. godine

- na iznos od 9,10 EUR od dana 30. studenoga 2008. godine

- na iznos od 8,76 EUR od dana 31. prosinca 2008. godine

- na iznos od 18,18 EUR od dana 31. siječnja 2009. godine

- na iznos od 19,53 EUR od dana 28. veljače 2009. godine

- na iznos od 21,57 EUR od dana 31. ožujka 2009. godine

- na iznos od 22,03 EUR od dana 30. travnja 2009. godine

- na iznos od 22,92 EUR od dana 31. svibnja2009. godine

- na iznos od 18,98 EUR od dana 30. lipnja 2009. godine

- na iznos od 19,09 EUR od dana 31. srpnja 2009. godine

- na iznos od 18,50 EUR od dana 31. kolovoza 2009. godine

- na iznos od 20,70 EUR od dana 30. rujna 2009. godine

- na iznos od 18,71 EUR od dana 31. listopada 2009. godine

- na iznos od 19,51 EUR od dana 30. studenoga 2009. godine

- na iznos od 19,31 EUR od dana 31. prosinca 2009. godine

- na iznos od 24,95 EUR od dana 31. siječnja 2010. godine

- na iznos od 27,10 EUR od dana 28. veljače 2010. godine

- na iznos od 26,50 EUR od dana 31. ožujka 2010. godine

- na iznos od 29,99 EUR od dana 30. travnja 2010. godine

- na iznos od 32,24 EUR od dana 31. svibnja 2010. godine

- na iznos od 36,13 EUR od dana 30. lipnja 2010. godine

- na iznos od 45,89 EUR od dana 31. srpnja 2010. godine

- na iznos od 51,03 EUR od dana 31. kolovoza 2010. godine

- na iznos od 54,15 EUR od dana 30. rujna 2010. godine

- na iznos od 46,85 EUR od dana 31. listopada 2010. godine

- na iznos od 47,91 EUR od dana 30. studenoga 2010. godine

- na iznos od 62,55 EUR od dana 31. prosinca 2010. godine

- na iznos od 65,50 EUR od dana 31. siječnja 2011. godine

- na iznos od 57,20 EUR od dana 28. veljače 2011. godine

- na iznos od 61,65 EUR od dana 31. ožujka 2011. godine

- na iznos od 60,39 EUR od dana 30. travnja 2011. godine

- na iznos od 67,69 EUR od dana 31. svibnja 2011. godine

- na iznos od 80,43 EUR od dana 30. lipnja 2011. godine

- na iznos od 85,65 EUR od dana 31. srpnja 2011. godine

- na iznos od 93,86 EUR od dana 31. kolovoza 2011. godine

- na iznos od 76,98 EUR od dana 30. rujna 2011. godine

- na iznos od 69,54 EUR od dana 31. listopada 2011. godine

- na iznos od 69,76 EUR od dana 30. studenoga 2011. godine

- na iznos od 74,34 EUR od dana 31. prosinca 2011. godine

- na iznos od 78,70 EUR od dana 31. siječnja 2012. godine

- na iznos od 79,55 EUR od dana 28. veljače 2012. godine

- na iznos od 77,73 EUR od dana 31. ožujka 2012. godine

- na iznos od 77,77 EUR od dana 30. travnja 2012. godine

- na iznos od 80,43 EUR od dana 31. svibnja 2012. godine

- na iznos od 79,76 EUR od dana 30. lipnja 2012. godine

- na iznos od 77,64 EUR od dana 31. srpnja 2012. godine

- na iznos od 77,40 EUR od dana 31. kolovoza 2012. godine

- na iznos od 74,49 EUR od dana 30. rujna 2012. godine

- na iznos od 76,80 EUR od dana 31. listopada 2012. godine

- na iznos od 78,64 EUR od dana 30. studenoga 2012. godine

- na iznos od 77,24 EUR od dana 31. prosinca 2012. godine

- na iznos od 79,20 EUR od dana 31. siječnja 2013. godine

- na iznos od 75,12 EUR od dana 28. veljače 2013. godine

- na iznos od 74,59 EUR od dana 31. ožujka 2013. godine

- na iznos od 79,14 EUR od dana 30. travnja 2013. godine

- na iznos od 71,80 EUR od dana 31. svibnja 2013. godine

- na iznos od 72,33 EUR od dana 30. lipnja 2013. godine

- na iznos od 71,14 EUR od dana 31. srpnja 2013. godine

- na iznos od 71,68 EUR od dana 31. kolovoza 2013. godine

- na iznos od 73,39 EUR od dana 30. rujna 2013. godine

- na iznos od 75,12 EUR od dana 31. listopada 2013. godine

- na iznos od 75,92 EUR od dana 30. studenoga 2013. godine

- na iznos od 78,54 EUR od dana 31. prosinca 2013. godine

- na iznos od 71,14 EUR od dana 31. siječnja 2014. godine

- na iznos od 73,79 EUR od dana 28. veljače 2014. godine

- na iznos od 80,07 EUR od dana 31. ožujka 2014. godine

- na iznos od 78,17 EUR od dana 30. travnja 2014. godine

- na iznos od 77,17 EUR od dana 31. svibnja 2014. godine

- na iznos od 77,89 EUR od dana 30. lipnja 2014. godine

- na iznos od 80,30 EUR od dana 31. srpnja 2014. godine

- na iznos od 82,42 EUR od dana 31. kolovoza 2014. godine

- na iznos od 81,76 EUR od dana 30. rujna 2014. godine

- na iznos od 85,07 EUR od dana 31. listopada 2014. godine

- na iznos od 86,36 EUR od dana 30. studenoga 2014. godine

- na iznos od 85,74 EUR od dana 31. prosinca 2014. godine

- na iznos od 85,78 EUR od dana 31. siječnja 2015. godine

- na iznos od 86,57 EUR od dana 28. veljače 2015. godine

pa do isplate, i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% koja stopa se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.737,24 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ĐV, zastupan po punomoćniku Ivan Rude, odvjetnik u OD Rude i partneri d.o.o. [adresa], podnio je ovom sudu, dana 07. lipnja 2019. godine, tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, radi isplate.

1.1. Tužitelj u tužbi navodi kako je sa tuženikom, dana 20. veljače 2008. godine, zaključio Ugovor o kreditu broj: 168-50-4717487 ovjeren od strane javnog bilježnika Ljiljanke Malenica u [adresa], broj ovjere OV-2308/08 od dana 20. veljače 2008. godine. Predmetnim ugovorom da je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 21.740,22 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita i to za kupnju novog automobila marke Škoda. Ugovor da je sklopljen na vremenski period od 7 godina te je ugovorena otplata kredita u 84 jednaka mjesečna anuiteta čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate. Ugovorena redovna kamatna stopa da je iznosila 6,75% godišnje, promjenjiva, a na dan zaključenja Ugovora anuitet je iznosio 325,47 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Banke na dan plaćanja. Kredit da je u cijelosti otplaćen dana 13. ožujka 2015. godine te isti nije konvertiran.

1.2. Tuženik da je u standardiziranom ugovoru u čl. 2 Ugovora utvrdio da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukama kreditora, bez jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, a o kojoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik da je na taj način povrijedio potrošačko pravo tužitelja tako što je u Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze primjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako, u vrijeme ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor vezan, a što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.3. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 koja odluka je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine te poslovni broj Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine koja je donesena u postupku zaštite interesa i prava potrošača a kojom je utvrdio ništetnost odredbe ugovora o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka a koje odluke da su obvezujuće u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Slijedom svega naprijed navedenog tužitelj je predložio da sud prihvati tužbeni zahtjev te obveže tuženika na plaćanje utuženog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik je osporavao tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, isticao prigovor zastare, osporavao je osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2.1. Nadalje, isticao je kako pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavlja odredba Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, tužitelju da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopite je isti razumijevanje navedenih odredbi potvrdio pred javnim bilježnikom prilikom solemizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope da je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Isto tako, tuženik da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Tuženik da je ugovaranjem valutne klauzule tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financiji položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka mijenja ovisno o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo koje kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute da preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

2.2. S obzirom da je tužitelj sam, nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.3. Slijedom navedenog tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovane naložiti tužitelju da nakadi tuženiku troškove parničnog postupka zajedno za odgovarajućom zakonskom zateznom kamatom.

3. U postupku sud je izveo dokaze pregledom preslike Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 20. veljače 2008. godine solemiziran od strane javnog bilježnika Ljiljanke Malenica iz [adresa], broj OV-2308/08preslike ponude za kupnju motornog vozila od dana 19. veljače 2008. godine, preslike otplatnog plana za tužitelja, preslike prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 13. veljače 2019. godine, nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko- računovodstvene poslove TV od dana 02. travnja 2025. godine, te saslušanjem tužitelja.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sud je sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19) utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su dana 20. veljače 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu, međutim sporna je osnov i visina tužbenog zahtjeva kao i prigovor zastare.

6. Pregledom Ugovora o kreditu od dana 20. veljače 2008. godine vidljivo je kako je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 21.740,22 CHF po srednjem tečaju Kreditora sa godišnjom kamatnom stopom od 6,75 % promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Otplata kredita da će se vršiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta čiju visinu određuje banka planom otplate.

7. U postupku također nije sporno da je Ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (Narodne novine broj: 96/03) a koji zakon je specijalni propis na području zaštite potrošača na temelju koje je trgovac ovlašten jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu, ako za to ima valjani razlog naveden u ugovoru. Konkretno radi se o odredbi čl. 81. citiranog Zakona u kojoj se navodi kako se nepoštenom odredbom smatra odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.

8. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od dana 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da nije prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske polovni broj Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine utvrđeno da je tuženik u razdoblju od dana 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2014. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći iste ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovarana redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga – potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrditi egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Isto tako, iz odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-3412/2018 od dana 19. ožujka 2019. godine razvidno je da je mišljenje Vrhovnog suda RH prema odredbi čl. 502a st. 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijetu tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je čl. 502.c. ZPP-a propisan učinak presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.2. Stoga, kako je dakle, utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. kao korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetenu odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti vrijednost više preplaćenih anuiteta budući je iste stekao bez osnove. Prema odredbi čl. 210. st. 1. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/96 u daljnjem tekstu ZOO) kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

9. Slijedom svega naprijed navedenog pravni osnov za valutnu klauzulu utvrđen je u cijelosti.

10. Budući da je tuženik u tijeku postupka osporavao visinu tužbenog zahtjeva sud je odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te je isto povjereno stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Željko Deković iz [adresa]. U svom nalazu i mišljenu, a kojeg je sud cijenio kao stručan i objektivan, vještak je utvrdio da je ukupna razlika nastala uslijed promjene tečaja valute i promjenjive kamatne stope iznosi 34.518,41 kuna odnosno 4.581,38 eura. Tužitelj je visinu tužbenog zahtjeva uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka, pa je podneskom od dana 04. rujna 2025. godine uredio tužbeni zahtjev.

11. U odnosu na uređenje tužbenog zahtjeva valja napomenuti da promjena u visini tužbenog zahtjev ne predstavlja preinaku već samo usklađenje sa nalazom i mišljenjem vještaka, a ne mijenjanje pravne osnove i postavljanje sasvim novog tužbenog zahtjeva. Naprijed navedeno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, dana 26. studenog 2021. godine.

12. Slijedom svega naprijed navedenog, utvrdivši da je pravni osnov za valutnu klauzulu u cijelosti utvrđen i osnovan, a visina utvrđena u nalazu i mišljenu vještaka kojem stranke nisu u bitnom prigovarale, sud je sukladno odredbi čl. 210. ZOO-a po osnovu stjecanja bez osnove dosudio tužitelju utvrđenu razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate kredita i tečaja za valutu CHF u vrijeme isplate kredita, kao i iznos nastao uslijed promjenjive kamatne stope, odnosno ukupan iznos od 4.581,38 eura.

12.2. Na dosuđeni iznos tužitelju je sukladno čl. 214. ZOO-a priznata zakonska zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta pa do isplate, što je preciznije određeno u izreci presude.

13. Podredno, valja naglasiti kako je tužitelj uz tužbu dostavio Ugovor o kreditu čija je svrha bila kupnja novog automobila, pa tužiteljev status potrošača u ovom postupku nije upitan, budući isti ne može dokazivati negativne činjenice a to bi eventualno bilo da se bavi nekom profesionalnom djelatnošću, a sve iz razloga jer bi takav navod trebao dokazati tuženik ako se na njega poziva.

13.1. U prilog ovom utvrđenu suda ide i iskaz samog tužitelja iz kojeg proizlazi da je kredit podigao isključivo radi kupnje osobnog automobila za svoje osobne potrebe.

14. Tuženik je također u tijeku postupka isticao prigovor zastare, u pogledu navedenog prigovora zastare tuženika, isti prigovor je neosnovan jer je odlukom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ništetna, točnije kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u toč. 8 a u kojoj je odlučeno da je tuženik povrijedila prava i obveze potrošača ugovorivši ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli. Stoga se primjenjuje novi zastrani rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 07. lipnja 2019. godine, proizlazi da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO-a.

14.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to je rok za restitucijski zahtjev tužitelja iz osnova ništetnost valutne klauzule počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje: ZPP-a). Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u tužbenom zahtjevu istom je priznat trošak postupka i to sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika S. 7. toč.1, trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV, trošak za zastupanje na ročištima i to dana 26. veljače 2025. godine, dana 19. rujna 2025. godine za svako u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV, trošak obrazloženog podneska od dana 19. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV, trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 520,00 eura, trošak za pristup za objavu presude u iznosu od 100,00 eura uvećano za PDV, te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 92,24 eura. Dakle, ukupan iznos od 1.737,24 eura.

16. Odredbom čl. 11 st. 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18 i 51/23) propisano je da su od plaćanja pristojbi u Republici Hrvatskoj oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

16.1. Budući da se u konkretnom slučaju radi upravo o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj je kao takav oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na presudu.

17. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je riješiti kao u izreci.

U Šibeniku, 27. listopada 2025. godine

SUTKINJA

Martina Miletić Lovrić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka sud i protivnu stranu.

DN-a:

- za tužitelja punomoćnik Ivan Rude, odvjetnik u OD Rude i partneri d.o.o. Šibenik

- za tuženika punomoćnici u OD Mađarić & Lui, Zagreb