REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-56/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Lani Mariji Milić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Porsche leasing d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 08. listopada 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Lane Marije Milić, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika ZP, odvjetničke vježbenice, dana 27. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. II. i III. Ugovora o kreditu broj: 21282 zaključenog između AP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ovdje tužitelja i trgovačkog društva Porsche leasing d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, ovdje tuženika, u dijelu koji se odnosi na troškove zaključenja Ugovora o kreditu.

II. Nalaže se tuženiku Porsche leasing d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, platiti tužitelju AP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 741,96 eura, sa zateznom kamatom koja teče od dana 11. rujna 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine, u visini određenoj po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, uvećanjem eskontne stopa HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 789,81 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 27. listopada 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik dana 08. rujna 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu, koji ugovor je po svojoj naravi potrošački ugovor. Skreće se pažnja na odredbe čl. II. i III. Ugovora o kreditu koje su ništetne jer određuju obvezu plaćanja troškova zaključenja ugovora u ukupnom iznosu od 1.190,70 CHF. Tužitelj navodi da je dana 11. rujna 2006.g. isplatio tuženiku iznos od 5.590,33 kn (741,96 eura) s osnove troškova zaključenja ugovora. Poziva se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koje propisuju da se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj se poziva i na odluke Suda Europske unije i to presuda C-84/19 i C-224/19 u kojima je potvrđen stav da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačima, tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje. Poziva se i na čl. 3. st. 1. Direktive EU 93/13/EEZ od 05. travnja 1993.g., te zaključuje da su ništetne odredbe čl. II. i III. Ugovora o kreditu i da je tuženik dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove, odnosno iznos plaćen na ime troškova zaključenja ugovora. Predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne odredbe čl. II. i III. Ugovora o kreditu i kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 741,96 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 11. rujna 2006.g. do isplate, te da naknadi tužitelju parnični trošak, sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare potraživanja i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da se primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat stečenog bez osnove. Tuženik navodi da je iznos s osnova troškova obrade kredita isplaćen još 2006.g., dok je tužba podnesena u siječnju 2025.g., pa da je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, jer da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Osporava primjenu odredbe Zakona o zaštiti potrošača, smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa tvrdi da nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, prometa po računu iz kojeg je vidljiva visina plaćene naknade troškova obrade ugovora o kreditu i saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

4. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 08. rujna 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu, za financiranje troškova kupnje osobnog vozila u iznosu od 35.210,38 CHF.

6. Nije sporno da je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti koji je vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Nije sporno da su ugovorene odredbe čl. II. i III. kojima je, uz ostalo, korisnik kredita obvezan platiti davatelju kredita naknadu za troškove zaključenja Ugovora o kreditu. Nije sporno da je naknadu za troškove zaključenja Ugovora u iznosu od 1.190,70 CHF, odnosno 5.590,33 kn, tužitelj platio tuženiku dana 11. rujna 2006. godine. Prema fiksnom tečaju konverzije, radi se o iznosu od 741,96 eura.

7. Sporno je pitanje zastare, aktivne legitimacije tužitelja i pitanje ništetnosti odredbe o naknadi troškova zaključenja Ugovora. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

8. Saslušan je tužitelj koji je izjavio da je Ugovor o kreditu s tuženikom sklopio 2006. godine, a namjena kredita je bila kupnja osobnog vozila, koji mu je trebao za osobnu namjenu. Naveo je da automobil nije koristio ni za kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost, te da nije bio, niti je danas vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Naglasio je da nije bilo razgovora o naknadi za zaključenje ugovora i da mu nitko nije objasnio na što se odnosi spomenuta naknada koju je platio. Tužitelj je objasnio da je automobil kupio u auto kući Štasni d.o.o., gdje je s agentom prodaje razgovarao o osnovnim odredbama ugovora. Napomenuo je da mu je najvažniji bio izbor automobila i visina rate koju će otplaćivati. Tvrdi da prije zaključenja ugovora nije razgovarao sa zaposlenicima Porsche leasinga u pogledu odredbi ovog ugovora, već je u autokući Štasni dobio primjerak ugovora i tvrdi da je upravo njima predao svu dokumentaciju potrebnu za dobivanje kredita, nakon čega su ga pozvali da dođe po ugovor, koji je doista i preuzeo u autokući A i otišao kod javnog bilježnika na ovjeru ugovora.

9. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, koji je djelovao iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za kupnju automobila za osobne, privatne potrebe, a ne za bilo kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost.

10. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se kao dokaz u postupku cijeni izjava zaposlenika tuženika HP, dana pred javnim bilježnikom, jer je takva izjava irelevantna za ovaj postupak. Naime, tuženik nije predlagao saslušanje zaposlenika u svojstvu svjedoka, već samo čitanje njegove izjave, a osim toga, radi se o osobi koja nije sudjelovala u zaključenju konkretnog ugovora o kreditu, pa nema saznanja o predmetu ovoga spora.

11. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. II. i III. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita - tužitelja da plati tuženiku naknadu za troškove zaključenja kredita u iznosu od 1.190,70 CHF, navodi se da je tužitelj navedenu naknadu u kunskoj protuvrijednosti (5.590,33 kn, što je 741,96 eura) platio dana 11. rujna 2006. godine, što je vidljivo iz prometa po računu (list 4 spisa), a navedenu okolnost je priznao i tuženik.

12. Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je tuženik jednostranom odlukom unio u ugovor o kreditu spomenutu ugovornu odredbu, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade troškova zaključenja ugovora, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužitelja je razvidno da se nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da mu zaposlenici tuženika, nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita. Naime, tužitelj nije ni pregovarao sa zaposlenicima tuženika, već je sva pitanja u vezi kredita dogovarao u autokući Štasni, gdje mu također nitko od zaposlenika nije objasnio na što se odnosi naknada troškova zaključenja kredita.

13. Niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se odnosi sporna naknada i kakve troškove tuženik ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

14. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo od čega se sastoje troškovi obrade kredita. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu.

15. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci tuženika, koji je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnuo tužitelju - potrošaču navedenu odredbu o naknadi, pa se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u kojima se spominje naknada za zaključenje ugovora, koje odredbe su u tom dijelu ništetne, sukladno čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, dio odredbe čl. II. i III. Ugovora o kreditu, koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, ugovoren je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Međutim odredbe čl. II. i III. Ugovora o kreditu nisu u cijelosti ništetne, već samo u dijelu koji se odnosi na obvezu korisnika kredita da plati naknadu troškova zaključenja Ugovora.

16. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužitelj je ovom tužbom najprije postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. II. i III. Ugovora o kreditu, koji dio se odnosi na ugovaranje naknade za zaključenje kredita. Kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), to isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc).

17. U ovom slučaju se primjenjuje pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine. Naime, radi se o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti dijela spornih odredbi ugovora, pa je nedvojbeno da zastara nije još ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok kod potraživanja isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade troškova zaključenja kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Kako je ništetnost utvrđena ovom presudom, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

18. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je utvrđeno da su ništetne odredbe čl. II. i III. Ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova zaključenja ugovora o kreditu u iznosu od 1.190,70 CHF (5.590,33 kn). Stoga je prihvaćen i kondemnatorni tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju s osnova stjecanja bez osnove, iznos od 741,96 eura (protuvrijednost iznosa od 5.590,33 kn), sa zateznom kamatom tekućom od 11. rujna 2006. godine do isplate.

19. U pogledu prava na zakonske zatezne kamate, bitno je razlučiti tko su stranke u ugovornom odnosu i o kakvom se ugovoru radi, a u ovom slučaju se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je leasing kuća (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Radi se o ugovoru o kreditu koji je unaprijed formuliran od strane tuženika i o čijim ugovornim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan u odnosu na potrošača. Prema tome, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj stekao iznos naknade za obradu kredita.

20. Kamatna stopa teče od dana 11. rujna 2006.g. do 31. prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), od 01. siječnja 2008.g. do 31.07.2015. godine, uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

22. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 75 bodova, sastav podneska od 07.04.2025.g. - 75 bodova, pristup na ročište 11.06.2025.g. – 75 bodova, pristup na ročište 08.10.2025.g. - 75 bodova i pristup na ročište za objavu presude - 50 bodova, ukupno 300 bodova, odnosno 600,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 150,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 13,27 eura, te na presudu u iznosu od 26,54 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 789,81 eura.

23. Dosuđena je zakonska zatezna kamata na parnični trošak koja teče od presuđenja tj. od 27. listopada 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

24. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 27. listopada 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku