REPUBLIKA HRVATSKA
Posl. br. P-600/2025-53
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja MĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po OD Poldan i partneri iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 13. listopada 2025. godine održane u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 27. listopada 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.13. Ugovora o kreditu broj 118-50-3982535 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21.03.2007.god. a koja glasi:
« U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora. »
II Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl.2., čl.8. i čl.9. Ugovora o kreditu broj 118-50-3982535 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21.03.2007.god., a koje glase:
čl.2. «… u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. »
čl.8. « ... u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...»
čl.9. « ... sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora...»
pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 118-50-3982535 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21.03.2007.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:
« … tečaju Kreditora na dan korištenja. »,
u odredbi čl.7. koje glase:
« ... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća... » « Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke.»
u odredbi čl.8. koja glasi:
« … obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća tražbine ... »
te u odredbi čl.9. koja glasi:
« … primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije ... »
pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
IV Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova preplaćenog tečaja CHF valute isplati iznos od 10.661,31 EUR zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče ali samo na niže navedene pojedinačne iznose kako slijedi:
na iznos od 105,68 EUR od 9.05.2011. do isplate
na iznos od 143,87 EUR od 7.06.2011. do isplate
na iznos od 153,73 EUR od 6.07.2011. do isplate
na iznos od 185,96 EUR od 18.08.2011. do isplate,
na iznos od 169,39 EUR od 7.09.2011. do isplate,
na iznos od 151,25 EUR od 11.10.2011. do isplate,
na iznos od 149,29 EUR od 7.11.2011. do isplate,
na iznos od 147,90 EUR od 5.12.2011. do isplate,
na iznos od 156,53 EUR od 9.01.2012. do isplate,
na iznos od 156,09 EUR od 6.02.2012. do isplate,
na iznos od 164,05 EUR od 6.03.2012. do isplate,
na iznos od 159,52 EUR od 7.04.2012. do isplate,
na iznos od 163,34 EUR od 7.05.2012. do isplate,
na iznos od 165,73 EUR od 8.06.2012. do isplate,
na iznos od 161,68 EUR od 9.07.2012. do isplate,
na iznos od 162,73 EUR od 7.08.2012. do isplate,
na iznos od 159,68 EUR od 3.09.2012. do isplate,
na iznos od 153,10 EUR od 2.10.2012. do isplate,
na iznos od 160,08 EUR od 5.11.2012. do isplate,
na iznos od 163,43 EUR od 4.12.2012. do isplate,
na iznos od 161,07 EUR od 7.01.2013. do isplate,
na iznos od 159,07 EUR od 4.02.2013. do isplate,
na iznos od 159,06 EUR od 5.03.2013. do isplate,
na iznos od 160,02 EUR od 03.04.2013. do isplate,
na iznos od 155,61 EUR od 03.05.2013. do isplate,
na iznos od 141,93 EUR od 4.06.2013. do isplate,
na iznos od 141,57 EUR od 5.07.2013. do isplate,
na iznos od 144,91 EUR od 7.08.2013. do isplate,
na iznos od 150,28 EUR od 5.09.2013. do isplate,
na iznos od 157,72 EUR od 02.10.2013. do isplate,
na iznos od 153,86 EUR od 6.11.2013. do isplate,
na iznos od 156,57 EUR od 7.12.2013. do isplate,
na iznos od 159,64 EUR od 2.01.2014. do isplate,
na iznos od 200,56 EUR od 3.02.2014. do isplate,
na iznos od 204,67 EUR od 6.03.2014. do isplate,
na iznos od 203,02 EUR od 5.04.2014. do isplate,
na iznos od 197,99 EUR od 3.05.2014. do isplate,
na iznos od 196,23 EUR od 9.06.2014. do isplate,
na iznos od 196,68 EUR od 4.07.2014. do isplate,
na iznos od 201,87 EUR od 02.08.2014. do isplate,
na iznos od 206,20 EUR od 01.09.2014. do isplate,
na iznos od 205,01 EUR od 03.10.2014. do isplate,
na iznos od 208,71 EUR od 5.11.2014. do isplate,
na iznos od 211,14 EUR od 1.12.2014. do isplate,
na iznos od 209,30 EUR od 7.01.2015. do isplate,
na iznos od 211,19 EUR od 3.02.2015. do isplate,
na iznos od 210,94 EUR od 3.03.2015. do isplate,
na iznos od 210,68 EUR od 7.04.2015. do isplate,
na iznos od 210,42 EUR od 4.05.2015. do isplate,
na iznos od 210,16 EUR od 02.06.2015. do isplate,
na iznos od 209,89 EUR od 03.07.2015. do isplate,
na iznos od 209,62 EUR od 03.08.2015. do isplate,
na iznos od 209,34 EUR od 1.09.2015. do isplate,
do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana
V Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 1.865,82 EUR zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29 st. 2 ZOO-a koja na navedeni iznos teče počev od 27.10.2025.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana
VI Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.103,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
VII Odbija se tužitelj prema tuženoj sa dijelom tužbenog zahtjeva preko priznatog tužbenog zahtjeva u stavcima IV i V izreke ove presude, kao i u dijelu tužbenog u kojem je tužitelj tražio utvrđenje da se utvrdi ništetnim /nepostojećim dodatak ugovoru u kreditu broj Konv-01/2016 od 8.2.2016.godine, kao neosnovan.
VIII Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 5.398,17 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 27.10.2025.godine pa do isplate po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
IX Odbijaju se, tužitelj prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka VIII izreke ove presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.
r i j e š i o j e
Dopušta se objektivna preinaka tužbenog zahtjeva sukladno podnesku tužitelja od 31.7.2015.godine listovi 301 do 306 spisa.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je u svojstvu korisnika, zaključio s tuženom ugovor o kreditu broj 118-50-3982535 kojim mu je tužena odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti od 116,030,00 CHF . Ugovor sadrži i odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke a ugovor je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu koje je formulirala banka te parnične stranke nisu pregovarale o mjesnoj nadležnosti a tužena je to unijela kako bi pogodovala sebi. Tužitelj je ukazao na ništetno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi budući niti o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo a od početka otplate kredita kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-101/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Tužitelj je nadalje ukazao na ništetnost valutne klauzule budući je banka odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa do 116.030,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja te početni anuitet trebao iznositi 689,24 CHF. Tužitelj je u bitnom naveo da je banka propustila informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti i informiranosti kao i mogućim posljedicama a u slučaju promjene tečaja valute. Na dan sklapanja ugovora srednji tečaj za CHF prema tečajnoj listi banke iznosio je 4,560530 te se otada pa nadalje tečaj stalno mijenjao i povećavao što je imao za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Tužitelj se opet pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 i VTSRH Pž- 6632/17 od 14.06.2018. u kojima je pravomoćno utvrđeno da je tužena kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u njima nepoštenim ugovornim odredbama na način da je ugovorena valuta u kojoj je glavnica vezana za švicarski franaka a da prije zaključenja banka nije informirala tužitelja kao potrošača o svim bitnim parametrima zbog čega tužitelj ukazuje i na ništetnost odredbi ugovora u kojima se glavnica veže za valutu CHF. Tužitelj je nadalje u bitnom ukazao da je zaključena Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija te da se otplata tužiteljevog kredita veže za valutu EUR. U bitnom je ukazao da zaključenjem Aneksa nije u cijelosti namiren te je zatražio i utvrđenje ništetnim dodatka ugovora o kreditu. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi tužitelj je u bitnom zatražio povrat preplaćenih iznosa po oba osnova te je u konačnici sukladno nalazu i mišljenju specificirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 31.07.2025. godine listovi 301-306 spisa.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da tuženik izričito osporava tužbu i tužbeni zahtjev kako po osnovu tako i visini navodeći da nisu nepoštene a time i ništetne navedene ugovorne odredbe ,da je pogrešan zaključak tužitelja d je sud vezan za navedene odluke na koje se tužitelj poziva te da navedene ugovorne odredbe nisu nepoštene a time niti ništetne već je na tužitelju teret tog dokaza. U odnosu na valutnu klauzulu radi se o jasnoj i razumljivoj ugovornoj odredbi uz navod da je ta odredba tužitelju bila jasna, uočljiva i razumljiva uz navod da je na svakoj stranici otplatnog plana bilo naznačeno da se anuiteti imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Tužena je također osporila navode iz tužbe navodeći da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika koji je objasnio strankama smisao i posljedice tog ugovora te da je tužitelj u trenutku zaključenja ugovora o kreditu bio upoznat s posljedicama valutne klauzule jer je bio korisnik takvog kredita. Isto tako tužitelju nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će shodno tome mijenjati troškovi kredita te da navedene ugovorne odredbe ne izazivaju neravnotežu na štetu tužitelja. Tužena je u bitnom navela da je konverzija provedena na zakonit način, da je tužitelj na istu pristao i nije isticao nikakve primjedbe uz osporavanja bilo kakve isplate te da je konverzijom umanjena neotplaćena glavnica za 23.895,03 eura. Tužena je istaknula i prigovor zastare. Tužena je stoga predložila da sud u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 7-47 spisa, 65-94 spisa, 94 poleđine spisa-uvida u CD, 95 spisa-zapisnika, 97-102 spisa, 123 spisa-zapisnika, 135-147 spisa, 163-168 spisa, 169 spisa-zapisnika, 176-186 spisa-nalaza vještakinje, 211-215 spisa, rješenja o prekidu postupka, rješenja o nastavku postupka, 271-274 spisa-dopune nalaza vještaka, 274-291 spisa, 301-306 spisa-specificiranoog tužbenog zahtjeva, 401-402 spisa-zapisnika, te iskaz tužitelja s ročišta od 13.10.2025. godine.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u pretežitom dijelu.
5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 8 do 11 spisa prileži Ugovor o kreditu broj: 118-50-3982535 od 21.03.2007. godine, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 116.030,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.
6. Nije sporna činjenica da na listovima 14 do 24 spisa te 28 do 41 prileži otplatni plan za predmetni kredit, a da na listu 25 prileži od strane banke dostavljeni podatak o promjeni kamatne stope.
7. Nije sporna činjenica da na listovima 26 do 27 spisa prileži tzv. Dodatak ugovora o kreditu od 08.02.2016. godine zaključen između tužene kao kreditora i tužitelja kojim dodatkom ugovora o kreditu je izvršena konverzija iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu u EUR. Iz istog dodatka predmetnog ugovora prema čl. 3 proizlazi da dospjelo dugovanje na dan 30.09.2015. od strane tužitelja iznosi 3.885,95 kuna. Člankom 4 istog ugovora utvrđeno je između ostalog da tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 2.207,28 eura na dan 30.09.2015. ili 16.846,11 kuna, dok prema članu 5 istog dodatka novčana obveza korisnika kredita prema kreditoru u odnosu na dio glavnice prestaje u visni od 23.895,03 eura .
8. Nije sporna činjenica da je temeljem predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 4,95 % godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 4 rok otplate kredita iznosio 288 mjeseci (24 godine). Nije sporna činjenica da je prema članku 1., 7., 8. i 9. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti vežu za valutu CHF. Nije sporna činjenica da je prema članku 6 namjena kredita bila za stambeni kredit, što je potvrdio i sam tužitelj u svom iskazu.
9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu kao i dodatak pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke, na ročištu od 13.10.2025. godine.
10. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 42 do 47 spis prileži prijepis knjigovodstvene kartice.
11. Nije sporna činjenica da je predmetni kredit i prema iskazu tužitelja sa ročišta od 13.10.2025.godine otplaćen.
12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.
13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede mjesne nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora, glede ništetnosti odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelji ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužitelja kao potrošača. Sporno je i pitanje glede uzimanja u obzir efekata konverzije. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, sporan je i prigovor zastare.
14. Iz predmetnog ugovora o kreditu vidljivo je da je isti zaključen u [adresa], što znači da ima mjesta primjeni članka 59 Zakona o parničnom postupku. Međutim tužitelj ispravno upire na ništetnost i te ugovorne odredbe . Naime sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženo je vrlo jasno stajalište (primjerice Gž-2099/15-2 od 3.6.2016. odluka Općinskog suda u Puli ) da odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svoj sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno smanji troškove, a uzimajući u obzir udaljenost od mjesta prebivalište tužitelja do suda čija je nadležnost ugovorena za tužitelja bi to izazivalo visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka zbog čega viši suda zaključuje da u tom smislu nije zaključena valjana prorogacijska klauzula upućujući da se radi o ništetnoj odredbi, zbog čega je viši sud odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, a opisano pravno stajalište prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Na tom stajalištu je i recentna sudska praksa primjerice rješenje Županijskog suda u Zagrebu Gž-3216/19-2 od 17.9.2019.godine. Putovanje tužitelja u Zagreb izazvalo bi uzimajući u obzir prebivalište tužitelja visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka. Isto tako razvidno je da je ugovor o kreditu pisan od strane tužene, na obrascu tužene, te da se niti o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega je ista sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i članku 81 st. 1 ZZP nepoštena jer uzrokuje značajnu neravnotežu upravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega je ista i ništetna (članak 87 st.1 ZZP) o čemu će deteljanije biti riječi u nastavku postupka. Isto tako prema čl. 19.l ZPK-a (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) dalje u tekstu ZPK u stavku 1. propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iz podataka u spisu nesporno proizlazi da je u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj imao prebivalište pred općinskim sudom u [adresa] to je i pozivom na taj članak valjalo prihvatiti mjesnu nadležnost ovoga suda. Stoga je valjalo odlučiti kao u stavku I izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.
15. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 5.6.2019.godine kad je zaprimljena tužba uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev- 2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 5.6.2019.godine, pa nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž- 989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021- 2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.
16. U odnosu na pravni interes tužitelji je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.). U odnosu na sam meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke o čemu će kasnije biti riječi.
17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.
19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidbene odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev - 2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.
20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke. Naime iz objektivnog i životnog iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 13.10.2025. godine proizlazi da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 8-11 spisa, da je to njegov potpis, da je banka sačinila taj ugovor, da je kredit otplatio, da je bio ženski bankar, da sadržaj ovog ugovora nije mogao mijenjati, da je napravio procjenu tog prostora i s tom procjenom je došao po taj kredit, da je i mirovinu primao u toj banci, da mu je novac iz kredita bio neophodan za kupovinu stambenog prostora, da mu bankarska službenica nije objasnila temeljem kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa, da je on htio podići kredit u eurima međutim bankarska službenica mu je rekla da nije kreditno sposoban za kredit u eurima već mu je ponuđen kredit u chf rekavši da je to stabilna valuta da se neće previše mijenjati možda malo dolje malo gore i on je pristao, da se nikad prije nije susretao sa švicarcem kao valutom jedino je njegova bivša supruga digla u drugoj banci kredit u chf za kupnju auta. Na upit nije mu ništa rečeno vezano za karakteristiku švicarca kao valute samo da je valuta stabilna, da mu je rata na početku iznosila 1.600,00 kuna da bi poslije narasla na nekih 3.400,00-3.500,00 kuna zavisi od mjeseca do mjeseca, da mu više nije bila dovoljna mirovina pa je konvertirao kredit, to je potpisao na 5 godina, imao je pretplatu kao što stoji u konverziji međutim nije taj novac dobio na ruke nego su mu umanjivane buduće rate koliko su oni htjeli. Naveo je je on u odnosu na pregovaranje vezao za konverziju pregovarao samo da mu se umanji rata da može plaćati, da je banka sačinila i ovaj ugovor o dodatku i da se nikada nije odrekao prava tažiti ovu razliku. Na upit punomoćnika naveo je da mu bankarica nije rekla da li može očekivati promjenu kamatne stope ili valute, a na upit suca da li je očekivao ovakvu promjenu odgovorio je "ne M sačuvaj." Na upit punomoćnika tuženika pročitao sam prije potpisivanja ugovor u cijelosti. Na upit da li su mi neke odredbe ugora bile nejasne i da li sam tražio da se pojasne odg: ne nisam tražio. Na upit da li zna što znači promjenjiva kamatama stopa i da se može mijenjati odgovorio je da zna da će se mijenjati ovisno o valutnoj klauzuli, da nije upoznat s čl. 9 Ugovora o kreditu da je mogao izvršiti promjenu valutne klauzule. Na upit da li je primio izračun konverzije prije potpisivanja i da li je imao primjedbe na takav izračun odgovorio je da je bio pozvan i pristao je da izvrši konverziju ali nje znao koliki će biti iznos, samo je znao da će biti manja rata ali nije znao koliko će biti manja. Naveo je da je sam plaćao svoje rate kredita a supruga je plaćala za svoj auto, s time da je morao raditi još i dalje da bi domakao neka sredstva zbog povećanih anuiteta. Na upit nije nikada iznajmljivao taj stan. Taj stan su koristili samo u svrhu stanovanja. Iskaz tužitelja ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti).
21. Nadalje, predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kad opisuje da mu je kredit trebao za kupovinu stambenog prostora, pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene u kontekstu kad je sam tužitelj iskazao da je taj stan korišten samo za stanovanje.
22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 21.3.2007. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
23. Tužitelji svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe , kako o mjesno nadležnosti u sjedištu kreditora, tako i o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene kao banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
24. Po ocjeni ovog suda temeljem postojećih dokaza u spisu proizlazi da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj niti vezano za odredbu o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, kao i na odredbe o prorogiranoj mjesnoj nadležnosti prema mjestu sjedišta kreditora, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.
25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF u temeljnom ugovoru od 21.3.2007.godine.
26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaj na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužitelj nekretninu koristio eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužitelja, kao i namjena samog kredita jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovor korišten upravo radi njegovog stambenog zbrinjavanja. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.
27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava MĆA i DĆA protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.
28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora (a tim sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Isto se odnosi i na tzv. dodatak broj konv o1/2016 od 8.2.2015.godine glede kojeg je tužitelj u podnesku od 4.5.2020.godine, list 152 spisa u tom dijelu povukao tužbu, ali se tužena nije suglasila sa povlačenjem u podnesku od 13.5.2020. godine, list 157 spisa pa je (i) u tom dijelu valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj kao neosnovan, stav VII izreke ove presude. U odnosu na deklaratoran dio tužbenog zahtjeva valjalo je odlučiti kao u stavcima I, II i III izreke ove presude. Nadalje, sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž-612/2022- 5 od 3.7.2023. itd.).
29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije, a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).
30. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
31. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2007. godini kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine). Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 DĆ protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu D protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.
32. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru onim kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njezinog iskaza), što je uostalom sam tužitelj potvrdio svojim iskazom. Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužitelj unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., DĆ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i glede ništetnih odredbi vezanim za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.
33. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužitelj nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, osim deklaratornog dijela, sadrži i kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
34. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).
35. Sukladno obrazloženom, ovaj sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi bi morao voditi računa o iznosu preplate da takva preplata postoji i neovisno što glede toga nije istaknut niti procesno pravni prigovor prijeboja a niti materijalno pravni prigovor prijeboja (u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž- 3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.). Naime iz dodatka ugovoru o kreditu od 8.2.2016.godine nakon prijeboja dugovanja tužitelja prema banci jasno proizlazi da je postojala i tražbina korisnika kredita (članak 4 dodatka).
36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81 st 1. i 87 ZZP/03 pa je valjalo prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 21.3.2007.godine a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I , II III izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.
37. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Eriki Calagaz Poropat. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovane na listovima 176-185 spisa utvrđeno je da ukupna razlika anuiteta između ugovorenih i plaćenih anuiteta po srednjem tečaju kreditora-tuženika iznosi 72.348,90 HRK, a mjesečno prema iznosima iz tabele kako je navedeno na strani 8 i 9 Nalaza. Nadalje u konverziji je glavnica veća za 30.916,62 HRK u odnosu na glavnicu koja bi bila nedospjela na dan 30.09.2015. po početnom otplatno planu i tečaju na dan isplate kredita. Sa pretplatom koja u konverziji iznosi 16.846,11 HRK o naglasku vještakinje isto se možemo prebiti sa iznosom obračunatih zateznih kamata od plaćanja svakog preplaćenog anuiteta do 30.09.2015. i to od prvog anuiteta tj. 30.11.2007. do anuiteta koji je plaćen 06.07.2011. godine list 185 spisa, a što je sve vještakinja prikazala prema pojedinačnim iznosima na str. 179 do 182 spisa kolone 15 i 16 (pozitivni iznosi).
38. Vezano za primjedbe tužene iz podneska od 18.10.2021.godine, listovi 191 do 197 spisa vještakinja je sačinila pisano očitovanje od 9.12.2021.godine. Tako je imenovana navela da iz tabele 1 u osnovnom Nalazu u stupcu 15 prikazana je razlika s osnove promjene kamatne stope iz kojeg je vidljivo da pozitivna razlika s osnove promjene kamatne stope iznosi 14.057,99 kuna, dok je ukupna razlika -6.297,57 kuna. U stupcu 16 prikazana je razlika s osnove promjene tečaja iz kojeg je vidljivo da je pozitivna razlika iznosi 80.327,69 kuna dok je ukupna razlika 78.032,04 kuna. Stoga je ukupna razlika u anuitetu 71.734,47 (-6.297,57+78.032,04), no pozitivna razlika iznosi 72.348,90 kuna kako je prikazano u stupcu 17 tabele. Razliku u anuitetu čini pozitivne i negativne razlike kamate/tečaja, pa tako npr. kod anuiteta od 30.04.2007. do 31.10.2007. nije bilo promjene kamatne stope ali je bio niži tečaj CHF u odnosu na početni pa je kod ovih anuiteta negativna razlika, kod anuiteta od 30.11.2007. do 30.11.2008. kamatna stopa je bila veća u odnosu na početnu ali je tečaj bio niži, pa je razlika u anuitetu zbroj razlike kamate i negativne razlike tečaja, kod anuiteta od 31.12.2008. do 31.5.2011. razliku u anuitetu čini razlika u većoj kamati i višem tečaju CHF. Kod anuiteta od 30.6. 2011. do 30.9.2015. kamata je niža u odnosu na početni otplatni plan ali je tečaj viši u odnosu na početni, pa je razlika u anuitetu zbroj negativne razlike kamate i tečaja. Osim kod anuiteta od 30.4.2007. do 31.10.2007. gdje je anuitet u kunama bio niži u odnosu na početni svi ostali anuiteti u kunama su bili viši u odnosu na početni. Iznos priznat u konverziji prebijen je sa zakonskim zateznim kamatama temeljem uračunavanja list 221 spisa.
39. Vezano za daljnje primjedbe tuženika vještakinja je sačinila i pisanu dopunu nalaza i mišljenja od 8.7.2025.godine, listovi 271 do 274 spisa. Tako je u dopuni nalaza vještakinja je izračunala zakonske zatezne kamate na svaki utvrđeni preplaćeni iznos (prikazani u Tablici 1. stupac broj 15. -pretplata kamate; te u Tablici 1.stupac broj 16. - pretplata tečaja), te od dobivenog izračuna zateznih kamata do 30.9.2015. oduzela iznos preplate utvrđen Dodatkom kojim se provela konverzija, a koji iznosi 16.846,11 kuna. Pretplatom od 16.846,11 kuna mogu se oduzeti zatezne kamate obračunate na:
-preplaćenu kamatu od prve pretplate 30.11.2007. do pretplate 9.5.2011., preplaćeni tečaj od prve pretplate 31.10.2008. do cjelokupne pretplate 5.4.2011. i djelomične pretplate od 9.5.2011. pa do 15.5.2013. godine. Ostaju nepodmirene zatezne kamate u iznosu od 16.802,63 kuna i to za glavnice navedene u tabeli. Vještakinja je navela da je prema početnim uvjetima kredita, nakon uklanjanja ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. iznosila bi 89.388,39 CHF, odnosno 407.203,89 kuna prema tečaju koji je vrijedio na dan korištenja kredita. S druge strane, iznos glavnice koji je uzet u obzir pri konverziji kredita iznosio je 438.120,51 kuna, što znači da je obveza tužitelja za 30.916,62 kune viša nego što bi bila da su sporne ugovorne odredbe bile isključene. Konverzijom kredita iz CHF u EUR, tužitelj je doveden u položaj kao da je od samog početka imao kredit vezan uz euro, čime je izjednačen s potrošačima koji su u početku sklopili kredit uz valutnu klauzulu u EUR list 274 spisa. Vještakinja je stoga prikazala u tabeli predzadnja kolona "tečaj" pojedinačne iznose u kunama na koje ostaju nepodmirene zakonske zatezne kamate na pojedine iznose glavnica (nakon što se preplatom od 16.846,11 kn oduzmu obračunate zakonske zatezne kamate na preplaćenu kamatu od prve preplate od 30.11. 2007. do preplate 9.5.2011. kao i obračunate zakonske zatezne kamate na preplaćeni tečaj od prve preplate 31.10.2008. list 179 spisa pa do 5.4.2011. list 180 spisa). Stoga su upravo od strane vještakinje pojedinačno navedeni točni pojedinačni iznosi u dopuni nalaza na str. 273 do 274 spisa u tablici predzadnja kolona ostaci glavnica glede kojih ostaju nepodmirene zakonske zatezne kamate na te iznose.
40. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovane vještakinje od na listovima 179 do 185 spisa, kao i dopunu nalaza i mišljenja koji je sačinjen sukladno pravilima struke na str. 272 do 274 spisa. Naime institut uračunavanja propisan je odredbama čl. 171-172 ZOO-a. Tako je čl. 172 ZOO-a propisano ako pored glavnice dužnik duguje kamate i troškove prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Nadalje čl. 171 st 3 ZOO-a propisano je ako je više obveza istodobno dospjelo prvo se namiruju one koje su najmanje osigurane, a kad su sve podjednako osigurane prvo se namiruju one koje su dužnike najtegotnije. Po ocjeni ovog suda vještakinja je ispravno uzela u obzir efekat konverzije tj. preplatu od 16.846,11 kn te je od tog iznosa preplate odbila prvo zakonske zatezne kamate upravo na način kako je to i opisano u dopuni nalaza na st. 271 do 274 spisa, što znači da su ostale nepodmirene zakonske zatezne kamate upravo na iznose glavnica kako je to i prikazano na str. 272 spisa predzadnja kolona označena kao "tečaj", te je tužitelj pretvorio te pojedinačne iznose primjenom fiksnog tečaja 7,53450. Glede svih ostalih iznosa, mimo tih iznosa na koje teče zakonska zatezna kamata od dospijeća pa do isplate, a koji su pojedinačno navedeni na listovima 179 do 182 spisa kao i u dopuni nalaza na str. 272 do 274 spisa , zakonska zatezna kamata je podmirena navedenom preplatom, odnosno podmirena je cjelokupna zakonska zatezna kamata na preplaćenu razliku kamata (list 182 spisa) pa ostaje samo za isplata glavnica od navedenog ili 14.057,99 kn ili sada 1.865,82 eura na koju teče daljnja zakonska zatezna kamata po ocjeni ovog suda od dana presuđenja pa do isplate (naravno radi se o pravnom pitanju pa je moguć i drugačiji zaključak). U odnosu na preplaćeni tečaj od 10.661,32 eura ili 80.327,69 kn list 182 spisa zakonske zatezne kamate teku samo na pojedinačne iznose navedene u dopuni nalaza vještaka list 272 do 273 spisa sukladno datumima prema koloni 13 listovi 179 do 182 spisa (radi se jedino o očitoj omašci u pisanju datuma u dopuni nalaza list 272 na iznos od 796,28 kn ili 105 68 eura jer kamata na taj iznos teče od 9.5.2011. godine sukladno tabeli na str. 180 spisa kolona 13, stav IV izreke ove presude. Stoga u odnosu na preplaćenu kamatu tužitelju je valjalo dosuditi iznos od 1.865,82 eura na koji iznos sukladno članku 29 st. 2 ZOO- a teče propisana zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj.od 27.10.2025.godine kad je presuda objavljena pa do isplate, stav V izreke ove presude. S osnova preplačenog tečaja valjalo je tužitelju dosuditi iznos od 10.661,31 eur ali samo za propisanim zakonskim zateznim kamatama na točno navedene pojedinačne iznose (koji su ostali nepokriveni preplatom ) a kako je navedeno uz stavku IV izreke ove presude. Isto tako valjalo je tužitelju dosuditi s osnova neosnovano uvećane glavnice u konverziji list 185 spisa sukladno nalazu vještaka i iznos od 4.103,34 EUR (ili po nalazu vještakinje 30.916, 62 kn, list 185 spisa uz primjenu fiksnog tečaja 7,53450 = 4.103,34 eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav VI izreke ove presude.
41. Povratno valjalo je odbiti tužitelja prema tuženoj sa dijelom tužbenog zahtjeva preko priznatog tužbenog zahtjeva u stavcima IV i V izreke ove presude kao neosnovan, stav VII izreke ove presude iz razloga koji su prethodno obrazloženi da se ne ponavlja, kao i glede dijela tužbenog zahtjeva da se utvrdi nepostojećim odnosno ništetnim dodatak ugovora broj konv-01/2015. od 8.2.2016.godine budući tužena nije pristala na djelomično povlačenje, list 157 spisa.
42. Tužena nije istaknula prigovor radi prebijanja, a isto tako niti materijalno pravni prigovor prijeboja da bi sud eventualno umanjivao tražbinu tužiteljice ( u tom smislu ide Rev 549/23 od 18.12.2023.godine, Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine). No čak i da tome nije tako vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud, već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž- 755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž- 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud prihvaća stajalište da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate.
43. U odnosu na postupovni dio ove parnice stranke su se na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja izričito suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu, da nema potrebe provoditi daljnje dokaze niti daljnja vještačenja vezano za efekat konverzije pa je na istom ročištu zakazano ročište za objavu presude za dan 14.11.2025.godine, ali je isto rješenjem prezakazano ranije tj. za dan 27.10.2025.godine uslijed spriječenosti. Isto tako valjalo je rješenjem dopustiti objektivnu preinaku tužbe sukladno podnesku tužitelja od 31.7.2025.godine, listovi 301 do 306 spisa temeljem članka 190 ZPP-a.
44. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5 ZPP-a budući tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog tužbenog zahtjeva. Naime tužitelj je glede osnovanosti osnove uspio u cijelosti, te nije uspio samo u odnosu na pojedine manje dijelove tužbenog zahtjev, što nije dovelo do nepotrebnog troška.
46. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćnici odvjetnici pa mu je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 250 bodova Tbr 7/1 sukladno vrijednosti predmeta spora, za sastav obrazloženih podnesaka od 16.9.2019., 4.5.2020., 3.11.2021.godine pod 250 bodova za svaki taj podnesak po tbr.8/1, a za podnesak od 26.11.2019.godine 100 bodova tbr. 8/1 (koliko je i traženo), za zastupanje na ročištima od 4.9.2019. i 19.11.2019. godine koja su odgođena 25% ili po 62,5 bodova za svako to ročište tbr. 9/5, za ročište od 13.5.2025.godine 125 bodova tbr. 9/1, za zastupanje na ročištima od 23.7.2020., 17.9.2025. i 13.10.2025. godine po 250 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, što iznosi ukupno 2000 bodova ili 4.000,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 1.000,00 eura, odnosno po toj osnovi zbrojeno 5.000,00 eura. Tužitelju pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od 398,17 eura (račun na str. 186 spisa) odnosno zbrojeno 5.398,17 eura koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju , stav VIII izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 27.10. 2025. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav VIII izreke ove presude.
44. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužitelja prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa priznato u stavku VIII izreke ove presude sa kamatom na isti kao neosnovan, te tuženu prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovane, stav IX izreke ove presude.
45. Sukladno članku 155 ZPP-a tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe budući je i sam dostavio dokaz list 52 spisa da je oslobođen od plaćanja iste sukladno članku 11 st. 1 točka 5 ZOSP-a.
U Puli, 27. listopada 2025.
Sudac:
Saša Javoran
POUK O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.
Dna:
1. tužitelju po pun.
2. tuženoj po pun.
