REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2716/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ED, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 13. listopada 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja ND, odvjetničkog vježbenika, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 27. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 266-152/2007 od 25.05.2007.g., sklopljenog između tužitelja ED, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe - Adria - Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, danas Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koja:

- u dijelu čl. 5. glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% (nula zarez devedeset posto) iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 platiti tužitelju ED, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 669,62 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 31. svibnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine u visini određenoj po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, uvećanjem eskontne stopa HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 20,22 eura, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju ED, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 928,08 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 27. listopada 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik dana 25. svibnja 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 123.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi se da je člankom 5. Ugovora o kreditu, ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 0,90% od iznosa kredita. Tužitelj tvrdi da je navedena ugovorna odredba ništetna, jer da se radi o potrošačkom kreditu, te se poziva na odredbu čl. 81. st. 1. i na odredbu čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koje propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Tužitelj naglašava da je čl. 5. Ugovora o kreditu, tipska odredba ugovora izrađena od strane tuženika, o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita odnosno predniku tužitelja. Tužitelj tvrdi da je s osnova naknade za obradu kredita platio tuženiku iznos od 4.892,94 kn, (889,62 eura). Predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita u iznosu od 0,90 % od iznosa kredita i kojom presudom će se naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 669,62 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2007. godine do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Naknado u podnesku od 02. lipnja 2025.g. tužitelj je pojasnio da je pravilnim preračunom iz kuna u eure, izračunao da se radi o svoti od 649,40 eura, ali nije ispravio tužbeni zahtjev u tom smislu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da je vrijednost predmeta spora previsoko naznačena. Ističe prigovor zastare potraživanja. Navodi da se, čak i u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava), radi o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik navodi da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu određena i jasna, te da je lako uočljiva. Naknadno u podnesku od dana 17. lipnja 2025.g. tuženik je priznao da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita dana 30. svibnja 2007. godine u iznosu od 4.892,94 kn. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naknaditi tuženiku parnični trošak.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, potvrde tuženika o visini naknade za obradu kredita i saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

4. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (odnosno prednik tuženika Hypo Alpe - Adria - Bank d.d.) dana 25. svibnja 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 123.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

6. Nije sporno da je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti koji je vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Nije sporno da je ugovorena odredba čl. 5. po kojoj je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita iznos od 0,90 % od vrijednosti kredita, na ime naknade za obradu kredita. Nije sporno da je naknadu za obradu kredita u iznosu od 649,40 eura, tužitelj platio tuženiku dana 30. svibnja 2007. godine.

7. Sporno je pitanje zastare i pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

8. Saslušan je tužitelj koji je izjavio da je 2007. godine sklopio s tuženikom stambeni kredit čija namjena je bila kupnja stana za stanovanje. Naveo je da je sredstva kredita trošio u kupnju tog stana koji je koristio isključivo za stanovanje cijele obitelji do 2017.g., kada je stan prodao. Izjavio je da nikada u tom stanu nije obavljao profesionalnu djelatnost. Tužitelj je naveo da je vlasnik trgovačkog društva čije sjedište je na adresi [adresa] u [adresa], a prije 2009.g. je sjedište bilo u Dubrovniku. Izjavio je da je znao da mora platiti naknadu za obradu kredita da bi uopće mogao dobiti kredit, te je znao da je naknada određena u postotku od iznosa kredita. Tužitelj je izjavio da je tada imao svega 26 godina, da nije imao veliku plaću i da mu je predmetna naknada predstavljala značaj iznos koji treba izdvojiti. Tvrdi da mu nitko od zaposlenika banke nije objasnio na što se odnosi naknada za obrada kredita. Izjavio je da nije mogao pregovarati sa zaposlenicima banke o odredbama ugovora jer je ugovor bio unaprijed sastavljen.

9. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, koji je djelovao potpuno iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za kupnju stana za stanovanje, a ne za bilo kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost.

10. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita - tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 0,90 % od iznosa kredita, navodi se da je tužitelj navedenu naknadu u iznosu od 4.892,94 kn, odnosno 649,40 eura platio dana 30. listopada 2007. godine, što je i tuženik priznao. Tužitelj je vjerojatno omaškom prilikom preračunavanja kunskog iznosa u valutu eura, došao do iznosa od 669,62 eura, što nije pravilan izračun. Naime, pravilnim izračunom prema fiksnom tečaju konverzije od 1,00 eur = 7,53450 kn, dobije se iznos od 649,40 eura, koliko je tuženik priznao.

11. Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je banka jednostranom odlukom unijela u ugovor o kreditu spomenutu ugovornu odredbu, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužitelja je razvidno da se nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da mu zaposlenici banke nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita. Niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

12. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo od čega se sastoje troškovi obrade kredita. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu.

13. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi za obradu kredita, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, spomenuti dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu je ugovoren suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

14. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužitelj je ovom tužbom najprije postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, koji dio se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc).

15. Tužitelj osnovano ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine. Naime, u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa je nedvojbeno da zastara nije još ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Kako je ništetnost utvrđena ovom presudom, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

16. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 5. koja glasi: "prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90 % (nula zarez devedeset posto) iznosa kredita". Ujedno je naloženo tuženiku da isplati tužitelju s osnova stjecanje bez osnove, iznos od 649,40 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2007. godine do isplate, odnosno od slijedećeg dana nakon plaćanja naknade za obradu kredita, do isplate. U preostalom iznosu od 20,22 eura, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

17. U pogledu prava na zakonsku zateznu kamatu, bitno je razlučiti tko su stranke u ugovornom odnosu i o kakvom se ugovoru radi, a u ovom slučaju se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Radi se o ugovoru o kreditu koji je unaprijed formuliran od strane tuženika i o čijim ugovornim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan u odnosu na potrošača. Prema tome, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripada zatezna kamata koja teče od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj stekao iznos naknade za obradu kredita.

18. Kamatna stopa teče od dana 31. svibnja 2007.g. 31. prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), od 01. siječnja 2008.g. do do 31.07.2015. godine, uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

19. Tuženik osnovano prigovara da je tužitelj suviše visoko označio vrijednost predmeta spora u svoti od 1.400,00 eura. Prema recentom stavu Vrhovnog suda RH, u ovakvim slučajevima, gdje se radi o deklaratornom i kondemnatornom tužbenom zahtjevu, ne primjenjuje se odredba čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Stoga je mjerodavna samo vrijednost predmeta spora prema novčanom zahtjevu iz zahtjeva za isplatu, što je u ovom slučaju iznos od 669,62 eura (VSRH Rev374/13 od 06.12.2017.g.). Stoga je parnični trošak obračunat prama vrijednosti predmeta spora od 669,62 eura.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

21. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 75 bodova, sastav podneska od 02.06.2025.g. - 75 bodova, pristup na ročište 04.07.2025.g. – 75 bodova, pristup na ročište 13.10.2025.g. - 75 bodova i pristup na ročište za objavu presude - 50 bodova, ukupno 350 bodova, odnosno 700,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 175,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 26,54 eura, te na presudu u iznosu od 26,54 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 928,08 eura.

22. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 27. listopada 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

23. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 27. listopada 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku