REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4242/2024-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Ani Ćosić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Srečko Posavec, odvjetnik u Zagrebu, Palmotićeva 41, protiv tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. rujna 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu, broj: 028-50-4435520 od 01. ožujka 2007., koji glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ te dio odredbe sadržane u čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 028-50-4435520, od 01. ožujka 2007., koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici DU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.654,46 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 6,11 eura od 30. studenog 2007.,

- na iznos od 5,13 eura od 31. prosinca 2007.,

- na iznos od 8,57 eura od 31. siječnja 2008.,

- na iznos od 10,47 eura od 29. veljače 2008.,

- na iznos od 13,71 eura od 31. ožujka 2008.,

- na iznos od 8,83 eura od 30. travnja 2008.,

- na iznos od 8,15 eura od 31. svibnja 2008.,

- na iznos od 10,54 eura od 30. lipnja 2008.,

- na iznos od 7,03 eura od 31. srpnja 2008.,

- na iznos od 7,21 eura od 31. kolovoz 2008.,

- na iznos od 9,29 eura od 30. rujna 2008.,

- na iznos od 25,05 eura od 31. listopada 2008.,

- na iznos od 14,49 eura od 30. studenog 2008.,

- na iznos od 27,92 eura od 31. prosinca 2008.,

- na iznos od 29,98 eura od 31. siječnja 2009,,

- na iznos od 30,91 eura od 28. veljače 2009.,

- na iznos od 32,17 eura od 31. ožujka 2009.,

- na iznos od 32,67 eura od 30. travnja 2009.,

- na iznos od 28,67 eura od 31. svibnja 2009.,

- na iznos od 25,72 eura od 30. lipnja 2009.,

- na iznos od 26,51 eura od 31. srpnja 2009.,

- na iznos od 28,06 eura od 31. kolovoza 2009.,

- na iznos od 27,92 eura od 30. rujna 2009.,

- na iznos od 26,35 eura od 31. listopada 2009.,

- na iznos od 29,30 eura od 30. studenog 2009.,

- na iznos od 31,66 eura od 31. prosinca 2009.,

- na iznos od 35,02 eura od 31. siječnja 2010.,

- na iznos od 34,25 eura od 28. veljače 2010.,

- na iznos od 38,81 eura od 31. ožujka 2010.,

- na iznos od 37,94 eura od 30. travnja 2010.,

- na iznos od 39,63 eura od 31. svibnja 2010.,

- na iznos od 54,22 eura od 30. lipanja 2010.,

- na iznos od 51,21 eura od 31. srpnja 2010.,

- na iznos od 60,39 eura od 31. kolovoza 2010.,

- na iznos od 57,22 eura od 30. rujna 2010.,

- na iznos od 52,12 eura od 31. listopada 2010.,

- na iznos od 62,88 eura od 30. studenog 2010.,

- na iznos od 76,57 eura od 31. prosinca 2010.,

- na iznos od 66,88 eura od 31. siječnja 2011.,

- na iznos od 70,27 eura od 28. veljače 2011.,

- na iznos od 65,95 eura od 31. ožujka 2011.,

- na iznos od 66,73 eura od 30. travnja 2011.,

- na iznos od 85,07 eura od 31. svibnja 2011.,

- na iznos od 86,86 eura od 30. lipnja 2011.,

- na iznos od 101,69 eura od 31. srpnja 2011.,

- na iznos od 93,83 eura od 31. kolovoza 2011.,

- na iznos od 85,23 eura od 30. rujna 2011.,

- na iznos od 83,16 eura od 31. listopada 2011.,

- na iznos od 82,50 eura od 30. studenog 2011.,

- na iznos od 86,58 eura od 31. prosinca 2011.,

- na iznos od 90,15 eura od 31. siječnja 2012.,

- na iznos od 90,62 eura od 29. veljače 2012.,

- na iznos od 88,16 eura od 31. ožujka 2012.,

- na iznos od 89,82 eura od 30. travnja 2012.,

- na iznos od 90,96 eura od 31. svibnja 2012.,

- na iznos od 89,05 eura od 30. lipnja 2012.,

- na iznos od 28,27 eura od 31. srpnja 2012.,

po kamatnoj stopi propisanoj za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007.g. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu, broj: 028-50-4435520, od 01. ožujka 2007., koji glasi: „Redovna kamata: 5.49% (pet zarez četrdesetdevet posto) godišnje..“

IV. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, nadoknaditi tužiteljici DU, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.088,45 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom 1. listopada 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj: 028-50-4435520 kojim tuženik odobrava tužiteljici potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.556,42 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, a koji kredit je odobren za kupovinu novog motornog vozila. U članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je kamatna stopa u visini od 5,49% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom tuženika. Čl. 4. ugovora određeno je da se kredit otplaćuje 60 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen tužiteljici po isplati kredita (čl. 7.). Nadalje ističe da je tijekom razdoblja otplate kredita u tri navrata zaprimila obavijest tuženika o promjeni kamatne stope, povećanja kamatne stope. Ukazuje da je povodom takvih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke podignuta tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te da je presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g. u dijelu u kojem je sud odlučio kako su banke, među kojima i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, na način da su u potrošačkim ugovorima o kreditu, kao što je i predmetni, unosile nepoštene ugovorne odredbe kojima se redovna ugovorena kamatna stopa mogla mijenjati jednostranom odlukom banke, a bez da se o takvim ugovornim odredbama moglo pojedinačno pregovarati, a što čini takve odredbe ništetnima. Nadalje ističe da je Visoki trgovački sud RH presudom posl. broj Pž-6632/17 od 16. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem se utvrđuje da su u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita i to na način da su zaključivale ugovore o kreditima u koje su unosile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti. Smatra da je u predmetnom slučaju utvrđenje nepoštenih odredbi iz presuda u slučaju "Franak" izravno primjenjivo. Podneskom od 11. studenog 2021. nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku predanom na ročištu za glavnu raspravu 09. ožujka 2021. predlaže da sud utvrdi ništetnim dio odredbe iz čl. 2. ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i dio odredbe čl. 7. ugovora o kreditu kojim je ugovorena obročna otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, kao i da tuženiku naloži isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valutnoj klauzuli i to iznos od 20.000,00 kn, sve sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini mjesečni iznos preplaćenih iznosa, teku od dana uplate, te zahtijeva naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe da su deklaratorni zahtjevi sadržani u točci 1. tužbenog zahtjeva postavljeni protivno odredbi čl. 187. ZPP-a; smatra da bi usvajanje takvog zahtjeva dovelo do toga da kamata nije niti ugovorena te da uopće nije određena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima. Ističe da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača smatrajući da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku kolektivnih interesa potrošača. Međutim, tuženik ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, jer u tom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljičinog ugovora o kreditu nepoštene, a kako je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, pa smatra da se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju. S druge strane, ako sud zauzme suprotan stav o tome, tuženik smatra da tužiteljica mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi u smislu da joj iste nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno je li se o istome pojedinačno pregovaralo, a ako nije, da li sporne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Što se tiče valutne klauzule u CHF tuženik navodi da je sporna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve jer su joj tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je ista pristala te podnijela zahtjev za kredit u CHF pri čemu u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF prema kuni, odnosno nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu pa je tuženik korisnicima, a time i tužiteljici, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, a osim što je tuženik postupio tako da je tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku. Nadalje navodi kako je predmetni Ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika, čime je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Pored toga, tuženik smatra da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužiteljice da bi se utvrdilo ima li pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu smatrajući da je tužiteljica, kao razumno dobro informirana, pažljiva i oprezna osoba, mogla shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze odnosno da će joj visina anuiteta ovisiti o kretanju tečaja CHF prema kuni. Međutim, ako bi sud smatrao da tužiteljici predmetna odredba nije bila razumljiva, ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo, jer je tužiteljica lako mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, ili bez valutne klauzule (kunski kredit). Nadalje, tuženik smatra da ne postoji niti znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužiteljice, jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužiteljice u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na kunu u oba smjera, pri čemu tuženik ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti pa je tužiteljicu objektivno kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu, što nitko nije mogao predvidjeti. U pogledu promjenjive kamatne stope tuženik pak navodi da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, dok su metoda i kriterij promjene kamate propisane tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, a pored toga je ovaj ugovor tužiteljici obrazložen od strane javnog bilježnika. Osim toga, tuženik navodi da tužiteljica neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim pa da bi se njezin kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom s obzirom je u obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 jasno naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. Stoga tuženik smatra da tužiteljica u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja odnosno da joj je nastala šteta, uz napomenu da je tuženik kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga i u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora, s time da u vrijeme sklapanja istoga nije postojala obveza banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. No tuženik je i tada postupao vodeći se načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Nadalje, navodi kako je tužiteljica sklapajući navedeni ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom unaprijed dala suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni pa je stoga trebala očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti, a da je tuženik svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope pa tužiteljici takav rizik nije mogao ostati nepoznat. Kako stranke nisu sklopile s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom, smatra da tužiteljica ne može zahtijevati da joj se vrate iznosi koje je platila kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom i smatra da u tom smislu je potrebno ispitati savjesnost i stupanj primjerene pažnje od strane tužiteljice kao potrošača. Ističe i prigovor zastare, te prigovara visini tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. Nakon što je tužiteljica po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 11. studenog 2020. specificirala tužbeni zahtjev uskladivši ga sa utvrđenjima iz nalaza vještaka, tuženik je istaknuo da je tim podneskom preinačila tužbu na način da je zahtjev povećala u odnosu na postojeći te postavila i zahtjev za kamatu koji do podnošenja tog podneska nije postojao, a kojoj preinaci tužbe se tuženik protivi i ukoliko ju sud dopusti ističe prigovor zastare. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračuna financijskog vještaka, ali smatra kako isti ne pridonosi rješenju spora.

4. Potom je tužiteljica na ročištu za glavnu raspravu 09. ožujka 2021. navela da u odnosu na specificirani tužbeni zahtjev podneskom od 11. studenoga 2020.g. odustaje od povećanja tužbenog zahtjeva odnosno preinake učinjene tim podneskom te je ostala kod prvotno postavljenog zahtjeva u visini od 20.000,00 kn kao u tužbi, sa zateznim kamatama na način kako je to specificirala podneskom predanim na istom ročištu.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka ovaj sud je 22. travnja 2021. donio presudu poslovni broj P-4829/2019 kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev sukladno podnesku od 9. ožujka 2021. te naložio tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 9.975,00 kuna sa zateznim kamatama. Odlučujući povodom žalbe tuženika Županijski sud u Vukovaru je rješenjem poslovni broj Gž-415/2021. od 11. lipnja 2024. ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U obrazloženju navedene drugostupanjske odluke se navodi kako sud prvog stupnja nije proveo dokaze koje je tuženik tijekom postupka predlagao za što nije dao dovoljno obrazloženje te da prvostupanjska presuda nema nikakve razloge o tome zašto utvrđuje ništetnom i dio odredbe čl. 2. ugovora o kreditu u dijelu gdje je definirana visina početne kamatne stope dok istodobno daje nalog vještaku da pretplatu utvrđuje uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu.

6. U ponovljenom postupku sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu (list 7- 12 spisa), obavijesti tuženika o povišenju kamatne stope (list 13-16 spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (list 32-33 spisa), Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom, Pravilnik o obračunu kamata i naknada te informacije za klijenta (list 36-48 spisa) te je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (list 69-75 spisa), te je saslušana tužiteljica.

7. Saslušanje svjedokinje AU sud nije provodio obzirom je tuženik od navedenog dokaznog prijedloga odustao podneskom od 24. lipnja 2025. (list 202 spisa). Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika da se na okolnost informiranosti tužitelja o spornim odredbama ugovora kao svjedok sasluša javnobilježnička prisjednica Gordana Hanžek kod javnog bilježnika Pere Džankića i javni bilježnik Zdenka Pavelić-Musa. Prema ocjeni suda saslušanjem javnog bilježnika nije moguće utvrditi relevantne činjenice vezano za obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora iz razloga što javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nema ni zakonske ovlasti ni potrebno stručno znanje da bi mogao potrošaču korisniku kredita objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike tečaja švicarskog franka.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH,, 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu kao bitno je utvrđeno da je sklopljen između ovdje stranaka 01. listopada 2007. u iznosu kunske protuvrijednosti od 16.556,42 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita (čl. 1.), da je ugovorena godišnja kamatna stopa od 5,49% koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (čl. 2. ugovora), da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih anuiteta (čl. 4.), plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a koji anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora), da se kredit odobrava za kupnju novih vozila (čl. 6.), a što među strankama nije sporno. Nadalje, nesporno je da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Među strankama nije sporno da je kredit otplaćen u cijelosti prije utuženja.

10. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom su iznos kredita i visina anuiteta vezani uz tečaj švicarskog franka i promjenjivu kamatnu stopu protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Posljedično tome, sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koje je tuženiku platio zbog promjene valutne klauzule i promjena tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, kao i zbog promjenjivosti kamatne stope. Sporno je također jesu li protekli zakonom propisani rokovi zastare, status potrošača tužitelja, visina tužbenog zahtjeva, tijek zateznih kamata, kao i zastara.

11. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

12. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

13. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

14. Međutim, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

15. U tom smislu saslušana je tužiteljica čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg u bitnome proizlazi da joj je predmetni kredit bio potreban za kupnju automobila koji je koristila za osobne svrhe. U trenutku podizanja kredita nije imala registrirani obrt niti udjele u trgovačkom društvu, te je bila zaposlena u KBC Zagreb. Kredit je podigla u poslovnici banke. Prilikom zaključenja ugovora ponuđen joj je ugovor u švicarcima jer su se takvi ugovori u to vrijeme uglavnom nudili, te joj je takav ugovor odgovarao. Tužiteljica je navela da nije mogla utjecati na odredbe ugovora. U odnosu na valutnu klauzulu, tužiteljica je iskazala kako je okvirno znala što ona znači iako joj u banci to nisu detaljno objasnili. U odnosu na rizike vezane za valutnu klauzulu tužiteljica je navela da u to vrijeme nije bilo nikakvih rizika vezanih za nju te su se svi krediti podizali uglavnom u toj valuti. U odnosu na kamatnu stopu tužiteljica je navela kako se ne sjeća da joj je objašnjen mehanizam promjene. Ugovor je prije potpisivanja ugrubo pročitala, te je njegove odredbe okvirno shvatila. Također, tužiteljica je navela kako prije sklapanja ugovora nije tražila nikakve posebne uvjete.

16. S obzirom da tuženik nije predložio nikakve daljnje dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja, a pored prihvaćenog iskaza tužitelja, sud je ocijenio da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu.

17. Također valja napomenuti da okolnost na koju upućuje tuženik - da je sporni ugovor o kreditu solemniziran i ispunjen - sama po sebi ne otklanja primjenu gore navedenih propisa niti utječe na pravo tužitelja zatražiti zaštitu u smislu čl.1111.st.1. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO-a) u vezi s čl.323.st.1.ZOO-a.

18. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužitelju treba istaknuti kako je čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP/07) propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U svom iskazu tužiteljica je navela kako joj je predmetni kredit bio potreban radi kupnje vozila kojeg je koristila za osobne potrebe. Iz sadržaja Ugovora o kreditu, koji je tužiteljica zaključila kao fizička osoba, ne proizlazi bi kredit bio vezan za neku gospodarsku djelatnost, poslovne svrhe i sl., niti bilo koji drugi dokaz upućuje na takav zaključak, slijedom čega se pretpostavlja se da se radi o potrošačkom ugovoru. Vezano za status potrošača, potrebno je uputiti na iskaz tužitelja, kojeg sud prihvaća kao uvjerljiv, iskren i životan, a iz kojeg u bitnome proizlazi da u trenutku sklapanja nije imao registriran obrt ili trgovačko društvo te je bila zaposlena u KBC Zagreb.

19. Obzirom je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriteriji svrhe za koju je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu (objektivni kriteriji), dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, dok tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da je predmetni ugovor potrošački ugovor, a tužitelj potrošač. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnost da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018. od 26. svibnja 2020.), što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

20. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništave u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene stope koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne ranije navedenim zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza te stoga ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

21. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na obročnu otplatu u kojem je visina mjesečnih anuiteta vezana za valutnu klauzulu u CHF te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (stavak I. izreke).

22. Sud je odbio zahtjev da se utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je definirana visina početne kamatne stope kredita od 5,49%, obzirom je istom odredbom određena visina početne kamatne stope, te je kao takva navedena odredba uočljiva, jasna i nije dovela do neravnopravnosti stranaka. Do neravnopravnosti je dovela odredba prema kojoj je tako određena kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a u kojem je dijelu utvrđeno da su odredbe (dio čl. 7. Ugovora) nepoštene, a time i ništetne. Slijedom navedenog, odlučeno kao u točki III. izreke presude.

23. Nadalje, po stavu ovoga suda neosnovan je prigovor zastare. U odnosu na istaknuti prigovor zastare zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbi na ime valutne klauzule i promjenjive kamatne stope sud je isti ocijenio neosnovanim, budući da je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti.

24. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. sa zadatkom da utvrdi izračun preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i to između početno ugovorene kamatne stope od 5,49% i svih kasnijih povećanja kamatne stope, kao i izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između ovdje stranaka dana 01. listopada 2007.g.

25. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka od 27. listopada 2020.g. proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita vezanog za valutu CHF nisu mogli mijenjati kamatna stopa i tečaj u odnosu na kamatnu stopu navedenu u ugovoru, te tečaj CHF u odnosu na onaj na dan isplate kredita na štetu tužiteljice, visina razlike koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita iznosi ukupno 4.271,07 kn, a visina razlike koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 18.160,48 kn.

26. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik također nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, no istaknuo je da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu.

27. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je isti dat stručno, jasno i obrazloženo te u skladu sa pravilima struke, te u skladu sa zadatkom vještačenja kako ga je odredio sud rješenjem od 10. rujna 2020. . Kako su po mišljenju ovoga suda prigovori tuženika pravne naravi (tuženik nema primjedbi na matematički izračun vještaka) o kojima je ovaj sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja, takvi prigovori ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.

28. Slijedom navedenog, a kako je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu precizirala podneskom od 9. ožujka 2021. sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji ovaj sud u cijelosti prihvaća, to je zahtjev tužiteljice prihvaćen u cijelosti temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne sukladno čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka i uplate su vršene u skladu sa odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu.

29.Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04.) te odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 78/15, 114/22 i 156/22). Slijedom navedenog odlučeno je kao u stavku II. izreke ove presude.

30. Napominje se kako je preračunavanje tužbenog zahtjeva koji je postavljen u kunama kao tada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj izvršeno prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 sukladno čl. 14 Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/22. i 88/22.).

31. Nadalje, sud je ocijenio neosnovanim i prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatom. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe dana 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

32. Kako najstarija tražbina tužiteljice dospijeva 30. studenog 2007., a podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. je prekinuta zastara u smislu čl. 241. ZOO-a i pravomoćnošću odluke u tom postupku je počela ponovno teći, tj. 13. lipnja 2014., pa kako je tužiteljica podnijela tužbu 7. lipnja 2019., to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja.

33. Nadalje valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

34. U odnosu na navod tuženika da se protivi preinaci tužbe u odnosu na postavljeni zahtjev za zakonske zatezne kamate u podnesku predanom na ročištu 9. ožujka 2021., ovaj sud ističe da je iz zahtjeva postavljenog u tužbi razvidno da tužiteljica na utuženi iznos glavnice od 20.000,00 kn potražuje platež zakonskih zateznih kamata, a koji tijek zateznih kamata na svaki pojedini utuženi iznos je tim podneskom specificirala u skladu sa utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, dakle samo precizirala dan dospijeća pa se po stavu ovoga suda ne radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a.

35. Obzirom je tužiteljica na ročištu održanom 9. ožujka 2021. odustala od tužbenog zahtjeva specificiranog podneskom od 11. studenog 2020. (kojim je povećala tužbeni zahtjev) to se sud nije upuštao u razmatranje protivljenja tuženika učinjenog preinaci, prigovoru zastare na preinačeni dio te tijek zateznih kamata na preinačeni dio.

36. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 155. st. 5. u vezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a obzirom da tužitelj nije uspio u sporu samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Također, pri donošenju odluke o troškovima postupka sud je kao vrijednost predmeta spora uzeo u obzir dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu (2.654,45 eura/20.000,00 kuna) kako je to i tužitelj naveo u tužbi i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. dalje: OT).

37. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav podnesaka od 4. listopada 2019., 9. ožujka 2021. svaki u vrijednosti 100 bodova (tbr. 8/1 OT), za pristup ročištu 10.09.2020., 9. ožujka 2021. i 17. rujna 2025. svaki u vrijednosti 100 bodova (Tbr.9/1. OT), za pristup ročištima 22. travnja 2021. i 29. rujna 2025. svaki u vrijednosti 50 bodova (Tbr.9/5), odnosno sveukupno 700 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) i 25% PDV-a (Tbr. 46 Tarife) iznosi 1.750,00 eura. Nadalje, u cijelosti joj je kao nužan priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 73,00 eura odnosno sveukupno 2.088,45 eura. Na dosuđen trošak tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1.

ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

38. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 18. lipnja 2019. i 16. rujna 2020. obzirom je riječ o podnescima kojima tužitelj dostavlja potvrde o uplatama, a koji podnesci prema stavu ovog suda nisu bili potrebni za vođenje postupka.

39. S obzirom da tužitelj nije uspio u sporu samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. i V. izreke.

Zagreb, 29. listopada 2025.

Sudac

Ana Ćosić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika