Poslovni broj: Pr-234/2020-92

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51 000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda mr. sc. Ani Zaborac, u pravnoj stvari tužitelja ĐF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika 1- Parkovi plus d.o.o., Mihaćeva Draga 41, Rijeka, OIB 37687763600, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan i Jabuka iz Rijeke i 2-Adriatic osiguranje d.d., Listopadska 2, Zagreb, OIB 94472454976, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri iz Zagreba, radi naknade štete, nakon provedena javne glavne rasprave u prisutnosti punomoćnika stranaka, javno objavivši dana 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se 1 i 2-tuženima da tužitelju solidarno isplate iznos od 19.760,00 eur (devetnaesttisućasedamstošezdeseteura) sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 16.000,00 eur počev od dana 08. travnja 2020.g. do isplate

- na iznos od 3.760,00 eur počev od dana 29. listopada 2025. do isplate

po stopi koja se do dana 29.12.2022.g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 01.01.2023.g. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II U preostalom dijelu za iznos od 10.340,00 eur sa zatraženim zateznim kamatama tužbeni zahtjev se odbija.

III Nalaže se tuženima da tužitelju solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 7.267,64 eur sa zateznom kamatom od dana 29. listopada 2025.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadom parničnog troška odbija.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je dana 19. prosinca 2018. stradao kao djelatnik 1- tuženika prilikom obavljanja svakodnevnih poslova na privremenom gradilištu hotela Park, kada je prilikom kretanja i guranja praznih kolica po kamenoj gredi širine oko 45 cm izgubio nadzor nad kolicima koja su ga povukla uslijed čega je pao s visine od 4,5 metara. Uzrok ozljeđivanja tužitelja da je skliskost kamene grede radi prljavštine kako na gredi tako i na radnim cipelama koja nije bila zaštićena od pada na niže etaže zaštitnom ogradom niti zaštitnom mrežom, odnosno pomanjkanje mjere zaštite na radu i nesigurni uvjeti rada te povećani rizik posla od strane 1-tuženika kao poslodavca. Odgovornost 1-tuženika da se temelji na odredbi čl. 111. Zakona o radu i čl. 25. Zakona o zaštiti na radu, a isti da tužitelju odgovara temeljem objektivne odgovornosti iz razloga propusta osiguranja zaštite na radu i sigurnih uvjeta rada. Kako 1-tuženik ima osiguranu odgovornost iz djelatnosti kod 2-tuženika to da je nesporna pasivna legitimacija 2-tuženika. Pravna osnova tužbenog zahtjeva da je nedvojbena, budući da je tužitelju priznata ozljeda na radu od nadležnog Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

U predmetnom štetnom događaju tužitelj da je zadobio tešku tjelesnu ozljedu lumbalnog djela kralježnice, odnosno prijelom L5 kralježaka, višekomadni prijelom obje petne kosti uz pomak koštanih ulomaka, trzajnu ozljedu vrata, zbog kojih ozljeda da je bio hospitaliziran od 19. prosinca do 21. prosinca 2018. te da je kasnije upućivan na fizikalne terapije i medicinsku rehabilitaciju.

Sukladno čl. 19. ZOO-a tužitelju da je povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje čime isti potražuje pravo na popravljanje izvanugovorne štete regulirane čl. 1046. uz primjenu čl. 1100. ZOO-a. Tužitelj da je trpio fizičke bolove, strah, kod istog da je došlo do smanjenja općeg životnog aktiviteta, a da je zaostalo i naruženje.

Osim toga, tužitelju da je nastala i imovinska šteta s osnova tuđe pomoći i njege, troškova puta i liječenja te pojačane prehrane.

Tužitelj navodi da ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva odnosno od dana 21. veljače 2020. temeljem čl. 1103. ZOO-a.

Slijedom svega iznijetog tužitelj potražuje od tuženika ukupan iznos od 131.000,00 kuna od čega se iznos od 100.000,00 kuna odnosi na povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, iznos od 20.000,00 kuna na ime imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, iznos od 5.000,00 kuna na ime imovinske štete s osnova troškova puta i liječenja te iznos od 6.000,00 kuna na ime imovinske štete s osnova pojačane prehrane.

1.1.Prije zaključenja prethodnog postupka, u podnesku od dana 12. travnja 2021. (list 112-113 spisa) tužitelj navodi da povećava tužbeni zahtjev s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje sukladno izmijenjenim orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te sada potražuje na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznos od 150.000,00 kn, na ime tuđe pomoći i njege iznos od 20.000,00 kn, na ime troškova puta i liječenja iznos od 5.000,00 kn te na ime imovinske štete s osnova pojačane prehrane iznos od 6.000,00 kn odnosno ukupno potražuje tužitelj iznos od 181.000,00 kn sa zateznom kamatom od dana 21. veljače 2020. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu 1-tuženik navodi (list 76-78 spisa) da tužba nije osnovana. Osporava tužbeni zahtjev u cijelosti budući da je on kao poslodavac poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da se rad tužitelja odvija na siguran način, a sam tužitelj da je svojim neodgovornim i grubo nepažljivim načinom rada uzrokovao štetu, a u najmanju ruku drastično doprinio da do štetnog događaja dođe, postupajući izravno protivno nalogu nadređene osobe kod poslodavca.

Da nije sporno da je tužitelj bio radnik tuženika i da je doživio nezgodu tijekom obavljanja svojih poslova dana 19. prosinca 2018. godine kako to i slijedi iz priložene dokumentacije. Tužitelj u historijatu tužbe sam iznosi tvrdnju kako je do nezgode došlo „....prilikom kretanja i guranja praznih kolica po kamenoj gredi širine cca 45 cm...” kojom prilikom da je izgubio nadzor nad kolicima, uslijed čega je pao sa grede na donju terasu objekta gradilišta. Tuženik da postavlja pitanje zašto je tužitelj hodao i kolica vozio „...po kamenoj gredi širine cca 45 cm...“ kada je to mogao činiti po širokoj terasi koja se proteže čitavom dužinom te grede i gotovo neposredno uz kamenu gredu, sa koje terase nije ni u jednom trenutku uopće postojala mogućnost pada, te zašto je tako postupao, a ne sukladno uputi i nalogu nadređene voditeljice gradilišta već je unatoč upozorenju nadređenih na samom gradilištu izabrao hodati i gurati kolica po uskoj gredi neposredno iznad donje terase sa znatnom visinskom razlikom iako je bio izričito upozoren da to ne čini. Tuženik pretpostavlja kako ne samo da je tužitelj potpuno bespotrebno hodao relativno uskom gredom, nego je prilikom tog hoda vrlo vjerojatno gledao na sve strane ili možda čak i komunicirao s drugim radnicima koji su svoje poslove obavljali na donjoj terasi, pa je uslijed tog dodatnog gubitka koncentracije izgubio kontrolu i nad kolicima i nad vlastitom ravnotežom, te zakoračio pogrešno i u prazno, a što je definitivno jedini uzrok pada. Uostalom, tužitelj da nije izjavio inspektoratu rada prilikom uzimanja izjave s njihove strane da se poskliznuo (jer je to bilo praktično nemoguće budući da greda po kojoj je hodao uopće nije bila skliska već upravo suprotno, hrapava i na njoj nije moglo doći do klizanja, to tim više što je tužitelj imao na sebi i radne cipele koje ne proklizavaju čak ni na mokroj površini), već da je zakoračio u prazno, očito isključivo svojom vlastitom nepažnjom. Zaštitna ograda koju tužitelj spominje da nije bila potrebna jer po površini kojom je tužitelj hodao to nije trebao niti smio činiti nitko, a tamo gdje se nitko ne treba pojavljivati nije potrebno niti postavljati dodatnu zaštitu, što je naprijed već obrazloženo. Sukladno navedenome jasno je kako je za pad i pretrpljenu štetu isključivo i kriv i odgovoran sam tužitelj čije se ponašanje može i mora okarakterizirati kao gruba nepažnja najvišeg stupnja. Prema tome, što se tiče osnovanosti tužbenog zahtjeva, tuženik isti osporava u cijelosti, jer da je do štete tužitelju došlo isključivo uslijed njegove grube nepažnje, kršenja naloga nadređenih i zadanih okvira zaštite na radu, a što predstavlja ekskulpacioni razlog za tuženika kao poslodavca.

Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva kao neadekvatnu s obzirom na pretrpljene povrede tužitelja sve ako bi i bio odgovoran za naknadu štete, a nije. Sve stavke nematerijalne štete da su pretjerane i neprimjerene. Tuženik u svakom slučaju osporava da bi tužitelj prilikom predmetne povrede zadobio i ozljede kralježnice koje se u medicinskoj dokumentaciji, osim u otpusnom pismu iz Pule, prvi put spominju, i to poprilično neodređeno, u ožujku 2019. godine, dakle puna tri mjeseca nakon povrede, a nakon što u otpusnom pismu Opće bolnice Pula nedvojbeno stoji kako „...radiološki nalaz suspektne L5 frakture nema klinički korelat.” Nakon toga, osim naznaka nastalih prilikom uzimanja anamneze, ne spominje se ništa što bi promijenilo navedeni stav. Tuženik osporava i visinu štete s naslova tuđe pomoći i njege kao previsoko postavljene, kako po trajanju, tako i po opsegu, a osporava i satnicu koja za tuđu nestručnu pomoć zasigurno ne može biti 30,00 kn po satu. Osporavaju se troškovi puta kao nedokumentirani u iskazanoj svoti, a tuženik drži kako, s obzirom na karakter zadobivenih povreda nogu, nikakva pojačana prehrana nije bila potrebna niti neophodna. Što se tiče ostalih priloženih računa, tuženik ni uz najbolju volju ne može povezati nabavku tenisica i natikača sa pretrpljenom povredom. I povrijeđeni i nepovrijeđeni povremeno trebaju obuću, pa nabavka iste ne može imati veze sa predmetnim povredama. Osim ako je riječ o propisanim ortopedskim obućama što ovdje očito nije slučaj (a i kada bi bio, to bi išlo na teret HZZO-a). Dodatno napominje da na priloženim računima nigdje nema tužiteljevog imena. Navedenu robu, lijekove, gorivo (ukazuje da jedan račun glasi na eurosuper, a drugi na eurodizel), ulaznice, parkiranje i ostalo mogao je nabavljati i plaćati bilo tko i za bilo koje svrhe, a tužitelj te račune sada prilaže kao svoje račune. Stoga se ti računi osporavaju u cijelosti ako ne glase na ime tužitelja. Tuženik u konačnici predlaže odbijanje tužbe u cijelosti uz obavezivanje tužitelja na snašanje parničnog troška u cijelosti.

3. U odgovoru na tužbu 2-tuženik navodi (list 81-87 spisa) da drugotuženik priznaje činjenicu da se tužitelj dana 19. prosinca 2018. godine ozlijedio prilikom obavljanja svog posla i za vrijeme radnog vremena. Drugotuženik čini nespornim navode u tužbi prema kojima je prvotuženik u vrijeme predmetnog događaja imao kod drugotuženika sklopljenu policu osiguranja izvan ugovorne odgovornosti broj OV 0684007357 kojom je ugovoreno i osiguranje odgovornosti osiguranika kao poslodavca za naknadu štete prema djelatniku ako djelatnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom. Drugotuženik ističe kako je navedenom policom osiguranja ugovorena osigurana svota u iznosu od 120.000,00 kn po jednom osiguranom događaju. Sastavni dio navedenog ugovora o osiguranju su Uvjeti za osiguranje odgovornosti.

Drugotuženik osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Naime, prema priloženoj dokumentaciji tužitelj se ozlijedio na privremenom radilištu (izgradnja hotela Park) u Rovinju prilikom izvođenja hortikulturnih radova, kojom prilikom je vozio građevinska kolica sa sadnicama te je prelazeći preko betonske grede širine 45 cm izgubio ravnotežu i pao s visine od cca 4,5 metra na kamenu površinu šetnice te zadobio ozljede stopala. Iz navedenog proizlazi kako je do ozljeđivanja tužitelja došlo jer isti nije upotrijebio dužnu pažnju prilikom obavljanja svog radnog zadatka, dakle isključivo radnjom tužitelja zbog čega se prvotuženik, a time i drugotuženik, temeljem odredbe čl.1067. st.2. Zakona o obveznim odnosima oslobađaju od odgovornosti za štetu. Nadalje, iz priloženog Zapisnika o inspekcijskom nadzoru koji je obavljen u svezi s predmetnim događajem proizlazi kako je do nastanka predmetnog događaja došlo i zbog propusta u primjeni mjera zaštite na radu, i to mjera za zaštitu zdravlja i sigurnosti radnika. U predmetnom Zapisniku da se navodi kako je provedenim inspekcijskim nadzorom utvrđeno da je poslodavac tužitelja na privremenom radilištu postupio protivno pravilima zaštite na radu, jer nije osigurao mjesto rada odgovarajućom ogradom ili pojasom, odnosno nije organizirao radni proces sukladno propisima. Kako u ovoj pravnoj stvari tužitelj potražuje naknadu štete od drugotuženika temeljem police osiguranja od osiguravatelja, to se imaju primijeniti Uvjeti za osiguranje od odgovornosti koji su sastavni dio predmetne police osiguranja na koju se tužitelj poziva u svojoj tužbi i na kojoj temelji svoj tužbeni zahtjev. Nadalje, obzirom da je provedenim inspekcijskim nadzorom nedvojbeno utvrđeno da je do ozljeđivanja ovdje tužitelja došlo zbog postupanja poslodavca protivno pravilima zaštite na radu da je razvidno da su ispunjeni uvjeti za isključenje iz osiguranja propisani čl. 8. st. 1. t. 9. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti, u kojima se izričito navodi: [1] Osiguranje se NE odnosi na:

9) štete koje su nastale kao posljedica svjesnog postupanja protivno propisima ili pravilima prema kojima se obavlja djelatnost, odnosno zanimanje kao izvor opasnosti iz police…

Sukladno prethodno navedenoj odredbi Uvjeta za osiguranje od odgovornosti proizlazi da drugotuženik nije u obvezi tužitelju nadoknaditi štetu koju tužitelj potražuje u tužbi. Drugotuženik zbog prethodno navedenog osporava u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te osporava i visinu zahtjeva za naknadu i imovinske i neimovinske štete.

Drugotuženik nadalje navodi da osporava pravo tužitelja na pravičnu novčanu naknadu za povredu prava osobnosti zatraženu u iznosu od 100.000,00 kn, jer težina povrede prava osobnosti i okolnosti konkretnog slučaja ne opravdavaju dosuđivanje zatraženog novčanog iznosa tužitelju za ovaj vid štete. Drugotuženik osporava i visinu zatražene naknade za tuđu pomoć i njegu te ističe da je ista također postavljena u neopravdano visokom novčanom iznosu. Posebno se ističe kako je neosnovano traženje naknade ove štete prema cijeni sata koje naplaćuju stručne ustanove jer ta cijena sata ne predstavlja ovaj vid štete budući su u istu uključeni i troškovi poslovanja ustanove, a sve budući se cijelo poslovanje ustanove financira iz naplate predmetne cijene sata tuđe pomoći i njege. Drugotuženik osporava kao neosnovan zahtjev za troškove puta i liječenja, obzirom da tužbi ne prileže dokazi iz kojih bi se mogla utvrditi osnovanost i visina navedenog zahtjeva. Drugotuženik osporava osnovanost i visinu zahtjeva za naknadu troškova pojačane ishrane, jer se iz priložene dokumentacije ne može utvrditi osnovanost navedenog zahtjeva, a osim toga tijek liječenja nije nalagao potrebu dodatne ishrane pored one uobičajene zdrave prehrane.

Drugotuženik osporava i zatraženi početak tijeka zakonske zatezne kamate na iznos neimovinske štete koju tužitelj potražuje od dana 21. veljače 2020. godine (dan podnošenja odštetnog zahtjeva). Naime, odredbom čl. 1103. ZOO-a propisano je da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja zahtjeva ili podnošenja tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Visina naknade neimovinske štete u ovoj pravnoj stvari konačno će biti utvrđena tek presudom prvostupanjskog suda, slijedom čega niti kamate ne mogu početi teći prije nego se konačno utvrdi visina naknade štete koju tuženik mora isplatiti tužitelju. Zatezna kamata da može biti dosuđena tužitelju jedino od dana presuđenja.

Drugotuženik osporava i tijek zakonske zatezne kamate na zatraženi iznos naknade imovinske štete koju tužitelj potražuje od dana 21. veljače 2020. godine (dan podnošenja odštetnog zahtjeva). Naime, zatraženi vidovi imovinske štete (tuđa pomoć i njega, troškovi liječenja i troškovi prijevoza, te pojačane ishrane) predstavljaju nenovčanu imovinsku štetu, slijedom čega će tek presudom biti konačno utvrđen iznos naknade za ove vidove štete te će isti tek donošenjem presude postati novčana imovinska šteta zbog čega zakonska zatezna kamata na zatražene iznose može početi teći tek od dana presuđenja.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu i to Zapisnik o obavljenom inspekcijom nadzoru inspektorata rada, Područni ured Rijeka, Ispostava Pula od 10. siječnja 2019., Zapisnik o uzimanju izjave ozlijeđenog od 20. prosinca 2018., Prijavu o ozljedi na radu, medicinsku dokumentaciju za tužitelja, račune, odštetne zahtjev, dopis 2-tuženika od 1. travnja 2020., povratnicu, policu osiguranja, Uvjete za osiguranje od odgovornosti, Rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Rijeci od 26. lipnja 2020., proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ČF, JF, FF, OF, LF te saslušanje tužitelja i zakonskog zastupnika 1-tuženika, proveden je očevid na licu mjesta i vještačenje po vještaku zaštite na radu, saslušan je vještak zaštite na radu Zlatko Perić te je provedeno medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dr. Željku Cesarcu.

5. Uvidom u Zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru inspektorata rada, Područni ured Rijeka, Ispostava Pula od 10. siječnja 2019. (list 8-10 spisa) proizlazi da je inspekcijski nadzor povodom predmetne ozljede obavio inspektor zaštite na radu LF. Iz zapisnika o uzimanju izjave od ozlijeđenog (list 11 spisa) proizlazi da je isti inspektor rada dana 20. prosinca 2018. u Općoj bolnici Pula uzeo izjavu od tužitelja u svezi zadobivene predmetne ozljede.

6. Uvidom u Prijavu ozljede na radu (list 13-16 spisa) proizlazi da je kao uzrok ozljeđivanja naveden gubitak ravnoteže te pad sa visine na kamenu površinu šetnice.

7. Uvidom u Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka zaštite na radu AD HOC SIGURNOST j.d.o.o. proizlazi (list 203-208 i 258-269 spisa) da se može zaključiti da je poslodavac ispunio svoju obvezu osposobljavanja radnika za rad na siguran način, za radno mjesto vozač-vrtlar kao i da je radnik zdravstveno sposoban za navedene poslove. U pogledu sprječavanja ozljeda na radu, svakako su najvažniji stavci koji obvezuju ovlaštenika (neposrednog rukovoditelja) da: isključi iz uporabe strojeve i uređaje te osobna zaštitna sredstva koja nisu ispravna, osigura da radnici rade sukladno propisanim pravilima zaštite na radu te im zabrani rad ako ga obavljaju suprotno pravilima zaštite na radu. Radnici koji obavljaju poslove na mjestima rada višim od razine tla gdje postoji mogućnost pada s visine, ukoliko nisu primijenjena osnovna pravila zaštite na radu, obvezno moraju koristiti osobnu zaštitnu opremu za zaštitu od pada u dubinu prilagođenu vrsti posla i aktivnostima koje radnik izvodi. Primjena zaštitne opreme, osposobljenost radnika te planiranje i nadzor radova od presudne su važnosti za siguran rad na visini. Prema zaključku vještaka obavljanje radnih postupaka mora se osigurati na način da se njima ne ugrožava sigurnost radnika, a u konkretnom slučaju nije se vodilo dovoljno pozornosti u razradi prijevoza ručnim kolicima. Dok poslodavac ne nadgleda radnike radnici najčešće ne obavljaju posao sukladno pravilima zaštite na radu te se izlažu opasnostima koje mogu imati teške posljedice za radnike. Neposredni rukovoditelj ili ovlaštenik poslodavca na mjestu rada je bio dužan radnike udaljiti sa mjesta rada ukoliko nisu obavljali poslove prema pravilima zaštite na radu ili zaustaviti radove dok se ne ispune svi uvjeti zaštite na radu kako bi se radovi obavili na siguran način. Neodgovarajuća je organizacija rada i nedostatan nadzor neposrednih rukovoditelja u svim aspektima zaštite koje trebaju kontrolirati, a što u ovom slučaju nije kontrolirano. Da je poslodavac kontrolirao rad radnika te mu dao izričite upute na koji način će obavljati prijevoz sadnica ručnim kolicima tj. kojim najsigurnijim ali ne i najbržim putem obavljati prijevoz vjerojatnost da radnik padne s visine bila bi minimalna ili gotovo nikakva te shodno tome ne može se niti na koji način govoriti o krajnjoj nepažnji radnika. Da je radnik bio svjestan opasnosti od pada sa visine kao i mogućih posljedica pada, sigurno ne bi obavljao radnu operaciju na nesiguran način. Također treba naglasiti da nitko od radnika, a tako niti neposredni rukovoditelj na dan štetnog događaja nisu bili svjesni rizika i opasnosti od mogućeg pada sa visine što govori da poslodavac ne vodi dovoljno pozornosti o sigurnosti svojih radnika na različitim mjestima rada gdje radnici obavljaju radove. Temeljem svega do sada navedenog u ovom slučaju glavni Izvođač radova na radilištu te koordinator zaštite na radu i poslodavac Parkovi Plus d.o.o. kao podizvoditelj trebali su utvrditi dinamiku obavljanja radova kao i procijeniti rizik na mjestu rada te utvrditi mjere sigurnosti kojima bi spriječili mogućnost nastajanja ozljeda na radu na način da su zabranili prijevoz ručnim kolicima po betonskoj gredi (slika 1.) ili ogradili istu zaštitnom ogradom te time osigurali siguran prolaz ukoliko nije postojao alternativni siguran put prijevoza ručnim kolicima.

7.1. Tužitelj se na nalaz i mišljenje vještaka iz područja zaštite na radu očitovao u podnesku od dana 10. listopada 2023. (list 217-219 spisa) na način da nalaz i mišljenje prihvaća u cijelosti.

7.2. Prvotuženik je svoje primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka istaknuo u podnesku od dana 23. listopada 2023. (list 222-226 spisa), dok se 2-tuženik na ročištu dana 30. siječnja 2024. (list 243-244 spisa) očitovao da ne prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, smatra da je vještak svojim navodima u pogledu krivnje za događaj prekoračio zadaću vještačenja. Drugotuženik se u cijelosti pridružio prigovorima 1-tuženika na nalaz i mišljenje vještaka.

7.3. Saslušan na glavnoj raspravi vještak Zlatko Perić je naveo (list 250-252 spisa), u odnosu na primjedbe 1-tuženika iznijete u podnesku od dana 23. listopada 2023. u kojem tuženik navodi da tužitelj nije obavljao poslove vrtlara da to nije točno obzirom da je u prijavi ozljede na radu koju je izdao poslodavac utvrđeno da je radnik doživio ozljedu na radu na radnom mjestu vozač-vrtlar, a također u uvjerenju o zdravstvenoj sposobnosti radnika da je za ozlijeđenog radnika navedeno da obavlja poslovne na radnom mjestu vozač-vrtlar. Prevoženje sadnica u građevinskim kolicima se podrazumijeva kao poslovi vrtlara budući da radnik nije provozio cement ili neki drugi materijal koji se ne smatra potrebnim za obavljanje vrtlarskih poslova.

Prema izjavama svjedoka da se može zaključiti da su radnici samoinicijativno postupali kako bi lakše obavili posao prijevoza sadnica što je u cijelosti nedopustivo jer je poslodavac dužan organizirati obavljanje radova na siguran način, a ne dopustiti radnicima da samostalno odlučuju o tome kako će obavljati radnu operaciju. S obzirom na radove na visini jasno je utvrđeno pravilnikom da sva vanjska mjesta na radilištu koja su viša od 1m moraju biti ograđena ogradom. U ovom slučaju mjesto gdje su radnici obavljali posao je bilo na visini više od 1m jer krov ne mora imati kosinu da bi ga nazvali krovom, obzirom da krov može biti i ravan. Da je bila postavljena ograda kako je navedeno u pravilniku zasigurno radnik ne bi pao sa visine sa grede po kojoj se kretao. S obzirom na neposredni nadzor rada radnika na što upućuje tuženik treba naglasiti da je poslovođa ili neposredni rukovoditelj dužan nadzirati rad jednog ili više radnika tj. grupu radnika koji obavljaju poslove na nekoj lokaciji što ne znači da za svakog radnika treba biti jedan rukovoditelj. Temeljem čl. 24. Zakona o zaštiti na radu to je jasno utvrđeno, a u ovom slučaju radilo se o grupi radnika koje je trebalo nadzirati te spriječiti rad radnika ukoliko radi na nesiguran način. Tuženik u svom podnesku tvrdi da su bili ispunjeni svi uvjeti zaštite na radu, stoga nije jasno kako je nastao štetni događaj. Da su bili ispunjeni svi uvjeti zaštite na radu, onda ne bi došlo ni do nastanka štetnog događaja. S obzirom na zapisnik državnog inspektorata a na koji se referira u točki 3.1 nalaza utvrđeno je da put prijevoza sadnica nije bio sigurno planiran i pripremljen, a za što je u cijelosti odgovoran poslodavac temeljem čl. 44. Zakona o zaštiti na radu. Obzirom na parametre visine i dužine na mjestu štetnog događaja koje je utvrdio inspektor zaštite na radu te prilikom obavljenog očevida u cijelosti je nedvosmisleno sa koje je visine radnik pao. U zaštiti na radu ne možemo govoriti o tome što je poslodavac učinio ili nije učinio već je jasno utvrđeno propisima zaštite na radu što je poslodavac dužan činiti, a za propuste što je učinio u ovom slučaju, je u cijelosti odgovoran. Poslodavac je odgovoran za organiziranje i provođenje zaštite radnika u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim postupcima temeljem članka 19. Zakona o zaštiti na radu.

Na pitanje vještak odgovara da je tužitelj kao radnik bio od strane poslodavca osposobljen za rad na siguran način, konkretno to znači da je poslodavac formalno ispunio obvezu temeljem Zakona o zaštiti na radu. Na daljnje pitanje odgovara da je radnik osposobljen za rad na siguran način ali to ne znači da može prepoznati rizike na mjestima na koje ga poslodavac uputi radi obavljanja poslova no međutim ovlaštenici poslodavca ili neposredni rukovoditelji se također osposobljavaju kako bi mogli utvrditi rizike na gradilištu te dati izričite upute radnicima na koje načine će obaviti radnu operaciju. Svako radilište ima svoje specifičnosti te prilikom osposobljavanja za rad na siguran način o takvim vrstama rizika radnik ne može biti upoznat. U konkretnom slučaju radnik prilikom osposobljavanja nije mogao biti upoznat s potrebnim načinom guranja kolica na konkretnom radilištu. Navodi vještak da je prilikom izrade nalaza imao na uvid fotografije u spisu pa na pitanje da li je tužitelj kolica umjesto po gredi mogao gurati po terasi vidljivim na fotografijama a koja je udaljena pola metra od predmetne grede, odnosno da li se mogao kretati po terasi a ne gredi, odgovara da je mogao ukoliko su bili osigurani sigurni uvjeti za prijevoz.

Na pitanje na temelju čega je utvrdio da tužitelj nije bio svjestan opasnosti i mogućih posljedica pada, odgovara da na ovakvo pitanje može samo odgovoriti kako nije moguće da je radnik namjerno i svjesno pao sa visine od 4.5 m. Temeljem Zakona o zaštiti na radu poslodavac je dužan ispuniti sve zahtjeve za rad na siguran način, a ukoliko poslodavac to ispuni tada se očekuje i od radnika da poštuje odredbe Zakona. Radnik je prilikom obavljanja posla, a kako to u Zakonu piše dužan postupati po pravilima svoga posla i sa dužnom pažnjom. Na daljnje pitanje da li je poslodavac dužan posebno nadzirati svakog radnika i to čitavih 8 sati odgovara da je na to već odgovorio. Ponekad postoji mogućnost poslodavca kod posebno opasnih poslova da za čitavo vrijeme obavljanja takvog posla nadređeni budu pored njega, a u svakom slučaju grupa radnika uvijek mora imati nadređenu osobu koja nadgleda obavljanje poslova.

8. Uvidom u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka dr. Željka Cesarca od 23. studeni 2024. (list 393-409 spisa) proizlazi da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio višekomadni prijelom obje petne kosti, sumnju na kompresivnu frakturu V. slabinsko-lumbalnog kralješka, te trzajnu ozljedu kralježnice, što predstavlja tešku tjelesnu ozljedu. Prema mišljenju vještaka kod tužitelja je došlo do umanjenja opće životne aktivnosti u brojčanom iskazu od 26-28%.

Prema mišljenju vještaka tužitelj je trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od oko 5-6 dana, bolove srednjeg intenziteta trpio je ukupno oko 30-40 dana, dok su bolovi slabijeg intenziteta mogli biti prisutni kroz duži vremenski period koji se može sumirati na period od oko 3-4 mjeseca. Povremeni bolovi nakon tog vremena ulaze u brojčani iskaz trajnog umanjenja osnovnih životnih aktivnosti.

Prema mišljenju vještaka tužitelj je trpio primarni strah jakog intenziteta u trajanju od jednog sata dok je sekundarni strah jačeg intenziteta trpio kroz 3-4 dana. Strah srednjeg intenziteta je kod tužitelja prema mišljenju vještaka mogao potrajati ukupno oko 25-30 dana, dok je strah slabijeg intenziteta prema mišljenju vještaka bio prisutan kroz duži vremenski period od oko 2,5-3 mjeseca.

Prema mišljenju vještaka predmetna ozljeda deformiteta stopala predstavlja naruženje lakog do srednjeg stupnja, a promjene su zbog svoje lokalizacije samo ponekad uočljive trećim osobama, dok je opisano šepanje nešto uočljivije.

U pogledu potrebe za tuđom pomoći i njegom vještak je naveo da je kroz prva tri mjeseca postojala potreba tuđe nestručne pomoći oko 4-5 sati dnevno, a u daljnjem dužem vremenskom periodu kroz oko 3-4 mjeseca potreba tuđe pomoći reducirana je na oko 2-3 sata dnevno.

Karakter ozljede te okolnosti liječenja iste prema mišljenju vještaka iziskivali su pojačani energetski utrošak u odnosu na stanje zdrave osobe te je postojala potreba za pojačanom ishranom u periodu od oko 3 mjeseca u vidu nešto veće i češće konzumacije vitaminskih napitaka, roborancija i sl. U pogledu troškova liječenja vještak navodi da je prema raspoloživim podacima tužitelj u vrijeme liječenja predmetnih ozljeda imao dopunsko osiguranje te su troškovi liječenja, bolničkog i ambulantnog išli na teret HZZO-a. Vještak navodi da su bili opravdani troškovi kupnje odnosno participacije za nabavku lijekova prema računima navedenih na strani 5 ovog nalaza (računi vezani za nabavku lijekova i pomagala, Osteobiflex, ortopedska obuća, Lioton gel, Priblex, Oxazepam i dr.), troškovi odlaska na bazen, te troškovi kupnje adekvatne obuće sa ulošcima, dok prema mišljenju vještaka nije razjašnjena niti medicinski objektivizirana potrebna kupnje jastuka te gumenih traka i utega za vježbanje. Prema raspoloživoj medicinskoj dokumentaciji aktivno kontinuirano liječenje tužitelja trajalo je do kraja 11. mjeseca 2019.

8.1. Prvotuženik se na nalaz i mišljenje medicinskog vještaka očitovao u podnesku dana 9. prosinca 2024. (list 412-413 spisa) u kojem navodi da iako smatra kako su pojedine stavke nalaza, posebice ocjena smanjenja opće životne aktivnosti i pretrpljenih fizičkih bolova previsoko postavljene, da nema pitanja niti primjedbi na nalaz vještaka te ne traži da se vještak poziva na raspravu.

8.2. U podnesku od dana 13. siječnja 2025. (list 414-415 spisa) tužitelj navodi da prihvaća nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke te na isti nema primjedbi. Uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka tužitelj navodi da konačno postavlja tužbeni zahtjev te potražuje naknadu neimovinske i imovinske štete i to radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznos od 25.000,00 eura, na ime imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege iznos od 4.000,00 eura, na ime imovinske štete s osnova troškova puta i liječenja iznos od 600,00 eura, te na ime imovinske štete s osnova pojačane ishrane iznos od 500,00 eura, odnosno tužitelj ukupno potražuje solidarno od tuženika iznos od 30.100,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana 21. veljače 2020. do isplate.

9. Ocjenom svakog dokaza zasebno te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

10. Odredbom čl. 19. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08 i 125/11; dalje ZOO) propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom te da se pod pravima osobnosti u smislu ovog Zakona razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Odredbom čl. 1100. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi imovinske štete, a i kada nje nema. Stavkom 2. istog članka je propisano da će pri odlučivanju o visini pravične naknade sud voditi brigu o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

11. Člankom 111. st.1 Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23; dalje ZOR) propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

12. Iz provedenog dokaznog postupka i to kako iz iskaza tužitelja (list 128-131 spisa) tako i iz iskaza svjedoka ČF (list 123.126 spisa), JF (list 126-127 spisa) i FF (list 127-128 spisa) proizlazi utvrđenim da su svi oni zajedno kao grupa zaposlenika 1-tuženika kritičnoga dana upućeni na rad radi obavljanja poslova na krovnim vrtovima Grand hotela Park u Rovinj. Utvrđeno je nadalje da je CF bila nadređena, te da se razni biljni materijal razvozilo duž terase i to u ručnim kolicima s kotačem koje gura jedna osoba tzv. „kariolom“. Dvoje radnika i to JF i UF radili su na utovaru, dok su PF i tužitelj razvozili utovareni biljni materijal odnosno sadnice. Iz iskaza tužitelja i svjedoka FF proizlazi da im je nadređena osoba CF izričito rekla da prolaze kolicima po toj uskoj gredi na visini od oko 4-5 metara, dok iz iskaza svjedoka JF proizlazi da je nadređena osoba znala da tužitelj i PF voze kolica po tom rubu i misli da ih nije upozorila da to ne smiju. Svjedok CF je navela da je znala da neki od radnika hodaju odnosno voze kolica po rubu međutim da im ona izričito nije rekla da ne smiju na taj način raditi.

12.1. Što se tiče iskaza zakonskog zastupnika 1-tuženika HF (list 131- 132 spisa) valja prvotno istaknuti da iz njegovog iskaza kao i iskaza tužitelja i svjedoka ne proizlazi da je isti kritičnoga dana bio prisutan na mjestu događaja. Njegovi navodi da oni kao podizvođači nisu mogli utjecati na odredbe ugovora koji se tiču zaštite na radu su irelevantni budući da je svaki poslodavac bez obzora da li je izvođač ili podizvođač radova dužan poštovati odredbe Zakona o zaštiti na radu i zabraniti rad svojim radnicima sve dok se ne ispune svi uvjeti zaštite na radu kako bi se radovi obavili na siguran način. Svjedok OF, voditelj zaštite na radu kod 1-tuženika (list 169 spisa) je naveo da kritičnoga dana nije bio na licu mjesta te iz njegovog iskaza proizlazi da nema neposrednih saznanja o samom događaju.

12.2. U odnosu na iskaz svjedoka LF, koji je kao inspektor rada sastavio zapisnik o provedenom inspekcijskom nadzoru (lis 180 spisa) u kojem je naveo da nije utvrdio nikakve propuste na strani poslodavca, te da sve stoji u zapisniku, za navesti je da je taj dio njegovog iskaza u suprotnosti sa sadržajem zapisnika budući da je nakon točke 4.3. na strani 3 Zapisnika konstatirano da put prijevoza sadnica nije bio sigurno planiran i pripremljen, a što je zasigurno bila obveza 1-tuženika kao poslodavca, te stoga predstavlja njegov propust. Što se tiče ukazivanja svjedoka da je tužitelj osposobljen za rad na siguran način te da je mogao odbiti rad na način koji ugrožava njegov život i zdravlje za navesti je da isto ne oslobađa poslodavca od odgovornosti, a u konkretnom slučaju je utvrđeno ne samo da nadređena osoba 1-tuženika nije zabranila rad na takav način koji ugrožava zdravlje i sigurnost radnika s kojim je bila upoznata već i da je upravo ona odredila trasu po kojoj će se prolaziti kolicima, a što je vještak ocijenio kao neodgovarajuću organizaciju rada i nedostatan nadzor neposrednih rukovoditelja u svim aspektima zaštite koje trebaju kontrolirati odnosno istaknuo je da u slučaju da je poslodavac kontrolirao rad radnika te mu dao izričite upute na koji način će obavljati prijevoz sadnica ručnim kolicima tj. kojim najsigurnijim ali ne i najbržim putem obavljati prijevoz vjerojatnost da radnik padne s visine bila bi minimalna ili gotovo nikakva te da se shodno tome ne može niti na koji način govoriti o krajnjoj nepažnji radnika.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka zaštite na radu, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća budući da je isti valjano obrazložen te utemeljen na važećim zakonskim odredba iz područja zaštite na radu, dok je vještak prema mišljenju suda u svom iskazu na glavnoj raspravi odgovorio na sve primjedbe i pitanja tuženika iz kojeg razloga je sud odbio prijedlog tuženika za provođenjem novog vještačenja po drugom vještaku zaštite na radu, proizlazi da je dužnost poslodavca, a u svrhu sprječavanja ozljeda na radu, osigurati da radnici rade sukladno propisanim pravilima zaštite na radu te im zabraniti rad ako ga obavljaju suprotno pravilima zaštite na radu. Također proizlazi da je tužitelj pao s visine od oko 4,5 metara na kojem mjestu nije bilo zaštitne ograde, dok se prema Zakonu o zaštiti na radu padovi s visine moraju fizički spriječiti ograđivanjem mjesta rada na visini dovoljno čvrstim i visokim ogradama. Proizlazi nadalje da je neposredni rukovoditelj ili ovlaštenik poslodavca na mjestu rada dužan radnike udaljiti s mjesta rada ukoliko ne obavljaju poslove prema pravilima zaštite na radu ili zaustaviti radove dok se ne ispune uvjeti zaštite na radu kako bi se radovi obavili na siguran način. Proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka dakle da su na strani poslodavca, ovdje 1-tuženika, postojali propusti u organizaciji rada i nedostatan nadzor neposrednog rukovoditelja i to u svim aspektima zaštite koju trebaju kontrolirati, što je dovelo do predmetnog štetnog događaja.

14. Sud je u bitnome prihvatio iskaz tužitelja i navedenih svjedoka budući da su međusobnom u bitnome suglasni, te iz njihovih iskaza proizlazi utvrđenim da je tužitelj biljni materijal prevozio u kolicima krećući se po rubu terase na visini od oko 4,5 m bez zaštitne ograde, a za što je neposredno nadređena osoba znala ali takav rad nije zabranila niti tužitelju dala uputu na koji siguran način će obavljati radni zadatak. Prihvatljiv je sudu iskaz tužitelja koji je u skladu s iskazom svjedoka FF u dijelu u kojem oboje navode da im je nadređena osoba CF izričito rekla da prolaze kolicima po toj uskoj gredi na visini od oko 4-5 metara. Ovakav iskaz potkrijepljen je iskazom svjedoka JF koji je naveo da je nadređena osoba znala da tužitelj i PF voze kolica po tom rubu, jer je logično da bi u situaciji da im nadređena osoba nije dala nalog da kolica voze upravo na način kako je to tužitelj činio isto zabranila budući da nije u skladu s pravilima zaštite na radu. I sama svjedokinja CF je navela da je znala da neki od radnika hodaju odnosno voze kolica po rubu međutim da im ona izričito nije rekla da ne smiju na taj način raditi. Već i sam propust nadređene osobe da zabrani rad koji se obavlja na način suprotan propisima zaštite na radu dovodi do odgovornosti poslodavca i njegovog osiguravatelja za nastalu štetu radniku.

15. Stoga je 1-tuženik kako poslodavac, a 2-tuženik kao njegov osiguravatelj s kojim je u vrijeme štetnog događaja imao sklopljenu policu osiguranja izvan ugovorne odgovornosti broj OV 0684007357 (list 89 spisa) kojom je ugovoreno i osiguranje odgovornosti poslodavca (osiguranika) za naknadu štete prema djelatniku koji pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom. Do štetnog događaja nije došlo zbog, kao to tvrde tuženici, isključive radnje tužitelja jer sud na strani tužitelja ne nalazi odgovornost za predmetni štetni događaj kao niti njegov doprinos istome. Također sud smatra neosnovanim pozivanje 2-tuženika na odredbu Uvjeta za osiguranje (list 90-104 spisa) kojom su predviđeni uvjeti za isključenje iz osiguranja i to odredbu čl.8.st.1.t.9. kojom je propisano da se osiguranje ne odnosi na štete koje su nastale kao posljedica svjesnog postupanja protivno propisima ili pravilima po kojima se obavlja djelatnost, odnosno zanimanje kao izvor opasnosti iz police. Ovo iz razloga što iz provedenog postupka ne proizlazi da je šteta tužitelju nastala kao posljedica njegovog svjesnog postupanja koje bi bilo u suprotnosti s propisima ili pravilima po kojim se obavlja djelatnost. Upravo suprotno, proizlazi da je tužitelj postupao u skladu s uputom nadređene osobe, koja unatoč tome što je morala biti svjesna rizika od ozljeđivanja kojem je tužitelj izložen obavljajući rad na takav način isti nije zabranila niti uputila tužitelja da rad obavlja na siguran način.

16. Kako poslodavac radniku odgovara po načelu objektivne odgovornosti, te kako na strani tužitelja sud ne nalazi postojanje doprinosa nastanku predmetne ozljede dužno su tuženici i to 1-tuženik kao poslodavac, a 2-tuženik kao osiguravatelj, tužitelju solidarno naknaditi štetu koju isti trpi iz predmetnog štetnog događaja.

17. Prilikom donošenja odluke o visini tužbenog zahtjeva sud je prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka dr. Željka Cesarca kao objektivan i sačinjen u skladu s pravilima struke, a na koji niti stranke nisu imale konkretne primjedbe. Naime, tuženici uopćeno ističu nezadovoljstvo nalazom vještaka međutim oba tuženika navode da radi ekonomičnosti postupka ne predlažu saslušanje vještaka, niti pozivanje vještaka na dodatno očitovanja kao niti novo vještačenje. S druge strane sud u nalazu vještaka ne nalazi manjkavosti niti proturječnosti.

18. Nakon provedenog medicinskog vještačenja tužitelj je podneskom od dana 13. siječnja 2025. (list 114-115 spisa) precizirao tužbeni zahtjev na način da sada na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje potražuje iznos od 25.000,00 eur, na ime imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege potražuje iznos od 4.000,00 eur, na ime imovinske štete s osnova troškova puta i liječenja potražuje iznos od 600,00 eur te na ime imovinske štete s osnova pojačane ishrane potražuje iznos od 500,00 eur odnosno ukupno tužitelj potražuje iznos od 30.100,00 eur. Kao je tužitelj povećao tužbeni zahtjev radi se o preinaci tužbe.

18.1. Stav je suda da tužitelj prije provođenja medicinskog vještačenja nije mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev za isplatom budući da nema potrebna stručna znanja te je stoga temeljem odredbe čl.190. st.2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list" SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08. -Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) sud dopustio preinaku tužbe.

19. Na drugoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024. zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva".

20. Stoga, kako se radi o preinaci odnosno povećanju tužbenog zahtijeva iz iste činjenične osnove istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

21. Cijeneći mišljenje vještaka o jačini i trajanju fizičkih bolova koje je tužitelj trpio u svezi sa štetnim događajem, cijeneći intenzitet i duljinu pretrpljenog straha, imajući u vidu postotak smanjenja životnih aktivnosti zaostalih kod tužitelja, te nastalo naruženje stav je suda da tužitelju na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pripada novčana naknada u iznosu od 16.000,00 eur.

22. Na ime tuđe pomoći i njege prihvaćajući mišljenje vještaka o potrebi iste stav je suda da bi tužitelju pripadao iznos od 3.060,00 eur, cijeneći pritom sat tuđe pomoći i njege, sukladno čl. 223. ZPP-a iznosom od 4,00 eur.

23. Imajući uvidu iskaz tužitelja o odlascima na liječničke kontrole i fizikalne terapije, imajući u vidu priložene račune, te mišljenje vještaka o opravdanosti troškova na koje se računi odnose sud je tužitelju na ime troškova liječenja dosudio temeljem čl.223.

ZPP-a iznos od 400,00 eur.

24. S obzirom da je kod tužitelja prema mišljenju vještaka postojala potreba za pojačanom ishranom u periodu od oko 3 mjeseca sud je tužitelju temeljem čl. 223. ZPP-a na ime potrebe za pojačanom ishranom dosudio iznos od 300,00 eur.

25. Ukupno je dakle tužitelju dosuđen iznos od 19.760,00 eur dok je u preostalom dijelu za iznos od 10.340,00 eur tužbeni zahtjev odbijen.

26. Tužitelj potražuje zatezne kamate na cjelokupno zatraženi iznos od dana 21. veljače 2020. kao dana kada je podnesen odštetni zahtjev. Kako međutim iz povratnice sa lista 72 spisa proizlazi da je 1-tuženik odštetni zahtjev zaprimio dana 8. travnja 2020.,a budući da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Željka Cesarca proizlazi da je liječenje završeno prije toga dana, odnosno do kraja 11. mjeseca 2019., tužitelju temeljem čl. 1103. ZOO-a pravo na zateznu kamatu na nematerijalnu štetu (16.000,00 eur) pripada od dana podnošenja pisanog zahtjeva odnosno od dana 08. travnja 2020. do isplate.

27. Na iznose materijalne štete za tuđu pomoć i njegu (3.060,00 eur), štetu zbog troškova potrebe za pojačanom ishranom (300,00 eur), te na iznos materijalne štete dosuđene na ime troškova liječenja (400,00 eur) odnosno na ukupno priznati iznos materijalne štete u iznosu od 3.760,00 eur tužitelju je zatezna kamata dosuđena od dana presuđenja budući da se radi o nenovčanoj imovinskoj šteti čija je visina utvrđena presudom.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi čl. 155. ZPP-a, imajući u vidu opravdane troškove nastale sudjelovanjem kvalificiranog punomoćnika na strani tužitelja, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova na rad odvjetnika (NN 138/2023; dalje Tarifa).

28.1. Tužitelj je uspio u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva u omjeru od 66%, a u cijelosti u pogledu osnove zahtjeva, a koji uspjeh je sukladno čl.154. st.2. ZPP-a također potrebno cijeniti prilikom donošenja odluke o troškovima postupka. Dakle tužitelj je u konačnosti uspio u omjeru od 83% (66+100/2). Tuženici su uspjeli u omjeru od 17% (100-83). Stoga je od uspjeha tužitelja koji je veći oduzet postotak uspjeha tuženika te tužitelju dosuđen parnični trošak u omjeru od 66% (83-17).

28.2. Dosuđeni trošak sastoji se od troška sastava odštetnog zahtjeva (250,00 bodova odnosno 500 eur; tbr.32), sastava tužbe (250,00 bodova odnosno 500,00 eur; Tbr. 7. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištima dana 13.4.2021., 12.5.2021., 11.1.2022., 05.4.2022., 30.6.2023., 30.1.2024., 18.3.2024., 23.4.2025. (250 bodova odnosno 500,00 eurx8; tbr.9.t.1), zastupanja dana 29.9.2021. (100,00 eur; tbr.9.5), sastava podnesaka od 2.7.2020., 12.04.2021., 12.4.2022., 10.10.2023. (250,00 bodova odnosno 500,00 eurx4; tbr.8.t.1) , sastava podneska od 13.1.2025. (100,00 bodova odnosno 200,00 eur; tbr.8.3), sastava podnesaka od 06.4.2022., 7.12.2024., 19.3.2024. (50,00 eurx3; tbr.8.4) što ukupno iznosi 7.450,00 eur što uvećano za PDV (1.862,50 eur) iznosi 9.312,50 eur odnosno umanjeno razmjerno uspjehu u sporu (66%) 6.146,25 eur.

28.3. Tužitelju je valjalo u cijelosti priznati trošak vještačenja po vještaku zaštite na radu (663,61 eur), trošak izlaska suda na lice mjesta (49,48 eur), trošak medicinskog vještačenja (400,00 eur) i trošak pribave zdravstvenog kartona (8,30 eur) odnosno ukupno 1.121,39 eur.

28.4. Dakle ukupno je tužitelju na ime troškova parničnog postupka priznat iznos od 7.267,64 eur, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen budući da nije u skladu s uspjehom u sporu. Nije priznat niti zatraženi trošak sastava podneska od 14.5.2021. čije sadržaj je ocjenjen kao nepotreban za vođenje spora, dok zatraženi trošak zastupanja dana 14.1.2020. nije priznat budući da ročište toga dana nije održano.

28.5. Zatezna kamata na dosuđene troškove postupka dosuđena je od dana presuđenja do isplate.

U Rijeci, 29. listopada 2025.

S U D A C

mr. sc. Ana Zaborac

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude i rješenja može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana primitka istih.

Žalba se podnosi putem ovog suda a o žalbi odlučuje Županijski sud.