REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-588/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ML, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 13. listopada 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja ZL, odvjetničke vježbenice, te zamjenika punomoćnika tuženika JL, odvjetničkog vježbenika, dana 27. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj: 218095 od 19.06.2008.g., sklopljenog između tužitelja ML, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora, koja glasi: "Jednokratno 1,10% (jedan cijeli deset posto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petsto kuna i nula lipa), naplaćuje se neposredno prije isplate kredita", te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju ML, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 160,08 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 24. lipnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, uvećanjem eskontne stopa HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, naknaditi tužitelju ML, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.231,18 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 27. listopada 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. dana 19. lipnja 2008. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 24.473,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi se da je člankom 6.1. Ugovora o kreditu, ugovoreno da je prije isplate kredita tužitelj dužan platiti jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 1,10% od iznosa kredita. Tužitelj tvrdi da je navedena ugovorna odredba ništetna, jer da se radi o potrošačkom kreditu, te se poziva na odredbu čl. 81. st. 1. i na odredbu čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Tužitelj naglašava da je čl. 6.1. Ugovora o kreditu, tipska odredba ugovora izrađena od strane tuženika, o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita odnosno predniku tužitelja. Navodi da je navedena odredba umetnuta u ugovor a da ga tuženik nije upoznao sa sadržajem odredbe. Tvrdi da je s osnova naknade za obradu kredita platio tuženiku iznos od 160,08 eura. Predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu, koja glasi: "Jednokratno 1,10% (jedan cijeli deset posto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petsto kuna i nula lipa), naplaćuje se neposredno prije isplate kredita", i da ista ne proizvodi pravne učinke. Predlaže da se istom presudom naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 160,08 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 24. lipnja 2008. godine do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare potraživanja, te se poziva na odredbu čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, ukoliko sud smatra da se radi o naknadi štete, odnosno na odredbu čl. 226. istog zakona, ukoliko se prihvati pravna kvalifikacija da se radi o povremenim davanjima, odnosno ako se radi o stjecanju bez osnove, tada bi se primijenio petogodišnji zastarni rok. Tuženik navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, u točno naznačenom postotku od 1,10% od iznosa kredita. Naglašava da se radi o jasnoj i lako uočljivoj odredbi, te da se o toj odredbi pregovaralo. Naknadno na pripremnom ročištu dana 18. rujna 2025.g. tuženik je učinio nespornom visinu plaćene naknade za obradu kredita. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naknaditi tuženiku parnični trošak.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, potvrde tuženika o visini naknade za obradu kredita i saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

4. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (odnosno prednik tuženika Volksbank d.d.) dana 19. lipnja 2008. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 24.473,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

6. Nije sporno da je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti koji je vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Nije sporno da je ugovorena odredba čl. 6.1. po kojoj je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita iznos od 1,10 % od vrijednosti kredita, na ime naknade za obradu kredita. Nije sporno da je naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.206,13 kn (odnosno 160,08 eura), tužitelj platio tuženiku dana 23. lipnja 2008. godine.

7. Sporno je pitanje zastare i pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

8. Saslušan je tužitelj koji je izjavio da je 2008. godine sklopio s prednikom tuženika ugovor o kreditu čija namjena je bila kupnja osobnog vozila isključivo za osobne, privatne potrebe. Naglasio je da automobil nije koristio za poslovanje, te da u to vrijeme, kao ni danas nije imao, niti ima u vlasništvu obrt ili trgovačko društvo. Izjavio je da povodom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bio u banci, kod tuženika, već je dokumentaciju dobio u auto kući u kojoj je kupio automobil i u kojoj je rješavao sva pitanja u vezi kredita. Jedino je bio kod javnog bilježnika radi ovjere potpisa. Tužitelj tvrdi da mu nitko nije objasnio na što se odnosi naknada za obradu kredita, pa ni javni bilježnik, već su mu zaposlenici auto kuće rekli da se radi o naknadi koju mora platiti, jer je to uvjet da dobije kredit. Naveo je da mu je iznos naknade oduzet prilikom isplate kredita od iznosa kredita, koji je bio određen u nekom postotku od iznosa kredita.

9. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, koji je djelovao potpuno iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za kupnju automobila koji je mu je trebao za osobne, privatne potrebe, a ne za bilo kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost.

10. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita - tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,10 % od iznosa kredita, navodi se da je tužitelj navedenu naknadu u iznosu od 1.206,13 kn, odnosno 160,08 eura, platio dana 23. lipnja 2008. godine, što je i tuženik priznao.

11. Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je banka svojom jednostranom odlukom unijela u ugovor o kreditu spomenutu ugovornu odredbu, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužitelja je razvidno da se nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da mu zaposlenici banke, a niti javni bilježnik, nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita. Naime, tužitelj nije pregovarao sa zaposlenicima banke ni o drugim odredbama ugovora, pa tako ni o spornoj odredbi čl. 6.1. Osim toga, u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

12. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo od čega se sastoje troškovi obrade kredita. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa tužitelj - potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu.

13. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi za obradu kredita, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

14. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužitelj je ovom tužbom najprije postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc).

15. Tužitelj osnovano ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine, koje se primjenjuje u ovom slučaju. Naime, radi se o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa je nedvojbeno da zastara nije još ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Kako je ništetnost utvrđena ovom presudom, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

16. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 6.1. koja glasi: "Jednokratno 1,10% (jedan cijeli deset posto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petsto kuna i nula lipa), naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. Ujedno je naloženo tuženiku da isplati tužitelju s osnova stjecanje bez osnove, iznos od 160,08 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 24. lipnja 2008. godine do isplate, odnosno od slijedećeg dana nakon plaćanja naknade za obradu kredita, do isplate.

17. U pogledu prava na zakonske zatezne kamate, bitno je razlučiti tko su stranke u ugovornom odnosu i o kakvom se ugovoru radi, a u ovom slučaju se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Radi se o ugovoru o kreditu koji je unaprijed formuliran od strane tuženika i o čijim ugovornim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan u odnosu na potrošača. Prema tome, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj stekao iznos naknade za obradu kredita.

18. Kamatna stopa teče od dana 24.06.2008.g. do 31.07.2015. godine, uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

20. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 100 bodova, sastav podneska od 24.04.2025.g. - 100 bodova, pristup na ročište 18.09.2025.g. – 100 bodova, pristup na ročište 13.10.2025.g. - 100 bodova i pristup na ročište za objavu presude - 50 bodova, ukupno 450 bodova, odnosno 900,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 225,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 53,09 eura, te na presudu u iznosu od 53,09 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 1.231,18 eura.

21. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 27. listopada 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

22. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 27. listopada 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku