Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo

Poslovni broj: P-391/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, rješavajući u pravnoj stvari tužitelja ĐJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nikoli Deliću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 25. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika Valentine Babić, odvjetnice u OD Garankić i partneri d.o.o. Poreč, dana 27. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredba članka 1. i 6. Ugovora o kreditu broj 9011905552 u dijelu kojom se kredit stavlja na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.365,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita i kojim se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju vrati i isplati na ime razlika mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF novčani iznos od 2.689,67 eura ( dvije tisuće šesto osamdeset devet eura i šezdeset sedam centa) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to tekućoj na pojedinačne iznose:

- na iznos od 2,94 eura od 10. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 6,27 eura od 15. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,31 eura od 17. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 1,77 eura od 15. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,42 eura od 13. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,57 eura od 16. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,96 eura od 24. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,33 eura od 06. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 0,77 eura od 14. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 3,90 eura od 15. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 1,37 eura od 02. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 4,00 eura od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 3,19 eura od 23. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 8,24 eura od 02. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 11,17 eura od 24. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 11,08 eura od 22. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 14,36 eura od 23. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 19,16 eura od 25. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,08 eura od 24. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,17 eura od 29. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 29,16 eura od 25. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 40,39 eura od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 34,44 eura od 15. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 37,38 eura od 13. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 45,21 eura od 17. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 47,75 eura od 09. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 44,01 eura od 14. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 43,49 eura od 23. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 52,28 eura od 13. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 63,18 eura od 24. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 76,34 eura od 18. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 90,80 eura od 24. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 70,25 eura od 21. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 63,29 eura od 17. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 67,10 eura od 14. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 63,99 eura od 23. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 66,84 eura od 22. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 73,15 eura od 13. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 77,24 eura od 15. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 1.446,32 eura od 23. ožujka 2012. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 1.436,63 eura (tisuću četiristo trideset šest eura i šezdeset tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, sklopio ugovor o kreditu broj 9011905552 dana 15. rujna 2006. na iznos od 22.365,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca. Da je početni mjesečni anuitet bio određen u iznosu od 312,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Navodi da mu tuženik nije objasnio kakva je to valuta CHF, da država odnosno Hrvatska narodna banka ne brani tečaj kune u odnosu na CHF kao što je branila tečaj kune u odnosu na euro, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođena EURO zone potpuno izvjestan, o značajnom i povećanom riziku istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Da ga tuženik nije obavijestio ni informirao o samim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na buduće mjesečne anuitete, posljedica čega je postojala i kasnije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Ukazuje da je poslovno (financijsko) znanje tuženika i njegovo iskustvo u financijskim poslovima u odnosu na njegovo znanje, prosječnog potrošača toliko superiorno da je to nemjerljivo i neusporedivo, a koje je zloupotrijebio i koristio protiv njega, na njegovu štetu, a u svoju korist. Pojašnjava da se radi o ugovornom pravu koji podrazumijeva da obje ugovorne strane pregovaraju, dogovaraju se o pojedinim odredbama ugovora, da jedna ugovorna strana može utjecati na pojedine odredbe ugovora te da svaka strana ima određena prava i obveze, odnosno da obje strane snose određeni rizik, što da je u predmetnom slučaju u potpunosti izostalo. Obzirom da je mogao samo prihvatiti ponuđene, unaprijed formulirane odredbe ugovora sačinjene od strane tuženika na formaliziranom, tipskom obrascu, a kao potrošač se je nalazio u bitno slabijem položaju u odnosu na tuženika kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti pa se suglasno članku 96.-102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr. – u nastavku ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da nije sporno da su njegove obveze zbog takvih jednostranih ugovornih odredbi značajno porasle i da su uzrokovale očiglednu neravnotežu, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu zabrane zloupotrebe prava. Smatra da je predmetni ugovor djelomično ništetan u smislu članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr. – u nastavku ZOO), odnosno da je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i poglavito moralu društva i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu. Također smatra da je protivan velikom broju načela obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, načelu zabrane zloupotrebe prava, načelu jednakih vrijednosti uzajamnih činidbi kao i načelu zabrane prouzrokovanja štete. Ne osporava zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule kao i samu gramatičku formulaciju u ugovoru koju da je tuženik nesavjesno i nepošteno primjenjivao, kao i da o samim ekonomskim posljedicama ni na koji način nije obavijestio ni informirao tužitelja. Navodi da nisu sve valutne klauzule iste, odnosno posljedica ugovaranja na prava i obveze ugovornih stranaka nisu iste. Navodi da u Republici Hrvatskoj nije istovjetna valutna klauzula u eurima u odnosu na valutnu klauzulu u bilo kojoj stranoj valuti jer Hrvatska narodna banka aktivnim mjerama štiti isključivo tečaj kune u odnosu na tečaj eura radi čega je tečaj kune u odnosu na euro stabilan, uz minimalne varijacije (oko 1%) u dosadašnjem vremenskom razdoblju dužem od 20 godina, što ne vrijedi za bilo koju drugu valutu. Tvrdi da mu tuženik nije objasnio da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima. Stoga smatra da je kod valutne klauzule i njenog tumačenja potrebno cijeniti smisao i značaj a ne ocjenjivati isključivo gramatičko značenje tj. da je potrebno primijeniti teleološko tumačenje (u duhu prava). Da je smisao valutne klauzule taj da se vjerovnik novčane obveze zaštiti od promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i trenutka dospijeća iste, a ne da protivno zakonskoj svrsi ostvaruje ekstra profit, a na drugoj strani uzrokuje prekomjernu i teško nadoknadivu štetu. Smatra da tuženik koji posjeduje stručna znanja i čija je osnovna djelatnost financijske prirode bio svjestan te činjenice koju ni na koji način nije naveo ili objasnio, pa je time njegovo ponašanje bilo nesavjesno i nepošteno, a time suprotno moralu društva i temeljnim načelima obveznog prava, te čini predmetni ugovor ništetnim u dijelu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navodi presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom su odbijene žalbe banaka te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a kojima je utvrđeno da je tuženik nezakonito koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Navodi da je navedena presuda iz kolektivnog spora izravno primjenjiva u svakom pojedinačnom sporu radi isplate koji pokrenu korisnici kredita protiv banaka navedenih u presudi. Radi navedenog predložio je da sud donese presudu kojom bi utvrdio da je ništetna odredba iz predmetnog ugovora koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF te naložio tuženiku da mu isplati na ime razlika mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF iznos od 20.196,48 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Prvenstveno ističe prigovor zastare. Navodi kako se presuda u tužbi "Potrošač" odnosi na stambene kredite pa se stoga ne može primijeniti u konkretnom slučaju obzirom da je riječ o kreditu za kupnju vozila koji je u cijelosti otplaćen. Vezano uz to ističe kako sukladno odredbama ZZP-a interes za podizanje tužbe postoji ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Kako povrede u trenutku podizanja predmetne tužbe nema smatra da odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema, te je u cijelosti promašena jer postupanje tuženika (koje tužitelj smatra protupravnim) više ne postoji odnosno nikada ga nije ni bilo. Nadalje navodi kako iz odredbi članka 138. ZZP-a te članka 502. Zakona o parničnom postupku proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnova, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Visokog trgovačkog suda je pravno irelevantno. Nadalje navodi da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača slijedom čega je presuda Visokog trgovačkog suda irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Navodi da u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je prema podacima Hrvatske narodne banke 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, negira valutnu klauzulu kao i opisanu gospodarsku realnost. Stoga smatra da valutna klauzula nije "nečija špekulacija" već se radi o politici monetarne vlasti. Pojašnjava da je formula jednostavna, da kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja) koji su u stranoj valuti radi čega je očito da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. Da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu te da sadržaj ugovora i postupanje tuženika u cijelosti su usaglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovni odnos banke i korisnika. Osim toga da u ugovoru o kreditu jasno stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativih u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Navodi da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutne klauzule djeluju isto prema svim sudionicima. Da je smisao zakonske odredbe članka 22. ZOO-a da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom članka 21. ZOO-a. Smatra da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, te s obzirom na regulatorne propise Hrvatske narodne banke da se gotovo radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Nadalje ukazuje na to kako je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika i ima snagu javnobilježničkog akta radi čega smatra da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe takvog ugovora neosnovan. Navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane djelatnika banke pa konačno javnog bilježnika radi čega smatra da spornih odredbi nije niti bilo. Smatra da se iz takvog ponašanja tužitelja može zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prav i obveze. Ukoliko smatra da ga je trebao "prisiliti" na pregovaranje o pojedinim odredbama nakon što je tužitelj sam donio odredbu o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika svojevoljno potpisao, tada tužitelj vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, smatra da bi u takvom slučaju jedino banka bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Smatra da se takvo što zacijelo ne bi moglo podvesti pod "fer" poslovni odnos jer se ne smije zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran i mora se voditi računa o svim ugovornim stranama. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, jer da to jednostavno nije moguće kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Pojašnjava da upravo iz tog razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji mu najviše odgovara. Nadalje navodi da je tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu temeljen na promašenoj premisi – da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje, na pogrešnom tumačenju presude Visokog trgovačkog suda poslovnog broja Pž-6632/17, pogrešnom tumačenju da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, nepoštena. Na kraju je naveo da se izričito protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebice da se provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja tečajne razlike te je predložio da sud donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3.Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o kreditu (8-12), plan otplate toga kredita (13-17), pregled uplata po tom kreditu (18-21), proveo je financijsko vještačenje po vještaku Barbari Babić Gobbo (89-99), te je saslušao tužitelja (113+-114).

4.U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.

5.Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011905552 (8-12) utvrđeno je da su tužitelj kao korisnik kredita i protivnik osiguranja i tuženik kao banka zaključili ugovor na iznos od 22.365,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupnju vozila, s rokom otplate na 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima i koji je solemniziran po javnom bilježniku Franku Čerinu iz Pule 18. rujna 2006. pod br. OU-956/06-1.

Nije sporno da je za vrijeme otplate predmetnog Ugovora o kreditu došlo do promjene tečaja na način da je isti rastao.

6. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a-502.h Zakona o parničnom postupku (NN SL SFRJ 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, NN

53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – u nastavku ZPP) i čl. 131.-141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj pravnoj stvari može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojoj su povrijeđeni njegovi interesi time što je, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

7. Predmetni Ugovor o kreditu od 15. rujna 2006. predstavlja potrošački ugovor koji je sklopljen u razdoblju na koji se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Prema tome ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetne. Ništetnost odredbi valutne klauzule ne znači ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez te odredbe, pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Protivno navodima tuženika, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to, da na temelju čl. 502 c. ZPP-a i čl. 118 ZZP-a postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske, posl.br. Rev-31452/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl.br. Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. Takav stav potvrdio je u svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske, br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

Tuženik tvrdi da se utvrđenja iz navedenih presuda odnose na stambene kredita, a ne na kredite za kupnju motornih vozila. Takav prigovor nije osnovan iz razloga što se je citiranim presudama odlučivalo o ugovornim odredbama o valutnoj kamati koje su banke koristile u svim takvim ugovorima, pritom nije od važnosti namjena kredita.

8.Tužitelj je u svom iskazu (113-14) izjavio da je želio kupiti osobni automobil te su ga u auto kući uputili na banku kako bi podigao kredit za kupnju tog automobila. Otišao je kod tuženika gdje je bilo govora samo o kreditu u švicarcima, druge kredite nisu spominjali. Banka je pripremila ugovor o kreditu, pročitao ga je, a na pitanje da li je znao ili zna što znači valutna klauzula odgovorio je da ne, a niti su mu u banci to pojašnjavali. Isto da je bilo i kod javnog bilježnika. Da je imao povjerenje u tuženika kao što i danas ima. Na pitanje da li su mu tada u banci objašnjavali kakva je valuta švicarski franak, da li postoje kakvi rizici u odnosu na nju, da li su mu pojašnjavali parametre te valute odgovorio je da nisu, da su samo govorili da se radi o čvrstoj valuti. Da u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije tražio od banke da mu nešto pojašnjava s obzirom da mu je sve bilo jasno. Da je prije predmetnog kredita podigao kredit isto za kupnju auta i to 2001., ali u Raiffeisen banci, koji kredit je bio kunski i nikakvih problema nije bilo. Da je osobno sam otplaćivao rate kredita i da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao otvoren nikakav obrt.

Iz ovakvog iskaza sud zaključuje da je tužena, banka pripremila predmetni ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a osim toga nije ga informirao o svim parametrima bitnim za donošenje kvalitetne odluke, pa ga tako nije informirao o tome kakva je to valuta CHF, da država odnosno Hrvatska narodna banka ne brani tečaj kune u odnosu na CHF kao što je branila tečaj kune u odnosu na euro, da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođena EURO zone potpuno izvjestan, a s kojim informacijama je tuženik kao financijska institucija tada svakako raspolagao.

9.Preplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu zbog valutne klauzule predstavlja razlike između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početnog isplatnog tečaja za švicarski franak i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate.

10.Radi tog utvrđenja sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku Barbari Babić Gobbo mr. oec. iz Labina koja je u svome nalazu (89-99) izvršila obračun, izračun pretplate po predmetnom ugovoru o kreditu uslijed promjene tečaja švicarskog franka, te je utvrdila da preplata uslijed promjene tečaja iznosi 2.689,68 eura.

Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje navedenog vještaka te je u skladu s njim uskladio svoj tužbeni zahtjev na način kako je navedeno u izreci pod točkom II s time da zahtjeva isplatu samo s osnova tečajne razlike.

Tuženik je osporio nalaz vještaka čije primjedbe i prigovori su pravne prirode koji se ne odnose na izračun, navodeći u bitnom da je predmetni nalaz baziran na pogrešnoj premisi da je između ugovornih strana ugovoren fiksni tečaj.

Vještaku je naloženo vještačenju sukladno ranije izraženom stavu suda o tome što predstavlja preplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu zbog valutne klauzule. Sud je u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u dijelu koji se odnosi na iznos preplata na ime valutne klauzule kao cjelovit, jasan, objektivan i argumentiran.

11.Zbog ništetnosti ugovornih odredbi valutne klauzule u švicarski franak, tuženik je sukladno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91) odnosno u skladu sa čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., u nastavku ZOO/05) dužan vratiti tužitelju iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi tužitelj bio obavezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja.

12.Tuženik je sukladno čl. 323. st. 1. ZOO/05 dužan tužitelju isplatiti i zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/05.

13.Tuženik je istaknuo prigovor zastare.

Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

14.Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno završen u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2019., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu (28. rujna 2022.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina po osnovi preplate na temelju valutne klauzule.

15.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom na vrijednost predmeta spora od 2.689,68 eura, te s obzirom da je tužitelja zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, trošak PDV-a od 25% na taj iznos tj. 50,00 eura, trošak zastupanja na ročištu dana 13. prosinca 2023. u iznosu od 200,00 eura, trošak PDV-a od 25% na taj iznos tj. 50,00 eura i dana 25. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eura, trošak PDV-a od 25% na taj iznos tj. 50,00 eura, trošak sastava podneska od 26. veljače 2025. (kojim se je očitovao na nalaz i mišljenje vještaka) u iznosu od 200,00 eura, trošak PDV-a od 25% na taj iznos tj. 50,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 36,63 eura, ukupno 1.436,63 eura.

Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podnesaka od 11. svibnja 2023., 09. listopada 2023., 11. ožujka 2025 s obzirom da je navode iz tih podnesaka mogao usmeno iznijeti na ročištima koja su mu priznata u trošak. Nadalje sud nije priznao ni trošak njegovog punomoćnika radi izbivanja iz pisarnice radi ročišta, kao ni trošak puta s obzirom da je mogao angažirati nekog punomoćnika s područja ovoga suda.

16.Radi svega navedenog sud je presudio kao u izreci.

U Poreču-Parenzo 27. listopada 2025.

S u d a c:

Vlatka Markuš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.