REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1291/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Saši Drobnjaku i dr., odvjetnicima iz Pule-Pola, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj: P-717/2024-45 od 9. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 27. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj: P-717/2024- 45 od 9. lipnja 2025. u dosuđujućem dijelu pod točkom I., II., IV. i V. izreke.

II. Prihvaća se kao djelomično osnovana žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj: P-717/2024- 45 od 9. lipnja 2025. u dosuđujućem dijelu pod točkom III. izreke na način da ista u tom dijelu, sada preinačena glasi:

„III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 19.131,82 eura (devetnaest tisućastotridesetjedan eura i osamdesetdva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015. godine pa sve do isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 3.223,85 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom zahtjev tužiteljice, kao neosnovan odbija.“

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„ I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl. 2. ugovora o namjenskom kreditu broj 28/05 od 17. lipnja 2005., a koja glasi: "… redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. …, kamate po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koje su promjenjive…", u odredbi čl. 7. koja glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitet/rate.", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe ugovora o namjenskom kreditu broj 28/05 od 17. lipnja 2005., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, sadržane u odredbi čl. 1. koja glasi: " … vratiti, uz valutnu klauzulu …" u odredbi čl. 7. koja glasi: "… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 22.355,67 € (dvadsetdvijetisućetristopedesetpet eura i šezdesetsedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015. godine pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 4.846,01 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na dosuđeni iznos teku od dana prvostupanjske odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.“

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se zahtjev tužiteljice, kao neosnovan odbije uz naknadu troškova postupka odnosno da se ona ukine i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika je djelomično neosnovana, a djelomično osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda samo djelomično zakonita i pravilna i to u dijelu u kojem je utvrđeno da su ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 28/05, sklopljenim 17.lipnja 2005. između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao davatelja kredita, ništetne ( točke I. i II. izreke), dok je u dijelu u kojem je tuženiku naložena isplata iznosa od 22.355,67 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom materijalno pravo pogrešno primijenjeno za iznos od 3.223,85 eura na ime isplate razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF ( dio točke III. izreke).

6.1. Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe 190. ZPP na koju ukazuje žalitelj jer u okolnostima konkretnog slučaja, kada je tužiteljica, nakon što joj je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, preinačila svoj raniji zahtjev koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, uz pravilnu primjenu odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP pravilno dopustio navedenu preinaku budući je navedenom odredbom propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka odnosno da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Posljedično tome po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja tužiteljica u konkretnom slučaju doista nije mogla preinačiti svoju tužbu dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer tužiteljica ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 162/2021 od 26. studenog 2021.

6.2. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 502.c ZPP, na koju također ukazuje žalitelj ističući da je sud prvog stupnja svoj zaključak o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temeljio na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, budući da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome sud prvog stupnja, uz pravilnu primjenu i ovih zakonskih odredbi i saslušanjem same tužiteljice, kao stranke, svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice pravilno utemeljio upravo i na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

6.3. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je u ovom dijelu zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ocijenio i uz primjenu navedenih pravnih shvaćanja.

6.4. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, na koju također ukazuje žalitelj jer su u pobijanoj presudi navedeni vrlo jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.5. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 12. ZPP jer je sud prvog stupnja sudio u granicama tužbenog zahtjeva tužiteljice onog pravilno preinačenog podneskom tužiteljice od 27. svibnja 2025. ( rješenje suda prvog stupnja od 6. lipnja 2025. – list 161 spisa).

6.6. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalbu žalitelja u dijelu u kojem ukazuju na bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

8. Predmet ovog spora, u ovom dijelu postupka, je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli ( dio čl. 1., čl. 2. i čl. 7.) Ugovora o namjenskom kreditu broj: 28/05, sklopljenog 17. lipnja 2005. između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao davatelja kredita i posljedično tome njezin zahtjev za isplatu iznosa od 22.355,67 eura na ime preplaćenih iznosa zbog ništetnosti ovih ugovornih odredbi sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF, sve kako je to pobliže označeno u točki III. izreke i sve po pravilima o stjecanju bez osnova, budući je tuženik u utuženom razdoblju ove novčane iznose od tužiteljice naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018), odnosno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

9. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka u postupku 17.lipnja 2005. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj: 28/05, temeljem kojeg je tuženik, kao davatelj kredita stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 129.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 168 mjeseci, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan plaćanja, a u svrhu kupnje obiteljske kuće, da je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom banke, a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,50%, da je navedenim Ugovorom o kreditu ugovorena i valutna klauzula i da je 11. siječnja 2016., na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), između njih sklopljen Dodatak Ugovora o namjensko kreditu broj: 28/05, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

10. Sporno je, jesu li ove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 210. i čl. 214. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94 i 107/95 - dalje: ZOO, koji se u ovom postupku, obzirom na dan sklapanja navedenog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 28/05, ma primijeniti na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO/05), sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare, kao i njegov prigovor da je sud prvog stupnja odlučujući o visini zahtjeva tužiteljice trebao uzeti u obzir i tzv. „negativne razlike“ - iznose koje je tužiteljica na temelju ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu manje platila obzirom na promjenu tečaja, te ima li tužiteljica pravo na zahtijevanu isplatu obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o namjensko kreditu broj: 28/05 od 11. siječnja 2016., temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro. Osim toga, sporna je i tražbina tužitelja koja se odnosi na isplatu razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF u iznosu od 3.223,85 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

11. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice sud prvog stupnja sud je nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio ovaj, obzirom na žalbene navode žalitelja, sporan dio njenog zahtjeva zaključujući, u bitnome, da osnovanost njenog tužbenog zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenih u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 u kojem je sudjelovao i tuženik ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) te revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/2014-2 09. travnja 2015. i poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. jer je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama člancima 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te da se prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.1. Posljedično tome sud prvog stupnja, nadalje, zaključuje da na temelju odredbe čl. 214. u vezi odredbe čl. 210. ZOO tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplato na temelju takvih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o kreditu, pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa računajući od navedenih nadnevaka do podnošenja ove tužbe 11. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u kojem roku, sukladno odredbi čl. 371. ZOO, zastarijevaju ove novčane tražbine.

11.2. Osim toga, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK/15 između tuženika i tužiteljice 11. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o namjenskom kreditu broj: 28/05, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, tužiteljica ima pravo na zahtijevanu isplatu jer izvršena konverzija koja je provedena u skladu sa ZID ZPK/15 nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te da preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužitelju zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se tiču kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i zbog primjene valutne klauzule u CHF. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio, a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa posljedično tome nema govora da su u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koja u trenutku sklapanja dodatka ugovora još nije niti bila pravomoćno utvrđena ništetnom te da je prilikom izvršene konverzije ostao i iznos od 3.223,85 eura na ime razlike preostale glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF, koja nije uzeta u obračun prilikom navedene konverzije, pa je posljedično tome obvezao tuženika isplatiti tužiteljici iznos od 22.355,67 eura u koji iznos je uračunata i zakonska zatezna kamata dospjela na dan 30.09.2015., koja također nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu sklopljenim između ugovornih strana.

11.3. Nadalje, sud prvog stupnja zaključuje i da u ovom postupku nije prihvatio prijedlog tuženika da se u navedeni obračun uzmu u obzir i tzv. „negativne razlike“, jer tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev ili prigovor.

12. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju ( čl. 8. ZPP), a koja se odnose na utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ( točka I. i II. izreke) u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, a sve pri tome cijeneći činjenicu da je za taj dio zahtjeva tužiteljice sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge.

12.1. Naime, u odnosu na žalbene razloge tuženika, u kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 28/05 od 17.lipnja 2005., sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao davatelja kredita, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama valja, kako je to i prethodno navedeno ( točka 6.2. obrazloženja), istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 138. a ZZK, odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor ( tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ( ništetnosti navedenih odredbi) ocijenio osnovanim i presudio kao u točki I. izreke pobijane presude.

12.2. Pri tome, posebno, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli valja istaknuti da se zapravo radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 395. stavka 1. ZOO, odnosno čl. 22. stavka 1. ZOO/05, kao dispozitivnim odredbama koja se primjenjuje automatski. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 395. stavka 1. ZOO odnosno čl. 22. st. 1. ZOO/05, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu o izračunavanju obveze tužitelja na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbe o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku čl. 395. stavku 1. ZOO, odnosno čl. 22. stavku 1. ZOO/05, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje ( tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka čl. 395. stavka 1. ZOO, odnosno čl. 22. stavka 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu, kao korisnicu kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 395. stavka 1. ZOO, odnosno članka 22. stavka 1. ZOO/05, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa je posljedično tome, a cijeneći pri tome i navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja pravilno zaključio o ništetnosti i ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

13. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na za ovaj dio spora u dijelu u kojem je sud prvog stupnja odlučivao o zahtjevu tužiteljice za utvrđenje ništetnima odredbi navedenog Ugovora o namjenskom kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ( točka I. i II. izreke), pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i kako je u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tome u ovom dijelu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, kao ni one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja u ovom dijelu odbiti kao djelomično neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci pod točkom I. ove presude.

14. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu onih iznosa koje je tuženik od nje više naplatio s osnove ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koje joj tuženik nije obračunao prilikom sklapanja Dodatka ugovora o kreditu od 11. siječnja 2016., kojim je između stranaka u postupku izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, unatoč tome što je između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika 11. siječnja 2016. sklopljen navedeni Dodatak Ugovora o namjenskom kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, a sve prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke Tomislava Prpića ( list 132-142 spisa).

15. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku ( kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ( u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ), sklopljenog između tužiteljice, kao potrošača i banaka kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

15.1. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

15.2. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15.3. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem navedenog sporazuma ( Dodatka) utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

15.4. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

15.5. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla ovih svojih prava, koje u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka Ugovoru o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tužiteljica i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopraovnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

15.6. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak ), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

15.7. Osim toga, ovakvo pravno shvaćanje proizlazi i iz pravog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. prema kojem „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

16. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke Tomislava Prpića ( list 132-142 spisa), koje ni svojom žalbom nije uspio dovesti u dvojbu žalitelj, da sklapanjem navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnice kredita obzirom da prilikom izvršene konverzije nisu uzeti u obzir svi oni iznosi više plaćeni s osnove ovih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 18.255,67 eura i da posljedićno tome sklapanjem navedenog Dodatka nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je s ove osnove ostao ovaj preplaćen iznos od 18.255,67 eura kao i dospjela kamata na ovaj iznos do 30. rujna 2015. od 876,15 eura, ocjena je i ovog suda drugog stupnja da u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu ukupnog iznosa od 19.131,82 eura i to po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 210. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo i u ovom dijelu ocijeniti neosnovanom.

17. Pri tome, valja istaknuti i da sud prvog stupnja prilikom navedenog obračuna, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno nije uzeo u obzir ( prihvatio prijedlog tuženika) i tzv.“negativne razlike“ jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. proizlazi da ako u postupku nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 336. i 337. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje (uračunavanje) o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništavih odredbi Ugovora o kreditu u CHF.

17.1. Obzirom na navedeno, kada tuženik samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Istina, pri tome valja istaknuti da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. zauzeto suprotno pravno shvaćanje - da se kod tzv. negativne tečajne razlike uopće ne radi o potraživanju tuženice kao banke nego su sudovi dužni temeljem prigovora tuženice u odnosu na visinu zahtjeva izračunati i iznose kada je tečaj CHF bio manji od početnog i takve iznose oduzeti od potraživanja tužitelja koji je postavio tužbeni zahtjev samo u odnosu na iznose kada je tečaj CHF bio viši od početnog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Međutim, ovo pravno shvaćanje je promijenjeno navedenom presudom Vrhovnog suda donesenoj u proširenom vijeću, pa je odlučjući o ovom prigovoru tuženika sud prvog stupnja pravilno odlučio pozivom i na navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. sve imajući pri tome na umu nesporno utvrđenu činjenicu da tuženik tijekom postupka nije istaknuo ni protutužbeni zahtjev, a niti prigovor protiv prijeboja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

17.2. Posebno, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu, valja istaknuti da ovakvo pravno shvaćanje ovog drugostupanjskog suda, nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem Županijskog suda u Varaždinu (izraženom npr. u presudama poslovni broj: Gž-115/2021-7 od 12. rujna 2023. i Gž-1145/2020-3 od 23.08.2023.) u kojima je, kao i u konkretnom slučaju, izraženo pravno shvaćanje da potrošačima koji su sa bankama sklopili sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak) ne pripada ovo pravo, budući je takvo pravno shvaćanje izraženo uz nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja – u bitnome, da su potrošačima prilikom sklapanja navedenog sporazuma sve pretplate koji su oni prema bankama učinili temeljem navedenih nepoštenih ugovornih odredbi, vraćene u njihovu imovinu na način da su iskorištene za njihov račun, a što nije slučaj u ovom konkretnom predmetu.

17.3. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na u žalbi navedene odluke Suda EU.

18. Međutim, žalitelj u žalbi osnovano ukazuje da u dijelu u kojem sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu iznosa od 3.223,85 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF, unatoč tome što je između tužiteljice i tuženika 11.siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o namjenskom kreditu broj: 28/05, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF, sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

18.1. Naime, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužiteljica je sklapanjem navedenog Dodatka Ugovora o kreditu prihvatila visinu nove glavnice izražene u valuti Euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, pa u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu već joj, kako je i to i prethodno navedeno, pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka, a sve na način kako je to i prethodno obrazloženo. Pri tome valja istaknuti da je ovakvo pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela ovog drugostupanjskog suda od 4. prosinca 2023. poslovni broj: 6 Su-49/2023. ( tako i u drugim odlukama ovog suda kao npr. Gž- 29/2022-2 od 5. veljače 2024., Gž-888/2022-2 od 16. veljače 2023. i dr.).

19. U odnosu, pak, na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da žalba tuženika nije osnovana niti u ovom dijelu jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanima u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., to, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u odnosu na zahtjev tužiteljice koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji nisu uzeti u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka nije protekao opći zastarni rok od pet godina ( čl. 371. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

20. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa), te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj izjavljenom žalbom, pa je i u ovom dijelu žalbu tuženika valjalo ocijeniti osnovanom.

20.1. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, prema odredbi Tbr. 52. stav 3. Odvjetničke tarife propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa posljedično tome kako je sud prvog stupnja o troškovima postupka odlučivao u vrijeme dok je na snazi bila navedena Odvjetnička tarifa prema kojoj je vrijednost boda propisana u iznosu od 2,00 eura ( Tbr. 54. Odvjetničke tarife), to je sud prvog stupnja visinu troškova postupka pravilno odmjerio uz primjenu odredbe Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

20.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno tužiteljici priznao i troškove postupka koji se odnose na sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 246,20 eura jer je ova pristojbena obveza tužiteljice za nju nastala prije donošenja i stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 51/23 - dalje:ZI ZSP/23), a sve obzirom i na utvrđenu činjenicu da je tu svoju pristojbenu obvezu i platila 2. veljače 2022., dakle prije stupanja na snagu navedenog Zakona ( list 83-84 spisa).

20.3. Nije u pravu žalitelj ni kada ukazuje da su troškovi postupka nastali na ročištima za glavnu raspravu od 29. travnja 2024. i 6. lipnja 2025. odnosno da je za sastav podnesaka tužiteljice od 18. travnja 2024. i 20. ožujka 2025. sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo iz Tbr. 9. točke 1. odnosno Tbr. 8. točke 1. Odvjetničke tarife jer je i u tom dijelu sud prvog stupnja uz pravilnu primjenu navedenih odredbi tužiteljici priznao zahtijevane troškove, radi čega je žalbu tuženika valjalo i u ovom dijelu ocijeniti neosnovanom.

20.4. U odnosu pak na žalbene tvrdnje tuženika kojima osporava tužiteljici pravo na naknadu troškova postupka zbog toga što je tužiteljica troškovnik priložila na glavnoj raspravi, a ne u elektroničkom obliku sukladno čl. 106. a. ZPP, za odgovoriti je da troškovnik tužitelja nema značaj podneska iz čl. 106.a ZPP, koji bi u smislu čl. 107. istog Zakona trebalo dostaviti protivnoj strani budući da se odluka o troškovima donosi bez raspravljanja (čl. 164. st. 1. ZPP), pa to što je popis troškova postupka sastavljen u pisanoj formi predan na ročištu ne znači da je bez pravnog učinka u smislu čl. 106.a st. 6. ZPP kako to pogrešno smatra tuženik, radi čega je žalba žalitelja neosnovana i u ovom dijelu.

21. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, valjalo je samo kao djelomično osnovanu prihvatiti žalbu tuženika i pobijanu presudu djelomično preinačiti pod točkom III. izreke te na temelju odredbe čl. 373. točke 3. ZPP presuditi kao u izreci pod točkom II. ove presude, odnosno na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP kao u izreci pod točkom I. ove presude.

22. Obzirom da je tuženik, cijeneći kvalitativni i kvantitativni uspjeh, uspio sa neznatnim dijelom svoje žalbe, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka (čl. 166. st. 2. u vezi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP).

Pula - Pola, 27. listopad 2025.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris