REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2227/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja/protutuženika ČETVRTI OBLAK j.d.o.o., [adresa], OIB: 28083195297, kojeg zastupa punomoćnica Marina Konrad, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. iz Zagreba, Vlaška 50/A, protiv tuženika/ protutužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi isplate po tužbi i utvrđenja ništetnosti po protutužbi, nakon održane glavne rasprave 4. rujna 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, s danom objave 27. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.033,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos:

- 219,69 EUR od 24. srpnja 2020.

- 512,62 EUR od 24. srpnja 2020.

- 537,03 EUR od 21. rujna 2020.

- 561,44 EUR od 20. listopada 2020.

- 512,62 EUR od 20. studenog 2020.

- 592,92 EUR od 20. studenog 2020.

- 613,88 EUR od 19. siječnja 2021.

- 585,98 EUR od 19. siječnja 2021.

- 641,78 EUR od 24. ožujka 2021.

- 585,98 EUR od 24. ožujka 2021.

- 558,07 EUR od 20. travnja 2021.

- 111,61 EUR od 18. svibnja 2021.,

koja se zakonska zatezna kamata za razdoblje do 31. prosinca 2022. obračunava po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku obračunati i isplatiti na ime AK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] doprinose na zdravstveno osiguranje u visini 16,5%, doprinos za obvezno mirovinsko osiguranje po stopi od 15% i doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje od 5%, sve na iznose osnovica neto plaće:

- 219,69 EUR za razdoblje od 20. travnja 2020. do 30. travnja 2020.

- 512,62 EUR za razdoblje od 1. svibnja 2020. do 31. svibnja 2020.

- 537,03 EUR za razdoblje od 1. lipnja 2020. do 30. lipnja 2020.

- 561,44 EUR za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. srpnja 2020.

- 512,62 EUR za razdoblje od 1. kolovoza 2020. do 31. kolovoza 2020.

- 592,92 EUR za razdoblje od 1. rujna 2020. do 30. rujna 2020.

- 613,88 EUR za razdoblje od 1. listopada 2020. do 31. listopada 2020.

- 585,98 EUR za razdoblje od 1. studenog 2020. do 30. studenog 2020.

- 641,78 EUR za razdoblje od 1. prosinca 2020. do 31. prosinca 2020.

- 585,98 EUR za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. siječnja 2021.

- 558,07 EUR za razdoblje od 1. veljače 2021. do 28. veljače 2021.

- 111,61 EUR za razdoblje od 1. ožujka 2021. do 4. ožujka 2021.

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je tuženik povukao protutužbu u ovoj pravnoj stvari.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.667,90 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od 27. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za nadoknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 553,09 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je kod njega od 1. travnja 2020. zaposlena radnica AK iz [adresa] temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Neposredno prije početka rada kod tužitelja, zbog bolova u leđima određena joj je privremena nesposobnost za rad od 9. ožujka 2020. te se tada nije činilo da se radi o ozbiljnom problemu, već o bolovima u leđima uzrokovanim uredskim poslom i učestalim sjedenjem. Međutim, krajem travnja 2020. po obavljenoj magnetskoj rezonanci i pregledu kod liječnika neurokiruga ustanovljena je ruptura diska kralježnica te je određena operacija. Tužitelj ističe kako je AK zbog bolesti bila privremeno nesposobna za rad od 9. ožujka 2020. pa do 4. ožujka 2021. Za razdoblje do 42 dana privremene nesposobnosti za rad, sukladno članku 40. točka 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, naknadu plaće, doprinose na zdravstveno osiguranje i mirovinsko osiguranje isplaćivao je poslodavac. Nakon 43. dana, dakle od 20. travnja 2020. naknadu plaće sukladno članku 41. stavak 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju obračunava i isplaćuje poslodavac, s tim da je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (tuženik) obvezan vratiti isplaćenu naknadu plaće u roku od 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat (tužitelju). Nadalje, tužitelj ukazuje da je istovremeno tuženik dužan na ime radnice izvršiti uplatu doprinosa za I. i II. mirovinski stup te doprinosa za zdravstveno osiguranje. Međutim, tuženik nije postupio u skladu sa svojom zakonskom obvezom te je za čitavo razdoblje trajanja privremene nesposobnosti za rad odbio vratiti isplaćenu naknadu plaće te nije uplatio doprinose. Tužitelj navodi kako ni jedno obrazloženje koje je tuženik dao u svoja četiri dopisa nije zasnovano na zakonu i na stvarnim činjenicama. Naime, tužitelj je po proteku prvih 45 dana telefonskim putem pokušao doznati kada će biti isplaćena naknada, ali nikako nije mogao doći do informacije. Tada je u tijeku bila COVID-19 kriza i sva plaćanja su kasnila pa je tužitelju donekle bilo razumljivo takvo kašnjenje. Međutim, kako isplate nisu dolazile, tužitelj je iznova više puta kontaktirao tuženika. Tuženik je konačno 6. studenog 2020. dostavio dopis kojim navodi da neće isplatiti naknadu plaće za razdoblje od 1. lipnja 2020. do 30. rujna 2020. s obrazloženjem: „da je AK **.**.2020. zasnovala radni odnos, za vrijeme privremene nesposobnosti za rad“, pri čemu tužitelj ukazuje da ovim dopisom nije obuhvaćeno razdoblje od 20. travnja 2020. do 31. svibnja 2020. Potom, nakon što je tužitelj dopisom upozorio tuženika da ne postoji niti jedan propis u hrvatskom zakonodavstvu koji priječi radniku za vrijeme privremeno nesposobnosti za rad sklapanje ugovora o radu, tuženik je dostavio dopis od 16. prosinca 2020. kojim mijenja razlog zašto ne želi isplatiti te obuhvaća cijelo razdoblje, od 20. travnja 2020. pa nadalje i opetovano odbija isplatiti pri čemu obrazlaže da je: „6. studenog 2020. u telefonskom razgovoru s direktoricom pravne osobe Četvrti oblak j.d.o.o. utvrđena kao nesporna činjenica da je osiguranica AK, nakon sklapanja ugovora o radu s poslodavcem ČETVRTI OBLAK j.d.o.o. obavljala poslove svog radnog mjesta, od kuće (računovodstveni, uredski poslovi) i to sve do početka petog mjeseca, kada je završila na operaciji“. U odnosu na ove navode, tužitelj prvenstveno ističe da je u potpunosti neživotno i nelogično da tuženik u svom prijašnjem dopisu od 6. studenog 2020., dakle istog dana kada se navodno dogodio gore citirani telefonski razgovor, nije niti spomenuo da je vodio taj razgovor s direktoricom tužitelja. Kao drugo, tužitelj osporava da bi direktorica tuženika ikada rekla da bi AK od kuće obavljala računovodstvene i uredske poslove. Tužitelju nije poznato zašto je tuženik napravio ovu službenu zabilješku, je li ona uopće napravljena, radi li se o pogrešci, osobnom animozitetu ili kojem trećem razlogu, ali u potpunosti osporava da se takav razgovor dogodio. Napominje da je u svom dopisu pozvao tuženika da u skladu sa svojim zakonskim ovlastima izvrši kontrolu bolovanja, ali koliko je to tužitelju poznato tuženik kontrolu nije izvršio. Nakon ovog dopisa, tužitelj je uredno nastavio dostavljati zahtjeve za povrat sredstava. Iste zahtjeve je tuženik uredno zaprimao i ponovno vraćao i to dopisom od 26. ožujka 2021., kada se tuženik vraća na svoj prvotni razlog odbijanja odnosno da je za vrijeme privremene nesposobnosti za rad sklopila ugovor o radu. Jednako tako, i u dopisu od 7. travnja 2021. Tužitelj nadalje ukazuje kako tuženik u ni jednom svom dopisu nije osporio da bi AK bila privremeno nesposobna za rad, niti je osporio medicinsku dokumentaciju i potvrdu liječnika opće medicine specijalista ŠK. Tuženik nije izvršio kontrolu bolovanja, nije osporio da je AK operirana te nije osporio da je provela rehabilitaciju u Daruvarskim toplicama. Zbog toga tužitelj smatra da u ovom postupku nije sporno da je AK bila privremeno nesposobna za rad i da zbog svog zdravstvenog stanja nije mogla raditi, a u slučaju da tuženik ospori da bi postojala osnova za privremenu nesposobnost, stav je tužitelja da je na tuženiku teret dokazivanja. Tužitelj ističe da je tuženik sukladno čl. 41. stavak 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju dužan vratiti isplaćene naknade plaće u roku od 45 dana od primitka zahtjeva. Tuženik je u svojim dopisima vratio tužitelju sve zahtjeve za povratom isplaćene naknade plaće radniku tijekom privremene nesposobnosti za rad. Na svim zahtjevima vidljiv je datum kada je koji zahtjev zaprimljen te od tog datuma teče rok od 45 dana. Tužitelj napominje da se prema Pravilniku o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 49/14, 51/14, 11/15, 17/15, 123/16, 129/17) obračun vrši na način da se za razdoblje prvih šest mjeseci privremene nesposobnosti za rad isplaćuje naknada u visini 70% plaće isplaćene prije privremene nesposobnosti za rad, dok drugih šest mjeseci se isplaćuje naknada od 80% plaće. Tužitelj je u tužbi priložio tabelarni prikaz zahtjeva u kojem su navedeni datum kada je tuženik zaprimio zahtjev za isplatu, iznos naknade, razdoblje traženja te datum dospijeća naknade. Dakle, prema članku 41. stavak 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti iz članka 39. točka 1. i 2. istog Zakona od 43. dana, obračunava i isplaćuje poslodavac, s tim da je tuženik obvezan vratiti isplaćenu naknadu plaće u roku od 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat. Stoga tužitelj u točci I. tužbenog zahtjeva potražuje isplatu svih isplaćenih naknada za privremenu nesposobnost za rad zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče istekom 45. dana od dana predaje zahtjeva. Nadalje, osim što nije vratio isplaćene naknade plaće u roku od 45 dana, tuženik nije isplatio niti doprinose za radnicu AK. Prema članku 179. stavak Zakona o doprinosima, za osiguranika koji pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad ostvaruje na teret sredstava nositelja obveznog zdravstvenog osiguranja, obveznik doprinosa te obveznik obračunavanja i obveznik plaćanja jest Hrvatski zavod za obvezno zdravstveno osiguranje. Prema članku 181. Zakona o doprinosima mjesečna osnovica za obračun doprinosa jest iznos naknade plaće za određeni mjesec. Stoga je tuženik dužan radnici AK uplatiti doprinose za zdravstveno osiguranje kao i doprinose za mirovinsko osiguranje: I. i II. mirovinski stup prema osnovici iznosa isplaćene naknade. Iznos doprinosa za zdravstveno osiguranje za utuženo razdoblje je propisan člankom 14. Zakona o doprinosima (Narodne novine broj 148/13, 41/14, 115/16 i 106/18) i iznosi 16,5%. Iznos doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti propisan je člankom 13. Zakona o doprinosima i iznosi 15%. Iznos doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje za starost na temelju individualne kapitalizirane štednje iznosi 5% i propisan je člankom 17. Zakona o doprinosima. Tužitelj smatra da se ovdje radi o pravnom pitanju ima li radnik u Republici Hrvatskoj pravo sklopiti ugovor o radu za vrijeme privremene nesposobnosti za rad. Ističe da, a s obzirom da ne postoji zakon kojim se radniku zabranjuje sklapanje ugovora o radu, tuženik samo zbog činjenice da je radnica zaključila ugovor o radu za vrijeme bolovanje nema pravnu osnovu odbiti isplatu naknade dok bi svako suprotno tumačenje značilo da je radnik koji je privremeno nesposoban za rad dužan u slučaju prestanka radnog odnosa prijaviti se na zavod za zapošljavanje unatoč prilici za zaposlenje. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kao u t. I. i II. izreke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi u bitnome da sukladno odredbi čl. 53. st.1. t.4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju nije mogao postupiti po zahtjevima tužitelja za povrat, kako je i naveo u svojim dopisima tužitelju uz koje je i vratio zaprimljene zahtjeve. Naime, navedenom odredbom propisano je da osiguranik nema pravo na naknadu plaće ako za vrijeme bolovanja radi, odnosno obavlja poslove osnovom kojih je obvezno zdravstveno osiguran, obavlja ugovorene poslove temeljem ugovora o djelu te bilo koje druge poslove. Tuženik ističe kako je utvrdio da tužitelj nema pravo na povrat naknade plaće, ali ne zbog same činjenice sklapanja ugovora o radu za vrijeme privremene nesposobnosti za rad kao što tužitelj tvrdi, već zbog činjenice da je zakonska zastupnica tužitelja 6. studenog 2020. u telefonskom razgovoru s rukovoditeljicom Odjela za zdravstveno osiguranje tuženika, SK, izjavila da je osiguranica obavljala poslove iz ugovora o radu od kuće sve do početka 5. mjeseca, kada je završila na operaciji. Budući da se radi o činjenici i okolnosti od značaja za postupanje u predmetu, o navedenom telefonskom razgovoru je istoga dana od strane rukovoditeljice Odjela za zdravstveno osiguranje tuženika sačinjena službena bilješka, a nakon čega su predmetni zahtjevi za refundaciju odbijeni. Tuženik ističe kako redovito isplaćuje refundacije i u tom slučaju nema potrebe za sastavljanjem službene bilješke. To što ga tuženik u svom prvom dopisu ne spominje, ne znači da se telefonski razgovor dogodio „navodno“ ili da se nije dogodio, kako implicira tužitelj, jer odmah po obavljenom razgovoru s direktoricom je sačinjena službena bilješka, te nije bilo potrebe isti razgovor dodatno spominjati u dopisu kojim se odbijaju zahtjevi za refundaciju, već se tuženik, kao što je uobičajeno, pozvao na relevantni propis i odredbu. Telefonski razgovor je tuženik spomenuo tek u sljedećem dopisu tužitelju, nakon što je od tužitelja prozvan da su razlozi zbog kojih Zavod odbija refundaciju paušalni te da nije dostavljen dokaz kojim se dokazuje da je osiguranica AK uopće bila zdravstveno sposobna raditi u navedenom razdoblju ili da je u navedenom razdoblju radila. Činjenicu da je osiguranica AK za vrijeme privremene nesposobnosti za rad radila od kuće je priznala sama direktorica tužitelja, a kontrola bolovanja nije izvršena jer tuženiku nije niti bila sporna medicinska opravdanost bolovanja osiguranice te tuženik uopće ne osporava da je ista bila privremeno nesposobna za rad. Zahtjevi su odbijeni upravo iz razloga što je tuženik utvrdio da je osiguranica radila za vrijeme privremene nesposobnosti za rad. U svim dopisima upućenim tužitelju tuženik se pozvao na ranije spomenutu odredbu čl. 53. st.1. t.4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju te se razlog nerefundiranja naknade plaće nije naknadno mijenjao. Vezano za navode tužitelja da mu tuženik nije isplatio doprinose, tuženik upućuje na odredbu čl. 92. st. 1. Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja (Narodne novine 147/2002) te Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju (Narodne novine 177/2004). Sukladno navedenim odredbama, od 1. siječnja 2003. poslovi zaduživanja, obračuna i naplate doprinosa su u nadležnosti Porezne uprave. Vezano za navode tužitelja da zakon ne daje ovlast tuženiku da po svojoj ocjeni odlučuje kome isplatiti naknadu za bolovanje, tuženik ističe da je sukladno odredbi čl. 41. st. 5. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine 80/13, 137/13 i 98/19) upravo Zavod ovlašten utvrđivati navedeno, što je jedan od poslova kojim se bavi upravo Odjel za zdravstveno osiguranje. I upravo zbog situacija kao što je u ovoj pravnoj stvari, kada je radni odnos zasnovan za vrijeme privremene nesposobnosti i kada je zasnovan između bliskih srodnika, koji čak imaju istu adresu prebivališta, pri čemu je nevjerojatno da im je nepoznato zdravstveno stanje njihovog (budućeg) radnika, Zavod je ovlašten kontrolirati i utvrditi da li je opravdano refundirati naknadu plaće poslodavcu. U ovom slučaju tužitelj nije zaposlio bilo koga, već majku osnivača tužitelja, AK, čija je adresa prebivališta ista kao i donedavna adresa prebivališta osnivača tužitelja, ĆK, i adresa sjedišta tužitelja – [adresa]. Tuženik ukazuje i na činjenicu da od osnutka tužitelja, 2017., osnivač nije mijenjao adresu prebivališta, ali ju je promijenio baš sada, kada je u tijeku predmetni postupak, nakon čega je u sudskom registru izvršen upis promjene osobnih podataka koji je objavljen 3. ožujka 2022. tako da adresa prebivališta osnivača više nije [adresa], nego [adresa]. Također, osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja, UK, je supruga osnivača tuženika, odnosno snaha AK. Ako tužitelj sada želi opovrgnuti priznanje direktorice da je radnica tijekom bolovanja obavljala poslove iz ugovora o radu, tada tuženik jedino može zaključiti da je tužitelj zaposlio svoju majku za vrijeme privremene nesposobnosti, znajući za njezino zdravstveno stanje i znajući da neće biti u stanju ispunjavati ugovorom o radu preuzete obveze, a sve u cilju da se osiguranici osigura izvor prihoda, a pri čemu taj radni odnos njezinog novog poslodavca neće ništa koštati budući da je planirao ostvariti pravo na povrat naknade plaće od tuženika. Neživotno je da bi poslodavac zaposlio, i to na neodređeno vrijeme, osobu koja nije zdravstveno sposobna obavljati poslove odnosno ispunjavati obveze koje preuzima ugovorom o radu, te se postavlja i pitanje smisla takvog ugovora, kao i pitanje koji je uopće interes poslodavca kod takvog radnog odnosa jer sukladno odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 127/17 i 98/19) temeljna obveza poslodavca u radnom odnosu je radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Tuženik nadalje ističe da je uvidom u Informacijski sustav Zavoda utvrdio da su kod tužitelja bile zaposlene dvije osobe - ĐK, kojemu je radni odnos prestao 7. svibnja 2019., te nakon toga kod tužitelja nema niti jednog zaposlenog radnika sve do 1. travnja 2020. kada je zaposlena AK. Dakle, radno mjesto na kojemu je zaposlena osiguranica ranije nije bilo popunjeno i nije jasno tko je u tom periodu obavljao poslove toga radnog mjesta. Ako je baš bilo neophodno zaposliti radnika baš na dan 1. travnja 2020. (i to dan nakon što je osiguranici prestao radni odnos kod prethodnog poslodavca), jer je tužitelju baš bio neophodan radnik na tim poslovima, zašto onda, nakon što je osiguranica postala privremeno nesposobna za rad, tužitelj nije zaposlio drugu osobu na tom radnom mjestu do povratka privremeno nesposobne radnice. Sukladno čl.122. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine broj 80/13, 137/13 i 98/19) propisano je da Zavod ima pravo i obvezu po zaprimanju prijave na obvezno zdravstveno osiguranje, kao i za sve vrijeme trajanja statusa osigurane osobe provjeravati postojanje okolnosti na osnovi kojih je prijava podnesena, odnosno na osnovi kojih je osobi priznao status. St. 2. istog članka propisuje da su pravne i fizičke osobe, podnositelji prijave na obvezno zdravstveno osiguranje i osigurana osoba obvezni na traženje Zavoda predočiti sve činjenice i dokaze kojima se dokazuje osnovanost prijave na obvezno zdravstveno osiguranje, odnosno valjanost važećeg statusa osigurane osobe. Čl. 122. st. 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisano je da, u slučaju sumnje da se podnesena prijava, odnosno utvrđen status osiguranika osnovom zaključenog ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog ugovora o radu nije bila obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranje, Zavod ima pravo i obvezu, na temelju provedene provjere iz st.1. ovog članka i prikupljenih dokaza pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za osporavanje tako zaključenog ugovora o radu. Tuženik je stava da se u konkretnom predmetu radi o prividnom ugovoru, kako bi tužitelj ostvario pravo na novčanu naknadu od strane Zavoda. Sukladno čl. 285. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, a posljedica takvog ugovora je ništetnost (čl. 322. do 329). Kod prividnog (simuliranog) ugovora postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja (mana volje), a nastaje kad se ugovorne strane sporazumno i namjerno očituju o sklapanju određenog ugovora da bi se kod trećih osoba izazvao lažan dojam. Tuženik smatra da raspolaže s dovoljno dokaza koji nesporno upućuju na zaključak da je Ugovor o radu između tužitelja i osiguranice AK od 31. ožujka 2020. suprotan načelu savjesnosti i poštenja, te da je sklopljen isključivo u svrhu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja radi ostvarivanja prava na novčanu naknadu za vrijeme privremene nesposobnosti za rad. Slijedom svega prethodno navedenog, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i podnosi protutužbu, sukladno čl.187 Zakona o parničnom postupku postupku i čl. 285. Zakona o obveznim odnosima uz primjenu članka 322. Zakona o obveznim odnosima kojom predlaže sudu utvrditi da je Ugovor o radu koji je sklopljen 31. ožujka 2020., između ovdje tužitelja i AK iz [adresa], ništetan.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ostao kod navoda iznesenih u tužbi te se usprotivio navodima sadržanim u odgovoru na tužbu te postavljenom protutužbenom zahtjevu. Ističe u bitnome kako iz odgovora na tužbu proizlazi da tuženik ne osporava pravo tužitelja na naknadu plaće za bolovanje u razdoblju od odlaska radnice na operaciju i tijekom oporavka od 27. travnja 2020. pa do 4. ožujka 2021. U odnosu na tuženikovo pozivanje na odredbu čl. 53. stavak 1. točka 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, tužitelj ukazuje na stavak 2. istog članka kojim je propisano u slučajevima iz stavka 1. ovog članka osiguranik nema pravo na naknadu plaće od dana nastanka tih slučajeva do dana njihova prestanka, odnosno prestanka posljedica njima uzrokovanih. Tužitelj ukazuje da slučaj na koji se tuženik poziva jest rad za vrijeme od 1. travnja 2020. do 26. travnja 2020. Dakle, zakon nalaže da pravo na isplatu ne postoji od dana nastanka slučaja do njegova prestanka. Stoga se zaključuje da bez obzira na činjenicu je li radnica AK radila u razdoblju od 1. travnja 2020. do 26. travnja 2020., tuženik nema zakonsku a ni činjeničnu osnovu za osporiti potraživanje tužitelja za povrat naknade plaće za razdoblje nakon 27. travnja 2020. pa sve do okončanja privremene nesposobnosti 4. ožujka 2021. Slijedom gore navedenog, proizlazi da tuženik osporava pravo na povrat naknade plaće za traženo razdoblje od svega 7 dana od 20. travnja 2020. do 26. travnja 2020. kada je prema tuženiku radnica AK radila. Nadalje, tužitelj smatra bitnim za istaknuti da je tuženikova zakonska obveza za isplatom povrata naknade plaće 45 dana od dana zaprimanja, da je službena bilješka izrađena 6. studenog 2020., a do tada su dospjeli zahtjevi za povrat čak četiri iznosa naknade plaće te ukazuje da mu nije poznato zašto je tuženik više od pet mjeseci nakon primitka prvog zahtjeva išao „ispitivati“ je li radnica radila. Također, vidljivo je da je bilješka označena sa završnim ur.brojem: 07, dok je dopis od istog dana naznačen brojem: 338-12-02-20-08, dakle završnim 08, što upućuje da je dopis izrađen nakon što je izrađena službena zabilješka. Nadalje, tužitelj smatra da je u potpunosti nepotrebno očitovati se na navode o srodstvu između osnivača tužitelja, bračnom stanju osnivača tužitelja, adresi prebivališta osnivača tužitelja i slično. Prvenstveno se ističe da je sve ove činjenice tuženik utvrdio tek nakon što je zaprimio tužbu. To proizlazi iz datuma isprava (18. ožujka 2022. i 7. ožujka 2022.). Dakle, u trenutku kada je tuženik donio odluku o odbijanju zahtjeva za isplatu nije uopće uzimao u obzir ove činjenice, već se samo referirao na zabranu sklapanja ugovora o radu tijekom privremene nesposobnosti za rad. Kako je tuženik sada priznao da nije zabranjeno sklopiti ugovor o radu tijekom privremene nesposobnosti za rad i da činjenica sklapanja ugovora o radu ne znači da je radnik radio, pokušava na sve moguće načine opravdati svoju nezakonitu odluku. S tim u vezi i dostavlja osobne dokumente osnivača tužitelja, radnice i direktorice, međutim smatra da su takvi dokumenti u potpunosti irelevantni za sam spor, pri čemu ukazuje na odredbe čl. 4., 5. i 426. Zakona o trgovačkim društvima. Dakle, osnivač ne može imati i nema nikakve veze s odlukom trgovačkog društva o zapošljavanju. Međutim, samo kako bi se potvrdilo do koje mjere idu pretpostavke tuženika, tužitelj dostavlja presliku osobne iskaznice osnivača tužitelja iz koje se vidi da je od izdavanja 13. rujna 2019. njegovo prebivalište na adresi [adresa]. U odnosu na tuženikov navod da tuženik jedino može zaključiti da je tužitelj zaposlio svoju majku za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, tužitelj se očituje na način da tužitelj nema „majku“ s obzirom je trgovačko društvo pa jedino može imati npr. osnivača. Također se napominje da tužitelj nije zaposlio svog osnivača, ali i da je tu ne bi bilo nikakvog nezakonitog postupanja. Što se tiče navoda da bi AK bila zaposlena samo „da bi joj se osigurao izvor prihoda, a pri čemu taj radni odnos njezinog novog poslodavca neće ništa koštati (…)“, tužitelj ponavlja da je radni odnos dogovoren još u veljači 2020. kada je AK potpisala sporazumni otkaz s bivšim poslodavcem. Nadalje, tužitelj ponavlja da 31. ožujka 2020. kada je potpisan ugovor o radu, nije bilo poznato niti tužitelju, niti radnici AK, niti njezinim liječnicima da se radi o takvom zdravstvenom stanju koje će zahtijevati operaciju. Opće je poznato da poslovi na kojima se puno sjedi mogu uzrokovati privremene bolove u leđima te nije postojao niti jedan razlog za pretpostaviti da se radi o tako teškom stanju. To je ujedno odgovor i na navod tuženika da je „nelogično da bi poslodavac zaposlio na neodređeno vrijeme osobu koja nije zdravstveno sposobna obavljati poslove, odnosno ispunjavati obveze koje preuzima ugovorom o radu.“ Da je tuženik proveo kontrolu bolovanja mogao je činjenicu trenutka saznanja za dijagnozu i samostalno utvrditi. Tužitelj smatra bitnim dodatno se očitovati na navode o „nelogičnosti sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme“. Sukladno članku 11. i 12. Zakona o radu, ugovor se sklapa na neodređeno vrijeme, a tek iznimno na određeno vrijeme. U konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske obveze za sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme te se takav ugovor nije niti razmatrao. Ovdje se radi o poštivanju zakonske obveze, baš kao što je tužitelj obrazlagao u svojim dopisima ranije tuženiku da je i datum početka rada obvezni zakonom propisan sastojak ugovora o radu. Nadalje, tužitelj osporava navode tuženika da je tužitelj zaposlio radnika koji nije sposoban ispunjavati obveze iz ugovora o radu. Nakon završetka privremeno nesposobnosti za rad, u ožujku 2021. pa sve do danas (i nadalje), radnica AK uredno izvršava sve svoje obveze iz ugovora o radu. Da nije bilo nesretne ozljede i operacije, zasigurno bi i ranije započela izvršavati svoje obveze iz ugovora o radu. Što se tiče navoda o ranijem radniku ĐK, tužitelj smatra da je za predmetni spor u potpunosti irelevantno tko je ranije bio zaposlen kod tužitelja te je također irelevantno tko je i kada obavljao poslove za tužitelja. Svaki poslodavac ima pravo donositi vlastitu politiku zapošljavanja, odlučivati koga će zaposliti a koga neće te tuženik nema nikakvu ovlast uplitati se u politiku zapošljavanja poslodavca. U odnosu na tuženikov navod vezan uz doprinose i obračun doprinosa od strane porezne uprave prema članku 92. stavak 1. Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja, tužitelj ističe da je navedeni propis prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o doprinosima (Narodne novine 84/08) 1. siječnja 2009., sukladno članku 258. Zakona o doprinosima. Također, Zakon i izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju (Narodne novine 117/2004) je prestao važiti donošenjem Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine 80/13), sukladno čl. 163. istog zakona. Stoga je neosnovano pozivanje tuženika na zakone koji više nisu na snazi. Sukladno članku 179. Zakona o doprinosima za osiguranika koji pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad ostvaruje na teret sredstava nositelja obveznog zdravstvenog osiguranja, obveznik doprinosa te obveznik obračunavanja i obveznik plaćanja je Hrvatski zavod za obvezno zdravstveno osiguranje. Stav je tužitelja da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti zakonski propisi koji jesu na snazi, a ne oni koji su prestali važiti.

4. Valja naglasiti da je tuženik podnio protutužbu radi utvrđenja da je Ugovor o radu koji je sklopljen 31. ožujka 2020., između ovdje tužitelja i AK, ništetan. Međutim, uredno pozvani tuženik/protutužitelj nije pristupio na ročište za glavnu raspravu održano 4. rujna 2024. slijedom čega je došlo do presumiranog povlačenja protutužbe pa je temeljem odredbe čl. 295. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) odlučeno kao u t. I. izreke rješenja. Valja naglasiti da je, odlučujući o tuženikovom/protutužiteljevom prijedlogu za povrat u prijašnje stanje zbog nemogućnosti pristupa gore navedenom ročištu, ovaj sud isti odbio rješenjem od 29. listopada 2024., a koje je rješenje, odlučujući o žalbi tuženika/protutužitelja, potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4911/2024- 3 od 11. veljače 2025.

5. U daljnjem tijeku postupka tuženik je ostao kod početnih tvrdnji iznesenih u odgovoru na tužbu, međutim učinio je nespornim obračune i razdoblja zahtjeva za povrat naknade plaće, razdoblje zatražene naknade plaće od 27. travnja 2020. do 4. ožujka 2021., pravo na sklapanje ugovora o radu za vrijeme trajanja privremene nesposobnosti za rad te činjenicu da je AK i dalje zaposlena kod tužitelja.

6. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to: Ugovor o radu (list 8. – 10. spisa), Sporazum o raskidu Ugovora o radu (list 11. – 12. spisa), Zahtjevi za povrat isplaćene naknade za razdoblje od 4/2020 – 3/2021 (list 13., 17., 19., 21., 23., 25., 27., 29., 31., 33., 35., 37. spisa), Izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad (list 14., 18., 20., 22., 24., 26., 28., 30., 32., 34., 36. i 38. spisa), Potvrda o plaći (list 15. – 16. spisa), izvod prometa po računu (list 39. – 57. spisa), dopis tuženika od 6. studenog 2020. (list 58. spisa), dopis tužitelja od 16. studenog 2020. (list 59. – 61. spisa), dopis tuženika od 7. travnja 2021. (list 62. spisa), dopis tuženika od 16. prosinca 2020. (list 63. – 64. spisa), dopis tuženika od 26. ožujka 2021. (list 65. spisa), potvrda o odjavi s Mirovinskog osiguranja (list 71. spisa), pisanu izjavu svjedoka SK (list 78. – 80. spisa), presliku službene bilješke od 6. studenog 2020. (list 81. spisa), presliku uvida u digitalne podatke (list 82. – 85. spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 86. – 88. spisa), presliku podataka osigurane osobe (list 89. spisa), presliku otpusnog pisma (list 97. - 98. spisa), presliku osobne iskaznice (list 99. spisa), presliku medicinske dokumentacije (list 105. – 112. spisa), pisanu izjavu svjedoka AK (list 121. – 123. spisa), pisanu izjavu zastupnice po zakonu tužitelja UK (list 118. – 120. spisa) te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka AK (list 146. – 149. spisa), SK (list 156. – 160. spisa) i zastupnice po zakonu tužitelja UK (list 146. – 150. spisa).

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

8. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za povrat isplaćenih naknada plaće radnici AK tijekom privremene nesposobnosti za rad, i to za razdoblje nakon 43. dana njene privremene nesposobnosti za rad, odnosno za razdoblje od 20. travnja 2020. do 4. ožujka 2021. u iznosu od 6.033,62 EUR te zahtjev za obračunom i isplatom doprinosa za zdravstveno osiguranje i doprinosa za mirovinsko osiguranje na pojedinačno u tužbi naznačene iznose osnovica neto plaće za razdoblje od 20. travnja 2020. do 4. ožujka 2021.

9. Između parničnih stranaka nije sporno da je Darinka Stanić 1¸. travnja 2020. zasnovala radni odnos kod tužitelja, nije sporna medicinska opravdanost njenog bolovanja, nisu sporni obračuni i razdoblja zahtjeva za povrat naknade plaće, nije sporno razdoblje zatražene naknade plaće od 27. travnja 2020. do 4. ožujka 2021. , nije sporno pravo na sklapanje ugovora o radu za vrijeme trajanja privremene nesposobnosti za rad niti je sporno da je AK i dalje zaposlena kod tužitelja.

10. Između parničnih stranaka sporno je ima li tužitelj pravo na povrat naknade plaće u razdoblju od 20. travnja 2020. do 26. travnja 2020. (nakon 43. dana privremene nesposobnosti za rad) te posljedično ima li pravo na obračun i isplatu doprinosa temeljem odredbe čl. 179. st. 1. Zakona o doprinosima (Narodne novine broj: 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14, 115/16 i 106/18), a koji je Zakon tada bio na snazi.

11. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem svjedoka AK koja je u cijelosti ostala kod navoda iz pisanog iskaza od 24. siječnja 2023. dostavljenog u spis, a u kojem je navela u bitnome da se s bivšim poslodavcem "Pekarnica Noć i dan" sporazumno dogovorila da će tamo raditi do 31. ožujka 2020., a nakon što mu je rekla da ne može raditi bez da joj se isplaćuje plaća te da je odlučila otići, a s direktoricom tužitelja već se početkom 2020. dogovorila da će početi raditi 1. travnja 2020. U odnosu na njeno zdravstveno stanje prije početka rada kod tužitelja navela je da do ove situacije iz 2020. nije imala većih problema s leđima i kralježnicom te da za vrijeme rada u Pekarnici Noć i dan, četrnaest godina, nikada nije bila na bolovanju. U ožujku 2020. nije smatrala da se radi o većem problemu međutim doktor joj je savjetovao da se odmori do oporavka, da uzima terapiju i odredio joj je bolovanje. Međutim, nakon posjeta neurokirurgu te nakon obavljene magnetske rezonance 9. travnja 2020., savjetovano joj je da ide na operaciju. Iskazala je i da gotovo nikada nije bila na bolovanju, da u trenutku kada je dogovoren posao s Četvrtim oblakom nije imala nikakvih zdravstvenih problema, da joj niti jedan doktor nije spomenuo operaciju i da nije bilo ni jednog razloga da pomisli da će biti na dugotrajnom bolovanju. Iskazala je i da nije bilo nikakve potrebe da se zaposli kod tužitelja samo da bi ostvarila prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja i da to nikako nije bio njen motiv zapošljavanja već se zaposlila kako bi radila te je i dalje zaposlena kod tužitelja. Zaključno, svjedok je iskazao da je kada joj je određena privremena nesposobnost za rad ostala kod kuće, osim kada je išla kod liječnika, da kod kuće nema uvjete za rad u računovodstvenom uredu te da nije radila te da ne zna zašto HZZO ističe da je radila do operacije.

12. Svjedok SK također je ostala kod navoda iz pisanog iskaza (list 78. – 80. spisa) u kojem je navela u bitnome da ju je krajem 2020. radnica koja radi na poslovima refundacija naknada plaća, izvijestila da je ČETVRTI OBLAK j.d.o.o. podnio zahtjev za povrat naknade plaće isplaćene AK za travanj i svibanj 2020. te da je s danom 1. travnja 2020. očito došlo do zasnivanja radnog odnosa između AK i ČETVRTOG OBLAKA j.d.o.o., za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, a koja je osiguranici utvrđena s 9. ožujka 2020. U vezi navedenog, koliko se sjeća, nazvala je broj mobitela s jednog od zahtjeva za refundaciju tužitelja te je 6. studenog 2020. o tom razgovoru sačinila službenu bilješku. Poslodavca AK nazvala je kako bi vidjela da li je osiguranica stvarno radila, na što je UK izjavila da je AK obavljala poslove iz ugovora o radu, ali od kuće. Citiravši nadalje odredbu čl. 122. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, izjavila je da ju u dopisima uz koje je tuženik vraćao kao neosnovane zahtjeve za refundacijom, bilo navedeno zašto se refundacija ne može izvršiti, a u jednom od njih je i podsjetila na telefonski razgovor u kojem je direktorica tužitelja izjavila da AK obavlja poslove iz ugovora o radu. Za svaki zahtjev tužitelj je dobio obavijest da se ne može izvršiti refundacija naknade plaće, međutim tužitelj je samo nastavio podnositi zahtjeve. Istaknula je i da je HZZO sukladno čl. 41. st. 3., 4. i 5. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, vratio zaprimljene zahtjeve za refundacijom jer je utvrđeno da osiguranica nema pravo na naknadu plaće. Istaknula je i da rješenje ovog postupka po njenom mišljenju ovisi o tome da li je sklapanje ugovora o radu bilo fiktivno i smatra da HZZO treba pokrenuti postupak u kojem će se utvrditi da li je ugovor o radu ništetan.

13. U svom iskazu danom na ročištu održanom 1. ožujka 2025. (list 156. - 160. spisa), odgovarajući na upit tko je sačinio dopis tuženika od 6. studenoga 2020. kojim se tužitelju vraćaju zahtjevi za naknadu plaće (list 58. spisa), svjedok SK odgovorila je da vjeruje da je to dopis koji je ona pisala jer joj je to bio sastavni dio posla odnosno tim se dopisom vraćaju zahtjevi za naknadu plaće. Na daljnji upit zbog čega je onda taj dopis potpisan od voditeljice MK, odgovorila je da u upravnom postupku samo rješenja i zaključke potpisuje osoba koja ih sastavlja, a ostale dopise potpisuje voditelj područne službe. Nadalje, na upit iz kojeg razloga se u navedenom dopisu ne navodi sadržaj telefonskog razgovora s UK, odgovorila je da se radi o tipiziranom dopisu i koliko se sjeća, nakon tog dopisa dobili su nekakav pisani upit poslodavca te radnice u kojem su zapravo tražili pojašnjenja. Na taj je upit napisala opširan odgovor u kojem je objasnila razloge odbijanja i misli da se u tom odgovoru odnosno dopisu osvrnula i na telefonski razgovor s direktoricom poslodavca. Na upit da li je nakon tog odgovora na upit svjedok bio sastavljač i ostala dodatna tri upita od 16. prosinca 2020., od 26. ožujka 2021. i 7. travnja 2021. (list 63. – 64. spisa, 65. spisa i 62. spisa) odgovorila je da vjeruje da jesu to dopisi koje je ona sastavila međutim istaknula je da se to sa sigurnošću može utvrditi uvidom u spis koji se nalazi u Područnoj službi u Slavonskom Brodu. Kratki dopisi su tipizirani dopisi kojima se stranka samo obavještava da se isplata ne može izvršiti i da se zahtjevi vraćaju, a u ovom opširnijem je vjerojatno htjela objasniti podnositeljici zahtjeva razloge odbijanja zahtjeva jer nema razloga da ukoliko je tipizirani dopis stranci nejasan, da ga se detaljnije pojasni. Na upit vezano uz sadržaj službene bilješke u kojoj je svjedok naveo da je radnica radila od kuće do petog mjeseca 2020. iz kojeg razloga su odbijeni zahtjevi za naknadu za daljnje razdoblje odnosno od petog mjeseca 2020. nadalje, odgovorila je da su svi zahtjevi koji su se odnosili za naknadu plaće za vrijeme bolovanja odbijeni iz razloga što za vrijeme bolovanja osiguranik ne smije raditi a imali su saznanja da gospođa obavlja poslove svog radnog mjesta sukladno Ugovoru o radu i to od prvog dana zasnivanja radnog odnosa. Na upit da li je radnica obavljala poslove odnosno da li je radila nakon operacije kralježnice, odgovorila je da to ne zna, da to nije pitanje za nju, dok je na upit postoji li opravdani razlog iz kojeg je tuženik odbio zahtjev tužitelja za isplatu naknade za razdoblje nakon pristupa AK operaciji kralježnice krajem travnja 2020., odgovorila da je od samog početka bilo sporno zapošljavanje za vrijeme privremene nesposobnosti za rad. Znači, to bi bila zapreka za isplatu što se tiče HZZO-a i onoga što je propisano zakonom. Što se tiče daljnjih zahtjeva nakon prvog zahtjeva, također su ih odbijali smatrajući da je upravo sporna činjenica zapošljavanja za vrijeme trajanja bolovanja. Koliko se sjeća, ništa se specijalno nije u tim zahtjevima ni navodilo u smislu da radnica radi ili ne radi već se samo kratko tražila isplata, a oni nisu ovlašteni niti je to uobičajeno postupanje da nakon što odluče o neosnovanosti prvog zahtjeva, ponovno provjeravaju odnosno ulaze u ocjenu osnovanosti svih daljnjih zahtjeva. Na upit da li to onda znači da se svi daljnji zahtjevi automatski prihvaćaju ili odbijaju ovisno o odluci u prvom zahtjevu, svjedok je odgovorio da se zahtjevi odbijaju iz razloga što je sporno zasnivanje radnog odnosa za vrijeme bolovanja. Takvi slučajevi idu na provjeru i ukoliko pravna služba ocijeni da su osnovani pokreće se postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovora o radu. Dakle, da su nastavili isplatu u ovakvom slučaju radilo bi se o oštećenju sredstava Zavoda, a što si ne smiju dopustiti. Na upit da li dakle smatra da se radilo o fiktivnom ugovoru u konkretnom slučaju, svjedok je odgovorio da oni na temelju sumnje u to pokreću pravni postupak, a odluku o tome donosi sud.

14. Zastupnica po zakonu tužitelja UK na ročištu održanom 30. studenog 2023. (list 146. – 150. spisa) u cijelosti je ostala kod navoda iz pisanog iskaza od 24. siječnja 2023. u kojem ističe u bitnome da joj je krajem 2019. ili početkom 2020. AK rekla da ima problem s poslodavcem te da joj ne isplaćuje plaću i da je to za tužitelja bila odlična prilika zaposliti nekoga s dugogodišnjim iskustvom. AK rekla joj je da će s dotadašnjim poslodavcem sporazumno raskinuti 31. ožujka te da bi počela raditi 1. travnja, a što je prihvatila jer je i tužitelju trebalo vremena da opremi ured. Kasnije im je HZZO spočitavao zašto su sklopili ugovor o radu za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, ali istaknula je da je tužitelj samo ispoštovao obvezu koju su ranije preuzeli. Nadalje, u odnosu na tuženikove navode da je ona rekla da je AK radila za vrijeme privremene nesposobnosti za rad tj. do 2. svibnja 2020., zastupnica po zakonu tužitelja istaknula je da HZZO s jedne strane tvrdi da je AK radila sve do operacije, a s druge strane tvrdi da je ugovor zaključen fiktivno radi ostvarenja prava iz zdravstvenog osiguranja. Istaknula je da su te dvije tvrdnje kontradiktorne i jedna isključuje drugu. Istaknula je i da je nakon što je predala zahtjev za naknadom plaće isplaćene AK, više puta zvala HZZO jer su kasnili s isplatom naknade. Nadalje, navela je da je istina da je više puta razgovarala sa zaduženom osobom tuženika, da je moguće da je došlo do greške u komunikaciji ali da ona sigurno nije takvo što izjavila, da nije bilo nikakvog povoda da se takvo što kaže, niti je vođen razgovor u tom smjeru. Nadalje, odgovarajući na upit da li je bila upoznata sa zdravstvenim stanjem radnice AK, navela je da je AK početkom 2020. kada su se dogovarali oko njenog zaposlenja, bila u potpunosti zdrava. Prije nego je trebala otpočeti raditi znala je da ima bolove u leđima i da joj je liječnik odredio privremenu nesposobnost za rad te su se dogovorili da će doći u ured nakon što joj liječnik dozvoli. Istaknula je i da nisu znali da će joj biti potrebna operacija niti da će biti na dugotrajnom bolovanju. Zaključno, zastupnica po zakonu tužitelja u pisnaom iskazu istaknula je i da je AK i dalje zaposlena kod tužitelja te da od kada je završila oporavak od operacije nije niti jedan dan bila na bolovanju.

15. Na ročištu održanom 30. studenog 2023., odgovarajući na upit koliko je tužitelj imao zaposlenih djelatnika u vrijeme zapošljavanja AK, odgovorila je da nije imao ni jednog zaposlenika, a da sada ima jednog i to AK. Na daljnji upit tko je za vrijeme privremene nesposobnosti za rad AK, obavljao poslove računovođe kod tužitelja, zastupnica po zakonu tužitelja odgovorila je da ih je obavljala ona kao direktor društva. Na upit, a imajući u vidu da iz dostavljene medicinske dokumentacije proizlazi da je AK zbog bolova u kralježnici bila na hitnom pregledu u bolnici dana 8. ožujka 2009. kao i 9. i 11. ožujka 2009., a kada joj je preporučeno izvršiti pregled kod neurologa, kada je dogovorila s tužiteljem da će kod njega početi raditi, zastupnica po zakonu tužitelja odgovorila je da su to dogovorili negdje početkom godine, a počela je raditi kasnije odnosno 1. travnja 2020. zato jer je morala napraviti završni račun za gospodina A odnosno kod bivšeg poslodavca pri čemu je istaknula da je završni račun u njihovom poslu dosta kompliciran i njegova izrada dulje traje. Zaključno, na upit kada je AK preporučeno obaviti operaciju, zastupnica po zakonu tužitelja odgovorila je nakon obavljene magnetske rezonance 9. travnja 2020.

16. Odredbom čl. 40. st. 1. t. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine broj 80/13, 137/13 i 98/19; dalje: ZOZO), a koji je u utuženom razdoblju bio na snazi, propisano je da naknadu plaće u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz članka 39. točaka 1. i 2. ovoga Zakona isplaćuje osiguraniku iz svojih sredstava pravna ili fizička osoba - poslodavac za prva 42 dana privremene nesposobnosti, kao i za sve vrijeme dok se osiguranik nalazi na radu u trećoj državi na koji ga je uputila pravna ili fizička osoba ili je sam zaposlen u trećoj državi.

17. Prema odredbi čl. 41. st 3. ZOZO-a, naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti iz čl. 39. točka 1. i 2. istog Zakona, od 43. dana, odnosno osam dana privremene nesposobnosti obračunava i isplaćuje pravna, odnosno fizička osoba - poslodavac, s tim da je Zavod obvezan vratiti isplaćenu naknadu plaće u roku od 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat.

18. U konkretnom slučaju, od 20. travnja 2020., odnosno nakon 43. dana, naknadu plaće sukladno gore citiranoj odredbi čl. 41. stavak 3. ZOZO-a obračunava i isplaćuje poslodavac, s tim da je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (ovdjem tuženik) obvezan vratiti isplaćenu naknadu plaće u roku od 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat (ovdje tužitelju).

19. Valja naglasiti da je tuženik tijekom postupka učinio nespornim pravo na sklapanje ugovora radu za vrijeme trajanja privremene nesposobnosti za rad, iako u dopisima od 6. studenog 2020. (list 58. spisa) i 7. travnja 2021. (list 62. spisa) navodi, između ostaloga, kako tužitelj nema pravo na povrat isplaćenih naknada plaće radnici AK jer je ista zasnovala radni odnos za vrijeme trajanja privremene nesposobnosti za rad. Isto tako, zaposlenica tuženika SK u svom je iskazu odgovarajući na upit postoji li opravdani razlog iz kojeg je tuženik odbio zahtjev tužitelja za isplatu naknade za razdoblje nakon pristupa AK operaciji kralježnice krajem travnja 2020., navela da je od samog početka bilo sporno zapošljavanje za vrijeme privremene nesposobnosti za rad.

20. U odnosu na tuženikovo pozivanje na odredbu čl. 53. st.1. t. 4. ZOZO-a odnosno imajući u vidu sadržaj tuženikovog dopisa od 16. prosinca 2020. (list 63. -64. spisa) u kojem se, između ostaloga, navodi da je 6. studenog 2020. u telefonskom razgovoru s direktoricom tužitelja utvrđena kao nesporna činjenica da je osiguranica AK, nakon sklapanja ugovora o radu s poslodavcem ČETVRTI OBLAK j.d.o.o., obavljala poslove svog radnog mjesta od kuće (računovodstveni, uredski poslovi), i to sve do početka svibnja kada je završila na operaciji, kao i da je o navedenom telefonskom razgovoru sačinjena službena bilješka, valja naglasiti da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je osiguranica AK radila odnosno obavljala poslove iz ugovora o radu za vrijeme bolovanja. Štoviše, svjedok SK, zaposlenica tuženika, iskazala je da je od samog početka bilo sporno zapošljavanje za vrijeme privremene nesposobnosti za rad što znači da bi to bila zapreka za isplatu što se tiče tuženika i onoga što je propisano zakonom, kao i da su daljnji zahtjevi odbijeni smatrajući da je upravo sporna činjenica zapošljavanja za vrijeme trajanja bolovanja.

21. Naime, osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine. To znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti (čl. 7. i 219. ZPP-a). Prema tome, pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

22. Uzimajući u obzir navedenu zakonsku odredbu, zaključak je ovog suda da tuženik (na kojem je bio teret dokaza odlučnih činjenica u prilog svojih tvrdnji), nije priložio dovoljno adekvatnih dokaze iz kojeg bi proizlazilo da je zakonska zastupnica tužitelja 6. studenog 2020. u telefonskom razgovoru s rukovoditeljicom Odjela za zdravstveno osiguranje tuženika, SK, izjavila da je osiguranica obavljala poslove iz ugovora o radu od kuće sve do početka svibnja, kada je završila na operaciji.

23. Slijedom svega navedenog, pri čemu kako tuženik nije osporio obračune i razdoblja zahtjeva za povrat naknade plaće, temeljem odredbe čl. 40. t. 1. i čl. 41. stavak 3. ZOZO-a, Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 49/14, 51/14, 11/15, 17/15, 123/16, 129/17) te odredaba čl. 7., 219. i 221.a ZPP-a odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

24. Nadalje, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu doprinosa za radnicu AK, valja naglasiti da je odredbom čl. 179. st. 1. Zakona o doprinosima (Narodne novine broj: 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14, 115/16 i 106/18). a koji je tada bio na snazi, propisano da za osiguranika koji pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnost za rad ostvaruje na teret sredstava nositelja obveznoga zdravstvenog osiguranja obveznik doprinosa te obveznik obračunavanja i obveznik plaćanja jest Hrvatski zavod za obvezno zdravstveno osiguranje.

25. Prema odredbi čl. 181. Zakona o doprinosima, mjesečna osnovica za obračun doprinosa jest iznos naknade plaće za određeni mjesec.

26. Slijedom navedenog, tuženik je dužan radnici AK uplatiti doprinose za zdravstveno osiguranje kao i doprinose za mirovinsko osiguranje (I. i II. mirovinski stup) prema osnovici iznosa isplaćene naknade. Iznos doprinosa za zdravstveno osiguranje za utuženo razdoblje je propisan čl. 14. Zakona o doprinosima (Narodne novine broj 148/13, 41/14, 115/16 i 106/18) i iznosi 16,5%. Iznos doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti propisan je čl. 13. Zakona o doprinosima i iznosi 15%, dok iznos doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje za starost na temelju individualne kapitalizirane štednje iznosi 5% i propisan je čl. 17. Zakona o doprinosima.

27. Slijedom navedenog, primjenom gore navedenih odredaba čl. 40. t. 1. i čl. 41. stavak 3. ZOZO-a te odredaba čl. 179. st. 1. i čl. 181. Zakona o doprinosima, odlučeno jem kao u t. II. izreke presude.

28. Odluka o zateznoj kamati iz t. I. izreke presude temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) jer dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se odnosi na ostale odnose.

29. Odluka o troškovima postupka iz t. II. i III. izreke rješenja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23, dalje: OT).

30. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 19. travnja 2022. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 10. veljače 2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 30. studenog 2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 1. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 4. rujna 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 51,76 EUR (Tar. br. 1. t. 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi – Narodne novine, broj: 37/23 dalje: Uredba) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - Narodne novine, broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženo iznosu od 103,52 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarife u svezi s čl. 1. st. 2. ZSP-a). Zaključno, tužitelju je priznat zatraženi trošak ovjere iskaza svjedoka i zastupnice po zakonu tužitelja kod javnog bilježnika u ukupnom iznosu od 12,62 EUR. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 1.667,90 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. II. izreke rješenja.

31. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 25. siječnja 2023. jer predmetnim podneskom tužitelj dostavlja pisane iskaze, a što je mogao već u tužbi te kojim uređuje tužbeni zahtjev zbog uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, a što je mogao učiniti i na ročištima, a za koje je tužitelju priznat zatraženi trošak. Nadalje, tužitelju u ovoj fazi postupka nije priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak u iznosu od 53,09 EUR za sudsku pristojbu za odgovor na protutužbu (Tar. br. 1. t. 2. Uredbe) jer obveza plaćanja pristojbe za navedenu sudsku radnju sukladno odredbi čl. 4. st. 2. ZSP-a nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Tužitelju također nije priznat zatraženi trošak za sastav odgovora na protutužbu jer je tuženik već u odgovoru na tužbu podnio protutužbu te se tužitelj podneskom od 19. travnja 2022. kojim se očitovao na odgovor na tužbu te za sastav kojeg mu je priznat zatraženi trošak, mogao očitovati i na navode iz odgovora na tužbu. Dakle, tužitelju nije priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 553,09 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u t. III. izreke rješenja.

32. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

Zagreb, 27. listopada 2025.

SUDAC:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.