Poslovni broj: P-5583/2023-28

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćnici Jeleni Nujić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320, 51000 Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupana po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. listopada 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, istoga dana,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 2., 7. Ugovora o kreditu br.2402006-1031262160/51400607-5103445779 od 01.03.2007., sklopljenog između tužitelja SV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, solemniziranog po Javnom bilježniku Ranki Spevec 01.03.2007.g. pod brojem OV-2899/2007.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, isplatiti tužiteljici HV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od ukupno 8.388,37 EUR tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate na slijedeće iznose:

- na iznos od 5,61 EUR s kta od 05.03.2008.

- na iznos od 4,78 EUR s kta od 08.04.2008.

- na iznos od 15,49 EUR s kta od 14.10.2008.

- na iznos od 5,50 EUR s kta od 02.12.2008.

- na iznos od 33,65 EUR s kta od 03.01.2009.

- na iznos od 35,01 EUR s kta od 04.02.2009.

- na iznos od 37,73 EUR s kta od 04.03.2009

- na iznos od 31,86 EUR s kta od 02.04.2009.

- na iznos od 32,69 EUR s kta od 05.05.2009.

- na iznos od 26,60 EUR s kta od 02.06.2009.

- na iznos od 20,53 EUR s kta od 03.07.2009.

- na iznos od 23,60 EUR s kta od 05.08.2009.

- na iznos od 27,12 EUR s kta od 03.09.2009.

- na iznos od 22,87 EUR s kta od 06.10.2009.

- na iznos od 22,48 EUR s kta od 04.11.2009.

- na iznos od 26,41 EUR s kta od 05.12.2009.

- na iznos od 32,83 EUR s kta od 05.01.2010.

- na iznos od 38,55 EUR s kta od 06.02.2010.

- na iznos od 38,15 EUR s kta od 05.03.2010.

- na iznos od 52,25 EUR s kta od 03.04.2010.

- na iznos od 46,06 EUR s kta od 04.05.2010.

- na iznos od 50,65 EUR s kta od 03.06.2010.

- na iznos od 80,29 EUR s kta od 03.07.2010.

- na iznos od 63,53 EUR s kta od 05.08.2010.

- na iznos od 93,65 EUR s kta od 04.09.2010.

- na iznos od 80,12 EUR s kta od 06.10.2010.

- na iznos od 67,71 EUR s kta od 06.11.2010.

- na iznos od 93,24 EUR s kta od 03.12.2010.

- na iznos od 115,01 EUR s kta od 04.01.2011.

- na iznos od 103,88 EUR s kta od 02.02.2011.

- na iznos od 107,32 EUR s kta od 02.03.2011.

- na iznos od 97,99 EUR s kta od 02.04.2011.

- na iznos od 99,03 EUR s kta od 02.05.2011.

- na iznos od 124,70 EUR s kta od 02.06.2011.

- na iznos od 129,44 EUR s kta od 02.07.2011.

- na iznos od 162,09 EUR s kta od 02.08.2011.

- na iznos od 157,48 EUR s kta od 02.09.2011.

- na iznos od 131,85 EUR s kta od 02.10.2011.

- na iznos od 126,59 EUR s kta od 02.11.2011.

- na iznos od 124,86 EUR s kta od 02.12.2011.

- na iznos od 131,26 EUR s kta od 02.01.2012.

- na iznos od 138,41 EUR s kta od 02.02.2012.

- na iznos od 138,57 EUR s kta od 02.03.2012.

- na iznos od 134,11 EUR s kta od 02.04.2012.

- na iznos od 135,58 EUR s kta od 02.05.2012.

- na iznos od 138,33 EUR s kta od 02.06.2012.

- na iznos od 135,71 EUR s kta od 02.07.2012.

- na iznos od 132,70 EUR s kta od 21.08.2012.

- na iznos od 132,62 EUR s kta od 06.09.2012.

- na iznos od 129,53 EUR s kta od 05.10.2012.

- na iznos od 134,76 EUR s kta od 07.11.2012.

- na iznos od 131,87 EUR s kta od 07.12.2012.

- na iznos od 136,03 EUR s kta od 05.01.2013.

- na iznos od 130,10 EUR s kta od 07.02.2013.

- na iznos od 131,31 EUR s kta od 06.03.2013.

- na iznos od 136,39 EUR s kta od 09.04.2013.

- na iznos od 128,99 EUR s kta od 08.05.2013.

- na iznos od 121,62 EUR s kta od 08.06.2013.

- na iznos od 120,31 EUR s kta od 09.07.2013.

- na iznos od 122,71 EUR s kta od 03.08.2013.

- na iznos od 126,64 EUR s kta od 06.09.2013.

- na iznos od 132,36 EUR s kta od 05.10.2013.

- na iznos od 129,63 EUR s kta od 05.11.2013.

- na iznos od 132,09 EUR s kta od 05.12.2013.

- na iznos od 131,98 EUR s kta od 06.01.2014.

- na iznos od 120,10 EUR s kta od 08.02.2014.

- na iznos od 122,00 EUR s kta od 06.03.2014.

- na iznos od 119,39 EUR s kta od 06.04.2014.

- na iznos od 118,90 EUR s kta od 08.05.2014.

- na iznos od 117,22 EUR s kta od 08.06.2014.

- na iznos od 118,62 EUR s kta od 09.07.2014.

- na iznos od 123,04 EUR s kta od 12.08.2014.

- na iznos od 123,40 EUR s kta od 12.09.2014.

- na iznos od 123,05 EUR s kta od 08.10.2014.

- na iznos od 127,52 EUR s kta od 11.11.2014.

- na iznos od 128,65 EUR s kta od 13.12.2014.

- na iznos od 129,03 EUR s kta od 10.01.2015.

- na iznos od 129,33 EUR s kta od 11.02.2015.

- na iznos od 129,33 EUR s kta od 11.03.2015.

- na iznos od 129,33 EUR s kta od 12.04.2015.

- na iznos od 129,33 EUR s kta od 12.05.2015.

- na iznos od 129,33 EUR s kta od 06.06.2015.

- na iznos od 129,33 EUR s kta od 08.07.2015.

- na iznos od 129,33 EUR s kta od 07.08.2015.

- na iznos od 129,33 EUR s kta od 10.09.2015.

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, isplatiti tužiteljici HV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od ukupno 5.241,74 EUR kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23.01.2016. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu glavnice od 106,31 € s osnova manje plaćenih anuiteta tekućem na pojedinačne iznose u razdoblju od 02.05.2007. do 02.10.2008. odnosno od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

V. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320, 51000 Rijeka, Jadranski trg 3a, naknaditi tužiteljici HV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] parnični trošak u iznosu od 3.039,24 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.10.2025.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu pod brojem 2402006-1031262160/51400607-5103445779 od 01.03.2007., a na namjena kredita je stambeni kredit. Kredit je solemniziran kod javnog bilježnika Ranke Spevec pod poslovnim brojem OV-2899/07, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 116.703,85 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovorena je kamatna stopa od 4,5 % godišnje.

2. U predmetnom Ugovoru ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužitelja.

3. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj: Pž- 6632/2017 od 14.06.2018.g. u toč. 3. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19), a identična je i odredba čl. 138. a ranijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene.

5. Tužitelj navodi da je između stranaka sklopljen i Dodatak ugovora o kreditu dana 22.01.2016.g. pod uvjetima propisanim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/2015), kojim dodatkom ugovora je provedena konverzija kao da je od početka bio sklopljen ugovor u eurima.

6. Tužitelj tvrdi da mu tužena prilikom utvrđivanja manje uplaćenog iznosa po osnovi pretplate po valuti i kamati koju je učinio do tada nije priznala sve pretplaćene iznose već je priznala pretplatu koja je manja od stvarno izvršene pretplate.

7. Tužitelj se poziva na presudu suda EU C-118/2017 prema kojoj presudi tužitelj ima pravo na potpunu restituciju i uspostavu prava na povrat koristi s ciljem da se uspostavi takva pravna situacija kao da nepoštene odredbe nisu niti postojale.

8. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj na ime učinjenih preplata temeljem preplate po valutnoj klauzuli potražuje iznos od 8.388,37 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka s zateznom kamatom, te na ime ukupno više obračunate glavnice potražuje iznos od 5.241,74 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23.01.2016. pa do isplate. Nadalje tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 06.12.2024. postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tražeći samo naknadu na ime zakonske zatezne kamate na tečajne razlike, pa s tog osnova za slučaj da sud ne prihvati prvopostavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev traži na ime kamata na tečajne razlike iznos glavnice od 2.820,42 €.

9. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare tražbine držeći da se u konkretnom slučaju ima primijeniti trogodišnji zastarni rok.

10. Nadalje, navodi da nije sporno da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu, mijenjao kamatnu stopu, međutim potrebno je u ovom postupku utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno, je li tužitelju nastala šteta. Tuženik tvrdi da se u postupku kolektivne zaštite potrošača na općenit i apstraktan način ispitivalo je li određeno postupanje trgovaca protivno odredbama o Zaštiti potrošača ne ulazeći u konkretno ispitivanje pojedinačnih slučajeva. U predmetu Potrošač utvrđeno je da ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke nije u skladu sa odredbama o zaštiti potrošača, ali u tom postupku nisu izvođeni dokazi radi ocjene jesu li banke pa tako i tuženik doista i zloupotrebljavale te odredbe na štetu potrošača. Ovo jasno proizlazi iz obrazloženja navedene presude Visokog trgovačkog suda iz koje se dade razumjeti da nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke predmetnu odredbu koristile sukladno načelu savjesnosti i poštenja, ali to nije bilo predmetom ispitivanja u postupku kolektivne tužbe imajući u vidu njen apstraktni i preventivni karakter.

11. Promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovora o kreditu koja je učinjena po tuženiku nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, sukladno svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik nije niti imao obvezu ugovarati egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjene ugovorne kamate. Nije sporno da je tuženik koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava.

12. Osim toga tuženik se i poziva na tržišne prilike, budući je rizik banaka koje su davale kreditne plasmane u RH bio veći od europskog tržišta, pa su stoga strane banke u RH hrvatskim državljanima naplaćivale veće kamatne stope, a koje su mogli naplaćivati jer su im to dopuštali pozitivni propisi.

13. Konačno navodi da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom, a što je među strankama neprijeporno, pa stoga tužitelju ne pripada zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopio ugovor s fiksnom kamatnom stopom.

14. Nadalje tuženik osporava da je valutna klauzula kao ugovorna odredba ništetna. Poziva se na odredbu čl. 84. ZZP/03 koja odredba propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. U prilog svom shvaćanju poziva se na presudu VSRH Revt-249/14 od 09.04.2015.g. i na presudu Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od 20.09.2017.g. Tuženik drži da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnim ugovorima o kreditu bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i stoga ista ne može biti podvrgnuta testu poštenja.

16. Tuženik drži da se procjena razumljivosti, uočljivosti i jasnoće pojedine odredbe Ugovora ima ocjenjivati od slučaja do slučaja pa je tako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze.

17. Predmetni Ugovori o kreditu su solemnizirani kod Javnog bilježnika pa je stoga Javni bilježnik dužan po Zakonu prije solemnizacije rastumačiti tuženiku ugovorne odredbe.

18. Nadalje tuženik ističe da je predmetni Ugovor o kreditu konvertiran sukladno ZID ZPK/15, pa slijedom toga su tim Ugovorom o konverziji stranke isključivo po izboru tužitelja riješio sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan Zakonom.

19. Naime, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu je došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR, došlo je do promjene kamatne stope od datuma sklapanja Ugovora do sklapanja Dodatka ugovoru pa i ubuduće, utvrđen je preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u eurima, te sporazum o raspolaganju preplatom odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa.

20. Stoga kako je između stranaka provedena konverzija kojoj je tužitelj dobrovoljno pristupio ne postoji njegova tražbina, pa tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik u tijeku postupka navodi da je obračun po konverziji valjan i ispravan, te da je provedenom konverzijom Ugovora o kreditu tužitelj u cijelosti obeštećen na način da su mu priznati svi iznosi preplata temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, pa s obzirom da je tuženik tužitelju prilikom provođenja konverzije priznao preplatu temeljem kredita predlaže da sud tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije uz naknadu troškova postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

21. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja s osnova razlike u tečaju, te navodi da je to procesnopravni prigovor kojim tuženik ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala ili da postoji, nego tuženik ističe uvjetno postojanje svoje tražbine ukoliko sud ocjeni osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, te u tom slučaju tuženik zahtjeva od suda da presudom izvrši prijeboj tih uzajamnih tražbina.

22. Stoga tuženik prigovorom radi prebijanja od dana 05.11.2024. traži da sud presudom utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu glavnice od 106,31 € te taj iznos potražuje zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose.

23. Konačno tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka.

21. U dokaznom postupku sud je pročitao Dodatak ugovora o kreditu od dana 22.01.2016. (list 11-15 spisa), Ugovor o kreditu od 01.03.2007. (list 16-22), zk. izvadak i javnobilježničku ovjeru (list 23-28), pregled prometa po kreditu (list 29-43), otplatni plan za kredit (list 44-51), izračun konverzije kredita (list 52-55), pregled plaćenih anuiteta (list 56-61), pročitani su uvjeti banke za kredite koje je nudila u to vrijeme (list 107-109), zahtjev za promjenu uvjeta kredita (list 115-117), obavijest o izračunu konverzije kredita (list 166-173), izračun banke za potrebe konverzije (list 174-178), te dokumentaciju koja se odnosi na informacije o konverziji kredita kao i neke činjenice u svezi kredita u CHF (list 174-236), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku RUČEVIČ VJEŠTAČENJA d.o.o. (list 322-331), saslušan je tužitelj kao stranka (list 373- 375).

23. Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, dočim nije osnovan istaknuti prigovor radi prebijanja.

24. Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu između stranaka dana 01.03.2007.g. kojim Ugovorom o kreditu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 116.703,85 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF banke važećem na dan korištenja kredita, a kamatna stopa je ugovorena 4,50% godišnje, a rok otplate kredita iznosi 30 godina, a otplaćuje se u 360 anuiteta.

25. Nije sporno niti da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenjala jednostranom odlukom banke, nije sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na početni tečaj koji je postojao u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Nije sporno da je predmetni Ugovor konvertiran sukladno odredbi ZID ZPK/2015 dana 22.01.2016.

26. Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

27. Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi. Prijeporno je, je li tužitelj provedenom konverzijom u cijelosti obeštećen s osnova preplate temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule i prijeporno je, je li tužitelj potrošač.

28. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

29. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik).

33. Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

34. Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

35. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

36. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

37. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

38. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

39. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

40. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

41. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

42. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

43. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

44. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 1. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

45. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

46. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

47. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

48. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl.- 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP/03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

49. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 8. Ugovora o kreditu.

50. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

51. Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

52. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

53. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

54. Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

55. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 S i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

59. Radi toga sud je utvrdio ništetnim dijelove odredaba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, te odlučio kao u toč. I. izreke.

60. Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od 20.03.2018.g. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

61. Kako je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 14.06.2018. donošenjem presude VTS-a Pž- 6632/17, počeo je toga dana teći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 07. lipnja 2023.g. to nije nastupila zastara tražbine tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu, jer je za valutnu klauzulu zastara je nastupila 14.06.2023.g.

62. U odnosu na nesporno provedenu konverziju ( sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK ) ) ovaj prvostupanjski sud pronalazi kako sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.

63. Ovo stoga jer suprotno stajalište ne proizlazi niti iz samih odredaba ZIDZPK –a kao niti iz odredaba ZZP-a u pogledu zaštite potrošača odnosno općih odredbi ZOO-a. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate ( u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu. Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka ( tj. kada je potrošač pristao na konverziju ) potrebno je utvrditi kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

64. Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od metodologije koja je potpuno različita od one primijenjene u ovom postupku ( tj. glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope). Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da:

„Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR .“ Dakle, kako provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da zakon temeljem kojeg je konverzija provedene nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

65. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

66. Naime cilj ZID ZPK iz 2015.g. nije bio obeštetiti tužitelja kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih Ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.09.2015.g. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30.09.2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti euro i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom na način da je ona opet promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi".

67. Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije koju je dao ZID ZPK iz 2015.g. u odredbama toga Zakona odnosno čl. 19.c. kojom odredbom je propisan način izračuna konverzije kredita, te je st. 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i dan je način izračuna u toč. 1.,2.,3. i 4. tog članka.

68. Ono što je banka stvarno napravila i kako je provedena konverzija je to da je banka zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30.09.2015.g. smatrala početnom glavnicom. Da bi banka mogla napraviti konverziju, ona je napravila projekciju kredita u eurima kakav bi taj kredit izgledao da je otpočetka bio u eurima, što znači stabilna valuta koju štiti HNB i gdje se ne mijenja tečaj, ali je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja je u isto vrijeme bila na eurske kredite.

69. Znači banka je smatrala početnom glavnicu onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30.09.2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30.09. 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu.

70. Dakle banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu.

71. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos.

72. Kako je već rečeno cilj ZID ZPK/15 nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u Euru, a niti jednom jedinom odredbom ZID ZPK/19 nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF-u.

73. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge- izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je riječ kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva kojima se potražuju preplaćeni tečaj, kamata i zatezne kamate.

74. Aneksima / sporazumima / dodacima kojima je konverzija provođena reguliran je samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečajnih razlika za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva radi čega tužitelj ima pravo na preplatu po kamati i valuti iako je kredit konvertiran.

75. Pregledom Dodatka ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom.

76. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava.

77. Stoga tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa koje je utužio ovom tužbom.

78. Da tužitelj nije obeštećen za preplatu u odnosu na valutnu klauzulu, a i u odnosu na početnu glavnicu, valja navesti da je VSRH donio rješenje pod brojem Rev-1096/2022 od dana 08.11.2022. kojim je zauzeto shvaćanje da sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je utvrđena konverzija kredita ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa ako takva razlika postoji bez obzira što je provedba konverzije izvršena sukladno ZID ZPK / 15 o čemu je zauzeo svoj stav VSRH u odluci broj Rev 2868/2018 od 12.02.2019.

79. Stoga tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa koje je utužio ovom tužbom.

80. Konačno tuženici u čitavom nizu predmeta plasiraju tezu da je tužitelju prilikom konverzije nešto isplaćeno i da je on na nekom imaginarnom dobitku, a što je potpuno netočno i ne odgovara činjeničnom stanju kojeg se lako utvrđuje provedenim vještačenjem.

81. Temeljne postavke o posljedicama ništetnosti promjenjive kamatne stope (PKS) i valutne klauzule CHF, vezano za konvertirane CHF kredite, su sljedeće:

- Ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF, vrijedi od početka ugovornog odnosa, pa tako i na dan konverzije.

- Budući da su, kako na početku ugovornog odnosa, tako i na dan konverzije bili ništetni i promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula CHF, to znači da uopće nije postojala glavnica u CHF iznosima, nego je na dan konverzije jedina postojeća glavnica bila ona na koju nije utjecao niti rast tečaja, niti rast kamata.

- Za glavnicu s izuzećem ništetnih odredaba bilo je potrebno uplatiti samo iznose anuiteta utvrđene na dan realizacije svakog pojedinačnog CHF kredita, pa onda nije bilo moguće u konverziji iskoristiti nikakve preplate kamata i tečaja da bi se zatvarala nekakva euro glavnica koja je, dapače, i dalje bila veća od pravilno utvrđene glavnice bez utjecaja rasta tečaja i rasta kamata, a i novi anuiteti i dalje su bili veći od početno utvrđenih anuiteta.

82. Ravnoteža prava i obveza ne znači da se potrošači u kreditima sa švicarcima svedu na potrošače s euro kreditima nego ravnoteža prava i obveza znači da se ništetne ugovorne odredbe izuzmu bez zamjene drugima, a to bi značilo da otpočetka ugovornog odnosa, pa tako i na dan konverzije vrijede samo početne postavke, početna glavnica u kunama i početna kamatna stopa koja je ugovorena u Ugovoru, pa tako i na dan konverzije vrijedi samo preostala glavnica do koje se stiže primjenom početne kamatne stope i početnog kunskog iznosa kredita, dok sve plaćeno iznad toga pripada potrošaču zajedno sa zateznim kamatama. Pretvaranjem CHF kredita u euro kredit, ta ravnoteža nije uspostavljena nego je stvorena neravnoteža u odnosu na početne postavke bez ništetnih odredaba.

83. U konkretnom slučaju je sud i financijskim vještačenjem provjerio da te ravnoteže nema, jer nije konvertirana početna glavnica nego zatečena glavnica koja je u sebi sadržavala sva ništetna povećanja kamatne stope i sva ništetna povećanja tečaja CHF-a i još je utvrđena preplata.

84. Nepoštenje tuženika se još jednom potvrđuje sa njegovim zahtjevom da se njemu prizna ono što je tužitelju morao priznati primjenjujući striktno odredbe ZID ZPK, jer tuženik priznavajući preplatu u konverziji nije ništa priznao niti dao od svojega, već su to sve preplate koje su sadržane u preplati temeljem kamatne stope. Kao što je već navedeno u ovoj presudi ništetnost valutne klauzule je utvrđena tek 2018., a 2015. su bile ništetne tek kamatne stope.

85. Da je tome tako proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o. koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je banka tužitelju s osnova otplaćene glavnice odnosno preostale glavnice za isplatu obračunala 5.241,74 € manje nego što bi to bilo da je konvertirana početna glavnica. Stoga kako je konvertirana zatečena glavnica koja je u sebi sadržavala sve ništetne preplate tužitelj je ostao u obvezi otplatiti veći iznos na ime razlike u glavnici od 5.241,74 €, a taj iznos pripada tužitelju kako je sud i do sada detaljno obrazložio da provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža prava i obveza jer utvrđenja iz parnice Potrošač ne dopuštaju da se potrošači u kreditima sa švicarcima svedu na potrošače s euro kreditima već se potrošačima koji su dignuli kredite vezano za valutu CHF imaju priznati sve do tada stvarno učinjene preplate jer jedino u tom slučaju je moguće uspostaviti ravnotežu.

86. Nadalje iz nalaza i mišljenja vještaka RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o. čija je zadaća bila utvrditi koliko je tužiteljica preplatila kredit zbog korištenja valutne klauzule vezane za CHF, te koliko je tužiteljica više obvezana na plaćanje po kreditu temeljem preostale glavnice sud je utvrdio da je tužiteljica dignula kredit dana 01.03.2007., da je isplaćeni iznos iskazan u protuvrijednostima u euru iznosio 70.239,16 €, da je početna kamatna stopa iznosila 4,50%, da je tijekom trajanja ugovornog odnosa kamata povećavala, a poslije se smanjivala, ali se smanjivala te se kroz razdoblja mijenjala da je tužitelj s osnova razlike anuiteta od dospijeća prve obveze 01.05.2007. do izračuna konverzije na dan 30.09.2015. preplatila 8.388,37 €. Vještak je izvršio i izračune s osnova manje plaćenih iznosa u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 01.05.2007. do izračuna konverzije 30.09.2015., te je utvrdio da je tužiteljica manje platila temeljem Ugovora o kreditu u odnosu na početni anuitet u svoti od 106,31 €. Konačno kako je već rečeno vještak je izračunao i iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30.09.2015.), te je utvrdio da je tuženik tužiteljici više obračunao glavnicu u odnosu na iznos stvarno preostale glavnice u svoti od 5.241,74 €.

87. Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala primjedaba, a tuženik nije prigovarao samom matematičkom izračunu vještaka, ali iznosi brojne pravne prigovore, te poglavito ostaje kod istaknutog prigovora radi prebijanja navodeći da njegov zahtjev nije u zastari, te da je tužitelj dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni iznos anuiteta.

88. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je dan stručno i nepristrano, na temelju provedenih izračuna i uvida u cjelokupnu dokumentaciju. Obzirom da je vještak provedenim izračunima utvrdio preplatu po kamati i po valuti, kao i koliko iznosi preplata glavnice odnosno koliko je banka više obračunala nedospjelu glavnicu kredita, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je dan stručno i nepristrano i na temelju provedenih izračuna. Temeljem tog nalaza i mišljenja sud je sa sigurnošću utvrdio visinu tražbine tužiteljice.

89. Stoga je sud temeljem vještačenja kako je već navedeno utvrdio osnovanost i visinu tražbine tužitelja.

90. Radi ostvarivanja načela jednakosti u oružju sud je saslušao tužiteljicu kao stranku. Tužiteljica SV saslušana kao stranka iskazala je da je 2007. sklopila s bankom Ugovor o kreditu kojemu je namjena bila stambeni kredit. Glavnica koju je podignula, a izražena u valuti euro je predstavljala svotu od 78.000,00 €. Želi reći da je na dan konverzije kredita ostala dužna neotplaćenu glavnicu kredita u svoti od 63.319,67 € i ta glavnica je iznosila toliko nakon 10 godina kontinuiranih plaćanja anuiteta kredita koji su od početnog anuiteta od 2.600,00 kn veći dio kroz tih deset godina iznosila 4.100,00 kn. U banci su joj rekli da nema kreditnu sposobnost za valutu euro, ali ima za valutu CHF. Tako joj je u banci prezentirano da ne može dobiti cca. 78.000,00 € u eurima, ali može dobiti preračunato u CHF-u taj isti iznos u svoti od 116.703,85 CHF-a ( a što je protuvrijednost za 78.000,00 €). U banci su joj rekli da je to sve isto, da je CHF jednako siguran kao i euro, a osim toga CHF je sigurna valuta i u svakom slučaju je sve to bitno povoljnije za nju. Niti u jednom trenutku nije bila upozorena da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Nije bila upozorena da se radi o špekulativnoj valuti. Nije bila upozorena da može doći do naglog porasta tečaja CHF-a. Nije bila upozorena da će joj anuiteti porasti skoro za duplo, a što se i dogodilo. Štoviše rekli su joj da je to jako za nju povoljno. Za predmetni kredit joj je bio potreban jamac i sudužnik, kao i hipoteka. Erste banka je inače bila njezina poslovna banka i kada je otišla u banku tražila je kredit u eurima, ali kako je već iskazala rekli su da nema kreditnu sposobnost za euro već samo za CHF. Ponudili su joj unaprijed napisani Ugovor u kojem su oni odredili i kamatnu stopu i nije bilo nikakve mogućnosti pregovora oko pojedinih odredaba kredita. U tijeku otplate kredita godine 2011. rodila je drugo dijete, te joj je porodna naknada iznosila 2.500,00 kn. Otišla je u banku tražeći da joj pomognu riješiti taj problem bilo kako jer joj je naknada za porodni bila 2.500,00 kn, a anuitet 4.100,00 kn, međutim u banci su to odbili i rekli su da se snađe kako zna. Također su joj rekli da moratorij nije povoljan za nju, jer se radi o anuitetnoj otplati koja u sebi sadrži i kamatu i glavnicu. Za vrijeme moratorija otplaćuje se kamata, a po prestanku moratorija se počinje na onom mjestu gdje se stalo sa otplatom i ponovo se plaća i glavnica i kamata pa su joj savjetovali da to nije povoljno za nju. Kada je promijenjen Zakon da se kredit u CHF-u može konvertirati u eurski kredit, otišli su u banku.

91. O tom novom Ugovoru nije imala mogućnosti pregovarati, banka joj je rekla da je tako po Zakonu i da ona njoj nudi takvu konverziju jer ju na to obvezuje Zakon, ali joj niti u jednom trenutku banka nije ostavila nikakav prostor da bi mogli pregovarati, već je banka samo navela da ona ispunjava svoju zakonsku obvezu po ZID ZPK i da ona prihvaća ono na što je banku prisilio Zakon. Ovaj Dodatak ugovora o kreditu je sklopljen s jednostrano promjenjivom kamatnom stopom koju je banka odredila, te je kamatna stopa sa 3,23% od strane banke povećana na 5,12%. Ni na koji način nije bilo ugovoreno da će ona biti obeštećena za do tad preplaćene iznose po kamati i valuti. Ništa od toga joj nije u banci objašnjeno niti predočeno. Prilikom konverzije ona nije imala mogućnosti utjecati na bilo kakav izračun, a niti je stručna osoba za te izračune i banka joj nije ponudila nikakvog revizora koji bi joj mogao pomoći u donošenju informirane odluke. Stoga je ona oštećena zbog preplate u valuti i zbog preplate po kamati, a oštećena je i zato jer joj banka ništa nije od preplata priznala, a ona se nije odrekla bilo kakvog traženja preplata po valuti ili traženja po kamati kao i s osnova preplaćene glavnice. Banka joj je jedino malo nešto priznala za ubuduće u eurskom kreditu ali nikakvog obeštećenja od strane banke nije bilo. Tužiteljica je Dodatak ugovora o kreditu sklopila zato da joj bude lakša otplata, da stane povećanje tečaja, a ne zato da bi ona time ostvarila neku posebnu korist. Predmetni kredit još uvijek otplaćuje. Navodi da ona u trenutku konverzije nije dobila nikakav iznos novaca na svoj račun da bi ona bila na bilo koji način obeštećena. Nije iznajmljivala stan kojeg je kupila predmetnim kreditom.

92. Ugovor o kreditu je pročitala i vidjela je da je ugovorena valuta CHF, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da je rok otplate 30 godina odnosno 360 anuiteta. Sama je uplaćivala anuitete kredita. Nakon konverzije su joj anuiteti manji i sada iznose 403,00 €.

93. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice saslušane kao stranke.

94. Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

95. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

96. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

97. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

98. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja i zahtjev tuženika da sud utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužiteljicu u iznosu glavnice od 106,31 € s osnova manje plaćenih anuiteta, valja navesti da je istaknuti prigovor neosnovan. U odnosu na taj prigovor valja navesti da je i o tom pitanju zauzeo stav VSRH – prošireno Vijeće u odluci Rev-549/23 od 18.12.2023. gdje prošireno Vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne.

100.Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO.

101. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

102. Kod toga prošireno vijeće ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP.

103.Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a.

104.U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

105. Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

106.Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tužene stranke, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

107.U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja od 05.11.2024. kojim tuženik traži da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja i to s osnova preplate temeljem valutne klauzule u iznosu glavnice od 106,31 CHF-a, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate valja istaći da se radi o neosnovanom prigovoru radi prebijanja.

108.Za isticanje procesnog prigovora radi prebijanja potrebno je da se radi o istovrsnim, dospjelim i uzajamnim tražbinama koje ne smiju biti zastarjele.

109.Utvrđenja iz parnice Potrošač nisu stipulirana u korist banaka, već samo u korist potrošača, pa kako je tražbina tuženika u cijelosti zastarjela 2013.g., to se ne može staviti u prijeboj zastarjela tražbina obzirom da tužitelj ističe prigovor zastare.

110.Tuženik prema tužitelju nema tražbinu koja bi bila istovrsna, dospjela i uzajamna jer tužitelj niti je nepošten stjecatelj, niti je išta stekao plaćajući po nižoj kamatnoj stopi da bi se tim iznosima trebala umanjivati njegova tražbina, pa je istaknuti prigovor radi prebijanja neosnovan, a tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji radi čega je sud odlučio kao u toč. IV. izreke presude.

111. Nadalje nakon provedenog vještačenja i nakon što je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva navodeći da je tužbom potraživan iznos od 8.258,98 €, a nakon provedenog vještačenja potražuje iznos od 8.388,37 €. Stoga kako je učinjena preinaka nakon zaključenja prethodnog postupka tuženik se takvoj preinaci protivi, a isto tako ističe prigovor zastare za preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

112.Istaknuti prigovor tuženika da preinaka tužbe nije dopuštena je neosnovan zato što je prema shvaćanju VSRH izraženom u presudi Rev -254/24 od 23. travnja 2024. jasno navedeno da kada je vjerovnik prije isteka zastarnog roka podnio tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, ali je tijekom postupka temeljem iste činjenične osnove preinačio tužbu povećanjem postojećeg generički određenog zahtjeva, u navedenim okolnostima i u pogledu razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već s podnošenjem tužbe.

113.Ova presuda je u cijelosti identična pravnom shvaćanju VSRH glede preinake s druge Sjednice građanskog odjela od 27.05.2024. pod brojem Su-IV-123/2024-5 koje glasi "U slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

114. Konačno u predmetima CHF dopuštena je preinaka tužbe jer je dana 26. studenog 2021.g. VSRH donio Zaključak pod brojem Su-IV-162/21 u kojem je navedeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

115. Stoga je sud temeljem provedenog dokaznog postupka kako je već navedeno utvrdio osnovanost i visinu tražbine tužitelja.

116. Radi toga je sud tužitelju dosudio zatražene iznose glavnica na ime preplate temeljem valutne klauzule u svoti od 8.388,37 €, s zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a po mjesecima i s dospijećem kako je to navedeno u toč. II. izreke presude.

117.Isto tako sud je tužiteljici na ime preplate na ime razlike glavnice koju je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice dosudio iznos od 5.241,74 €, te odlučio kao u toč. III. izreke presude.

118. Navedene iznose sud je tužitelju dosudio temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo.

119. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

120. Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos.

121. Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

122. Osim toga odredbom čl. 323. ZOO-a, propisana je posljedica ništetnosti pa je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

123. Dospijeće svakog pojedinog iznosa određeno je prema datumu plaćanja svakog pojedinog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

124. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 277. st. 1. ZOO-a, po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), prema čl. 29. st. 2. ZOO- a, po Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a uvećano za tri postotna poena i na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

125. Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

126. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, troška zastupanja na 3 ročišta (03.07.2024., 19.05.2025. i 27.10.25.), svako po 250 bodova i troška sastava 2 podneska (06.12.2024. i 28.04.2025.), svako po 250 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

127. Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 1350 bodova / 2.700,00 €.

128. Ovom iznosu pribrojen je trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 250,00 €. Ovom iznosu pribrojen je trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 89,24 € temeljem Zakona o sudskim pristojbama.

129. Sud nije odlučivao o zatraženom trošku sudske pristojbe na presudu iz razloga što je dana 20.05.2023 stupio na snagu novi Zakon o sudskim pristojbama (" Narodne novine" 118/18 i 51/23) koji izričito propisuje u čl. 11. st. 1. toč. 20., da su Potrošači ex lege oslobođeni troška sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, radi čega tužitelj nije u obvezi plaćati sudske pristojbe.

130. Radi navedenog sud je tužitelju dosudio ukupni parnični trošak u svoti od 3.039,24 €.

131.Sud tužitelju nije dosuđivao trošak 25% PDV-a jer punomoćnik tužitelja nije u sustavu PDV-a kako je navedeno u troškovniku.

132. Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

133. Radi navedenog odlučeno je kao u točkama I. do V. izreke presude.

U Zagrebu, dana 27. listopada 2025. godine

Sutkinja:

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- pun tužitelja

- pun tuženika