REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5987/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja BN iz [adresa], Alter Postweg 99, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 19. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika odvjetnika Frane Bazine te zamjenice punomoćnice tuženika odvjetničke vježbenice ĐN, dana 27. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu broj 016- 2848/2006 zaključenog između tužitelja BN, kao korisnika kredita, i tuženika Addiko Bank d.d., kao kreditora, u dijelu koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75% iznosa kredita".

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.273,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 888,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. listopada 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬

‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužitelj je 9. listopada 2024. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditorom 12. prosinca 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 016-2848/2006 kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 136.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita s rokom otplate od 30 godina. Nadalje je naveo da je u odredbi čl. 5./TROŠKOVI predmetnog Ugovora ugovorena naknada u visini od 2,75% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prije isplate kredita. Pojasnio je da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati, odnosno platiti, kako bi mogao dobiti traženi kredit, te je naveo da mu je tuženik na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) naplatio iznos od 2.273,82 EUR (2,75% od iznosa kredita). Tužitelj je još istaknuo da se radi o tipskom Ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Stoga smatra da je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade ništena. Tužitelj je, također, naveo da je sporna odredba umetnuta u predmetni Ugovor o kreditu, te da ga tuženik nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Istaknuo je da mu je sve bilo ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi" na način da je na potpis dobio unaprijed pripremljen Ugovor, te da mu tuženik nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, niti mu prikazao na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Osim toga tužitelj je naveo da je odredba koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita bila sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, te da se o toj odredbi s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo i da nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Stoga tužitelj smatra da mu je takvom odredbom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, te da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

2. Slijedom navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu broj 016-2848/2006, zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, u dijelu koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75% iznosa kredita". Istim tužbenim zahtjevom tužitelj, nadalje, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 2.273,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. siječnja 2007. pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Nadalje je naveo da je u Ugovoru jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno da se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75% iznosa kredita, te da stoga sporna odredba čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti. Isto tako je naveo da predmetna odredba gramatički razumljiva, te da ispunjava i uvjet predvidljivosti i da je davala mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Tuženik je, također, istaknuo da je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti te da je ista omogućavala tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Još je naveo i da je način na koji je predmetna odredba napisana davao tužitelju mogućnost da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora o kreditu, pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 2,75%. Tuženik je, također, naveo da je prilikom odobravanja kredita imao troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, te da troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik, naime, smatra da ima pravo naplatiti usluge koje pruža jer se financira upravo kroz naknade, a zbroj svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Tuženik je isto tako naveo da iz sadržaja Ugovora nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade, već da su troškovi obrade kredita jasno definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu - obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Tuženik je još naveo da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba te da je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Tuženik je još naveo da je nejasno zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena, a s obzirom na to da je tuženik o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora o kreditu, i upozorio ga na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. Tuženik nastavno smatra da su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, jer t akva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas, pri čemu je dodao da je i Sud Europske unije u svojoj praksi zauzeo stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Tuženik je podredno naveo da sve i da je predmetna odredba ništetna, da tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost s obzirom na to da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a Ugovor je u cijelosti ispunjen. Pored navedenoga, tuženik je prigovorio i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja naknade pa do isplate, a obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, pa tuženik smatra da tužitelj nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora. Tuženik je, konačno, istaknuo i prigovor zastare navodeći da se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove te da je zastarni rok pet godina koji se računa od dana plaćanja. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

4. Na ročištu održanom 19. rujna 2025. tuženik je učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva, odnosno da je tužitelj za obradu predmetnog kredita 16. siječnja 2007. uplatio tuženiku iznos od 2.273,82 EUR. Na istom ročištu tuženik je, također, učinio nespornim da je tužitelj prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate kredita imao status potrošača.

5. Tijekom postupka je izvršen uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 016-2848/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 12. prosinca 2006. (str. 5-15 spisa), presliku dopisa tuženika od 25. siječnja 2024. (str. 18 spisa), presliku isplatnog naloga od 16. siječnja 2007. (str. 20 spisa), presliku pregleda prometa za klijenta (str. 22-26 spisa), saslušan je tužitelj (str. 127 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 19. rujna 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

8. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-2848/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 12. prosinca 2006. u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75% iznosa kredita, te zahtjev za isplatu utuženog iznosa od 2.273,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. siječnja 2007. do isplate. Naime, tužitelj tijekom postupka tvrdi da je navedena odredba nepoštena, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo zbog čega mu je tuženik neosnovano naplatio navedeni iznos od 2.273,82 EUR.

9. Prije svega valja reći da među strankama nije sporno, a i utvrđeno je uvidom u javno dostupni izvadak iz sudskog registra da je tuženik 14. lipnja 2016. promijenio tvrtku/naziv iz Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u Addiko Bank d.d.

10. Nadalje, među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 016- 2848/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 12. prosinca 2006 (str. 5-15 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), da je tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik, isti sklopio s tuženikom, kao kreditorom te da je istim tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 136.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 5,25% dekurzivno godišnje, te da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci i kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika (čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu). Također je utvrđeno da je ugovoren rok otplate kredita od 30 godina od stavljanja kredita u otplatu. pri čemu se mjesečni anuiteti otplaćuju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja (čl. 4. Ugovora o kreditu). Uvidom u Ugovor o kreditu isto tako je utvrđeno da je u odredbi čl. 5./TROŠKOVI, između ostalog ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75% iznosa kredita. Uvidom u Ugovor o kreditu još je utvrđeno da je isti potvrđen kao javnobilježnička isprava od strane javne bilježnice Ilinke Lisonek pod brojem OU- 9/07 dana 4. siječnja 2007. U potvrdi je navedeno da su Ugovor o kreditu, između ostalih, podnijeli na potvrdu tužitelj i punomoćnik tuženika, te da je istima Ugovor pročitan i da su sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz istoga za njih proizlaze i da to odgovora njihovoj volji.

11. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je u bitnom naveo da je predmetni Ugovor zaključio s tuženikom 2006. te je taj kredit podigao za kupnju stana u [adresa], a kredit je zaključio u poslovnici tuženika na Trgu bana Jelačića. Ugovor o kreditu s tuženikom je zaključio na način da je mogao samo prihvatiti sve uvjete tuženika ili ne zaključiti Ugovor o kreditu, te je on te uvjete koji su mu ponuđeni prihvatio. Također je naveo da je kredit podigao uz valutnu klauzulu u valuti CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu s obzirom na to da mu je bio ponuđen samo takav kredit, te mu kredit nije ponuđen u bilo kojoj drugoj valuti. Što se tiče naknade za obradu kredita naveo je da mu je ona naplaćena iz sredstava kredita. Djelatnik tuženika mu nije pojašnjavao pojedine odredbe Ugovora pa tako niti odredbu čl. 5. kojom je ugovorena naknada za obradu kredita niti mu je objasnio na što se naknada odnosi i koliko će točno iznositi. Isto tako je naveo da nije mogao podići kredit bez plaćanja navedene naknade te je morao prihvatiti sve uvjete banke ako je htio zaključiti predmetni Ugovor o kreditu. Iskazao je da je Ugovor o kreditu pročitao prije potpisivanja, te da je razumio odredbe Ugovora i da nije postavljao nikakva posebna pitanja jer mu se tada u Ugovoru nije činilo ništa sporno. Ugovor je ovjerio kod javnog bilježnika, međutim, niti javni bilježnik mu nije ništa posebno govorio o bilo kojoj odredbi Ugovora pa tako niti o odredbi o naknadi za obradu kredita. Još je naveo da mu je odredba čl. 5. bila jasna, ali nije znao što se s njome točno plaća, odnosno na što se točno ta naknada odnosi. Naveo je i da je stan kupljen sredstvima kredita koristio samo za stanovanje, odnosno za osobne potrebe te u njemu nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost. Konačno je naveo da mu nije mogao naknadu smanjiti ili isključiti, odnosno da mu takva mogućnost nije ponuđena.

12. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

13. Slijedom navedenoga, valja reći da je među strankama nesporno, a i proizlazi iz iskaza tužitelja, da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate istog kredita imao svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP).

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje, u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je ništetna odredba čl. 5./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75% iznosa kredita (tzv. ulazna naknada), te ista predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 81. st. 1. ZZP-a i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Ovo stoga što je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, odredba čl. 5./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu, koja visinu naknade za obradu kredita čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda tužitelj je u okviru njegovih sposobnosti i potreba, primijenio svu dužnu pažnju koja se od njega i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne u kojoj je tužitelju, uz obvezu otplata mjesečnih obroka, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to isti nije bio informiran na transparentan i potpuni način te bez koje mu kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim same visine takve naknade (2,75% od iznosa kredita) u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom iznesenog, ovaj sud ocjenjuje da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

16. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je ništetna predmetna ugovorna odredba čl. 5/TROŠKOVI, Ugovora o kreditu u dijelu u kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75% iznosa kredita, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

17. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

18. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratnih troškova obrade kredita (tzv. ulazne naknade) ugovorenog predmetnim Ugovorom o kreditu, te je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

19. Kako je tuženik učinio nespornim, da je tužitelj s osnove naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) tuženiku 16. siječnja 2007. platio iznos od 2.273,82 EUR tako je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznos. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od 17. siječnja 2007. do isplate, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer proizlazi da je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te da ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju. Visina stope zatezne kamate je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

20. Konačno, valja reći da prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako u konkretnom slučaju t. I. ove presude još nije pravomoćna, tako za potraživanje tužitelja nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO- a. Stoga je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora (2.273,82 EUR) i troškovniku stranke, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

22. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 750,00 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 9. listopada 2024. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podneska od 28. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištu 19. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 150,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 69,19 EUR i za presudu u iznosu od 69,19 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 888,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 27. listopada 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬

23. Međutim, tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude s obzirom na to da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga činjenica da je nagrada za pristup na ročište na kojem se objavljuje presuda propisana u Tbr. 9/3 Tarife ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP- a.

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke ove presude.

Zagreb, 27. listopada 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. Frani Bazini uz rješenje za plaćanje pristojbe na presudu u iznosu od 69,19 EUR

2. Tuženiku po odvj. Hrvoju Matiću