REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4372/2025-11

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnja, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 15. listopada 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 27. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3213967240/08 od 25.07.2008. sklopljenog između tužitelja UG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, a koja:

- u dijelu čl. 2. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.''

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati UG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 249,27 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 31.07.2008. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju UG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.204,64 EUR sa zateznim kamatama od dana 27. listopada 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj je 25.07.2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 3213967240/08, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.185,71 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

Odredbom dijela čl. 2. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, među čime je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv. Ulazna naknada).

Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 i čl. 82., alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste.

Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 1.878,13 kn (249,27 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu.

Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita.

Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja.

Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav Vrhovni sud Republike

Hrvatske u predmetu Rev-673/2023-2 od 13.02.2024.:

- toč 26. obrazloženja: ''Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kerditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna.''

- toč. 26.1. obrazloženja: ''To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.''

- dalje u predmetima Revd-1974/2023-2 od 14.06.2023, Revd-1601/2024-2 od 30.04.2024., te u predmetu Rev-1035/2024-2 od 06.11.2024.

- toč. 28. obrazloženja: ''Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke...može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.''

- kao i sud EU i to u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C- 252/19, koje se dostavljaju u privitku.

Tužitelj u nastavku pod toč. IV. tužbe, sukladno čl. 31. st. 2. ZOO-a, uglavničava iznos zakonskih zateznih kamata na glavnicu što sada isto čini glavni zahtjev.

Slijedom svega navedenog tužitelj je ustao ovom tužbom i tužbenim zahtjevom.

Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je tužitelj podneskom od dana 2. srpnja 2025.g. dijelom preinačio, a dijelom povukao dio tužbenog zahtjeva. Tuženik se protivi preinaci te u slučaju prihvaćanja iste ističe prigovor zastare.

Povlačenju se tuženik ne protivi, ali predlaže da Sud tuženiku odredi razmjerni trošak parničnog postupka. Da tuženik ima pravo na naknadu troška za razmjerni dio uspjeha u parnici, a povlačenje tužbe se smatra uspjehom tuženika sukladno članku 158. Zakona o parničnom postupku stava je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci VSRH Rev 1426/2010

„- od kakvog je utjecaja sniženje tužbenog zahtjeva na odluku o parničnom trošku?

O materijalnopravnom pitanju zbog kojeg je podnesena revizija u ovom postupku revizijski sud već je zauzeo pravno shvaćanje u predmetima na koje se poziva revident Revt-35/2004, Rev-402/2004, Rev-521/2005 i dr. Prema zauzetom pravnom shvaćanju u tim predmetima proizlazi da kod odlučivanja o parničnim troškovima treba voditi računa o vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake parnične radnje, te da smanjenje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, a povlačenje tužbe je, makar bilo i djelomično, neuspjeh tužitelja (čl. 158. st. 1. ZPP).“

Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci VSRH Rev 885/2006-2 navodi sljedeće: „Tužiteljica je uspjela u parnici u omjeru koji iznosi 40%, te joj kao opravdan parnični trošak pripada iznos od 6.441,60 kn.

Tuženik je imao trošak sudskih pristojbi na tužbi i presudu u iznosu od 6.700,00 kn, s time da je uspio u protivljenju tužbenom zahtjevu u omjeru od 60% (u kojem je omjeru tuženik uspio u parnici), pa mu kao opravdan parnični trošak pripada iznos od 4.020,00 kn.

Nakon izvršenog prijeboja parničnih troškova tuženom je naloženo da plati tužiteljici parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.421,60 kn.“

Tako i Visoki trgovački sud u odluci, posl. br. Pž-1069/2016-2 od 2. studenog 2018. godine: „Dakle, tužitelj je pokrenuo postupak prisilnog ostvarenja tražbine radi naplate iznosa od 11.295,56 kn, a tuženik je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi izjavio prigovor zastare, te je tužitelj nakon podnošenja prigovora djelomično povukao tužbu za iznos od 2.345,79 kn. Nakon toga sud je prihvatio preostali dio zahtjeva za isplatu u iznosu od 8.949,77 kn o kojem je odlučio presudom. Zbog toga tuženiku pripada i dio troškova prigovora razmjerno prema povučenom dijelu tužbe ili 20% troškova potrebnih za sastav prigovora, a ukupni troškovi prigovora odnose se na sastav prigovora u iznosu od 1.250,00 kn s uključenim PDV-om (Tbr. 10/6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; objavljena u „Narodnim novinama“ broj: 142/12, 103/14 i 107/15; dalje: OT) i pristojbe na prigovor u iznosu od 400,00 kn ili sveukupno iznos od 1.650,00 kn, odnosno razmjerno povučenom dijelu iznos od 330,00 kn.

Valja uzeti u obzir, protivno shvaćanju prvostupanjskog suda, da se nakon što je tužitelj povukao tužbu vrijednost predmeta spora promijenila i stoga je prilikom odlučivanja bilo potrebno o troškovima nakon povlačenja tužbe odlučiti u skladu s izmijenjenom vrijednosti predmeta spora i činjenicom da je tužitelj u cijelosti uspio s tako sniženim tužbenim zahtjevom te se više ne može govoriti da tuženiku pripadaju razmjerni troškovi u odnosu na povučeni dio tužbe.“

Tako i Županijski sud u Rijeci u odluci, posl. br. Gž-2301/2016-2 od 24. travnja 2017. godine:

Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ukupne troškove postupka tužitelja za sve radnje u postupku prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 340,14 kn.

Međutim, imajući u vidu da je tijekom postupka tužba povučena za iznos od 286,58 kn, to je tuženiku temeljem odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a valjalo priznati troškove postupka za radnje poduzete do povlačenja tužbe razmjerno povučenom dijelu tužbe što iznosi 46 %.

Tuženiku tako pripadaju trošak sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 100,00 kn te trošak zastupanja po punomoćniku odvjetnku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa), za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi u zatraženom iznosu od 250,00 kn (Tbr. 13. toč. 1. Tarife) uvećano za PDV, ukupno trošak tuženika do povlačenja tužbe iznosi 412,50 kn, a sukladno utvrđenom omjeru od 46% dosuđen je iznos od 189,75 kn

Tako i Županijski sud u Rijeci u odluci, posl. br. Gž-571/2021-3 od 11. listopada 2023. godine: „Međutim, prema stanju spisa proizlazi da je tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi potraživao iznos od 60.000,00 kn, da bi taj zahtjev smanjio na ročištu od 18. rujna 2019. potražujući iznos od 30.000,00 kn. Takva procesna dispozicija tužitelja ima učinak djelomičnog povlačenja tužbe u smislu odredbe čl. 193. st. 2 ZPP-a, na koje djelomično povlačenje tužbe tuženik je pristao, ali je zatražio trošak postupka. Utvrđeni troškovi zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku uvećani za trošak medicinskog vještačenja iznose 1.844,34 eur /13.896,20 kn.

Ukupni trošak zastupanja tuženika po punomoćnika odvjetniku za radnje poduzete do smanjenja tužbenog zahtjeva (18. rujna 2019.) obuhvaćaju trošak odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje Tarifa), sastav podneska od 8. travnja 2019. u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), zastupanja na ročištu od 16. listopada 2018., 13. prosinca 2018. i 18. rujna 2019. u iznosu od 1.000,00 kn za svako (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što ukupno iznosi 4.250,00 kn uvećano za PDV od 25%, što iznosi 1.062,50 kn (Tbr. 42. Tarife) I daje ukupan zbroj od 5.312,50 kn.

Kod tako utvrđenog parničnog troška tuženiku pripada dio u postotku koji predstavlja razmjer između povučenog dijela tužbenog zahtjeva od 30.000,00 kn u odnosu na dosadašnji ukupan tužbeni zahtjev od 60.000,00 kn, što je 50%, pa je tužitelj u obvezi naknaditi dio tog troška u iznosu od 352,54 eur/ 2.656,25 kn. Kada se navedeni iznosi prebiju (1.844,34 eur/13.896,20 kn- 352,54 eur/ 2.656,25 kn), proizlazi da tužitelju pripada ukupan parnični trošak u iznosu od 1.491,80 eur /11.239,95 kn .“

Kako je vidljivo iz (ispravljene) tužbe, tužitelj postavlja

(i) deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 3213967240/08 od dana 25.07.2008. u dijelu koji glasi:

-„Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o

Tarifi naknada za usluge Kreditora“;

(ii) kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 249,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na ime plaćene ulazne naknade.

Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

Tuženik ističe prigovor zastare. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 249,27 EUR (tada 1.878,13 kn) naplaćena dana 30. srpnja 2008. godine, a tužba je podnesena 2025. godine znači nakon gotovo 18 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Osim što je zahtjev po toj osnovi zastario, zahtjev je u cijelosti neosnovan, što tuženik obrazlaže u nastavku. U odnosu na prigovor zastare, tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž- 1145/2021 od 6. travnja 2022. godine: „48. U odnosu na potraživanje s osnova isplaćene naknade za troškove obrade predmetnog kredita u iznosu od 2.099,33 sa pripadajućom zateznom kamatom i iznosa od 1.376,00 s osnova isplaćenog iznosa troška ovjere ugovora kod javnog bilježnika s osnove ništetnosti odredaba čl. 2. st. 4. i čl. 23. st. 1. toč. H. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu navesti je da je taj zahtjev tužitelja neosnovan budući je nastupila zastara prava potraživanja naplate istih ovo stoga što je tužitelj iznos od 2.099,33. kn platio dana 17. travnja 2007., a iznos od 1.376,00 kn platio dana 13. travnja 2007., dakle protekom zastarnog roka od pet godine iz čl. 225. ZOO, jer je tužitelj tužbu podnio dana 12. lipnja 2019. „ Tužitelj nije dokazao potrošačko svojstvo.

Vrijednost predmeta spora je suviše visoko naznačena

Tuženik ističe kako je vrijednost predmeta spora od strane tužitelja naznačena suviše visoko (1.400,00 EUR) obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu glavne tražbine na iznos od ukupno 249,27 EUR.

U tome smislu tuženik ukazuje i na sudsku praksu VSRH:

-„U sporu tužiteljica je istaknula zahtjev za činidbu, te deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu. Deklaratorni je zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.“ (VSRH, br. Revr 774/05-2 od 13.12.2005.)“

-„Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“ (VSRH, br. Revr 475/08-2 od 27.10.2008.).

-"Predmet ovog spora je odlučivanje o zahtjevu tužiteljice za sklapanje ugovora o prodaji stana koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja stjecanja stanarskog prava na tom stanu, a o tom pitanju nije pravomoćno odlučeno. Tužiteljica je u svojoj tužbi to prethodno pitanje postavila kao deklaratorni zahtjev uz zahtjev na činidbu. Takav deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu." (VSRH, br. Rev 688/00 od 07.01.2004.).

-„Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu (ovdje isplatu razlike plaće) treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu.“ (VSRH, br. Revr 31/02 od 09.05.2002.)

-„U konkretnom slučaju predmet spora nije odluka o prestanku radnog odnosa, već zahtjev za isplatu svote novca u iznosu od ukupno 2.462,80 kn koja čini vrijednost predmeta spora. Deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništavim rješenja o plaći) istaknut uz zahtjev na činidbu (za isplatu svote novca) služi u konkretnom slučaju samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i stoga ne utječe na vrijednost predmeta spora (VSRH, br. Revr 170/03 od 07.05.2003.)

Isto potvrđuje i Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-1313/2023 od 27. studenog 2023. godine: „16. Međutim, osnovana je žalba tuženika protiv odluke o parničnom trošku, jer je prvostupanjski sud prihvatio kao vrijednost predmeta spora onu koju je tužitelj nepravilno naznačio u tužbi, odnosno iznos od 12.943,18 kuna / 1.717,86 eur, a naznačenoj vrijednosti predmeta spora tuženik je prigovorio već u odgovoru na tužbu.

Naime, čl. 40. st. 2. ZPP-a propisano je da je u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

Tužitelj je u točki I. tužbenog zahtjeva zatražio utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu, a u točki II. tužbenog zahtjeva zatražio isplatu iznosa od 390,63 eur / 2.943,18 kuna, odnosno iznosa proizašlog iz takve ništetne odredbe. Kao vrijednost predmeta spora tužitelj je u tužbi naznačio 12.943,18 kuna / 1.717,86 eur, od čega se iznos od 2.943,18 kuna odnosi na kondemnatorni dio zahtjeva, a iznos od 10.000,00 kuna na deklaratorni dio zahtjeva.

Prvostupanjski sud je pogrešno prihvatio tako naznačenu vrijednost predmeta spora, jer je deklaratorni zahtjev trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005.). Također, vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.).

Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu od 390,63 eur / 2.943,18 kuna, po kojoj je tužitelju trebao biti odmjeren parnični trošak.“

Isto potvrđuje i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi posl. br. Gž-914/2023 od 6. veljače 2024. godine: „24. Temeljem čl. 40. st. 1. do 3. ZPP-a ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora, te je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem prihvatio prigovor tuženika naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi, te pravilno odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 305,79 Eur / 2.303,95 kn, koliko iznosi kondemnatorni zahtjev.“

Stoga tuženik predlaže Naslovnom sudu da sukladno čl. 40. Zakona o parničnom postupku brzo i na prikladan način provjeri točnost naznačene vrijednosti predmeta spora odnosno da naznači vrijednost predmeta spora na iznos od 249,27 EUR. U suprotnom troškovi se nesnovano višestruko povećavaju u odnosu na iznos iz glavnog tužbenog zahtjeva.

U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Neovisno o tome što tužitelj ne predlaže niti jedan dokaz kojim potkrepljuje svoje navode tuženik će se, opreza radi, o istima očitovati u nastavku podneska pod točkom V. Prije svega, tuženik pod točkom IV. ukazuje na stanje propisa, a što tužitelj, tendenciozno ispušta navesti u tužbi, budući da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

Naknada za obradu kreditnog zahtjeva je valjano ugovorena

Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u:

- čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“;

-ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“.

Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi:

„Članak 3.

1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“

Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu.

Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i

2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010.1

Ta Direktiva već u članku 4. (Definicije) navodi sljedeće:

„efektivna kamatna stopa” (EKS) znači ukupni trošak kredita za potrošača, izražen kao godišnji postotak ukupnog iznosa kredita, uključujući, prema potrebi i troškove iz članka 12. stavka 2. te izjednačuje na godišnjoj osnovi sadašnju vrijednost svih budućih ili postojećih obveza (povlačenja tranše, otplata i naknada), dogovorenih između vjerovnika i potrošača;

Također u članku 11. (Standardne informacije koje treba uključiti u oglašavanje) Direktive je propisano kako se u standardnim informacijama koje se pružaju potrošaču navode jasno, sažeto i uočljivo sljedeće stavke:

„(…)

(c) stopa zaduživanja, uz navođenje je li fiksna ili varijabilna ili kombinacija obaju kamata, zajedno s pojedinostima o svim naknadama uključenim u ukupne troškove kredita za potrošača“.

O tome da naknade predstavljaju redoviti trošak kredita ukazuje i Direktiva 2008/48/EZ2 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja navodi kako se ukupni troškovi kredita sastoje:

„(…)

(g) „ukupni troškovi kredita za potrošača” znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu;

Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije.

Primjera radi, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.).

Hrvatski zakonodavac na to se odlučio ali samo pro futuro, i to za ugovore o stambenom potrošačkom kreditiranju sklopljene nakon stupanja na snagu tog Zakona, 20. listopada 2017., slijedeći pritom pristup koji proizlazi iz, za nacionalnog zakonodavca obvezujućeg, istovrsnog ograničenja propisanog Direktivom 2014/17. Ugovor o kreditu sklopljen je, pritom, u srpnju 2008. godine, te je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u srpnju 2008. godine, dakle cca 12 godina prije stupanja na snagu tog Zakona, pri čemu se u konkretnom slučaju radi o kreditu za kupnju motornog vozila. To mora respektirati svaki hrvatski sud, budući da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu tog Zakona na ugovore sklopljene prije njegova stupanja na snagu, što je sukladno ustavnom načelu zabrane retroaktivnosti propisa koja obvezuje i sud. Posve je izvjesno da ni Sud Europske Unije ne bi na uvjete ugovora sklopljenog s tužiteljem 2008. godine, primjenjivao stajališta koja je zauzeo ili će zauzeti u vezi s primjenom Direktive 2014/17 (pri čemu bi se pritom postavilo i pitanje bi li taj Sud uopće bio nadležan za odlučivanje o ugovorima koji su sklopljeni prije nego li je Republika Hrvatska postala članicom EU).

To znači da se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući da je on sklopljen 2008. godine, za vrijeme važenja Zakona o bankama3, koji je u odredbi stavka (3) članka 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzgred valja napomenuti da je i po Zakonu o kreditnim institucijama4 propisano da se naknade uređuju općim uvjetima poslovanja kreditnih institucija (točka (5) stavak (4) članak 303.).

Ugovorna odredba je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva

Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Gore navedena odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena.

Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st.3 Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita.

Nadalje, naknada za obradu kredita je naplaćena u iznosu od 2% prema Odluci o tarifi za 2008 g. stavak B3.1.10.1 a za kupnju motornih vozila. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke.

Osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade.

Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“

Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u postotnom iznosu kredita, ovdje je riječ o fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita.

U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. P-752/2019 od 24. kolovoza 2021. godine: „Treba imati u vidu da tužitelj svoju tužbu prvenstveno temelji na odredbama presude donesene po Trgovačkom sudu u Zagrebu, a koja je potvrđena presudom visokog trgovačkog suda kako se to prethodno spominje. Navedene presude se prvenstveno odnose na ništetnost ugovora o kreditu koje je tuženik zaključivao u spornom razdoblju i to u dijelu koje se odnose na jednostranu promjenjivu kamatnu stopu od strane tuženika kao kreditora kao i vezanje povrata kredita na valutu CHF, a koje odredbe tuženik kao kreditor nije dovoljno pojasnio u samom ugovoru. Što se tiče odredbi ugovora iz čl. 18. za koje tužitelj također traži utvrđenje ništetnosti se navodi da se ustvari iste odnose tek na obvezu tužitelja kao korisnika kredita o snašanju troškova predmetnog ugovora koje se odnose na obradu, osiguranje, trošak javnog bilježnika, a što je po mišljenju suda dovoljno jasno naznačeno pa je tako bilo jasno i tužitelju i sa tim se tužitelj također složio jer su se ti troškovi odnosili na iznos sa kojim je tužitelj bio upoznat prilikom zaključenja ugovora i te odredbe nisu bile predmetom naprijed citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, niti su utvrđivane kao nepoštene i ništetne. Stoga je potpuno neosnovano traženje tužitelja da utvrdi ništetnim i navedene odredbe jer svojim tvrdnjama iz tužbe uopće nije naveo zašto bi te odredbe bile njemu nejasne. Doduše tužitelj traži i utvrđenje ništetnosti toč. K čl. 18. koja se odnosi na promjenu kamatne stope, ali je po mišljenju suda to zatraženo već i u okviru čl. 2. čija je ništetnost u tom dijelu već zatražena pa i utvrđena ovom sudskom odlukom Prema tome je neosnovano traženje još i dodatno utvrđenje ništetnosti toč. K čl. 18. jer je to već i sadržano u čl. 2. Zbog toga je sud i odbio tužitelja s zahtjevom za povratom iznosa od 980,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. siječnja 2007., a koji se iznos odnosi na trošak obrade kredita jer prije svega tužitelj uopće nije dokazao da je isplatio gornji iznos na ime navedene obveze, a osim toga taj iznos je isplaćen na ime obveze tužitelja kao korisnika kredita za plaćanje troškova potrebnih za konačnu realizaciju kredita i koje odredbe po mišljenju ovog suda uopće nisu nejasne prosječnom potrošaču kakav je tužitelj, a svakako ne dovode niti do značajne neravnoteže između stranaka i osim toga se ti iznosi vežu na iznose koji su tužitelju bili poznati prilikom zaključenja ugovora“

U presudi Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. P-548/19-40 od 3. lipnja 2022. godine sud je u bitnom utvrdio: „19. Isto tako ove su ugovorne odredbe jasne i razumljive, tako da je tužiteljica znala koji iznos mora platiti banci, a isto tako i javnom bilježniku, a neovisno od toga što se ni o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica na njih imala utjecaja. Prema tome, sud ocjenjuje da te ugovorne odredbe nisu nepoštene. S tim u vezi valja reći da je u pravu tuženik kada navodi da je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos kredita od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, dok je naknada za obradu kredita iznosila 5.009,05 kn i javnobilježnički troškovi cca 2.000,00 kn, slijedom čega je doista jasno da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a što bi bilo isključivo na štetu tužiteljice kao potrošača. Isto tako nije odlučno u koju svrhu je tuženik iskoristio plaćenu naknadu za obradu kredita od 5.009,05 kn.“

U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-829/2022-2 od 27. listopada 2022. godine „8. Odlučno u predmetnoj pravnoj stvari jest da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu trgovca u obavljanju svoje profesionalne djelatnosti u svrhu financiranja ulaganja u osnovna i obrtna sredstva, zbog čega se na njega primjenjuje kriterij ulaganja povećane pažnje dobrog stručnjaka (normirane odredbom čl. 18. stav. 2. ZOO/91) nastavno čemu se ni po ocjeni ovoga suda tužitelj stoga ne može pozivati da o istoj nije mogao pregovarati jer se ista nalazila u okviru tipskog, unaprijed pripremljenog obrasca ugovora. Plaćanjem naknade u iznosu od 766,37 kn po ocjeni ovoga suda nije narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka – na koju se tužitelj tek uopćeno poziva bez da je razrađuje iz aspekta svoje konkretne ugovorne pozicije.“

U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2101/2022.

Ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu (a još manje „znatnu“) neravnotežu između stranaka

U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Naime, prema presudi tog Suda C-415/11 U: „Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“6

Nadalje, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tužena Banka upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.: „55. Kada je riječ o pitanju uzrokuju li odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu na štetu potrošača, treba utvrditi da je – kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje – naplaćivanje naknade za upravljanje i izlazne naknade predviđeno nacionalnim pravom. Ne čini se – što je ipak dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev – da te odredbe nepovoljno utječu na pravni položaj potrošača predviđen u nacionalnom pravu, osim ako usluge koje se pružaju u zamjenu za naknade nije moguće razumno uključiti u upravljanje zajmom ili u njegovu isplatu odnosno ako su iznosi navedenih naknada stavljenih na teret potrošača nerazmjerni u odnosu na iznos zajma. Na sudu je koji je uputio zahtjev da usto vodi računa o učinku drugih ugovornih odredbi kako bi utvrdio uzrokuju li one znatniju neravnotežu na štetu zajmoprimca.“

Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma.

U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila:

-izričito zakonski dopuštena;

-ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu;

-određena u postotnom iznosu kredita;

-određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku;

-ekvivalentna izvršenim uslugama banke;

tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

Također, u gore navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Sud EU je na (prvo) postavljeno pitanje: „treba li članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena valja razumjeti tako da nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“

odgovorio: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“

U istom predmetu sud EU je u na (drugo) postavljeno pitanje:

„treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ odgovorio: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku

– koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput:

1.Troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.);

2.Administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine;

3.Troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba;

4.Troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge.

Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već je sud koji provodi postupak dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama.

Podredno, u slučaju da Naslovni sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik ističe kako je Naslovni sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita i iznos naplaćene naknade te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik ističe takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Zaključni prijedlog tuženika

Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, saslušan je tužitelj.

Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva i zastara potraživanja.

Nesporna je visina tužbenog zahtjeva.

Sporna je visina predmeta spora.

Glede prigovora na visinu predmeta spora, valja napomenuti da je tužitelj ovom tužbom postavi deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev, stoga sud smatra da je visina vrijednosti predmeta spora ispravno postavljena, u skladu s odredbom čl. 37. Zakona o parničnom postupku.

Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva saslušavan je tužitelj. Tužitelj je iskazao da je ugovor o kreditu sa bankom sklapao u svrhu kupnje automobila koji je koristio isključivo u privatne svrhe. U vrijeme sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Prilikom potpisivanja ugovora, dobio je već unaprijed sastavljen ugovor na potpis i pročitao ga je, utvrdio je odredbu koja se odnosi na naknadu i pitao je na što se predmetna naknada odnosi, a od djelatnika je dobio obrazloženje da se radi o naknadi za njihove troškove obrade kredita. Detaljnije informacije nije dobio. Nije bilo niti mogućnosti da se oslobodi obveze plaćanja te naknade ili da utječe na sadržaj ugovora, u protivnom ne bi dobio kredit da nije platio tu naknadu. Naknadu je otplatio u gotovini. Od djelatnika banke objašnjeno mu je da naknada ne može biti smanjena niti da može utjecati na tu obvezu, već da mora platiti naknadu kako bi ostvario kredit za auto. Bio je svjestan činjenice da je odluka o Tarifi naknada za usluge kreditora sastavni dio ugovora o kreditu i pročitao je tarifu. Plaćanjem te naknade faktično je financijski ugrožen. Nakon saslušanja tužitelja evidentno je da se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita. Tužitelj je dobio već unaprijed sastavljen ugovor od strane banke i detaljno ga je pročitao, također se interesirao na što se odnosi naknada koju mora platiti, ali faktično točno obrazloženje nije dobio, niti je bio u mogućnosti da utječe na sadržaj te odredbe ili se oslobodi obveze plaćanja te naknade jer u protivnom ne bi dobio kredit za automobil koji mu je bio potreban. Bio je i svjestan činjenice da je Tarifa o naknadama kreditora sastavni dio ugovora o kreditu, ali je plaćanjem naknade bio financijski ugrožen, međutim drugačijeg izbora nije imao.

Takvim postupanjem u kojem banka tužitelju nije pružila dovoljno informacija u čemu se odnosi iznos naknade za pružene usluge niti što spada u te troškove, a tužitelj koji nema dovoljno financijskog znanja u odnosu na banku kao financijsku instituciju, takvim postupanjem banke doveden je u neravnopravni položaj u odnosu na banku. Takvo postupanje banke suprotno je načelu savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava. Naplatom te usluge odnosno naknade tužitelja je i financijski ugrozilo.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnju ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila.

Radi navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim.

Glede osnovanosti tužbenog zahtjeva valja napomenuti da u predmetu C- 224/19 Sud EU tumači Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

Iako je prethodni postupak vezan uz konkretni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje relevantna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem. Tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala.

Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

Sud smatra da nije točan navod tuženika da je za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Naime, člankom 84. ZPP/03 je propisano da: "Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive." Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, upravo u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da: članak 2., članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila postotkom propisana ugovorom o kreditu ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo!

Tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Naravno, razlog je taj što (ekonomskog) opravdanja nema! Dakle, banke su morale na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.

Tužitelj je podmirio administrativne troškove za posao obrade kredita, koji posao spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke.

U konačnici, sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tužitelj se tuženiku obvezao platiti ugovorene kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća. Dodatno, s obzirom na potpuno nepostojanje transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tužitelju pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, tužitelj izražava sumnju da mu je tuženik postupajući na opisani način dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz ugovorenu kamatu.

Posebno, nakon saslušanja tužitelja sud je zaključio da tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

Jasno je iz provedenog saslušanja, da tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade.

Banka je bila dužna na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime je zapravo korisnik dovela u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.

U odnosu na navod tuženika kako je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, ističe se kako je iz ugovora i početnog otplatnog plana vidljivo da je sve troškove snosio tužitelj, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, a s obzirom da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike koji su zaposleni u tu svrhu, nije jasno koje troškove je tužena mogla imati vezano uz obradu konkretnog ugovora, a koje je bio dužan snositi tužitelj pa prema tome navedena odredba nije niti jasna niti određena.

Tužitelj je platio ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ali to ne znači da nije imao prigovora na istu.

Činjenica je da tužitelj ne bi ni mogao ugovoriti kredit sa tuženikom ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi. Ona je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i potrošač nije mogao utjecati na istu.

Dakle, sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. istog članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Sukladno odredbi čl. 295. ZOO ocijenio predmetne ugovore formularnim (tipskim) jer sadržavaju opće uvjete ugovora ili se na njih pozivaju a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i odredba prema kojoj se tužitelj obvezao platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu odlukom o naknadama koje važe na taj neodređeni dan s time da je visina naknade za prijevremeni povrat promjenjiva sukladno Odluci banke o naknadama.“

Ponovno valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

Osnovano tužitelj smatra da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca. Između ostaloga, u članku 2.C) predmetnog ugovora stoji da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknade Kreditora. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Pored toga osnovano tužitelj navodi da tuženik nije dokazao da bi tužitelju dao na uvid Opće uvjete poslovanja niti da se o njima razgovaralo, a posljedično niti o spornoj odredbi.“ Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP-a, a posljedica koje je ništetnost. Stoga je tužena banka dužna tužitelju vratiti plaćeni iznos od 249,27 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 31.07.2008 g., odnosno od dana podnošenja tužbe, do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 1.400,00 EUR i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 100 bodova, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 15.10.2025. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 100 bodova, trošak sastava podnesaka od 2.7.2025. i 21.7.2025.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 200 bodova, ili 900,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, pristojba na tužbu 26,55 EUR i na presudu 53,09 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 1.204,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 27. listopada 2025.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 53,09 €

2. Punomoćniku tuženika