REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1564/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička cesta 2A, OIB 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 16. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 27. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između korisnika kredita AO i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka, OIB:23057039320 sadržana u članku 10. stavku 1. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 / 514000607-5103694061 od dana 4. listopada 2007., a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka, OIB:23057039320 platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od 757,93 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 5. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu iznosa od 27,01 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 5. listopada 2024. do isplate.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos od 757,93 EUR od 5. listopada 2024. po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata preko stope dosuđene točkom II. izreke ove presude.

VI. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 789,79 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 27. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

VII. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

VIII. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome kako njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) koji su sklopili AO kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj kao primatelj s druge strane, kojim je Ugovorom korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom, a o tom je prijenosu tražbine uredno obaviješten tuženik. Nadalje, tuženik je 4. listopada 2007. sklopio s AO Ugovor o kreditu, broj 2402006-1031262160/514000607-5103694061. Odredbom čl. 10. st. 1. predmetnog Ugovora ugovoreno je da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita, a predmetna je odredba ništetna te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. Tužitelj je uputio tuženiku prijedlog za mirno rješenje ovoga spora, a s kojim prijedlogom se tuženik nije suglasio. S obzirom na gore navedeno, tužitelj ističe kako je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti naknadu za obradu kredita (tzv. 'ulazna naknada') u iznosu određenom od strane tuženika kao banke. U odnosu na pravn osnovanost tužbenog zahtjeva, tužitelj ukazuje da je predmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita- stambeni kredit građana. U trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003; dalje: ZZP/2003) te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07 i 79/09; dalje: ZZP). Pozivom na odredbe čl. 81.st.1. i st. 4. i čl. 96.st.1. i st. 4. te čl. 87. ZZP/2003 i čl. 102.st.1. ZZP- a, tužitelj ukazuje kako je odredba čl. 10.st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu tipska odredba, izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tome u prilog ide činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju. Dodatno, ističe se kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. Navedene okolnosti dovele su do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Također, tužitelj upućuje i na Presude Suda Europske unije C-84/19 i C-224/19 kojima je potvrđeno da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačima, tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje zašto postoje. Također, čl. 3.st. 1 Direktive EU 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz govora. Nadalje, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj ističe kako je prema odredbi čl. 323.st. 1 Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti ono što je primila. Tuženik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 5.723,10 kn, sada 784,94 EUR, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450. S obzirom na navedeno, tuženik je dužan tužitelju, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 784,94 EUR, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost tužbe i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva pri čemu navodi kako je tuženik sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima u konkretnom slučaju naplatio naknadu u visini od 1,00% od visine predmetnog kredita u iznosu od 757,93 EUR (tada 5.710,63 kn). Nadalje, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije budući da tužitelj nije bio korisnik kredita odnosno nije stranka ugovornog odnosa na koji se odnosi tužba i tužbeni zahtjev, a iz kojeg proizlazi navodno tužiteljevo potraživanje te ističe da je riječ o tražbini koja se po njenoj prirodi protivi prenošenju na drugoga slijedom čega korisniku kredita i tužitelju na temelju odredbe čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu, odnosno isto je nedopušteno pri čemu ističe kako nije dao suglasnost korisniku kredita za sklapanje Ugovora o cesiji. Nadalje, tuženik ističe da je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati status potrošača za korisnika kredita. Ukazuje i da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva te da ista ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Smatra da se presude Suda EU u predmetima C-224/19 i C-84/19 ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak, ističe prigovor zastare te osporava visinu zatražene zakonske kamate.

3. U nastavku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari, s time da je tužitelj podneskom od 28. siječnja 2025. djelomično povukao tužbeni zahtjev za iznos od 27,01 EUR, a sve sukladno tijekom postupka od strane tuženika dostavljenom obračunu. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva te se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva za iznos od 27,01 EUR.

4. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine – cesija (list 7. – 12. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 13. spisa), obavijest (list 14. spisa), Ugovor o kreditu, broj 2402006- 1031262160/51400607-5103694061 od 4. listopada 2007. (list 15. - 22. spisa), ugovor o prodaji s prilozima (list 23.-32. spisa), sudsku praksu (list 34. -53. spisa), presudu Suda Europske unije C-84, C-222/19, C-252/19 (list 54.-75. spisa), letak tuženika (list 96.-98. spisa), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 99.-105. spisa), sudsku praksu (list 106.-110. spisa), odluku Suda EU C-621/17 (list 111.-119. spisa), prikaz obrade kredita od 2004. do 2011. u IBIS-u (list 120.-121. spisa), sudsku praksu (list 122. -161. spisa), znanstveni rad (list 210. spisa), presliku članka (list 231.-239. spisa), sudsku praksu (list 240.-255. spisa) te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka AO (list 278. – 282. spisa).

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev utvrđen je djelomično osnovanim.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. st.1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/514000607-5103694061 od 4. listopada 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za isplatom iznosa od 757,93 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 5. listopada 2024. do isplate, a koji iznos predstavlja korist koju je tuženik ostvario na temelju ništetne ugovorne odredbe u vidu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

7. Među strankama nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita AO sklopio predmetni Ugovor o kreditu, nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 10. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji 15. lipnja 2023., nije sporno da je korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 757,93 EUR te nije sporna visina t. II. tužbenog zahtjeva.

8. Među strankama su sporne osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li je odredba čl. 10. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna te ima li tužitelj posljedično pravo na isplatu uplaćenog iznosa na ime ulazne naknade. Sporna je aktivna legitimacija, status potrošača korisnika kredita, okolnost da li je utuženo potraživanje u zastari te tijek i visina zateznih kamata na utuženi iznos naknade.

9. Iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/514000607-5103694061 od 4. listopada 2007. razvidno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Radilo se o stambenom kreditu za kupnju nekretnine (čl. 3. Ugovora o kreditu), dakle namjena kredita bila je za osobne potrebe korisnika kredita.

10. U svom iskazu danom na ročištu održanom 16. rujna 2025. (list 278. - 282. spisa), proizlazi da je AO kredit podigao za svoje osobne potrebe odnosno za kupnju prve nekretnine, a da se radilo o kupnji stana razvidno je i iz ugovor o prodaji s prilozima (list 23. - 32. spisa).

11. Prema tome, sud zaključuje da se radi o korištenju kreditnih sredstava za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe, pri čemu je sud prihvatio iskaz svjedoka kao logičan i uvjerljiv te u skladu s predmetnim Ugovorom o kreditu. Valja naglasiti kako niti iz jednog dokaza dostavljenog u spis ne proizlazi da je AO kredit koristio u bilo kakve poslovne svrhe, a niti da bi isti kao korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi kredit bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe.

12. Nadalje, iz odredaba čl. 1., 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu razvidno je da se banka odnosno tuženik obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 130.654,00 kn obračunat po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, dok je odredbom čl. 10. ugovoreno, između ostaloga, da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

13. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) je utvrđeno da su AO tužitelj sklopili taj Ugovor 10. lipnja 2023. Tim je ugovorom ugovoreno da AO ustupa tužitelju svoju tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada koju ima prema ovdje tuženiku s naslova ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

14. Tražbina iz predmetnog Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, odnosno činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva odnosno ta činjenica među strankama nije ni sporna.

15. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

16. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno odredbi čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

17. Valja naglasiti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svog prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik AO. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda neosnovani su tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije.

18. Pri tome valja naglasiti i da Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi broj C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa javno je dostupna na internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja gore navedene presude zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

19. Prema utvrđenju ovoga suda, u konkretnom slučaju ne radi se o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenog iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

20. Nadalje, tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem svjedoka AO (list 278. - 282. spisa) na okolnost statusa potrošača, informiranosti te mogućnosti pregovaranja oko ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi predmetnog Ugovora o kreditu.

21. U svom iskazu svjedok je naveo u bitnome da, koliko se sjeća, kredit je dignut 2007. godine. Radi se o stambenom kreditu za kupnju prve nekretnine. Sve čega se svjedok mogao sjetiti iz tog razdoblja je da je jedina stavka o kojoj se eventualno moglo pregovarati bila kamatna stopa i to na način da je kamatna stopa bila nešto niža ako bude korisnik tekućeg račun u toj banci. Sve ostale stavke ugovora su bile već određene i ništa nije mogao po tom pitanju. Na upit da li mu je u banci netko objasnio da će morati platiti naknadu za obradu kredita, svjedok je odgovorio da se tog dijela specifično ne sjeća, vjeruje da je to bilo napisano ali mu nitko nije detaljno pojašnjavao stavku po stavku. Na daljnji upit da li je pročitao Ugovor o kreditu te da li se sjeća odrede o ulaznoj naknadi, odgovorio je da ga je pročitao no ne sjeća se te odredbe jer je to bilo davno, jedino se sjeća iznosa kredita i kamatne stope. Na pitanje da li su mu službenici u banci tijekom potpisivanja ugovora o kreditu iskomunicirali da će morati platiti ulaznu naknadu, svjedok je odgovorio da su većinu tog razgovora vodili o iznosu kredita, roku otplate i kamatnoj stopi, vjeruje da je to bilo napisano ali o tome nisu govorili detaljno. Na upit da li je bio svjestan da je morao platiti tu naknadu, odgovorio je da se ne sjeća, sjeća se da je bio otplatni plan ali što je u njemu detaljno bilo nije se mogao sjetiti. Na upit da li je kada je čitao ugovor uočio odredbu čl. 14. o zabrani ustupa tražbine, svjedok je odgovorio da nije, dok je na upit da li je ikada iznajmljivao stan koji je kupio od sredstava iz kredita, odgovorio da nije.

22. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP-a). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a). Zaključno, nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a).

23. Slijedom svega navedenog, dio odredbe koja je predmet tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, ništetna je temeljem gore navedenih odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Pri tome valja naglasiti kako ništetnost odredbi o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer isti može opstati i bez te odredbe, a sve sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

24. Posljedica ništavosti navedene odredbe o ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač, korisnik kredita AO, imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, i to u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, dakle imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženikovom pravnom predniku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a, a koje se odredbe odnose na pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a kojom je uređen institut stjecanja bez pravne osnove.

25. Imajući u vidu da primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), prema ocjeni ovog suda tuženikova je obveza vratiti tužitelju utuženi iznos po osnovi ništetne odredebe o naknadi, i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja.

26. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja naglasiti da tražbina povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 225. i čl. 215. st. 1. ZOO-a).

27. Prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

28. Dakle, zastara još nije ni počela teći jer tužitelj u konkretnom postupku traži utvrđenje ništetnosti dijela predmetne odredbe o naknadi slijedom čega je ovaj sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

29. Zaključno, u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate valja naglasiti da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao trgovac morao znati da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja. Međutim, kako sud odlučuje u granicama zahtjeva postavljenog u postupku, temeljem odredbe čl. 2. ZPP-a, stopa zatezne kamate dosuđena je od 5. listopada 2024., pri čemu je stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, a slijedom čega je utvrđen neosnovanim dio tužbenog zahtjeva u dijelu prekomjerno zatražene kamatne stope.

30. Tužbeni je zahtjev valjalo odbiti u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 27,01 EUR s pripadajućom zateznom kamatom od 5. listopada 2024. do isplate s obzirom da je ulazna naknada nesporno naplaćena u iznosu od 757,93 EUR, kao i u dijelu u kojem potražuje stopu zatezne kamate različitu od dosuđenen stope.

31. Slijedom svih gore navedenih utvrđenja odlučeno je kao u t. I., II., III., IV. i V. izreke ove presude.

32. Odluka o troškovima postupka iz t. VI., VII. i VIII. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25, dalje: OT).

33. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav tužbe u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 187,50 EUR, za sastav podneska od 9. rujna 2024. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 187,50 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 17. veljače 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 187,50 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 16. rujna 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 187,50 EUR.

34. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 13,27 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - Narodne novine, broj: 92/21; dalje: Tarifa) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - Narodne novine, broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,52 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarife u svezi s čl. 1. st. 2. ZSP-a).

35. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 28. siječnja 2025. jer isti prema ocjeni ovog suda nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, tužitelj je navode sadržane u predmetnom podnesku mogao istaknuti i na ročištu održanom 17. veljače 2025., a za zastupanje na kojem mu je u cijelosti priznat zatraženi trošak.

36. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 789,79 EUR, dok je odbijen za iznos od 187,50 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. VI. i VII. izreke presude.

37. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora.

38. Odluku o parničnom trošku iz t. VIII. izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 27. listopada 2025.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.